Vladimir Trkmić: Biskup i crkveni otac koji je trpio zbog pravovjerja

Sveti biskup Atanazije– protiv čitavog svijeta

Da bismo mogli shvatiti svetački život svetog Atanazija Aleksandrijskog, nužno je znati što označuju i znače pojmovi: patrologija, pravovjerje ili ortodoksija, krivovjerje ili hereza, heretik, te što znači riječ šizma ili raskol. Božja Providnost je htjela da se sveti Atanazije teološkim govorom i pisanjem „ suprotstavi“ mnogima u svom vremenu. Dakako da to nije bilo lako izvedivo. Zbog svog teološkog uvjerenje i naučavanja mnogo je trpio i bio proganjan.

Patrologija

Patrologijom ili patristikom obično nazivamo prvo razdoblje povijesti kršćanske literature, a definira se kao nauka o životu i književnom i teološkom djelovanju starih crkvenih pisaca. Pojam dolazi od grčkih riječi: pater što znači “otac”, a riječ logos, znači “riječ”, “nauk”. Zato pojam patrologije možemo prevesti kao nauk o ocima, pri čemu se misli isključivo na crkvene oce. Crkva je u starini, sve do 4. st. ovaj pojam primjenjivala isključivo na biskupe, koji su bili oci pojedine mjesne Crkve, a time i oci svakog vjernika u Crkvi. Od 5. st. ovaj pojam se pridaje i svećenicima (sv. Jeronim) i đakonima (Efrem). Za naslov crkvenog oca potrebno je: – svetost života – pravovjerni nauk – drevnost (starina) – Crkveno priznanje ili potvrda.

Pravovjerje ili ortodoksija (starogrčki od riječi orthos “ispravan” i doxa “mišljenje”), odnosno pravovjerje je izraz kojim se označava prihvaćanje određene doktrine koja se smatra jedino ispravnom. Izraz se tradicionalno rabio u povijesti kršćanstva kako bi se označio službeni, odnosno pravovjerni ili “ortodoksni” stav Crkve nasuprot njima suprotstavljenim “heterodoksnim”, heretičkim i “šizmatičkim” crkvama i pravcima. Izraz ortodoksija se kasnije počeo rabiti i izvan religije za označavanje pojedinih filozofskih, političkih i znanstvenih doktrina, najčešće u pogrdnim smislu kako bi se opisao njihov dogmatski karakter.

Krivovjerje ili hereza je vjerovanje koje su crkveni autoriteti tijekom povijesti ocijenili kao iskrivljavanje vjere. Ranokršćanske crkvene vlasti su u 2. stoljeću osudile gnostike, koji su tvrdili da posjeduju tajno i mistično znanje. Poslije su u 4. stoljeću kao hereze osuđeni arijanizam i nestorijanstvo. A isto tako ikonoklasti, koji su prosvjedovali protiv štovanja vjerskih slika , makar su preko 150 godina imali na svojoj strani bizantski carski dvor, bili su osuđeni kao heretici na Drugom Nicejskom saboru 787. godine.

Šizma ili raskol je izraz koji označava podjelu neke organizacije uzrokovanu neslaganjem njenih članova oko neke važne odluke ili doktrinarnog pitanja. U užem smislu se primjenjuje na Crkvu. Šizmom se događa odvajanja dijela vjernika od cjeline onih koji više ne priznaju dotadašnji vrhovni vjerski autoritet te se nazivaju raskolnicima ili šizmaticima.

Atanazije Aleksandrijski( Veliki )(Aleksandrija, oko 298. – Aleksandrija, 2. svibnja 373.). kršćanski biskup, patrijarh Aleksandrije i svetac. U Rimokatoličkoj Crkvi on je jedan od crkvenih naučitelja, te se ubraja među četiri velika naučitelja Istočne Crkve. Istočne Crkve slave ga 18. siječnja (datum prijenosa relikvija), a Rimokatolička Crkva 2. svibnja (dan smrti).

Životopis

Atanazije se rodio u obitelji koja je pripadala višem društvenom sloju u egipatskom gradu Aleksandriji. Oko 318. Atanazije je počeo pisati djelo “Protiv pogana – O Utjelovljenju”, potvrđujući i tumačeći da je Isus istovremeno i Bog i čovjek. U svom najvećem teološkom djelu, “Tri govora protiv arijanaca”, Atanazije naglašava da je Očevo rađanje Sina ili Riječi, nutarnji odnos među njima, a ne nešto što bi se dogodilo u vremenu. Njegovi spisi predstavljaju temelj kršćanske borbe protiv arijanstva, kojemu se Atanazije čitavog života protivio. Pokazavši svoje teološko umijeće imenovan je arhiđakonom i tajnikom biskupa Aleksandra.Još kao đakon, Atanazije je 325. pratio svog biskupa Aleksandra na Prvi nicejski sabor, kojeg je sazvao car Konstantin I. Veliki, kako bi se riješilo pitanje krivovjernog nauka kojeg je širio Arije, također iz Aleksandrije. Grčkim izrazom homoousios (istobitan) na tom je saboru bezrezervno potvrđena savršena jednakost Oca i Sina, te je Sin, nasuprot Arijevu nauku, koji je bio definiran kao rođen, a ne stvoren. Ova je definicija ušla u Nicejsko vjerovanje. Time je na saboru pobijedila Aleksandrova i Atanazijeva teološka struja, a Arije i njegovi sljedbenici morali su otići u progonstvo kao heretici. Ubrzo nakon smrti biskupa Aleksandra (328.), kao tridesetogodišnjak, sveti Atanazije postaje novi biskup i patrijarh Aleksandrije. Sve do 362. morat će, zbog svoje predanosti Nicejskom vjerovanju i sam podnijeti barem pet izgona, a u mnogim će trenucima biti od sviju napušten. Stoga mu se ponekad i pridaje latinski naziv Athanasius Contra Mundum (Atanazije protiv svijeta).Car Julijan Apostata (361. – 363.) progoni sve kršćane, pa tako i Atanazija, koji se bio sklonio kod redovnika pustinjaka, gdje je napisao poznati “Život svetog Antuna Opata”.Atanazije je 363. uspio u Aleksandriji sazvati veliku sinodu Istočne Crkve, na kojoj je još jednom definirana prava vjera, te su potvrđene odluke Prvog nicejskog sabora. Premda je imao vrlo buran život, često bio u progonstvu, ipak je umro u svome krevetu 2. svibnja 373. Unatoč smrti, njegovo tijelo nije prestalo putovati. U srednjem vijeku njegovo se tijelo našlo u Veneciji.No 1973., prema dogovoru koptskog patrijarha Šenude III., i pape Pavla VI., prenijeto je u Kairo, u koptsku katedralu svetog Marka.

Prvi nicejski ekumenski sabor ujedno je i prvi ekumenski crkveni sabor, a održan je u Niceji u Bitiniji (današnja Turska). Sazvao ga je rimski car Konstantin I. Veliki 325. godine kako bi razriješio pitanje neslaganja, poglavito u aleksandrijskoj Crkvi.Glavno pitanje na saboru bilo je: ima li Sin (Isus Krist) istu ili sličnu bit s Bogom Ocem. Aleksandar Aleksandrijski i Atanazije Aleksandrijski držali su da je Sin iste biti (istobitan) s Ocem, dok je prezbiter Arije zastupao mišljenje da je Sin podređen Ocu. Ovaj krivi nauk nazvan arijanstvo. Sabor je premoćno glasovanjem podržao istobitnost Sina s Ocem (uz samo dva glasa protiv). Plod  tog ekumenskog sabora i teoloških rasprava bilo je Nicejsko vjerovanje. Teološki spisi i rasprave samog sabora nisu sačuvani. Pretpostavlja se da su ih uništili arijanci koji su naknadno uspjeli odnijeti premoć u Carigradu.

Kristološko teološke rasprave

Početkom 4. stoljeća u Aleksandrijskoj Crkvi razvila se živa kristološko teološka rasprava. Glavni protagonist bio je svećenik Arije, izuzetno popularan među narodom. Prema njegovom nauku, Sin, premda savršen, bio je tek stvorenje Očevo i Ocu podređen (subordiniran). Tako on nije prihvaćao da bi Otac i Sin bili iste biti(, kako ga je prihvatio od Aristotela platonizam i neoplatonizam). U ovome se već jasno vidi utjecaj grčke filozofije i njezinog nazivlja. Stoga Arije nije govorio da je Sin istobitan, nego da je slično bitan Ocu.S druge strane, aleksandrijski biskup Aleksandar i sveti Atanazije Aleksandrijski držali su da je Sin istobitan Ocu, te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od Oca.Zbog toga je 321. u Aleksandriji održana sinoda koju je sazvao Aleksandar.Tada je osuđen Arijev teološki nauk, a sam je Arije ekskomuniciran, izopćen iz Crkve. Ipak, to nije zaustavilo širenje arijanizma kao krivovjerja. Sam Arije nastavio je djelovati u Palestini, pod zaštitom svoga školskog prijatelja, utjecajnog Euzebija komedijskog.Tek u 20. stoljeću otkriveni su spisi mjesnog sabora koji je održan pola godine prije Nicejskog sabora u Antiohiji (današnja Antakya u Turskoj). Taj bi se Sabor mogao nazvati stvarnom prethodnicom Prvog nicejskog sabora, a na njemu je sudjelovalo 59 biskupa iz Palestine, Arabije, Fenicije i Kapadokije. Vodio ga je biskup Hozije iz Cordobe, koji će imati odlučujuću ulogu i na Nicejskom saboru. Povod ovom ekumenskom saboru bio je izbor novog antiohijskog biskupa, no usto je prihvaćeno i jedno protuarijansko Vjerovanje. Trojica biskupa, sudionika ovog sabora, među kojima i Euzebije Cezarejski, odbili su potpisati odluke sabora, te su privremeno ekskomunicirani s mogućnošću da promijene mišljenje na velikom i svetom saboru koji se održao u Niceji).Za održavanje crkvenog sabora i postizanje mira među kršćanima zauzimao se i car Konstantin kako bi na taj način osigurao mir u svome carstvu.

Sudionici ekumenskog sabora u Niceji

Car je sazvao sabor u Niceji, i pozvao je svih 1800 biskupa iz čitave Crkve (oko 1000 s Istoka i oko 800 sa Zapada). Ipak, na sabor je stiglo između 250 i 320 saborskih otaca, većinom s Istoka, jer su se na Istoku vodile i najžešće rasprave. Točan broj sudionika nije moguće utvrditi, premda crkvena predaja najčešće govori o broju 318.Od malobrojnih predstavnika zapadne Crkve, valja napomenuti da je rimski papa Silvestar I. poslao svoje izaslanike (legate) u osobama dvojice svećenika. Sabor je započeo s radom 20. svibnja 325. u nazočnosti cara Konstantina u središnjem dijelu carskoga dvora. Radom sabora predsjedao je Hozije iz Cordobe. Moguće je da je i on bio papin predstavnik, kao već spomenuta dvojica svećenika.

„ Atanazijevo Vjerovanje“ – pravovjerni simbol kršćanske vjere

Tko želi biti spašen, taj mora prije svega čvrsto ispovijedati sveopću vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.Ovo je sveopća vjera: Slavimo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu bez umnožavanja osoba i bez razdiobe biti. Jedna je osoba Oca, druga osoba je sinovljeva, a treća je osoba Duha Svetoga. Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo. Istu slavu i jednako vječno veličanstvo. Kako Otac, tako Sin, tako Duh Sveti. Nestvoren je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti. Neizmjeran je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vječan je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti. A ipak nisu tri vječna nego je jedan vječni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća nego je jedan svemogući. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog. Tako je Otac gospodin, Sin gospodin, Duh Sveti gospodin, a ipak nisu tri gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam sveopća vjera zabranjuje priznati tri boga i tri gospodina nego jednog Gospodina. Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio nego rodio. Duha svetog nisu učinili ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi. Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti, a ne tri Duha Sveta.U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u Trojstvu, tako Trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle, želi biti spašen, mora vjerovati to o Svetom Trojstvu. Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek. On je Bog jer je iz Očeve biti od vječnosti rođen, čovjek jer je od biti  majke rođen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela, Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića nego po jedinstvu osobe. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist. On je zbog našeg spasenja trpio, sišao u podzemlje  i treći je dan opet uskrsnuo, uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.

To je sveopća vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Hrvatsko nebo