Šime Letina: Važnost 10. travnja

Ovih dana, osamdeset i jednu godinu nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), u mislima se ponovo vraćamo na 10. travnja 1941. godine i na sve one koji su sudjelovali u stvaranju i obrani tadašnje i današnje hrvatske države. Ne radi se o nostalgičnom niti sentimentalnom osjećaju, već o sjećanju i analizi važnog povijesnog događaja, koji je državotvornim Hrvatima kroz više od četrdeset godina pružao nadu i bio poticaj u borbi za ostvarenje nove hrvatske države. Povijesni događaji, među koje svakako spada 10. travnja, ne mogu se objektivno prosuđivati, ni prihvaćati ili odbacivati, na temelju ljudskih želja i ideoloških uvjerenja, već na temelju znanstvenih istraživanja i dostupnih činjenica i zato je važno takvim događajima pristupati trijezno i objektivno. Činjenice koje pomažu u rasvjetljivanju istine ne smiju biti u vlasništvu državnih i političkih moćnika, već moraju biti pri ruci i u službi svima koji drže do istine i ispravne povijesti. “Povijest zna biti nevjerojatno nemilosrdna prema svima koji nisu spremni iz nje učiti”, rekao je dr. Fanjo Tuđman u listopadu 1988. u Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Stuttgartu u predavanju s naslovom, “Povijest rješavanja hrvatskog pitanja u obzoru samoodređenja naroda i integracije u slobodnom svijetu”. (RH br. 164, 10 travnja 1989., str. 64.)

U istom predavanju, govoreći o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, dr. Tuđman je rekao: “Gledano kroz povijesnu perspektivu, hrvatski narod je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali nije bio za Pavelićev poredak u njoj. Pa ni ova činjenica da je narod bio za NDH ne može biti inkriminirajuća. Vladavine u jednom narodu su prolazne, a često puta i nametnute. NDH se u tom pogledu nije ništa razlikovala od brojnih država u kojima je bila nametnuta nenarodna vlast.” (Isto, str. 69.)

Nema sumnje da je ovom izjavom dr. Tuđman javno upozorio da se državu nikada ne smije rušiti zbog neprihvatljivog režima i opovrgao tvrdnje svih onih koji su godinama isticali da je zbog “ustaškog režima”, trebalo rušiti NDH. Priznao je da Jugoslavija s diktatorskim režimom, koju su devedesetih godina Hrvati srušili, hrvatskom narodu nije mogla biti važnija od hrvatske države koja u ono ratno vrijeme nije imala mogućnost birati saveznike ni priliku uvođenja demokratskih izbora.

Važnost političkih i revolucionarnih priprema

Proglašenje NDH 10. travnja 1941. nije bilo plod stranih poticaja, niti je bilo spontano i slučajno. Ono je bilo vrhunac višegodišnjih političkih priprema i revolucionarnog procesa, koji su započeli dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kvaternik. Taj proces nije nastao proglašenjem NDH 1941., niti je nestao njezinim nestankom 1945. Čak ni nakon 25. svibnja 1945., kad je u Odžaku bilo uništeno posljednje hrvatsko vojničko uporište, Hrvati se nisu pomirili s gubitkom svoje nacionalne države na koju imaju pravo kao i svi drugi narodi na svijetu. Nikakav poraz ni lažni mir nisu imali utjecaja na borbu za hrvatsku državu. Uz svu brutalnost, koja se od 1945. do 1990. očitovala nad hrvatskim narodom, proces je u raznim oblicima nastavio živjeti u mislima i djelima svih onih koji su odbacivali Jugoslaviju i radili na uspostavi nove hrvatske države. Revolucionarna misao i želja za uspostavom slobodne i demokratske hrvatske države očitovale su se najprije u križarskim akcijama neustrašivih boraca poput Kavrana i njegove grupe, a nakon toga u pasivnoj rezistenciji domovinskih Hrvata, te u raznim revolucionarnim emigrantskim pokušajima, poput Bugojanskih i Velebitskih boraca. U krvavom jugoslavenskom razdoblju, koje je bilo obilježeno zatvorima i progonima Hrvata, postojala je dakle hrvatska borbena linija kojoj su pripadali politički zatvorenici i žrtve jugoslavenske Udbe unutar i izvan domovine, te pripadnici hrvatske političke emigracije i svi oni koji su doprinijeli uspostavi i obrani današnje hrvatske države.

Zbog nedostatka slobode i demokracije, Hrvati u Jugoslaviji nisu imali mogućnost posvetiti se slobodnoj analizi Desetog travnja i svega onoga što je nakon njega slijedilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Spominjanje uspostave NDH-e kao normalnog narodnog samoodređenja bilo je kažnjivo višegodišnjom robijom. U očima pristaša Jugoslavije i predstavnika brutalnog komunističkog režima NDH je bila fašistička tvorevina, a Hrvati koji su bili za nju proglašeni su fašistima i tuđim slugama. Stranci su često puta bili iznenađeni i zbunjeni izjavama Hrvata jugoslavenske orijentacije, koji su u obrani Jugoslavije nazivali fašistima sve one koji su bili za hrvatsku državu. Zahvaljujući njihovoj propagandi svako javno zagovaranje uspostave slobodne i demokratske hrvatske države predstvnicima stranih država bilo je neprihvatljivo, jer su ga smatrali izrazom hrvatskih ustaša i fašista. Povijesne činjenice opovrgavaju dugogodišnju jugoslavensku propagandu, jer NDH nije nikada prihvatila fašizam i nacizam, nego ih je pod pritiskom Italije i Njemačke morala podnositi. I zato je štetno i povijesno neistinito poistovjećivati desetotravanjsku revoluciju s talijanskim fašističkim i njemačkim nacističkim pokretom.

“Hrvatski ustaški pokret iznikao je iz hrvatskog naroda, koji se nije mogao pomiriti sa srpskom kolonizacijom hrvatske države i hrvatskog narodnog bića. On je bio antiimperijalistički i slobodarski za razliku od nacističkog i fašističkog pokreta koji su imali imperijalističke i totalitarne odrednice i načela. Povijesna je istina da je hrvatski narod 10. travnja 1941. proglasio, u svom glavnom gradu Zagrebu, Nezavisnu Državu Hrvatsku prije nego što su njemačke vojničke prethodnice ušle u Zagreb. Hrvatski ustaški borci su bez ičije strane pomoći razoružali glavninu jugoslavenskih vojničkih i policijskih postrojbi na području svoje domovine. U skladu s tadašnjom političkom i vojničkom situacijom, koja je hrvatskom narodu bila nametnuta, hrvatsko državno vodstvo na čelu s utemeljiteljem Nezavisne Države Hrvatske dr. Antom Pavelićem bilo je primorano surađivati s fašističkim i nacističkim vladama, ali se nikada nije podredilo njihovim partijama i njihovim vođama. U skladu sa slobodaskim težnjama hrvatskog naroda i hrvatskog državnog vodstva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bila je zabranjena nacistička, a isto tako i fašistička partija. Prisilni vojnički i politički savez s fašističkom Italijom i Trećim Reichom hrvatski narod nije obvezivao. Kapitulacija Italije 1943. i kapitulacija Trećeg Reicha početkom svibnja 1945. nije obvezivala hrvatsku vojsku na predaju. Ona je zbog toga nastavila daljnji otpor još 16. dana nakon što je Drugi svjetski rat u Europi bio završen.” (Bruno Bušić, “Misli prigodom Desetog travnja”, RH, br. 118., 1979, str. 23-24.)

Bez 10. travnja ne bi bilo ni 30. svibnja.

Iako se povijest nikada ne ponavlja u potpunom i istom obliku, u usporedbi proglašenja, obrane i razvitka NDH-e i današnje hrvatske države, uz neke postojeće razlike uočavamo mnoge sličnosti. Osnivači prve i druge hrvatske države imali su pred očima važnost Starčevićevih riječi, “… dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa. Samo onda, kada se onaj opstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rješavanju državnih struka unutarnjega narodna života.” Činjenica da je, četrdeset godina nakon propasti NDH, novi hrvatski naraštaj prihvatio desetotravanjsku ideju u uspostavi nove hrvatske države, najbolji je dokaz da je proglašenje NDH 10. travnja 1941. bilo ispravno. I zato s pravom i sa sigurnošću možemo reći da bez 10. travnja ne bi bilo ni 30. svibnja. “Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad-tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju, i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države.” (Dr. Ivo Korsky: Iz ideala u stvarnost, Zagreb, 2004, str. 338.)

Deseti travnja je bio revolucionarni čin i nagli prekid s postojećim stanjem. Njegove brze i oštre promjene bile su uvjetovane puno više poticajem stranih imperjalističkih sila, Italije i Njemačke, nego željom hrvatskog naroda ili razlozima tadašnje hrvatske vlasti. U nastojanju ostvarenja imperjalističkih ciljeva, putem srpske manjine Italija je nastojala odvojiti od Hrvatske široki dio teritorija uz Jadransko more i upotrijebiti ga za daljnji prodor na istok, dok je Njemačka u sjevernoistočnim dijelovima Hrvatske koristila njemačku manjinu, kako bi putem nje u tim krajevima, zajedno s nekim mađarskim, srpskim i rumunjskim dijelovima, stvorila svoju koloniju.

Za razliku od 10. travnja, Hrvati su do 30. svibnja došli izbornim putem. Uz sve to nova hrvatska vlast je bila vrlo oprezna i spora u donošenju bitnih odluka. Hrvatska je i dalje bila dio Jugoslavije. Da izbjegnu rat i udovolje međunarodnoj zajednici, koja je željela sačuvati Jugoslaviju, predsjednik dr. Franjo Tuđman i njegova vlada, umjesto otcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije, bili su spremni prihvatiti konfederativnu Jugoslaviju. No ta ideja nije bila u velikosrpskom planu Slobodana Miloševića.

Odgovornost međunarodne zajednice

Na temelju višegodišnje negativne promidžbe o Hrvatskoj i Hrvatima, američki i zapadnoeuropski krugovi, koji su u teoriji isticali pravo svakog naroda da ostvari svoju državu, bili su protivnici uspostave hrvatske države i uporni branitelji Titove Jugoslavije. U njihovim očima pobjeda dr. Franje Tuđmana na travanjskim izborima 1990. bila je pobjeda hrvatskog nacionaliste, a riječ nacionalist je imao prizvuk nacizma. Njemačka, koja je shvaćala pravi smisao hrvatskih demokratskih izbora, zbog svoje prošlosti bila je oprezna i suzdržana u davanju javne podrške Hrvatskoj i Hrvatima. Ta njezina opreznost pomogla je u uspostavi Vance-Owenova plana 1991., a nakon toga i poznatog Nacrta o sporazumu o Krajini, Slavoniji, južnoj Baranji i zapadnom Srijemu od 18. siječnja 1995., koji su uz odobrenje američke i ruske vlade izradili američki veleposlanik Peter Galbraith i ruski veleposlanik Leonid Kerestedžijanec.

Nema sumnje da Srbija, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, snosi najveću odgovornost za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ali se pri tom ne smije zaboraviti da je Milošević u tadašnjem držanju međunarodne zajednice vidio zeleno svjetlo za agresiju i da je ona uslijedila otvoreno tek nakon javnog očitovanja predstavnika međunarodne zajednice da Jugoslavija mora ostati cjelovita. U svibnju 1991. Jacques Delors, predsjednik tadašnje Europske gospodarske zajednice i Jacques Santer, predsjednik vlade Lukseburga, posjetili su Beograd. U ime međunarodne zajednice pokušali su spasiti Jugoslaviju ponudom novčane pomoći od milijardu dolara i obećanjem da će komunistička Jugoslavija biti primljena u “demokratsku” Europsku gospodarsku zajednicu. Za primanje u Zajednicu nije bilo nikakvih uvjeta. Jacques Santer je čak izjavio da Europsku gospodarsku zajednicu zanima jedino ulazak Jugoslavije, a ne ulazak malih država, koje bi nastale odcjepljenjem od Jugoslavije. U davanju takve izjave nije ga smetala činjenica da su osim Crne Gore sve druge republike tadašnje Jugoslavije bile veće od njegove države Luksemburga.

U lipnju iste godine američki državni tajnik James Baker je izjavio da je cjelovitost Jugoslavije primarni interes američke vlade. Dakle hrvatski demokratski izbori i Tuđmanova pobjeda u kojoj su Washington i Bruxelles vidjeli mogućnost odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije nisu bili prihvatljivi međunarodnoj zajednici, iako su njeni predstavnici isticali pravo svakog naroda na nezavisnost i slobodu. U slučaju naroda Jugoslavije to pravo nije vrijedilo. Srećom Hrvati su na čelu s predsjednikom Tuđmanom odbacili međunarodnu prijetnju i “darežljivost”. Dosljedni državotvornoj ideji oca Domovine Ante Starčevića i njegovih sljedbenika, a ne jugoslavenskoj ideji Josipa Broza Tita, nastavili su se boriti za hrvatsku državnu suverenost. U toj borbi predsjednik Tuđman nije gledao na ideologiju zemalja koje su bile spremne priznati pravo hrvatskog naroda na nezavisnost i slobodu, već je prihvatio pomoć i diplomatsko priznanje svih država koje su bile spremne to učiniti. Nije, dakle, čudno da je i on, kao nekadašnji partizan i komunist, u trenutku prihvaćanja hrvatske državne suverenosti, bio proglašen ekstremnim nacionalistom i fašistom. Komu je danas od državotvornih Hrvata stalo do toga što o proglašenju današnje države i o predsjedniku Tuđmanu misle oni koji nikada nisu bili za hrvatsku državu? Pa, ako to pravilo vrijedi za predsjednika Tuđmana i današnju hrvatsku državu, zašto ne bi vrijedilo za poglavnika Pavelića i NDH?

Zaključak

Hrvatski komunisti nisu bili protiv spominjanja 10. travnja zbog dr. Ante Pavelića i “ustaških zločina”, nego zbog ideje o uspostavi nove hrvatske države koju su slavljenjem 10. travnja prihvaćali i isticali državotvorni Hrvati. Ekstremnim i neprijateljskim držanjem prema onima koji su bili za NDH, hrvatski komunisti su podgrijavali velikosrpske nade i zahtjeve o gušenju hrvatskog imena i stvaranju Velike Srbije, a početkom devedesetih godina pred svijetom su opravdali srpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Stalnim ponavljanjem da je NDH bila nacifašistička država ocrnili su hrvatski narod i uvjerili mnoge pojedince u međunarodnim krugovima da hrvatski narod zbog svoje prošlosti nije zavrijedio imati nezavisnu i slobodnu državu. Isticanjem protuhrvatske crne legende iz II. svjetskog rata, hrvatski komunisti snose veliku odgovornost za ratne poteškoće s kojima se devedesetih godina suočila Republika Hrvatska, posebno u svojim odnosima sa zapadnim svijetom.

Bez obzira na neprijateljski odnos nekadašnjih komunista i današnjih „hrvatskih antifašista“ prema 10. travnju i NDH, državotvorni Hrvati moraju iznositi istinu o tom važnom datumu u povijesti hrvatskog naroda i slaviti ga kao Dan hrvatske državnosti. Na to nas je poticao Bruno Bušić sljedećim riječima: “Slaveći 10. travnja – Dan hrvatske državnosti – mi ujedno slavimo tisućuljetnu povijest hrvatske države i još dužu povijest hrvatskog naroda, prizivamo u sjećanje junačka, kulturna i slobodarska očitovanja naših predaka, njihove žrtve i zavjetovanja na koja se i mi danas ponovno zaričemo” (RH, br.118., 1979, str. 22.)

Slava hrvatskim borcima koji su poginuli u stvaranju i obrani tadašnje i današnje hrvatske države!

Šime Letina,Hrvatsko nebo