Republika Hrvatska i Inicijativa triju mora

Inicijativa triju mora, pokrenuta 2016. godine, do danas se afirmirala kao prepoznatljivi projekt povezivanja država istočne i srednje Europe – između Jadrana, Baltika i Crnoga mora. Prvi summit Inicijative održan je u Dubrovniku u Hrvatskoj, drugi u Varšavi u Poljskoj, a kasnije su održani i summiti u Rumunjskoj, Sloveniji, Estoniji i Bugarskoj. Ne čudi održavanje prvoga summita u Hrvatskoj, a drugoga u Poljskoj s obzirom na to da su ove dvije države utemeljile Inicijativu triju mora.

U kolovozu 2015. poljski je predsjednik Andrzej Duda u inauguracijskom govoru istaknuo nužnost čvršćega povezivanja srednjoeuropskih država, a mjesec dana kasnije inicijativu Jadran-Baltik-Crno more spomenula je tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. U ljeto 2016. projekt je i formalno pokrenut u hrvatsko-poljskoj suradnji.

Češki političar Alexandr Vondra tako podsjeća da je poljski predsjednik Duda spomenuo Inicijativu triju mora u svojem inauguracijskom govoru, ali da je Poljska kao najveća i najsnažnija država unutar predložene Inicijative bila dovoljno oprezna te je Hrvatskoj prepustila da organizira prvi summit, koji je i održan u organizaciji predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović.

Geopolitičke kontroverze

Od samih početaka, uz Inicijativu triju mora vežu se različite geopolitičke kontroverze. Dok sudionici u njemu vide regionalni napor za jačanjem energetske, transportne i digitalne infrastrukture, a samim time i gospodarskog razvoja, dio analitičara, primarno onih berlinske i moskovske provenijencije, u povezivanju država između triju mora vidi geopolitički recidiv ideje Međumorja (Intermariuma) poljskoga državnika Józefa Piłsudskoga (1867. – 1935.) kojemu je cilj podijeliti Europsku uniju (EU) i zabiti svojevrsni klin između Njemačke i Rusije, što je, apostrofiraju ovi kritičari, stara (geo)politika anglosaksonske škole. Prema potonjem mišljenju, cilj je slabljenje Njemačke i istiskivanje ruskih energenata iz europskog tržišta.

Sumnje u Inicijativu triju mora bile su pospješene izravnom američkom potporom tom projektu, ali i sudjelovanjem Donalda Trumpa na summitu u Varšavi. Predsjedavajući Centra za međunarodnu sigurnost Atlantskoga vijeća, general James I. Jones, nakon formiranja Inicijative triju mora naglasio je kako je ona „transatlantski projekt koji ima geopolitičke, geostrateške i geoekonomske implikacije“ čijim će ostvarenjem biti „ojačana čitava transatlantska zajednica“. Dodao je i da u „svjetlu upotrebe energije kao oružja od strane Rusije, Inicijativa triju mora treba poslužiti kao projekt koji bi objedinio europsku energetsku infrastrukturu na području između Baltičkoga, Jadranskoga i Crnoga mora i zbog toga mora biti strateški prioritet za američku administraciju“.

Sigurnosne dimenzije suradnje

Ako zanemarimo američku potporu, treba reći da projekt na početku nije uživao simpatije zapadnoeuropskih čelnika.

Snažnijim njemačkim angažmanom oko Inicijative došlo je i do tupljenja oštrica kritika i optužbi iako je ruska strana i dalje ostala sumnjičava prema samome projektu na koji gleda kao na polugu slabljenja ruskoga utjecaja na prostorima koji su ranije bili u sovjetskoj sferi utjecaja. Njemačka je izrazila i interes za punopravnim članstvom u Inicijativi, za što je dobila rumunjsku potporu, no poljski je premijer Mateusz Morawiecki – mišljenja sam opravdano – skeptičan prema ovoj ideji.

Naime, iako Inicijativu triju mora ne bi trebalo graditi na antinjemačkim ili antiruskim temeljima, nego bi temelj suradnje trebala biti ekonomska i kulturološka sfera, povezivanje država između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora – iako ove imaju ponegdje i drugačije odnose prema Rusiji / Njemačkoj – može u perspektivi imati i sigurnosnu dimenziju.

Države srednjoistočne Europe imaju dugu tradiciju suradnje i savezništava. U razvijenom srednjem vijeku došlo je do stvaranja prvih personalnih i realnih unija, posebno između Ugarske i Hrvatske te Moravije i Bohemije. Najznačajniji doseg integracija u srednjoj i istočnoj Europi bila je rano-novovjekovna poljsko-litavska zajednica nastala sporazumom iz Lublina 1569., koja je obuhvaćala većinu prostora današnje Poljske, Litve, Bjelorusije i Ukrajine.

Radilo se o najvećoj državi tadašnje Europe. Vladajuća dinastija Jagelovića sebe je vidjela kao „najsjeverniji bedem katoličanstva“ između pravoslavne Rusije s istoka i njemačkih protestantskih država sa zapada.

Kasnija, već spomenuta ideja Međumorja (zamišljena nakon što je Friedrich Naumann Srednju Europu 1915. proglasio njemačkom sferom utjecaja) nije u konačnici realizirana, no zanimljivo je da su sve države koje su bile uključene u nekoliko inačica toga strateškog plana kasnije bile okupirane ili od Trećega Reicha ili od SSSR-a. To bi trebalo predstavljati pouku i za budućnost.

U situaciji dok rusko-njemačka osovina drži energetski monopol u Europi (Sjeverni tok 2), a Njemačka sve snažnije pretvara Europsku uniju u transmisiju vlastitih interesa (Jarosław Kaczyński govorio je nedavno o opasnosti stvaranja Četvrtog Reicha, a slične su ocjene prije brexita iznosili i britanski političari), suradnja srednjoistočnih država ima perspektivu jačanja i njihovih obrambeno-sigurnosnih kapaciteta. Ako zanemarimo Austriju, druge zemlje članice povezuje pripadnost Nato savezu. Infrastrukturni projekti koji će se provoditi unutar Inicijative triju mora mogu predstavljati i dobru alternativu kineskoj inicijativi Pojas i put, što je važno s obzirom na rastuće strateško rivalstvo SAD-a i Kine prema kojemu će se države EU-a morati odrediti.

K tome, istaknuti američki geopolitičar dr. sc. George Friedman Inicijativu triju mora uočava kao projekt koji ima potencijala za ograničavanje utjecaja Turske koja prerasta u regionalnu silu (ideologija neoosmanizma). Friedman podsjeća da kad je Turska u prošlosti bila snažna, njezin je utjecaj dosezao Balkan, a u ekstremnijim slučajevima i Budimpeštu i Beč koji je je 1683. spasio veliki poljski državnik Jan Sobjeski, nakon toga nazvan spasiteljem zapadne civilizacije. Upravo su Hrvatska, Poljska i Mađarska, kao danas zemlje članice Inicijative triju mora, predstavljale „predziđe kršćanstva“ u borbama protiv Osmanlija. S 30 posto teritorija i 22 posto populacije, države između triju mora u združenom nastupu predstavljaju nezaobilazni faktor europske politike.

Prilika za hrvatski povratak u Srednju Europu, ali i za ekonomske benefite

Osim ekonomske i sigurnosne suradnje, treba istaknuti i to da su srednjoeuropske države članice EU-a konzervativnije od država (sjevero)zapadne Europe od kojih su mnoge već danas identitetski ruinirane usred sve masovnijih migracija iz afroazijskih paralela i meridijana. Nametanju migrantskih kvota i lokota ove se države mnoge bolje mogu suprotstaviti zajedničkim nastupom. Stari Kontinent sve više odbacuje kršćansko naslijeđe, a najsnažnija suprotstavljanja takvim tendencijama imamo upravo na području srednjoistočne Europe.

S obzirom na sudjelovanje Kolinde Grabar Kitarović u utemeljenju Inicijative triju mora, Hrvatska je u samim početcima imala istaknutu ulogu u ovome projektu. On se pokazao kao potencijalno vrlo dobar instrument diversifikacije hrvatske vanjske politike kojoj je nedvojbeno potrebna veća proaktivnost. Hrvatska je do 1918. bila dominantno srednjoeuropska i mediteranska zemlja. Uključivanjem u jugoslavensku državu 1918., Hrvatska je prvi put uvučena u kretanja na balkanskom prostoru, što je – o čemu je pisao hrvatski povjesničar dr. Milan Šufflay – značilo nasilje nad hrvatskom poviješću, kulturom i tradicijom. Inicijativa triju mora prilika je za geopolitički i kulturološki povratak u Srednju Europu što bi joj omogućilo nova partnerstva i strateška savezništva. Sto godina Balkana donijelo je Hrvatskoj nazadovanje na političkom, gospodarskom, kulturnom, pravnom i moralno-etičkom planu.

Izgradnja LNG terminala na Krku (ranije je izgrađen i terminal u Poljskoj), uvrstila je Hrvatsku na energetsku kartu Europe. Ovaj projekt, koji – kao i onaj poljski – pridonosi smanjenju ovisnosti o ruskome plinu, prvi je konkretni ekonomski benefit koji Hrvatska dobiva od suradnje na području Srednje Europe. Od predviđenih 40 projekata i 45 mlrd. eura, koji su predviđeni u okviru zajedničkoga fonda Inicijative, za Hrvatsku je predviđeno 11 projekata vrijednih gotovo dvije milijarde eura.

U okviru Inicijative triju mora Hrvatska ima interes izgradnje nizinske pruge Zagreb – Rijeka – mađarska granica, kao i interes za druge infrastrukturne projekte koje bi mogla donijeti veća suradnja država između Jadrana, Baltika i Crnoga mora. Inicijativa donosi i veću važnost Luke Rijeka, koju je EU još 2010. proglasila strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskoga, Srednjega i Dalekoga istoka kao najvažnijim tržištima svijeta. Tu je i veća važnost Koridora VC kao regionalne poveznice na pravcu Baltik – Srednja Europa – Jadran.

Poboljšanje željezničke, lučke i cestovne prometne infrastrukture i povećanje prometne važnosti Hrvatske po logici bi stvari moglo pozitivno utjecati i na jačanje hrvatskoga gospodarstva.

Kao što zaključuje dr. sc. Ivor Altaras Penda, Inicijativa triju mora više nego bjelodano predstavlja doprinos realizaciji nekih od temeljnih nacionalnih ciljeva RH koji imaju svoju komponentu u sferi politike (iskazivanje partnerstava sa zemljama članicama EU-a te potvrđivanje privrženosti njezinim politikama), geopolitike (odmak od Zapadnog Balkana i nedvosmisleno svrstavanje Hrvatske u krug zemalja Okcidenta), ekonomije (razvoja zemlje kroz infrastrukturne projekte), energetike (realizacija diversifikacije dobavljača i transportnih energetskih pravaca) te sigurnosti (potvrđivanje vlastite pozicije kroz sustav NATO-a).

Kočenje Inicijative u Hrvatskoj

Međutim, unatoč matematički lako dokazivim koristima ove Inicijative po Hrvatsku (da ne koristimo vrijednosne argumente), još za mandata bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović vidjelo se da određene interesne skupine u Hrvatskoj sudjeluju u kočenju ovoga projekta. Funkcija savjetnika predsjednice za Inicijativu triju mora ukinuta je nakon posjeta Grabar Kitarović Moskvi, a Vlada – osim deklaratorno – nikada nije davala snažniju potporu ovome projektu. Hrvatska vlada formalno podupire Inicijativu triju mora i sudjeluje na summitima, no ta je potpora više birokratsko odrađivanje posla, nego što bi iza nje stajao neki entuzijazam. Takav odnos može se objasniti velikom navezanošću službene hrvatske politike na Berlin, ali i nezanemarivim ruskim utjecajem u hrvatskoj ekonomiji.

U posljednje dvije godine Inicijativa triju mora u potpunosti je izgubila potporu u Uredu predsjednika. Nasljednik Grabar Kitarović je Zoran Milanović koji je Inicijativu nazvao „groznom“, „iritantnom za Moskvu i Berlin“ i „kompleksaškom paradom“. Milanović redovito mađarskog predsjednika Viktora Orbana naziva „diktatorom“, ali Vladimira Putina „poštuje“, on mu, naime, nije diktator, pa je jasno odakle pušu politički vjetrovi.

Nepostojanje aktivne potpore Inicijativi triju mora u službenim hrvatskim političkim strukturama može se objasniti i velikim utjecajem bivših jugoslavensko-komunističkih kadrova u hrvatskoj diplomaciji. Utjecaj bivših struktura, koje Hrvatsku ne mogu vidjeti izvan balkanskoga političkog mulja, koči svekoliki hrvatski razvoj, a on je osim u diplomaciji razarajuće velik u pravosuđu. Poljski čitatelji razumjet će ovakvo stanje, budući da i sama Poljska ima problema s Europskom unijom upravo zbog pokušaja čišćenja Augijevih štala pravosuđa, a i u poljskoj je diplomaciji, unatoč naporima vladajućih struktura, i dalje vidljiv utjecaj starih struktura. Riječ je o sličnim problemima s istim uzrocima.

Strukture koje koče stratešku (pre)orijentaciju Republike Hrvatske na Srednju Europu najglasnije su i u kritikama aktualne konzervativne mađarske i poljske vlade. Ipak, veliki broj konzervativno orijentiranih Hrvata priželjkuje snažnije hrvatsko sudjelovanje u Inicijativi triju mora i snažniju suradnju s Poljskom koja, s obzirom na svoje kapacitete, nedvojbeno ima predispozicije za lidersku ulogu u projektu povezivanju država između triju mora.

Kao dvije katoličke zemlje, koje povezuje lik i djelo velikoga poljskoga pape Ivana Pavla II., koji je Hrvate nazvao „narodom nade“, Hrvatska i Poljska imaju perspektive za mnogo snažniju suradnju od današnje. Ako politika u Hrvatskoj, kontaminirana balkanskim reliktima, ne radi svoj posao, to nije isprika za neaktivnost. Ako srednjoeuropska suradnja nema potporu u političkim strukturama u Hrvatskoj, rješenje je u formiranju i jačanju civilnoga sektora i privatnih inicijativa koje će iznijeti tu ulogu. Zagovornika strateške suradnje s Poljskom i državama srednjoistočne Europe u Hrvatskoj – ne manjka.

Davor Dijanović
Trójmorze

NAPOMENA: Riječ je o hrvatskom prijevodu članka koji je izvorno objavljen na poljskom geopolitičkom portalu Trójmorze.

HKV/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo