H. Hitrec: Udbaška kruška-jabuka afera

Prema svršetku travnja 2022.

Počelo oživljavanje brdsko-planinskih područja jurnjavom automobila po Žumberku, zahvalne su ondje ceste jer vozači ne moraju paziti da neko dijete istrči iz dvorišta ili se vozi na biciklu, pusta su sela, gusto raslinje obavija ih kao šutnja o nekada davno živahnom kraju zračnom linijom posve blizu Zagreba, postojbini značajnih ljudi u hrvatskoj povijesti. U šikari oprezno cvjetaju kruške i jabuke već na umoru, ali se ne daju, tko zna kada ih zasadio mladi seljak, a onda se otputio u tuđinu i ondje sanjao o voćnjaku. Ne žive sve voćke dugo kao masline koje, plodne, ispraćuju na vječni počinak naraštaje ljudi. A ljudi doista žive kratko, osim udbaša. Kilometri rečenica ovijeh su dana ispisani o udbašima i njihovim žrtvama, o milosti za ubojice ili naručitelje ubojstava Hrvata,o prelascima lasica u vrijeme stvaranja hrvatske države, ciničnim sadanjim provokatorima u medijima koji samo što ne govore, odnosno i govore, da je Udba stvorila državu u kojoj će ostati nad zemljom ili u podzemlju, pa ravnati procesima tako da ostane živa, ali uglavnom skrovita. U svakom slučaju dovoljno moćna. Udba, naravno, nije stvarala modernu hrvatsku državu, ali da se u trenutku stvaranja pragmatična demokratska hrvatska politika oslonila (i) na nju, točno je, kao što je točno da je dvije godine poslije stavljena na marginu. To jest njezini protagonisti poznati javnosti.

Problem su oni nepoznati. Kaže mi prije nekoliko mjeseci jedan lokalni političar da je imao nerješiv problem i nije znao komu se obratiti. Onda su ga uputili na nevidljivu udbašku mrežu za leptire i nerješivi je problem bio riješen za tjedan dana.

U najnovijoj spletki oko Perkovića i Mustača bez sumnje najviše uživa Nobilo, čovjek čiju biografiju možete pročitati na internetu, a nimalo nije simpatična, blago rečeno. Uvalio je Milanoviću vrući krumpir, izazvao podjelu među generalima pa je čak došlo do toga da nerazboriti neki ljudi napadaju Gotovinu, čija je čast neupitna. Potaknuo odvjetnik one medijske poslenike koji i inače ne mogu svariti hrvatsku državu da se iživljavaju u svojim glupim kolumnama koje vlasnici novina usrdno tiskaju. Nobilo doista može trijumfirati, skrivajući se iza odvjetničkoga posla.

Da je u Hrvatskoj normalno stanje, sve bi bilo lakše, ali je ovaj slučaj snažan doprinos nenormalnosti koja vlada u svim područjima, poglavito prema odnosu na prošlost, blisku i ne više tako blisku i takvo će stanje ostati zauvijek, jer svaka generacija generira antagoniste, samo čeka priliku da istrese sve što joj je na duši. S tim da vladajuće garniture, nazovi desne i nazovi lijeve ili srednje garniraju jela istim avnojevskim popudbinama kao u vrijeme SFRJ, ni korak se nisu odmaknule, pozivaju se na Ustav, preambula kojega je napisana u vrijeme kada je to bilo oportuno, a poslije nije mijenjana. Riječ je o crvenoj crti koja je postala nadstranačkom egidom, i tko ju prijeđe taj postaje hranom krokodilima, kako bi rekao Johnson za Putina i putinovce.

Ne dao Bog da kažete nešto o NDH, što nije nevidljivim priručnikom propisano, ne o režimu koji je bio takav kakav je bio, blago rečeno neprihvatljiv, nego o državi. O čemu govorim? O hrvatskom narodu kao državotvornom narodu, koji je od nestanka vladara narodne krvi i “koalicija” s nehrvatskim vladarima, skoro u svako vrijeme povijesti nastojao stvoriti samostalnu hrvatsku državu, i kad je bilo zgodno i kad je bilo nezgodno. U Drugom svjetskom ratu bilo je svakako nezgodno, pa ipak se na zemljovidu pojavila hrvatska država, međunarodno priznata od većih i manjih sila, s tim da su te veće na žalost bile uglavnom fašističke ili nacističke, štoviše se ukotvile u tom manjem partneru kao okupacijski “mentori”, nametali svoju ideologiju i rasističke zakone, a ustaški se režim dao navući na zlo, usprkos prosvjedima i propovijedima zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Pa kada se sada vodi polemika (dopuštena samo jednoj strani) je li suvremena, više ili manje demokratska Hrvatska sljednica i nasljednica Nezavisne Države Hrvatske, onda jasno treba reći da nije. I da bi ova Hrvatska bila stvorena, uspostavljena, bez obzira na onu ratnu s očajnim i zloćudnim režimom koji je NDH odveo u propast. Što opet ne znači da NDH kao državu treba “preskočiti” u povijesti, kako sam negdje i izjavio, jednostavno zato što je postojala.

Čija je, dakle, sljednica ova moderna hrvatska država, nacionalna država hrvatskoga naroda? Sljednica mnogostoljetne volje državotvornoga hrvatskog naroda, a ne avnojskih floskula koje su dijelu Hrvata dobro zvučale, ali su poslije pokazale što im je bio krajnji cilj, Jugoslavija sa (i opet) srpskom i srbijanskom dominacijom, a ne samostalna hrvatska država, makar i u nekom obliku konfederacije, pa i podnošljive federacije. A cilj je poslije avnojevskih i nojevskih uspavanka ostvaren na najužasniji mogući način, genocidom nad Hrvatima netom poslije svršetka rata u Europi, te nastavljen komunističkim terorom koji je, uz kratkotrajna jenjavanja, trajao do devedesete (OZNA, KOS, UDBA, SDS), obnavljan i biološki novim mladim tužiteljima i “službenicima”, sve pod pokroviteljstvom i uputama jedine nam i neprežaljene Partije.

Čija je, pitam opet, sljednica ova naša RH? Po svim znakovima, po svim propisanim modelima ponašanja i odnosa ne samo prema povijesti, RH je dvadesetih godina 21. stoljeća sljednica SRH iz osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. I po odnosu prema komunizmu i komunistima, poglavito. Htio bih reći, i ne bih bio posve u nepravu, da je RH stvorena (ili bolje reći obranjena) u Domovinskom ratu, ali nisu u sljedećem razdoblju odlučno branjene i obranjene vrijednosti na kojima je stvarana. Naravno da bez iz pepela rođene Hrvatske vojske ni države ne bi bilo, naravno da je njezin trijumf omogućio život tek posađene biljke, da su stvorene institucije i započeo slobodan narodni život – uza sve mane tranzicije – ali sve što se već tada moglo naslutiti u svježe iskopanim krtičnjacima naglo je buknulo u 21. stoljeću i postalo negacijom onih težnja koje smo promovirali. Nije zaslužna samo čistka provedena u početku stoljeća, te nove stare nasilnike brzo smo otjerali, nego je tragedija da su sličnim stilom nastavili spomenuti otjerivači, pretvorili se u otirače svačega i svakoga, stvarali kamarile nedostojne demokracije i vladali bahato, a bez pokrića. Uz rijetke iznimke kratkoga vijeka, narod koji ih je birao tek je naknadno obaviješten o njihovu pravom zaleđu i životopisu neposrednih predaka koji se zbog svoje biografije nisu mogli pojaviti u prvom planu, pa su gurnuli sinove svoje i kćeri koji su se, obrazovani i zlatousti, ha, uvalili u različite hrvatske stranke i brzo napredovali, sve do najviših pozicija, do vladarskih. S prtljagom koju su donijeli “od doma”. Iz takvih pozicija ravnali su svim područjima života, a ravnaju i dalje. Izigravaju sve što im nije po volji, prijedloge zakona šalju na javne rasprave koje traju tjedan dana, referenduma se boje kao vrag tamjana, stavljaju pod tepih i europske deklaracije o zločinima komunizma (odnosno komunista).

Ovih je dana potonje bjelodano u raspravama o znakovlju. Čitam, evo, treba zabraniti odnosno “kazneno goniti” znakovlje nacizma (nacionalsocijalizma), fašizma, ustašizma i (netko je lukavo dodao) četnicizma. Što vam tu nedostaje? Možda ste pomislili na komunizam, i dobro ste pomislili, ali njega u nabrajanju nema ili ga nisam vidio. Nema. Bliži se kasno proljeće kada će i opet na hrvatskom tlu paradirati crvene zvijezde, pod kojima je ubijena razoružana hrvatska vojska i civili, pod kojom je ubijan Vukovar i okupirana trećina Hrvatske. A podmetanje s četnicima nastavit će se u srpnju, i tako in fine. Sve kako je bilo u SRH, osim što tada još nije bilo Vukovara i Škabrnje.

Bleiburg su spomenute vlasti RH tolerirale, čak je i Hrvatski sabor bio (i još je, valjda) pokrovitelj, ali je puzajuća kontrabanda napredovala i zauzimala javni prostor ne samo hrvatski nego i austrijski, gdje je uspjela naći sebi slične i isposlovati da se “Bleiburg” ondje zabrani. Da, dok su engleski vojnici propuštali poraženu njemačku vojsku u kojoj su naravno bili i Austrijanci, propuštali na sjever, samo su Hrvate i Kozake zadržali i izručili ubojicama.

Hrvate i Ukrajince, znači. I sada jedan od tih vrlih povjesničara jugoslavenske orijentacije piše u novinama, nekidan, “da nam je Austrija održala lekciju zabranivši skup”. Što bi značilo da Hrvatska treba poći istim putem…. Da, retardiramo, sve smo bliži SRH, sada ne u sastavu SFRJ, ali premreženu jugofilima na svim razinama uključujući tzv. kulturu, pa i nevoljkost da bude donesen zakon o hrvatskom jeziku, koji orjunašima diže kosu na glavi. I na kraju, baš ovih dana, duboka država nakon svih ujdurma desetljećima plasiranih, uspješno poantira izazivanjem razdora u redovima zapovjednika hrvatske vojske i hrvatskih branitelja uopće, a na čemu? Na dvojici udbaša, s tim da je jedan od njih učinio i neke korisne stvari koje sada preuveličava, pa se valjda iskupio, a o meritumu ne govori. U svoj toj kruška-jabuka aferi postoji i nešto zlosutno, u stvari jadno: kao da patrioti naši vole i poštuju hrvatske ratne zapovjednike, plaču nad njihovim sudbinama samo kada su ovi u zatvorima, haaškim ili hrvatskim, a kada su na slobodi i uspješno se bave poslovima, eh, tada su im puno manje dragi.

Događa se to, i može se dogoditi samo u zemlji rastrganoj perverznim bitkama u vrhu države, gdje padaju riječi poput bande, divljaka i zooloških epiteta, nema autoriteta osim samoproglašenih, pa ih se može dovesti u svakovrsne situacije u kojima nisu željeli biti, ili ih pak sami izazivaju. S druge strane, narod se voli zabavljati, ne voli mrtva puhala i ofucane fraze u politici, pa jedva dočeka kada tko iz zabrana političke korektnosti i novogovora izleti u više-manje normalan svakodnevni rječnik, ulični, fakinski, ali s gotovo literarnim nagnućima u izboru prispodoba. Sve dok ne pretjera i s osobe ili osoba koje ismijava, prijeđe na kriminaliziranje cijele jedne stranke, svrstava se partijski, on koji bi trebao biti nadstranački predsjednik. Prečero, brate, rekli bi Montenegrini. A kako ni druga strana na brvnu nije bez grijeha, uvrijedila se kao malo dijete i kazala da se s Pantovčakom više ne želi igrati, onda smo doista u banani.

Ne daj Bože da se dogodi najgore što može, da se rusko-ukrajinski sukob, dotično ruska, putinovska, divljačka, teroristička agresija na Ukrajinu u bilo kojem obliku prelije na nama susjedne države ili čak na našu državu, jer bi tada rečena nesuradnja imala tragične posljedice. I koga bismo onda dozivali? Jelačića bana? Ne, nego Antu Gotovinu.

Svaki je dan nečiji dan

U prošlom tjednu Dan Zemlje. Lijepo. Planetu na kojemu živimo i kojemu pripremamo sprovod, posvećujemo jedan dan u godini. Da ne kaže da ga se jednom godišnje ne sjetimo, upitamo ga za zdravlje i ne čekamo odgovor, jer ga znamo. A i inače, koliko puta se u godini ili u životu zamislimo nad čudom da živimo na kugli koja neslućenom brzinom, zajedno sa svojim Suncem, juri svemirom i još se uzgred vrti oko svoje osi, nad magnetskim poljem koje nas drži na okupu? Da živimo na užarenoj lopti omotanoj tankim plaštem? Ma bolje ne misliti, samo bismo pošašavili od straha i jeze, drži većina ljudi. Za sada je dobro, sunce izlazi svakoga jutra i zalazi navečer, nakon zime dolazi proljeće, sve je u redu osim što je ljudski život kratak, ali tu se očito ništa ne može učiniti. Dovoljno dug, ipak, da svatko od nas malo naškodi Zemlji.

Uz Dan Zemlje slavljen je i Dan hrvatske knjige koja ima slabu prođu u Hrvata, književnici se dovijaju kako bi preživjeli, a čitatelji ne kupuju knjige iz istoga razloga – novac troše na jestive stvari, kako bi preživjeli. Savjet nakladnicima: tiskati knjige s jestivim koricama.

Bio je i treći dan, odnosni dani Velimira Zajeca, koji završavaju u kazalištu Komedija, u ponedjeljak, u vrijeme kada se objavljuje ova rubrika.

Športski plov kroz vrijeme

Listajući pisma i razglednice koje je književnik J.G. Hitrec slao iz Indije tridesetih godina prošloga stoljeća, nailazim na raritet: razglednicu sa slikom središta Bombaya. Nije obična. Na njoj su potpisi hrvatskih tenisača, Palade, Punčeca i Kukuljevića, koji su 1935. sudjelovali na Međunarodnom turniru Indije, i ne samo sudjelovali nego i pobijedili sve protivnike, pa na kraju igrali međusobno. Spomenuti književnik tada je bio već tri godine u Indiji, našim je tenisačima poslužio kao vodič po Bombayu, potrošio dosta na večere (piše) i koktele. Zanimljivo je da se Franjo Kukuljević kao profesionalac našao u Indiji nekoliko godina poslije, a zatim preselio u Južnu Afriku.

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo