Nataša Božinović: Parazit

„Nitko nikada nije mogao zamisliti ….“, „najvažniji događaj od kapitulacije Japana“, “geostrateško čudo”, riječi su Tvrtka Jakovine (Titova biografa), koje pokazuju njegovo divljenje spram Titova NE Staljinu.

U vrijeme ruske agresije na Ukrajinu, u Slobodnoj Dalmaciji uz Tvrtka nazovi eksperta, zaredalo se i niz amaterskih posveta čuvenome NE ljubičice bijele. Kao na kakvoj paki urokani tinejdžer Saša će Ljubičić,  ala brate: „ Kako je Broz ‘smuva‘ Sovjete?“.“ I tako brat bratu, s koljena na koljeno, prenosi se legenda o Titovu NE Staljinu. Elaboracije su to nedostojne i osnovnoškolskih debatnih natjecanja: „Iako je Staljin bio moćniji od Putina, a Jugoslavija slabija u odnosu prema SSSR-u nego što je Ukrajina prema Rusiji, Titu je, ipak, uspjelo ono što Zelenskom neće.“… , moj tata je jači od tvoga…, ili u moga tita veća je kita..itd. 

Moje čuđenje ne samo Slobodnom Dalmacijom nego i drugim kolektivima, te jedinkama kojima je temelj javnoga djelovanja fascinacija totalitarnim vođama i bivšom državom, te njihovom preobrazbom u koegzistenciji s modernom hrvatskom državom u duhovnom i materijalnom obliku, datira možda od 2000. Tada su Hrvati izabrali Mesića i tada je sve krenulo u smjeru groteske. 

U splitskoj novini začetoj davne 1943. u kojoj se mimo zacrtanih ideoloških smjernica, našlo i lijevih hrvatskih intelektualaca itekako vrijednih spomena, Jure Kaštelan primjerice, uvijek je izrazito prevladao i nadvladao sve pozitivne tijekove, partijski kadar.  U njoj su se izmjenjivali naraštaji i naraštaji izravnih svjedoka povijesnih zbivanja:  svjedoci poslijeratnog partizanskoga linča neistomišljenika, Gologa otoka, čistke informbiroovaca, svjedoci, pokatkad i sudionici u progonu proljećara, svjedoci obrane od krvave srpske agresije devedesetih, te potom najmlađi svjedoci srpskoga svojatanja stare hrvatske književnosti, negiranja hrvatskoga jezika… I nakon svega toga  da ništa nisu skužili?! Da se  čovjek zapita koliko se ta novina uopće odmakla od kratkotrajnog partijsko-novinarskog kursa?  Što su dali čitateljstvu? Čast iznimkama, ali je li u pitanju  srpska cajka koja je odjenula ovo ili ono na ovom ili onom beznačajnom događaju ili je Feđa imao izložbu u Slobodankinom gradu prijatelju Splita,  Beogradu, sve više je to kompletni jugoslavenski šund. 

Memoari kakva jugoslavenskoga diplomate s negativnim referencama o Tuđmanu daju se u nastavcima, a reprezentacija dobije dva sitna retka.  Ne brinite, zato će  Modrićev  porez ili „gubitak“ pamćenja na sudu potrošiti papira i mastila.  Nekrolog o kakvom istaknutom jugoslavenskome drugu značajnijem ili manje, čitat ćemo na pet stranica od pet različitih autora, a pobjeći će nam skrivena riječ do dvije o smrti hrvatskoga intelektualca, daleko značajnijeg. Odnos je to gdje je Jovanka Broz ikona, a  Zvonko Bušić terorist, Igor Mandić junak svoga doba, a Nikola Štedul informacija.

Miljenko Smoje je apsolut uzor, a Bogdan Radica dogodilo se na današnji dan. Mogla bih do sutra. Što bilo, uvijek je odnos gdje se hrvatstvo mjeri u promilima, a srpstvo uživa blagodati kao i u većini mainstream medija u RH. 

Ističem Slobodnu jer mi se čini da najviše podcjenjuje inteligenciju čitatelja. Počesto je sve više slenga zastupljeno u novinarskom izrazu. Ne zbog  njegovanja nekoga neosplitskog dijalekta koliko zbog nepismenosti i neznanja s jedne i namjernog udaljavanja od standarda hrvatskoga jezika, s druge strane. Cvate mart, april, maj, sedmica i Banija. Cvatu pošalice i satire na ozbiljne i neozbiljne teme. 

Prinos u kreaciji stereotipa koji odgovaraju srpskome mitu da su Splićani  sličniji Beograđanima jer je beogradski humor bolji od zagrebačkog, također je jedna od specifičnosti ove lokalne tiskovine. Slijedom navedenoga često ćemo dobiti važnu informaciju da se Tuđman nije znao šaliti. (A inače je šala bila ljuto potrebna pri stvaranju i obrani Hrvatske). Kako je Tuđman preozbiljno shvatio onodobnu dozu srpskoga humora, te zajebantske granate, jasno je da je splitskim „satiričarima“ bio i ostao trn u oku. 

Osim navedenih specifičnosti u odnosu na ostatak mainstream uredničkih politika dodala bih još dvije koje krase Slobodnu: dalmatinstvo nauštrb hrvatstva i hajdukovanje nauštrb reprezentacije. 

Većini Splićana ljubav spram Hajduka i Dalmacije nije u koliziji s ljubavlju spram Hrvatske, ali SD forsira i režira animozitet kako bi ga u stvarnosti i izazvali. Uspiju ga izazvati samo kod kompletnih glupana. S obzirom da sve sile i silnice rade na zaglupljivanju pučanstva od loše glazbe do instant književnih i svakih  drugih umjetničkih uradaka, a bez osvježavanja sjećanja na klasike jer dobar ukus je smetnja ‘progresivnima’, glupost je sve više na cijeni.

Prije je postojala potreba da te u jugoslavenstvo uvjerava Igor Mandić, a danas je dovoljno da ti istu ideologiju prenosi Saša Ljubičić. I to takvim izrazom, navela sam gore, kakvog bi se vjerujem posramio i sam Igor Mandić. 

U Mandićevim kratkim osvrtima na najnoviju hrvatsku književnost našlo se zanimljivih upadica. Ostaje pitanje  koliko se prepustio egocentričnome slapiću riječi kao posljedici vlastitih čuvstava naspram autora, a koliko je zaista ušao u sama napisana djela jer istini za volju radi se o većem broju knjiga znanih i manje znanih autora. Naznaku pokušaja objektivnosti vidim u osvrtu na ideološkog ženskog Mandića, Vedranu Rudan:“ Ne mogu reći ‘o čemu se radi’ u ovoj zbirci. Iznuđeno pičkaranje toliko je repetitivno da se smisao teksta gubi između pičke i kurca.“. Poznajući Vedranu, vjerujem mu na riječ. S kolegicom je dijelio onu vrstu infantilne egocentričnosti. Hedonizam i svijet se vrti oko tebe. U njihovu slučaju taj je svijet bio srpski svet. U Beogradu su bili rado viđeni i čašćeni  gosti. Za goste bijaše to laskava i ugodna zezancija s komšijama, a za „ugostitelja“ ozbiljna osvajačka politika. 

Igorovo mladenačko buntovništvo  protiv sustava i onoga što je društveno in, s godinama i iskustvom donijelo mu je šarmantnu etiketu staroga cinika. Ništa od navedenog nije utjecalo na njegove emocije spram Jugoslavije. Odnosno, Igor je bio i ostao Jugoslaven bez obzira na sustav, a nikada nije bio Hrvat, bez obzira na sustav. Tu se može primijetiti još jedna sukladno njegovu karakteru, primjerena adaptacija. Od zatvora nije bilo straha. Junačiti se  jugoslavenstvom u Jugoslaviji nije hrabrost kao ni ostati Jugoslaven u demokratskoj RH. Prije se može reći da je biti Jugoslavenom, ostalo privilegijom. Zbog  toga, naizgled buntovništva, mogao je ostvariti prijateljstvo ili uzajamno poštivanje s Tenžerom, Zidićem i drugim proljećarima. Uz napomenu da je Mandić svojedobno i proljećare blatio kako mu se diglo. 

Nakon njegove smrti o njemu su se pozitivno izrazili i određeni  intelektualci suprotnoga ideološkog predznaka od Rade i Bore, tako da ipak mogu reći da je određenoj vrsti jugoslavenstva s njegovom smrću, odzvonilo. Jugoslavenstvu kojemu, gle čuda, i hrvatstvo igra ulogu. Jugoslavenstvu kojemu je više stalo do kvalitete, a ne do ideologije.  Jugoslavenstvu koje nema straha od svojih  komesara pohvaliti  i  Matoša i Tenžeru bez obzira na njihov nacionalni osjećaj, i isto tako pokuditi  lošu jugoslavensku tričariju. Da. Tome jugoslavenstvu je odzvonilo.

Jednome Tomiću, Dežuloviću, Ivaniševiću, Ivančiću, svima redom ucviljenima zbog Igorove smrti, takvo što se ne može omaknuti. Oni nemaju frendova Hrvata, hrvatskih književnih i bilo kakvih drugih političkih, medijskih uzora. Kod tih likova dva će Smojina scenarija zasjeniti bogati opus književnih klasika: Ivana Aralice, Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka i svih književnika koji su devedesetih „uprljali“ ruke hrvatstvom i HDZ-om. Lepa će Smoje u poznim Manolićevim godinama postati muza splitske  scene novinara i književnika i moći će ju zamijeniti samo neka koja jugoslavenstvom ne  odudara od šprance. Sve ono što muze inače karakterizira: intelekt, duhovna širina, ljepota, mladost, seksualna privlačnost zasjenit će kategorija zvana jugoslavenstvo.  Smrću Lepe, pojavile su se druge; Martina Mlinarević Sopta, Ivana Bodrožić…, ove i one… Neke su mlađe, neke su ljepše, no to je zbilja opis suvišan za muzu jugoslavenskog tipa. 

Smrću Igora, a najezdom svakakvih Saški proširila se era glupoga, era isključivosti, otkazivanja hrvatske kulture u svim segmentima i vremenima. Nekako ne mogu likovati nad time kada se istodobno proširilo i glup, gluplji hrvatstvo, i nad činjenicom uske povezanosti negativnih trendova globalnog zatupljivanja. No to je sadašnjost gdje naoko vrijedi Kikaševa logika: smrt  Škilje iza Gvozda dovodi i smisao Kikaševa života upitnim. Ovdje se ipak ne radi o tome, o dva izjednačena nasuprotna pola, dva konkurenta. Hrvatska kultura je biće s bogatom  tradicijom,  sa svojom svijesti o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti dok je jugoslavenstvo samo i isključivo parazit! Kada hrvatsko društvo sebi prizna da nosi u sebi parazita, kada pravilno uspostavi dijagnozu, onda se može naći i adekvatan lijek.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo