Zdravko Gavran: Takvi Zapadnjaci guraju BiH u novi rat!
Vrijeme:11 min, 12 sec
Dopisnica austrijskog dnevnika Der Standard iz Sarajeva Adelheid Wölfl objavila je u svom listu na Uskrsni ponedjeljak članak o stanju u Bosni i Hercegovini, pod naslovom „Bosansko-srbski nacionalist Dodik: ’Živjela Rusija!’“ – Bosnisch-serbischer Nationalist Dodik: “Es lebe Russland!”.
Stereotip o dvama konstitutivnim narodima kao „državnim neprijateljima“; o Hrvatima nikada ništa dobro
Osim što se u njemu bavi Miloradom Dodikom, njegovom svrstanošću uz Rusiju, njegovom navodnom vilom u Beogradu i kaznenim postupkom zbog korupcije koji se navodno (po izjavama „diplomata“) protiv njega iza brda valja, dopisnica u „tigrovu kožu“ ubacuje i crveno-bijele hrvatske „mrlje“. Za takve poput nje vrijedi već desetljećima nepisano pravilo: O Hrvatima nikada ništa dobro; ili ništa – ili smo ono što je loše! Tako se oblikuje i potvrđuje negativna percepcija o hrvatskom narodu, hrvatskoj politici i hrvatskoj državi.
Tako i ovdje. Hrvate se uporno stavlja uz bok Dodikovim tobože razbijačima „Bosne“. A ne uz bok konstitutivnim Srbima koji, na koje god načine, brane najprije svoju konstitutivnost i autonomiju izraženu u danoj im Republici Srpskoj.
Taj stereotip o dvama konstitutivnim narodima kao „državnim neprijateljima“ poprimio je već odavno otrovne i zloćudne razmjere. On je odraz, slika i prilika tvrdokornog licemjerja i ničim neograničenog negativnog propagandizma europske takozvane liberalne, takozvane kršćanske i takozvane socijalne demokracije. Taj stereotip postojao je i poslije rata i za vrijeme rata, a ni četvrt stoljeća poslije Daytonskog sporazuma nije zamijenjen suvislijim, realističnijim, poštenijim, objektivnijim i pravednijim prikazom stvarnoga stanja, htijenja i odnosa u državi utemeljenoj na međunarodnom ugovoru koji su g. 1995. potpisali čelnici triju država: Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Takvi novinari, publicisti, eksperti, analitičari, političari, dužnosnici, diplomati, posrednici, visoki predstavnici, karijeristi i gubernatori poput dobro plaćene, a reklo bi se ujedno i potplaćene dopisnice Wölfl pravo su ruglo zapadne, napose zapadnoeuropske, „objektivnosti“ i „dobronamjernosti“. Oni su zapravo najveći krivci za mnoge „balkanske“ nesporazume, zatim za ratove, počevši od Sarajevskog atentata, na autrijskog prjestolonasljednika, u organizaciji „Mlade Bosne“, pa nadalje. Takvi su – osim časnih novinarsko-komentatorskih i uredničkih iznimaka (Ströhm, Reissmüller…) – tvrdoglavo i grčevito branili i opravdavali jednopartijsku komunističku Jugoslaviju i titoizam. Zatim su u ratu i krvi raspalu tako „idealnu“ državu „samoupravnog socijalizma“ i „bratstva i jedinstva“ zamijenili „obranom“ ratom pogođene o krvlju uprskane Bosne i Hercegovine. Branili su ju kao projekciju vlastite utopijske svijesti, a ne kao objektivnu ili ostvarivu stvarnost. Ta bi se naime morali pošteno suočavati sa stvarnošću takvom kakva jest, oči u oči, a ne fantazirati o tomu kakvom unutar sebe ta država „treba“ ili „mora“ izgledati da bi ju oni zagovarali.
Takvi su zapadnim javnostima i donositeljima političkih odluka bacali svaki put iznova prašinu u oči!
Ma ne! Takvi su zapadnim javnostima i donositeljima političkih odluka bacali svaki put iznova svoju proizvoljnu prašinu u oči, idući za svojim fikcijama, jednostranostima i pristranostima. Stoga, naposljetku, nije ni čudno da se 26 i pol godina nakon potpisivanja Daytonsko-pariškog sporazuma stanje u „tamnom vilajetu“ nije u smislu unutarnjeg pomirenja, povjerenja, suradnje i općega političkog, ekonomskog i socijalnog napretka pomaknulo ni za milimetar naprijed. Unatoč nebrojenim milijardama zapadnoga novca ubrizganima na razne načine u tu zemlju. Unatoč svim međunarodnim tijelima, programima i snagama nazočnima u toj zemlji. Jedino što se u njoj (još) ne ratuje; velik dio svega drugoga, počevši od funkcioniranja svih tijela državne i federacijske vlasti, ostalo je na pola puta, ili dugoročno neriješeno, ili i – nerješivo.
Takvi poput dugogodišnje dopisnice toga bečkog lista – dnevnika koji sebi umišlja, i hvasta se time, da je „liberalan“ i „nezavisan“ – a ona je ujedno bila ili jest i dopisnica odnosno referentni „ekspert“ nekih utjecajnih njemačkih dnevnika – opredmećenje su onoga najgorega, najnečasnijega i najmanje etički branjivoga što je dosad u povijesti zapadnog žurnalizma zabilježeno, ako se izuzmu razdoblja tvrdih totalitarizama. Wölfl je, doduše, samo jedna u neprebrojivom nizu onih koji „siju vjetar“, dok drugi zatim „žanju buru“. Posljedice njihovih promašenih prikaza i krivo formiranih predodžaba o Bosni i Hercegovini i njezinim narodima i kulturama te o drugim krajevima i zemljama i narodima i državama osjećaju i dugo će osjećati na svojoj koži i „naši narodi i narodnosti“, kako se govorilo u onoj državi. To su licemjerni likovi koji tobože promiču demokraciju i vladavinu prava, tobože se bore protiv isključivosti i ekstremizama, a pritom sami krivotvore ono o čemu govore i pokazuju se kao nenadmašni isključivci i krajnosnici.
Nikad im nije smetao „integralni“ jugoslavenski nacionalizam; tako ni danas bošnjačko-bosanski „građanski“ nacionalizam
Samo jednu dimenziju ovdje ćemo istaknuti, koja dovoljno govori o takvima. U Jugoslaviji su za njih postojali slovenski, hrvatski, srbski i drugi nacionalisti, koje su smatrali prijetnjom onom idiličnom miru i razumijevanju kakvo je postojalo u basnoslovnoj državi „socijalizma s ljudskim likom“, u toj neprežaljenoj zemlji „na brdovitom Balkanu“. No za njih nikada nije problem bio niti je ikada kao problem spomenut i „integralni“ jugoslavenski nacionalizam, koji je zapravo izazivao najjače otpore svih ostalih nacionalizama, a na kraju bio odbačen u korist nacionalnih, takvi bi rekli: nacionalističkih država Srbije (ona je to doista prva učinila, samo što to nije tako kategorizirano), Slovenije, Hrvatske i ostalih koje su se razdružile i tako okrenule leđa Jugoslaviji i jugoslavenskom nacionalizmu kao, uz komunističku ideologiju i raznorazne interese i propagandna ispiranja mozga, glavnom vezivnom tkivu dotadašnje titoističke federacije.
Tako se takvi pametnjakovići sa Zapada ponašaju i od g. 1992. naovamo prema BiH, a naravno i prema odnosu Hrvatske spram BiH i prema Hrvatkoj „kao takvoj“. Za njih postoji srbski separatizam/secesionizam, za njih postoji pritajeni hrvatski nacionalizam (koji od nula do 24 sata samo sanja o razbijanju be-ha okvira), no za njih ne postoji muslimansko-bošnjačko-„bosanski“ ni nacionalizam ni centralizam ni unitarizam ni integralizam. S time da oni ovdje štite i tvrdokorno zastupaju, i to u onomu lošemu i za druge opasnomu, jednu uistinu nacionalističku stranu u njezinu dvostrukom svojstvu: u svojstvu sebičnoga i hegemonističkog nacionalizma najbrojnijega konstitutivnog naroda i u svojstvu nacionalizma koji želi svoju vlast i gospodstvo uspostaviti u ime tobože ne-nacionalističke, već tobože „građanske“ zajedničke države. I koji hoće svim sredstvima, milom ili silom, drugim dvama manje brojnim konstitutivnom narodima odnosno nad drugom polovinom stanovništva nametati u svemu bitnomu svoju volju. Gospodovati nad njima. Kao za ’turskog vakta’.
Onako kako je jugoslavenski i u jugoslavensko državno ruho zakrabuljeni velikosrbijanski nacionalizam bio od takvih „demokratskih“ i „dobronamjernih“ Zapadnjaka štićen „k’o lički međed“ i kako je bila prikrivana njegova zloćudnost, totalitarnost i krvoločnost (sve dok nije eksplodirala u pobunama, ratovima i jugoslavenskim agresijama na vlastite federalne jedinice odnosno na čitave konstitutivne narode 1990-ih, pod zvijezdom petokrakom i pod četničkom kokardom naizmjence ili združeno), tako se poslije činilo i na terenu (Republike) Bosne i Hercegovine. Na tom terenu prikrivan je u ime be-ha državnog ruha be-ha državni nacionalizam jednog naroda odnosno njegove glavne političke snage sile. Na štetu ostalih naroda i ostalih političkih snaga, bezobzirno prema njima.
Riječ je o neistinitom i netočnom prikazivanju notornih učinjenica, odnosa i političkih inicijativa
Nije stvar samo u tumačenju tko je tu dobar, tko loš, tko zao; riječ je o neistinitom i netočnom prikazivanju notornih učinjenica (fakata), odnosa i političkih inicijativa. Ni jedan jedini put takvi ne pokazuju ni minimum razumijevanja za položaj, potrebe i pozitivna htijenja i zahtijevanja najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda. Takvi inače cmizdre nad manjinskim pravima Srba, Roma i eventualno drugih u Hrvatskoj, pokazujući prema njima neizmjerno razumijevanje i suosjećanje naspram tobože antimanjinski i „neofašistički“ raspoloženoj većini. No u BiH hrvatski narod kao najmanje zaštićena zajednica u društvu ne će nikada izmamiti razumijevanje takvih za hrvatska legitimna prava i interese. Naprotiv, takvi poput notorne proizvođačice krivotvorina Wölfl sve će uvijek izokretati na štetu istine i na štetu svega što odgovara Hrvatima, a u korist neistine koja odgovara dominantnim i u primitivni fanatizam mržnje, isključivosti i ’velikodržavlja’ ogreznulim bošnjačkim političkim i javnosnim snagama.
Evo za potkrjepu samo jednog primjera, i to iz upravo spomenutog članka. Umjesto da kaže kako istinu da na reformi izbornog zakona u smislu jamčenja individualnih i kolektivnih prava inzistiraju i predstavnici EU-a, i SAD-a, i Venecijanska komisija, i Vlada RH, i Ustavni sud BiH, i Hrvatski narodni sabor odnosno Hrvati u BiH u gotovo stopostotnom broju, ona to podlo izokreće u tvrdnju da je „stranka HDZ u BiH ta koja je uz pomoć predstavnika EU htjela promijeniti izborni zakon kako bi ubuduće samo HDZ-ov političar mogao obavljati funkciju člana Predsjedništva BiH“. Svu nategu i sav državotvorni interes i sav smisao borbe za nacionalnu ravnopravnost kao pretpostavke za opstanak i pozitivnu perspektivu države BiH dopisnica Wölfl đavolski (’šejtanski’) izokreće u ocjenu kako je to isključivo u interesu jedne stranke u BiH. Pa valjda i jednog čovjeka, koji svoju stražnjicu valjda ne može zamisliti da bi sjedila igdje drugdje doli upravo i isključivo u fotelji toga dičnoga tročlanog tijela. Kaj god!
Brand prenosi krivnju i raspiruje požar i na Republiku Hrvatsku
Ona je, naravno, dovoljno oprezna da ne bi sama stala iza takve ocjene, pa nju ne iznosi kao svoju, nego, gle sad ovo!, kao izjavu političara i zastupnika njemačkog CDU-a (Kršćansko-demokratske unije, ha-ha) Michaela Branda. Taj ubogi, podkapacitirani i zacijelo atipični njemački političar nedavno je za berlinski list TAZ izjavio kako se boji da bi Dodik mogao uz pomoć Beograda i Moskve zaratiti u Bosni i Hercegovini. Pa je smjesta pozvao zapadne sile da ojačaju nazočnost NATO-a. No njemu za velik očekivani i ponovni „rusvaj“ u ljubljenoj mu „bosanskoj“ državi, kojoj su današnje granice udarili Osmanlije, i to sporazumno s Austrijancima, jedan krivac očito nije dovoljan. Uostalom, ne mogu Srbi nikada i nigdje biti krivi za sve – njihovo je radno polazište ili dolazište odavno. Moraju stoga imati i najmanje jednog podjednako ili dovoljnog zloćudnog ortaka. Brand pronalazi dva: jednoga hrvatskoga iz BiH, dok drugoga prepoznaje u samoj Republici Hrvatskoj. Nazdravlje!
Evo dvaju završnih pasusa u članku vrle Adelheid u kojima ona „stručno“ i „mjerodavno“ tumačenje toga što se zbiva – s Hrvatima i Hrvatskom radi jačeg dramskog zapleta i dosezanja kulminacije dramske napetosti – prepušta njemačkom kršćanskom demokratu. Čovjeku čije bismo prezime, Brand, imali ne samo nominalno, nego i sadržajno s razlogom prevesti na hrvatski. I to vjerno, bez karikiranja, za razliku od njegovih trabunjanja. Preveli bismo ga dakle, zato što to na njemačkom i znači, kao Oganj ili Požar, odnosno kao Ognjanović ili Požarević.
Tim posljednjim dvama ulomcima inventivni je i „politički pismeni“ urednik dao međunaslov:
Hrvatska ne smije ugrožavati Bosnu i Hercegovinu
a oni u cijelosti, potpisani od spomenute Plemenitašice (Adelheid, u slobodnijem prijevodu) glase u prijevodu s njemačkoga ovako:
„I prema ulozi Hrvatske Brand se očitovao kritički. Hrvatska je po njegovim riječima masovno [valjda htjede reći: snažno, zdušno, svim sredstvima, ha-ha – Z. G.] podupirala proteklih mjeseci stranku HDZ u Bosni i Hercegovini, koja je uz pomoć EU-zastupnika htjela promijeniti izborna pravila tako da bi ubuduće samo i dalje još jedan političar HDZ-a mogao u državnom Predsjedništvo zauzimati mjesto hrvatskog člana. Lobiranje HDZ-a u europskim institucijama palo je [krivo je napisan, što se inače gotovo nikada ne događa, njemački glagol: umjesto fiel – palo, piše viel – mnogo, koji se izgovara isto kao i druga riječ, kao ’fîl’, ali se ne piše isto, što bi lako moglo značiti da je članak možda zapravo sročio neki ne-Nijemac, recimo Bošnjak iz Sarajeva, a Plemenitašica ga samo potpisala i – pobrala honorar; valjda od obaju platiša!] i zbog toga na vrlo plodno tlo, budući da se vrlo malo država EU-a ozbiljno bavilo Bosnom i Hercegovinom, zbog čega se nije ni raspolagalo dovoljnom ekspertizom.
Brand je sada o Hrvatskoj u TAZ-u kazao da se premijer Andrej Plenković nalazi ’pod pritiskom ekstremističkih nacionalista’. No u međunarodnom pravu u Europi je na snazi po njegovim riječima nepovrjedivost granica. ’Hrvatska ne smije i dalje aktivno ugrožavati Ustav i državnost neke susjedne zemlje, ni izvana ni iznutra, nego mora naprotiv [opet jedna pravopisna pogrješka: umjesto pravilno „im Gegenteil“ ili „im gegenteil“ ovdje je to napisano nepravilno, što nijedan pismen Austrijanac ili Nijemac sa završena četiri razreda osnovne škole ne bi ni u snu učinio: „im Gegen teil“!] svojim ekstremistima pokazati gdje su im granice.“
S takvima bi se europski Zapad morao sâm što prije obračunati!
Samo posljednji ulomak zasluživao bi čitavu ekspertizu da se stvari objasne i prikažu kakve doista jesu, to jest da se istina, koja ovako dubi na glavi, postavi na prave i zdrave noge. No za to ovdje nema potrebnog prostora, a nema zapravo ni potrebe. Kada nekomu ulijevaju u glavu ili u sam tekst ocjene bošnjački nacionalistički ekstremisti ili njihovi advokati ili njihovi pokrovitelji ili bezumni isprani zapadni mozgovi, tu ni objašnjenja ni tumačenja ni citati ni dokumenti ni povijest ni sadašnjost ni budućnost ništa ne znače. Njima jednostavno nema pomoći. Takvi Zapadnjaci – oni koji podupiru opciju nametanja bezobzirne prevlasti većinskog naroda odnosno bošnjačke hegemonije nad svima ostalima, uključujući manjince, čija prava po presudi Europskog suda za ljudska prava bakirovci i njima bliski uporno ignoriraju – guraju BiH u novi rat!
Naravno, put u pakao popločan je počesto „dobrim“, dapače, i „plemenitim“ namjerama. No nije malo slučajeva u kojima su dekadentni, ishlapjeli i korumpirani Plemenitaši i Plemenitašice ratove izazvali. A još je više onih u kojima su se umišljeni Požarevići trsili da ih što više raspire – sve, naravno, čineći s ciljem da sukob ili ratni požar uopće i ne bukne i ne rasplamsa se. S takvima bi se europski Zapad, želi li „na Balkanu“ doista kakav-takav mir, unutarnju stabilnost i razvoj društava, morao sâm što prije obračunati.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
