ZORICA VUKOVIĆ: NOSTRA AETATE

Nedavno na međumrežju zateče me vapaj žene zgrožene intervjuom koji je novinar Romano Bolković (1962.) imao s monsinjorom Michaelom Henrichom Weningerom (1951.) svećenikom, bivšim diplomatom, zaposlenikom Vatikana za vjerski dijalog, masonom visoke razine: „Ljudi, pogledajte to!“ Ne gledam Bolkovićeve emisije, rijetko gledam HRT, pa potražih navedenu emisiju. I nakon toga nekoliko dana nisam mogla doći k sebi. 

Potraga za odgovorima dovede me do Drugog vatikanskog sabora (od 1962. – 1965.) i enciklike Nostra aetate (U naše vrijeme) o odnosu Katoličke crkve s nekršćanskim religijama, koju je papa Pavao VI. (1897. – 1978.) proglasio 28. listopada 1965. godine.

Sve je počelo 13. lipnja 1960. sastankom pape Ivana XXIII. (1881. – 1963.) i Julesa Isaaca (1877. – 1963.), francuskog Židova, povjesničara, autora knjige Jésus et Israël (Isus i Izrael) kojom on poučava katolike o Isusu i Bibliji.  Pri kraju knjige, Isaac poziva kršćane da ‘prepoznaju svoju početnu odgovornost’ za antijudaizam i da izbrišu ta uvjerenja iz svojih srca i umova te se upuste u ‘naporno ispitivanje savjesti’. Dodao je da je za njega takav kršćanski postupak hitan jer je ‘sjaj krematorija Auschwitz svjetionik koji svijetli, koji vodi sve moje misli’. 

Suosjećajni je papa Ivan XXIII. Tajništvu za promicanje jedinstva kršćana, na čijem je čelu bio njemački kardinal, isusovac, Augustin Bea (1881. – 1968.) dao zadatak da pripremi dokument o katoličko-židovskim odnosima za Drugi vatikanski sabor. Mnogi su kardinali, glede tog dokumenta bili sumnjičavi, posebno oni na Bliskom Istoku, Egiptu, Libanonu, Siriji i Iraku lobirajući protiv dokumenta. No židovske organizacije kao što su Američki židovski odbor, B’nai B’rith (osnovan 1843.) i Svjetski židovski kongres su bili za, zalažući se kod liberalnih svećenika za svoju ideju. Nakon brojnih nacrta, napravljeni su kompromisi i dodana je izjava o islamu kako bi se ublažila zabrinutost arapskih kršćana. Konačno su dodane i izjave o budizmu i hinduizmu koji prema fra Josipu Blaževiću (1969.) ima 3 miliona bogova.

Deklaracijom Nostra Aetate  zacrtane su smjernice koje Crkva  treba slijediti u približavanju i dijalogu s drugim religijama, polazeći od činjenice da cijelo čovječanstvo ima zajedničko podrijetlo u Bogu i da treba priznati sve što je pozitivno u drugim religijama jer se i u njima  nalaze elementi, tragovi i odsjev jedine istine. Zato Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je istinito i sveto u tim religijama te preporučuje kršćanima da priznaju i sačuvaju sve vrijednosti koje se u njima nalaze.

Prvi je put međureligijski susret sazvao Ivan Pavao II., 27. listopada 1986. u Asizu, rodnom gradu sv. Franje (oko 1181. – 1226.) koji je u čežnji za mučeništvom u naviještanju Evanđelja pokušao doći do Saracena u Damiettu, u Egiptu, tijekom Petog križarskog rata (1217.–1221.). To mu je uspjelo 1219. godine kad je saracenskom sultanu Meleku el Kamelu (1180.–1238.), unatoč batinama koje su ga dočekale, odvažno propovijedao o Trojedinom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu. Sultan ga je zbog hrabrosti i vjere cijenio. U životopisu Zgode blaženog Franje i njegovih drugova, u kojem je opisan taj susret, piše da je Franjo obećao sultanu poslati dvojicu braće da ga krste jer on nije bio svećenik.

Na prvom međureligijskom skupu u Asizu, osim 50 kršćanskih vjerskih predstavnika, bilo je prisutno 60 predstavnika: islama, židovstva, budista, hinduista, šintoista, zoroastrista, sikhizaista, džainizista, bahaizista, rissho-koseikaista i tradicionalnih religija Afrike i Amerike. 

„Pozivam cijeli svijet,“ rekao je tada Papa „na savjesno spoznavanje opasnosti po mir i na postojanje drugačijeg načina za promicanje mira, a koji nije samo rezultat pregovora i političkih i ekonomskih kompromisa.“

Tijekom pontifikata pape Benedikta XVI. i pape Franje, također su se održavali ovi susreti u Asizu. 

Ivan Pavao II. je 13. travnja 1986. i službeno prvi posjetio Veliku sinagogu u Rimu i rabina Elia Toaffa (1915. – 2015.) i tada je Židove nazvao ‘starijom braćom’. U nekada kršćanskoj Siriji, u Damasku, 6. svibnja 2001., Ivan Pavao II., kao prvi papa, posjetio je i džamiju.

Nešto kasnije Ivan Pavao II., tijekom Angelusa na Prvu korizmenu nedjelju 2002. godine drhtavim glasom govorio je kako je Sotona stvarnost koja neprestano djeluje na čovjekove putove i putove Crkve. Oni koji žele umanjiti značaj te činjenice dovode se u opasnost i na kraju se suočavaju s gorkim razočarenjem. To je pogreška s bolnim posljedicama. Papa je zaključio dva puta naglašeno: „Odlazi Sotono! Odlazi Sotono!“ navodi svećenik Milivoj Bolobanić (1937.) u djelu Kako prepoznati zamke Zloga?. Što je potaklo Ivana Pavla II. na taj vapaj?

 Majka Božja svećeniku don Stefaniu Gobbiju (1915. – 2011.) 3. lipnja 1989. kaže (u knjizi Svećenicima Marijinim predragim sinovima): „Zapravo, dok Crveni zmaj djeluje tako da nastoji navesti čovječanstvo da se odrekne Boga i da ga zaniječe, te na taj način proširuje zablude ateizma, svrha je masonerije, ne da zaniječe, nego da huli na Boga.“

Ateizam Crvenog zmaja u Hrvatskoj još uvijek osjećamo, posebno u likovima Predsjednika, a sprdanje s vjerskim, vidimo kod Premijera… 

Koliko je Crkva prepoznavala ove ‘zmajeve’? O tome su dosta pisali Emil Ćić (1958.) publicist, muzikolog i skladatelj, glazbeni kritičar, esejist, nakladnik, slobodni umjetnik i prevoditelj, te Mladen Lojkić (1953.) građevinski inženjer, ali prije svega hrvatski katolički publicist, književnik i nakladnik, teoretičar državništva i slobodnog zidarstva. 

Još je papa Klement XII. (1652. – 1740.) uvidio veliku opasnost masonstva i jasno ga svrstao u najveće neprijatelje kršćanstva, pogotovo Katoličke Crkve. Smatrao ih je odgovornim za pojavu reformacije u Europi, ekskomunicirao ih je i proglasio neprijateljima kroz stoljeća, izdajući 1738. godine bulu In Eminenti Apostolatus Specula. 

Papa Benedikt XIV. (1675. – 1758.) 1776. godine bulom Inscrutabili također proziva slobodne zidare. Slijedi serija enciklika koje ih osuđuju: Ecclesiam (Pio VII., 1821.), Quo graviora (Leon XII., 1825.), i Traditi (Pio VIII., 1829.).

Pio IX. (1792. – 1878.), koji je bio papa od 1846. – 1878., u vremenu masonske ekspanzije upozorava svijet na ‘arhitekte’ i njihovu zidarsku religiju kojom vješto manipuliraju i osvajaju Planet. On nije htio predsjedavati talijanskoj nacionalnoj ligi  u ‘svetom ratu’ protiv Austrougarske Monarhije i zbog toga je morao 1848. godine pobjeći iz Rima, pred revolucijom i masonskim vođom Mlade Italije  Giuseppeom Garibaldijem (1807. – 1882.). 

Protiv masonstva papa Pio IX. izdao je nekoliko bula: Qui pluribus (1846.), Multiplices inter (1865.), Apostolicae Sedis (1869.) i Etsi multa (1873.). Bulom Etsi multa, papa prvi puta proglašava masonstvo djelom Sotone. Smatrao je da je masonstvo mogao stvoriti i proširiti diljem svijeta samo vječni neprijatelj Gospodnji, Sotona, te da je stoga masonerija ‘dostojna kćerka Sotone’.

Najveće upozorenje na opasnost od kraljevstva Sotone i osudu masonske sekte izrekao je papa Lav (Leon) XIII. (1801. – 1903.) enciklikom Humanum Genus (Ljudski rod) 20. travnja 1884. godine. Lav XIII. u njoj piše kako sljedbenici zla, slobodni zidari, kuju urote i žele uporno i otvoreno nauditi Crkvi. Papa otkriva narav masona koji se skrivaju po tajnim mjestima i snuju svoje sotonske planove, dok u javnosti proglašavaju milosrđe prema siromašnima i običnom puku. Papa govori i o masonima koji su izdali tajne svojih organizacija, ili nisu poslušali zapovjedi, pa su bili ubijeni, a ubojice su vješto izbjegle kazni.

Lav XIII. iznosi kako je plan masonstva oduzeti papi duhovnu moć, a instituciju pape izbrisati s lica zemlje. Pod pojmom izjednačavanja svih religija, pa i onih najdevijantnijih, želi se uništiti Katoličku Crkvu. Masonstvo se uvuklo u srca pojedinih vladara, kaže, tako da su ta društva i države odbacili kršćanske tradicije: brakove sklapaju i razvrgavaju kao građanske ugovore, u obrazovanje djece ne smiju se uplitati nikakve religije, a kada odrastu, djeca sama odabiru religiju koja im se najviše sviđa. (Ovo i te kako dolazi do izražaja kod ‘modernih’ roditelja.) Sloboda umjetnosti, pornografija i strast zamijenili su mjesto s kršćanskim naučavanjem. „U nastojanju i zastrašujućem pokušaju da se ožive poganski običaji i institucije i želji da se uništi vjera i Crkva, čovjek će prepoznati neukroćenu mržnju i osvetnički bijes koji je protiv Isusa Krista planuo u Sotoninom srcu,“ rekao je papa Lav XIII., osuđujući masonsku sektu.

Od Lava XIII. ostala je zapisana molitva sv. Mihaelu Arkanđelu:

Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju;
protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.
Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:
Ti, vojvodo vojske nebeske,
Sotonu i druge duhove zlobne,
koji svijetom obilaze na propast duša,
božanskom krjepošću i jakošću u pakao strovali.
Amen.

Guido Reni: Sveti Mihael

Kako je nastala ova molitva? Jednog dana u prosincu 1884. ili siječnju 1885. u privatnoj kapelici pape dogodilo se nešto izvanredno. Nakon što je papa završio sv. misu, ostao je u kapelici kako bi prisustvovao još jednoj misi što je obično činio. Sudionici su primijetili kako je na kraju mise podigao glavu i nepomično gledao prema oltaru, iznad tabernakula. Lice mu je problijedilo kao da je vidio nešto grozno. Ustao je i požurio u svoju sobu. Jedan ga je suradnik upitao: „Sveti oče, izgledate vrlo umorno! Treba li vam što?“ Lav XIII. mu je rekao da ne treba ništa. 

Nakon pola sata, pozvao je tajnika Kongregacije za bogoštovlje, pružio mu list papira i rekao da ispisani tekst pošalje svim biskupijama svijeta. To bijaše molitva sv. Mihaelu arkanđelu koja se na papin zahtjev, nakon tihe sv. mise, molila do Drugog vatikanskog sabora.

Katolička  Crkva u Hrvata kao da se boji prozboriti o toj nemani, kako je masonstvo nazvao kardinal Alojzije Stepinac (1998. – 1960.) prigodom podizanja Križnog puta u Mariji Bistrici u siječnju 1940. godine. Pogotovo danas, kada je ta neman pred samim ciljem da završi đavolji proces ovladavanja cijelim Planetom. Blaženi je Alojzije još od vremena svog zaređenja za biskupa, 1934. godine, beskompromisno govorio o pravoj naravi masonstva i zbog toga je na sebe navukao nezapamćeni gnjev rušitelja Crkve. Stepinac 17. veljače 1935. kaže:  „Danas je bila zaista silna navala svijeta na papinskoj proslavi i sigurno je bilo neugodno protivnicima katolicizma. Bio sam neodlučan da li da istupim ili ne i ja na govornicu, jer nije običaj da biskup govori u ovakvim zgodama. Ali živimo u iznimnim, teškim i borbenim vremenima. U strahovitoj borbi s masonerijom, sektaštvom itd., a državna vlast pod uplivom masona goni nas gdje može. Ne daju nam da se javljamo u štampi, pa sam smatrao za uputno da ovdje jasno istaknem našu odlučnu volju da se poštuju prava Katoličke Crkve. Masonske Novosti, taj najodurniji masonski list, tendenciozno je po običaju iznio neke stvari u krivom svjetlu.“

Dana 27. travnja 1935. godine Stepinac zapisuje: „Sinoć je policija plijenila u sjemeništu brošure.  Zaplijenila je brošuru ‘Tko vlada u Rusiji’ i ‘Židovska masonerija’. Iz ovog se očito vidi da kod nas ima vlast masonerija… Hrvatski narod, a ni Jugoslavija neće imati mira dok se ne riješi ovog prokletog sjemena masonskog, koje se poput šišmiša skriva i iz busije udara na sv. Crkvu katoličku najjače uporište naroda i domovine i moralnog poretka.“ (Ivan Mužić: O sekti masona, Matica hrvatska, Split, 1999.)

U Dnevniku od 5. studenog 1940. godine iznosi svoju proročku viziju: „Pobijedi li Njemačka bit će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska ostat će na vlasti masoni, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle, kuda ćemo Gospodine nego k Tebi podići oči?“

Godine 1983. Kongregacija za nauk vjere pod vodstvom kardinala Jozefa Racingera (1927.), kasnije pape Benedikta XVI., izdaje dokument Quaesitum est (Pitanje je) 26. studenog 1983., uoči donošenja Zakonika kanonskog prava za Latinsku crkvu. 

Quaesitum est upozorava da je nauk masonskih ‘društava nepomirljiv s Crkvenim naukom, da ostaje neizmijenjen negativni stav Crkve u pogledu masonskih društava’, te da katolici koji se upišu u masonska društva teško griješe, tako da ih se ne smije pripustiti na svetu pričest. U očitovanju Quaesitum est izričito se spominje očitovanje Kongregacije od 17. veljače 1981. za kan. 1374. prema kojem katolik koji bi promicao ili vodio ‘društvo’ koje rovari protiv Crkve, treba kazniti zabranom bogoštovlja. 

„Kongregacija se službeno očitovala i odgovorila biskupima koji su od nje tražili razjašnjenje te izjavila da katolici ako se upišu u masonska društva, teško griješe i da kao takvi ne mogu biti pripušteni sv. pričesti, te je nadodala da se stav Crkve prema masonima nije promijenio u odnosu na prethodnu crkvenu disciplinu. Iako Crkva nije izričito odredila kaznu izopćenja ipso facto za katolika koji bi se učlanio u neko masonsko društvo, ipak se može reći da katolika koji bi tvrdokorno i uporno pristajao uz masonski nauk, crkveni poglavar može kazniti crkvenim kaznama, pa u krajnjem slučaju i izopćenjem (excommunicatio). Katolik ne smije biti upisan u masonsko društvo niti bilo koje društvo koje rovari protiv Crkve. 

Za katolika je samo Isus Krist Gospodin i on je ud Crkve – Otajstvenoga tijela Kristova. 

Očitovanje Kongregacije za nauk vjere Quaesitum est bilo je predmetom različitih reakcija i tumačenja, od one da se stav Crkve izmijenio prema masonskim društvima do one da je stav Crkve ostao nepromijenjen u odnosu na prethodna stoljeća glede masonskih društava. Vrijedno je ovdje spomenuti napola službeni komentar u vatikanskome listu L’Osservatore Romano od 23. veljače 1985., str. 1, gdje, između ostalog, piše: „…za kršćanina, međutim, nije moguće živjeti svoj odnos s Bogom na dvojan način, odnosno u humanitarno-nadkonfesionalnom obliku i u međukršćanskom obliku. On ne može njegovati dvije vrste odnosa s Bogom, niti izraziti svoj odnos sa Stvoriteljem kroz simboličke oblike dviju vrsta. (…) S druge strane, kršćanin katolik ne može istovremeno sudjelovati u punom zajedništvu kršćanskog bratstva i istovremeno gledati na svog kršćanskog brata, polazeći iz masonske perspektive, kao na ‘profana’.“

Kako bilo da bilo, Crkva ostaje na očitovanju iz Quaesitum est, i članstvo u masonskim društvima je kažnjivo. Iako se izričito ne spominju masoni, ni u Zakoniku iz 1983. godine, ni u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, Sveta je Stolica ostala na stajalištu da je nauk masonskih društava nepomirljiv s Katoličkom crkvom. Zato nemaju pravo oni koji kažu da Katolička crkva prihvaća masone kao društvo u koje se mogu upisati (učlaniti) njezini članovi,“ piše fra Jure (Juraj) Brkan (1946.) doktor kanonskog prava i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

https://hrcak.srce.hr/file/61200

Poznato je da masoni stoljećima napadaju Crkvu lažima: od inkvizicije i progona vještica, križarskih ratova, suradnje s nacistima, za antisemitizam, pri čemu su sve moguće laži svaljivali na papu Pija XII. (1876. – 1958.), do pedofilskih skandala, ‘ubijanja’ djece u Kanadi, Irskoj, Hrvatskoj… za što se Sveta Stolica pretjerano često morala ispričavati.  Napadali su papu Ivana Pavla II. zbog njegove ‘krutosti’ prema reformama navodnog duha Drugog vatikanskog sabora, pa čak je 13. svibnja 1981., ne slučajno, na blagdan Gospe Fatimske na njega izvršen atentat: „Jedna je ruka ispalila metak, a druga ga je vodila,“ rekao je o tome Veliki Papa, štovatelj Majke Božje.

Posebnim su se žarom usredotočili na papu Benedikta XVI., navodno nazadnjaka, kojemu su odricali pravo na čuvanje vjerskih istina, u čemu su prednjačili njegovi sunarodnjaci. Kada u blaćenju nisu uspjeli, kod pape Franje pribjegli su novoj taktici. Hvale ga na ‘sva zvona’ kako je novi Papa u mnogima probudio nadu u jedan novi početak, kako će pod njegovim vodstvom Crkva konačno ispuniti svoje poslanje naviještanja Evanđelja, ostvarivanja zajedništva s Bogom i služiti siromašnima. Naglašavaju svaki njegov istup kad kritizira katolike. One druge poruke pape Franje, o abortusu, kontracepciji, homoseksualnim brakovima prešućuju, o obiteljima iskrivljavaju ili krivo interpretiraju. A kod nas, nakon slanja, nadbiskupa Henryka Hosera (1942. – 2017.) kao apostolskog vizitatora u Međugorje, napokon prestade priča o ‘poštarici’…

No najveća opasnost za Crkvu je njeno, moguće, urušavanje iznutra. Nije nepoznanica da okultni i magijski vrh masonske i komunističke oligarhije mnoge svoje ljude unovačuju u crkvene redove i još kao dječake ili mladiće ih šalju u sjemeništa i bogoslovije. O tome je svjedočila američko-talijanska komunistička aktivistica Bella Dodd (1904. – 1969.) najprije nadbiskupu Fultonu Sheenu (1895. – 1979.), a potom američkom Kongresu, da je poslala u sjemeništa 1 100 mladića. Za svjedočenje se odlučila kad je jednog svog gojenca vidjela u Vatikanu kao kardinala. 

Osim toga oni vrbuju i crkveni kler unutar Crkve da im se pridruži u svom protubožjem poslanju. Mnogi podlegnu častoljublju i slavohleplju ideologije zlatnog teleta, bilo iznudama, ucjenama ili u nekim slučajevima kao labilne duše i dragovoljno. Upravo ti ubačeni elementi u Crkvi u određenom, najprikladnijem momentu izazvati će skandale, pa čak i sablazan.

To se dogodilo u listopadu 2015. godine kad je poljski, visokopozicioniran svećenik  u Vaqtikanu, Krzysztof Charamsa (1972.) obznanio da je homoseksualac, da ima dečka (curu?). Optužio je Katoličku Crkvu da mu život zbog toga čini paklom: „Kler je pun homoseksualaca, a Vatikan ih zabranjuje.“ Nakon toga bio je smijenjen.

Svoja profana djela upriličuju uoči velikih kršćanskih blagdana kao što je o. g. objavljen apel hrvatskih generala da se pomiluju naredbodavci UDBA-inih ubojstava, baš na Veliki petak. 

Čini se da se i masonerija duboko uvukla u vatikanske hodnike i kurije. Baš o tome je govorio Bolkoviću u intervjuu monsinjor, mason Michael Weninger (1951.). Studirao je na bogosloviji, kad su ga njegovi zemljaci Austrijanci poslali u diplomaciju. Oženio je Sanju Magdalenu (1971. – 2009.). Nakon njene smrti bečki kardinal Christoph Schӧnborn (1945.) ga je 2011. zaredio za svećenika. 

Od 2011. – 2012. bio je kapelan u Beču i službovao je za Austrijsku biskupsku konferenciju kao predstavnik za međureligijski dijalog. Već 1. studenog 2012. evo njega u Vatikanu gdje ga Benedikt XVI. imenuje u Papinsko vijeće za međureligijski dijalog gdje je još uvijek.

Michael Heinrich Weninger pripremao je knjigu o masonstvu. Kad je tadašnji rektor Papinskog sveučilišta Gregoriana, pater Francois-Xavier Dumortier (1948.), nekadašnji zaposlenik u pariškoj banci, potom redovnik – isusovac i od 1982. godine svećenik, čuo za to predložio mu je da dođe na Gregorianu kao doktorand koji će pisati o masonstvu na Institutu za duhovnost. I doista, osvanula je disertacija pod naslovom: Mudrost. Snaga. Ljepota. Ona govori o pomirenju Katoličke Crkve i redovnog masonstva koji vjeruju u Vrhovno biće – Velikog Arhitekta Svemira.

Monsinjor Weninger tvrdi da su Crkva i redovno masonstvo kompatibilni. Smatra da Crkva nije mogla razlikovati redovno i neregularno masonstvo pa želi pokazati da postoje temelji za potpuno pomirenje Crkve i redovnog masonstva. U razgovoru s Bolkovićem on se divi južnoameričkim masonima, među kojima su mnogi svećenici. Oni najprije imaju sv. misu, a onda odlaze u svoje lože gdje se dogovaraju ‘kako popraviti svijet’. Weniger ne otkriva rituale kojim to čine. Tek objašnjava da se mason u ritualu oslobađa od ‘prostačkog svijeta’ i ulazi na sveto mjesto (?). On spominje oko 1,5 milijuna masona – katolika. 

Nakon disertacije, Weninger objavljuje knjigu ‘Loža i oltar’. Pri njenom predstavljanju 24. veljače 2020. godine u Beču, on kaže da je, putujući svijetom, susretao slobodne zidare katolike: „Oni su mi govorili o svojim preispitivanjima savjesti i duševnim problemima glede pitanja hoće li zbog svog članstva zaista biti ekskomunicirani. I ja sam im mirne savjesti priopćio da to neće biti slučaj.“ Weninger je naglasio da se moraju razlikovati različite vrste slobodnih zidara te da se on u svojoj knjizi poziva na ‘regularne’ lože pod pokroviteljstvom Velike lože Engleske, kojoj pripadaju i Ujedinjene velike lože Njemačke… Primjerak svoje knjige Weninger je poklonio papi Franji. 

U kasnim 60-ima prošlog stoljeća tadašnji je bečki nadbiskup kardinal Franz König (1905. – 2004.) razgovarao s austrijskim, njemačkim i švicarskim slobodnim zidarima jer je bio predsjednik vatikanskog tajništva za nevjernike. Ti su razgovori 1970. rezultirali zajedničkom izjavom u kojoj stoji da slobodno zidarstvo nije nikakva religija te da mu je s Katoličkom Crkvom zajednička ljubav prema braći ljudima. Nakon toga su crkvena prokletstva ostala još samo relikt iz povijesti. 

Weninger negira važnost deklaracije Kongregacije za nauk vjere iz 1983. godine kad je pročelnik bio kardinal Joseph Ratzinger.

Na predstavljanju knjige u Beču bio je i Romano Bolković koji je s Weningerom upriličio razgovor kad je ovaj došao u Hrvatsku.

Godine 2019., katolike je sablaznila tzv. Amazonska sinoda od 6. – 27. listopada gdje je glavna božica bila Pachamama – Svjetska Majka, kojoj su u Andama žrtvovana djeca, a pred kojom su molili papa Franjo i rimski prelati u Bazilici sv. Petra i u Vatikanskim vrtovima.  

O kakvim je to idolima zborio papa godinu dana ranije: „Privrženost nekom predmetu ili ideji čini nas slijepima za ljubav. Nosite to u srcu: idoli nam otimaju ljubav, idoli nas čine slijepima za ljubav, a kako bismo istinski ljubili moramo biti slobodni od svih idola. Koji je moj idol? Uzmi ga i baci kroz prozor!“

No nije ga on bacio kroz prozor. Mladi austrijski katolik – obraćenik Alexander Tschhugguel bio je zgrožen ovom blasfemijom pa je izrezbarene figure poganske božice, koji su bili izloženi u karmelićanskoj crkvi Santa Maria in Traspontina, blizu Vatikana, bacio u Tiber. Papa Franjo je uputio ispriku 25. listopada, tražeći oprost od onih koji su bili uvrijeđeni  ovim činom, rekavši da su bili izloženi u crkvi ‘bez idolopokloničkih namjera’.

No, tu nije kraj. U Mexiku je u jednoj župi u lipnju 2021. godine jedan je mladi svećenik, koji je zamjenjivao župnika na godišnjem odmoru, postavio monstrancu u obliku Pachamame. Kad su vjernici reagirali, p. Juan Pedro Oriol, župnik u župi Sv. Ivana Macíasa, vrativši se s godišnjeg, istaknuo je da nije znao niti odobrio uporabu blasfemične monstrace, koja je uklonjena. 

U Rijeci je biskup Mate Uzinić, klanjatelj virusu, na Cvjetnicu, 2. travnja 2021. rekao vjernicima da mu nije drago što su u crkvu došli u tolikom broju…na Dan Gospodnji. Time krši 1. i 3. Božju zapovijed. Spominjući distancu i mjere, poziva na klanjanje ‘zlatnom teletu’ – stožeru: „I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.“ Lk 16,8

Sveti Toma Akvinski (1225. – 1274.) piše: „Kad god vidim osobu koja izražava divljenje prema poganskim idolima, znam da je takva osoba pod direktnim utjecajem demona, i ona djeluje potpuno suprotno od Boga!“

O ‘grozoti pustoši’ prorokovao je Danijel oko 600. – 550.  pr. Krista. Izraz ‘grozota pustoši’  spominje i evanđelist Matej 24,15: „Kada dakle vidite da grozota pustoši, po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu – tko čita, neka razumije…“ ‘Grozotom pustoši’ nazvan je Zeusov kip kojeg je Antioh Epifanije, grčki vladar oko 167. godine pr. Kr. postavio u jeruzalemski Hram gdje je na žrtveniku žrtvovao svinju.

Masoni su uvijek zgražali katolike. U Rimu su 17. veljače 1917. na dan smrti Giordana Bruna (1548. – 1600.) marširali ulicama do Trga sv. Petra, mašući pod papinim prozorom crnom zastavom na kojem je Lucifer nogama gazio sv. Mihaela arkanđela. Transparentima se veličalo Sotonu, a na jednom je pisalo: ‘Sotona će upravljati Vatikanom, a papa će mu služiti kao švicarska garda.’ Tog dana Marija je podigla velikog svetca, tadašnjeg bogoslova, sv. Maksimilijana Kolbea (1894. – 1941.), mučenika u Auschwitzu, osnivača Vojske bezgrješne.

Papa Franjo želi dijalog. To je izraženo u njegovoj enciklici Fratelli tutti (FT) o čemu kaže: „… dok mi je u sastavljanju ‘Laudato si’ za izvor nadahnuća poslužio moj brat Bartolomej (1940.), pravoslavni patrijarh koji je snažno zagovarao brigu o stvorenom svijetu, u ovome slučaju poseban poticaj dao mi je veliki imam Ahmad al-Tayyeb (1946.) egipatski Veliki imam i islamski učenjak al-Azhara (džamija i sveučilište) kojeg sam upoznao u Abu Dhabiju, gdje smo se podsjetili kako je Bog ʹstvorio sva ljudska bića jednaka u pravima, dužnostima i dostojanstvu, pozvavši ih da žive zajedno kao sestre i braća“ i s kojim je papa Franjo potpisao Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život. Je li papa zaboravio da ljudska bića imaju slobodnu volju i da po toj slobodnoj volji nismo jednaki jer: „Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Lk 16,13

„Dijalog poštuje, dopušta i traži istinu; dijalog rađa kulturu susreta, odnosno susret postaje stil života, strast i želja. Tko razgovara, ljubazan je, drugog prepoznaje i poštuje. Približavanje, izražavanje, osluškivanje, međusobno gledanje, upoznavanje, pokušavanje razumijevanja, traženje dodirnih točaka, sve je to sažeto u glagolu ‘razgovarati’. (FT str. 198.) …Samo polazeći od povijesne istine, ljudi će moći ustrajno i trajno nastojati razumjeti jedni druge i pokušati novu sintezu za dobro svih. (FT str. 226.) Istina je nerazdvojni suputnik pravde i milosrđa…“

Parole, parole, parole… Jer papa se s ruskim patrijarhom Kirilom (1946.) trebao sastati u Jeruzalemu 14. lipnja o. g. U razgovoru za talijanski La Nacion,22.4.2022., papa je rekao da mu je žao što je plan morao biti ‘suspendiran’ jer su mu vatikanski diplomati savjetovali da bi takav susret ‘mogao u ovome trenutku izazvati puno nejasnoća’.

A u crkvi sv. Petra u Rimu, kako kaže kardinal Pietro Parolin (1955.), još uvijek su obavezne  maske FFP2 ili N95. Gdje je tu ‘Približavanje, izražavanje, osluškivanje, međusobno gledanje…’? Nažalost, Vatikan je umjesto dijaloga, tražio od zaposlenika ljubav u vidu genske terapije načinjenom od matičnih stanica HEK293, abortiranog fetusa, nazvane cjepivo.

Što se tiče odnosa Crkve i Sinagoge još u srednjem vijeku rađeni su kipovi i vitraji na tu temu koja bi mogli imati naziv: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Iv 1,11 Ipak, danas u svijetu veliki broj Židova priznaje Isusa kao svog mesiju. Među njima je i katolička svetica, karmelićanka Terezija Benedikta od Križa – Edith Stein (1891. – 1942.), koja je zajedno sa svojom sestrom, ‘nestala’ u Auschwitzu.

Povodom obilježavanja 50.-te godišnjice Nostra Aetate, na isusovačkom  Sveučilištu Sain Joseph’s u Philadelphiji 2015. godine podignut je spomenik Sinagoga i Eklezija u našem vremenu. Skulpturu je izradio kipar Joshua Koffman, a blagoslovljena je 25. rujna 2015., uz prisustvovanje oko 400 članova katoličke i židovske zajednice. Nije mi poznato je li ova skulptura postavljena ispred neke sinagoge ili druge židovske institucije. Kad smo već za dijalog…

Kritičari navode da, za razliku od brojnih prikaza Ecclesia i Synagoge u srednjovjekovnim katedralama i rukopisima, ovo moderno umjetničko djelo prikazuje dvije figure kao jednake u dostojanstvu i ljepoti. One se gledaju s radoznalošću i poštovanje prema knjigama međusobnog Svetog pisma. Ovaj kip govori o novoj vrsti odnosa koju je Nostra Aetate i potaknula i pomogla da se omogući da se mnogi Židovi i kršćani međusobno obogaćuju proučavanjem religijskih tradicija i tekstova.

Stvarnost je ipak malo drugačija, izvještava Glas koncila, 24. travnja 2022.. Predstavnici triju kršćanskih konfesija, u čijem je vlasništvu Bazilika Svetog Groba: fra. Francesco Patton (1963.) kustos Svete Zemlje, patrijarh Grčke pravoslavne crkve u Jeruzalemu Theophilos III. (1952.) i Jeruzalemski armenski patrijarh Nurhan Manouglian (1948.), uputili su pismo izraelskom predsjedniku Isaacu Herzogu (1960.), uoči Uskrsa po julijanskom kalendaru (koji je bio 24. travnja) izražavajući nezadovoljstvo ograničavanjem broja vjernika na liturgiji Svetoga Ognja. 

Ne bi li bilo bolje da je ostala Kongregacija za jedinstvo kršćana gdje itekako ima posla. Ovako pomiriti nepomirljivo na silu, ima li smisla? Dijalog da, ali ne tako da ‘je sve po mom’.

No kušnje su sastavni dio života kršćanina. I sam je Isus, iako Bog, jer bijaše i Čovjek, kušan  bio u pustinji. Ali nije ulazio u dijalog sa Sotonom. Citirao je Sveto pismo… 

U ovim našim vremenima kušani smo doista na vrlo svirep način. „Naročito je za Crkvu nadošlo vrijeme njene velike kušnje jer će je uzdrmati pomanjkanje vjere, jer će biti zamračena otpadom, ranjena izdajom, napuštena od svoje djece, podijeljena raskolom, u vlasti i pod jarmom masonerije, čime će postati plodno tlo iz kojeg će niknuti zlo stablo opakog čovjeka, antikrista, koji će unijeti u nju svoje kraljevstvo,“ Majka Marija don Gobbiju 1.siječnja 1993.

Pouzdajmo se u Onoga ‘koji je radi nas i radi našeg spasenja sišao s nebesa’ (Nicejsko-carigradsko Vjerovanje) i ostavio nam oporuku: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ Mt 28,20

Zorica Vuković,