IZ STRANIH MEDIJA: Hal Brands: „Suprotstaviti se Kini znači poraziti Rusiju“

Hal Brands, geopolitički gojenac Henryja Kissingera, u članku postavljenom na mrežnu stranicu 6. travnja pod naslovom „Suprotstaviti se Kini znači poraziti Rusiju“ (Opposing China Means Defeating Russia) polazi od tvrdnje da rat što ga vodi Moskva „nije skretanje pažnje na nešto sporedno“, nego „bitna sastavnica prijetnje koja [Americi] dolazi od Pekinga“. 

https://foreignpolicy.com/2022/04/05/china-russia-war-ukraine/

Po Brandsovu mišljenju, nisu stoga u pravu u SAD-u ni oni koji ističu kako za njihovu državu Pacifik ima prvorazredno i stoga bitno veće značenje nego odnos prema Rusiji ni oni koji smatraju da je u ovom trenutku glavni strategijski interes suprotstaviti se Rusiji u Europi. Ta dvojba „Rusija nasuprot Kini“ lažna je, smatra on. Kina jest najstrašniji od svih američkih „autokratskih neprijatelja“, no glavni udarac njoj bio bi zadan kada bi se Rusiji nanio „težak strategijski poraz“ time što bi se uspjelo da ona izgubi rat u Ukrajini. 

U ovom trenutku Rusija koristi Kini time što odvraća SAD i druge sile od toga da se posve pozabave njome i suprotstave joj se na Pacifiku 

Naravno da je Kina, tumači svoju tezu Brands, ona „euroazijska tiranija koja najviše prijeti svijetu i Sjedinjenim Državama. Kina ima „takvu gospodarsku moć, tehnološku sofisticiranost i naglo rastuće vojne sposobnosti da može biti izazivač američkom vodstvu diljem Azije i daleko od Azije“. Nadalje, „režim kineskog predsjednika Xija Jinpinga simultano nastoji iznova pisati globalna pravila u rasponu od tehnologijskih standarda do normi međunarodnih institucija“. Bidenova vlada s pravom je upozorila da je Kina „sposobna kombinirati svoju gospodarsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć kako bi postala dorastao izazivač stabilnomu i otvorenomu međunarodnom sustavu“. 

Za razliku od nje, Rusija je drugorazredna sila. Njezino je gospodarstvo otprije „jednodimenzionalno i tromo“, a sada je pogođeno jednim od najgrubljih režima sankcija koje su ikada nametnute nekoj velikoj sili bez globalnog rata. Sukob u Ukrajini otkrio je i „oštre ograničenosti vojne moći Moskve, a njih će gospodarska izolacija s vremenom još pojačati“. Nijedan ozbiljan promatrač nije zabrinut time da bi mogao nastati „ruso-centrični svijet“, unatoč tomu što Putin može ozbiljno destabilizirati postojeći. Pa ipak, Kina se oslanja o „snažnu Rusiju koja ju podupire“; bez nje kineski predsjednik Xi ne može ostvariti svoje ciljeve. U ovom trenutku Rusija koristi Kini time što odvraća SAD i druge sile od toga da se posve pozabave njome i suprotstave joj se na Pacifiku. Tako je to bilo i za vrijeme Obamine vlade, kada su prvi ukrajinski rat i aneksija Krima skrenuli s Kine i s američke „pacifičke osovine“ pozornost SAD-a na Rusiju. Zapadu štete i njihovi kibernetski napadi te informacijski rat, a izazov (globalnoj) moći SAD-a jesu i združene vojne vježbe, obrambeni tehnologijski projekti te drugi aspekti kinesko-ruske suradnje. 

Putin nije samo ’majstor-kvari’, nego su i on i Xi „duboko neprijateljski prema američkim savezništvima“

Analitičar prijekorno primjećuje kako „zapadni vođe često misle kako je Putin samo ’majstor-kvari’“, ne primjećujući da „njegove aktivnosti stvaraju strategijski prostor kojim se Xi može okoristiti“. On zatim podsjeća na „dugu zajedničku izjavu koju su početkom veljače dali Putin i Xi“, a iz koje je vidljivo kako su obojica „duboko neprijateljski prema američkim savezništvima“, kako nastoje izgraditi „goleme sfere utjecaja“, kako žele da „utjecaj SAD-a bude obuzdan“, a „svijet učinjen sigurnijim za diktatore poput njih“. 

Kineska ovisnost o Rusiji povećat će se dođe li do (američkog) rata s Kinom. Putinova Rusija postat će tada prostorno golemo, prijateljsko stražnje područje, pa će Kina moći svoje snage u cijelosti usmjeriti protiv SAD-a i američkih saveznika. Osim toga, Rusija će moći osigurati dodatnu vojnu opskrbu ili pomoći Kini prevladati razorne učinke američke pomorske blokade. To je otvoreno priznao i dugogodišnji „propagandist i strategijski komentator Hu Xijin“ napisavši: „S Rusijom kao partnerom, Kina se ne će bojati američke blokade [dotoka] energenata, naša opskrba hranom bit će sigurnija, a isto tako i [opskrba] drugim sirovinama.“ Povrh toga, Rusija će dio zapadnih vojnih snaga moći „na kreativne načine“ navući u istočnu Europu, za obranu od prijeteće Rusije, i time smanjiti vojni pritisak demokratskih država na samu Kinu.

Kineski Predsjednik ima za temeljni interes održavanje prijateljske, autokratske Rusije, no…

Sve su to razlozi zbog kojih kineski Predsjednik nema i ne može imati drugi temeljni interes doli održavanje prijateljske, autokratske Rusije, posebice dok rastu napetosti u Indo-Pacifiku. „Peking ne će nikada postati partner Washingtonu u prisiljavanju Putina da ustukne u Ukrajini. Jedna pripadnica kineske državne medijske nomenklature to je otvoreno iznijela u objavi na tweetu, ovako: SAD traži od Kine: „Pomozi mi u borbi protiv tvog prijatelja tako da se poslije mogu usredočiti na borbu proti tebe.“

No drskost i bezobzirnost s kojom Putin udara na Ukrajinu može i Kini donijeti neželjene probleme; hrabrost ukrajinskih branitelja potaknula je mnoge zemlje na globalni odgovor, koji donosi nevolje i samoj Kini – onako kao što je svojedobno upetljavanje boljševičkog Sovjetskog saveza zbližilo sa SAD-om europske saveznike, koji su se bojali sovjetskog napada na Zapadnu Europu. Osim toga, „Putinov gambit“ posvijestio je mnogim demokracijama koliko su gospodarski zavisne od neprijateljskih režima. Ni to ne ide naruku Pekingu. Već postoje naznake da strani kapital zbog Putinova rata možda bježi od Kine, pogotovu s obzirom na to da Xi može nešto slično kao Putin s Ukrajinom pokušati učiniti s Tajvanom. 

Kao primjere takve anti-mobilizacije Brands navodi to da Australija jako povećava svoj vojni proračun; da japanski dužnosnici pozivaju na jače mjere pariranja Pekingu; da je Južna Koreja izabrala za predsjednike čovjeka koji je veći „jastreb“ od svog prethodnika; da američki proračunski izdatci za obranu rastu, „premda nedovoljno“. Upozorenja Pentagona da rat s Kinom možda nije daleko najednom izgledaju mnogo uvjerljivije nego dosad. Pa ako se dogodi i to da Putin „na neki način pobijedi u Ukrajini, taj sukob mogao bi pospješiti obuzdavanje (containment) Kine od demokratskih zemalja. A ako Putin izgubi, Xijeva pozicija bit će još više u opasnosti. Neriješen pak ishod u Ukrajini vodit će k nastavku gospodarske izolacije i vojnog iscrpljivanja Rusije, pa će ona oslabljena i suočena s bankrotom državnih financija postati manje korisna Kini kao saveznica. 

Pritišćući jače na Rusiju, Sjedinjene Države imaju za glavni cilj zadati što jači strategijski udarac Kini 

A može se dogoditi i da neuspjeli rat označi kraj Putinova režima i donese korjenitu političku promjenu, premda su trenutno u većoj opasnosti njegovi savjetnici, koje će on lako i bez grižnje savjesti pretvoriti u žrtvene jarce da bi opravdao vlastiti neuspjeh. No Xiju politička destabilizacija u Moskvi nipošto ne odgovara. Rusiju i Kinu povezuju snažni ideologijski i geopolitički činitelji, no odnos je u velikoj mjeri i personaliziran. Preuzme li u Moskvi vlast neki drugi autokrat, to nije nikakvo jamstvo da će odnosi Kremlja s Pekingom i dalje cvasti. Bojazan od odlaska Putina navodi kineskog vođu da razmatra slanje gospodarske pomoći i vojne opskrbe Rusiji. 

To sve nuka Sjedinjene Države da pritišćući jače na Rusiju zadaju što jači strategijski udarac Kini. Nije riječ o nastojanju da se promijeni vlast u Moskvi, osim ako to postane nužno, iako je Biden na to aludirao, zato što to ne bi značilo prisiljavanje Rusije da prizna poraz. Najbolji je način taj da se hrabrim i otpornim Ukrajincima daje više pomoći u oružju, novcu, obavještajnim informacijama i u obuci. Time se dovodi da prenaprezanje invazorskih snaga i njihova „krvarenja“. Ukrajinske snage trebalo bi osposobiti i za napadačka djelovanja. Sve slabija, vojno poražena ili u neriješenom ratnom ishodu ponižena Rusija noćna je mora pekinškog vladara. On bi da to spriječi mogao otvorenije stati uz Rusiju, ali bi time navukao svojim tvrtkama na vrat američke, zatim i europske sankcije te stvaranje globalnije koalicije koja bi stala nasuprot Kini. 

Rizici tvrdog pristupa: eskalacija rata u Ukrajini ili uokolo nje

Takav pristup nosi i svoje rizike. Suoči li se Putin s mogućnošću vojnog poraza, mogao bi doći u napast „eksalirati rat u Ukrajini ili uokolo nje, što je već naznačio raketnim udarima na zapadne dijelove Ukrajine, u blizini njezinih zapadnih pomagačkih država (članica NATO-a). 

Osim toga, Putin bi mogao krenuti na žestoke opsade većih gradova s ciljem ne toliko da ih zauzme koliko da ih uništi. 

Stoga istodobno s jačanjem potpore Kijivu mora teći i daljnje snaženje NATO-ove istočne fronte, s upozorenjima da bi ruska eskalacija rata ili uporaba primjerice kemijskog oružja navela Washington i NATO na razmatranje izravne vlastite intervencije u Ukrajini. Sve to mora biti praćeno naglim jačanjem vojnih sposobnosti „demokratskog svijeta“ – a taj je proces već u tijeku u Njemačkoj i Švedskoj. Sve to ne će biti jeftino.

„Upravo sada put da se porazi Kinu prolazi kroz Moskvu“

Bitno je i da dođe do promjene svijesti, kako se više ne bi na Rusiju i Kinu gledalo kao na međusobno odvojene strategijske protivnike. „Te dvije zemlje dio su srasle autokratske osovine u jezgri Euroazije“. One su izazovi demokracijama na rubovima te goleme kopnene mase i u Europi i na Pacifiku. 

„Kina je jači partner u tom nastojanju; Sjedinjene Države teško da se mogu pod prijetnjom povući iz Pacifika. Ali ni Kina ni SAD ne može dogmatički prihvatiti perspektivu ’Prvo Azija’ [u smislu da je sve izvan Azije sporedno, nap. ur. Hrvatskog neba] dok se produbljuje globalna kriza. Ponekad je neizravni put onaj koji najviše toga obećava. A upravo sada put da se porazi Kinu prolazi kroz Moskvu“, zaključuje Hal Brands, profesor globalnih odnosa na Školi naprednih međunarodnih studija Sveučilišta Johns Hopkins. 

Hrvatsko nebo