„Komotnost definira izdaju i neprijateljstvo prema vlastitu narodu“

Vrijeme:2 min, 48 sec

 

Nakon pokolja u Vukovaru postalo je jasno da nas nitko neće zaštititi u ime univerzalnih i uzvišenih ideala, da se sami moramo zaštititi. I, teška srca, raskrstili smo s iluzijom da će nas Zapad braniti jer smo njegov dio. Ako je nakon toga još netko imao iluzija, haaški tribunal i domaći lakaji potrudili su se da one nestanu. S ulaskom Hrvatske u NATO (2009.) i EU (2013.) politički establišment oživio je iluziju da će nas NATO braniti, a EU hraniti; on stoga bespogovorno prihvaća sve što Hrvatskoj nameću glavne sile tih dviju organizacija, a da obično ništa ne traži zauzvrat.

Zato je hrvatski predsjednik kada je izjavio da treba uvjetovati (eventualno) članstvo Finske i Švedske u NATO rješavanjem statusa Hrvata u BiH nagrađen pljeskom rodoljuba. Na stranu to što je Predsjedniku ta dosjetka poslužila samo za međusobni obračun s premjerom, s kojim on zapravo ima mnogo više zajedničkog nego se to čini na prvi pogled i nego što on želi priznati. Pljesak je dobio jer je u najmanju ruku retorički izrazio ono što većina Hrvata osjeća: da nas nitko ne cijeni jer naši političari pokorno provode sve što se od njih traži a da ne traže ništa zauzvrat. Sinulo je tada mnogima da političku naivnost treba zamijeniti politički realizam, pa i pragmatizam.

No ne možemo samo kriviti druge za naše muke. I mi smo sami od sebe krivi. Možda je najveći grijeh da nismo uspjeli artikulirati političku ideju, koncepciju, program odnosno opciju kojoj je prioritet interes hrvatske narodne zajednice, hrvatske države kao takve. A ne kojoj bi prioritet bili interesi tzv. međunarodne zajednice, NATO-a, EU-a itd. Grijeh je to da nismo stvorili političku opciju koja vjeruje da prvo valja urediti našu Hrvatsku iznutra i vlastitim snagama, ojačati hrvatsko gospodarstvo, stvoriti sve što je potrebno u suvremenom društvu. A tek onda, s tog polazišta, razmotriti ideju bi li hrvatsko društvo trebalo sudjelovati, i to ravnopravno, a ne u svojstvu nekoga komu je iskazana velika „milost“ time što je primljen u ovo ili ono, u tzv. međunarodnoj zajednici.

Takva autentična hrvatska opcija mogla bi poslužiti da se uspješnije branimo od stranih utjecaja, pritisaka i uvjetovanja. No kod nas prevladava i dalje mentalitet naslijeđen od jugoslavensko-komunističke prošlosti. Za to će se, osim napora svjesnih Hrvata, pobrinut i sama priroda, time što će na vodeća mjesta početi dolaziti nove generacije, izrasle i mentalno oblikovane u našoj doduše više formalnoj nego sadržajnoj demokraciji.

Mnogi su odustali od svakog nastojanja misleći da se tu ništa više ne može. A uvijek je moguće osoviti se na vlastite noge. Poruka malodušnima i lijenima neka budu ove riječi pokojnog prof. Ivana Oršanića, koje su napisane nekoliko desetljeća prije hrvatskog osamostaljenja:

„Zbog toga su najgori oni Hrvati, koji sami sebe ubijaju, sami sebe vješaju, sami sebe zatvaraju, sami sebe ukidaju samouvjeravanjima da oni ništa ne mogu, da su nevažni, da sudbina Hrvatske ne ovisi o njima, da je neprijatelj tobože dobro organiziran, da ima međunarodnu pomoć, i time upravljaju savjest na neodgovornost, neaktivnost i pasivno čekanje. Tko na svom mjestu, za svoje mjesto i sa svojeg mjesta, ma gdje bio, ne može ni nakon nekoliko mjeseci ili godina izgraditi mogućnost makar i najskromnijeg djelovanja ili sudjelovanja u uništenju hrvatskog nacionalnog neprijatelja ili je budala ili je toliko komotan, da njegova komotnost sama po sebi definira izdaju i neprijateljstvo prema vlastitom narodu.“

 

M. O./Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori