Što možemo očekivati ubuduće od sada još više ojačalog diktatora na čelu Srbije?

Trijumfalna pobjeda na oduševljenje obožavatelja

Bivši Miloševićev ministar propagande i Šešeljev najbolji učenik Aleksandar Vučić pobijedio je nadmoćno na prošlonedjeljnim predsjedničkim izborima u Srbiji. Takva trijumfalna pobjeda oduševila je njegove bivše suborce i sadašnje najžešće obožavatelje (Šešelja, Bokana, Vulina, Dačića, kapetana Dragana…), a zabrinula sve one koji su od njih branili svoju zemlju za vrijeme Miloševićevih agresorskih ratova u 90-tim.

Od kada se, nakon kratkotrajnog proplamsaja demokracije pod Đinđićom i Tadićem, Vučić vratio na vlast i postao apsolutni gospodar Srbije, ona se ponovo pretvorila u remetilački čimbenik i inkubator budućih ratnih sukoba u ‘Regionu’, za koje nije pitanje hoće li, nego kada će se dogoditi.

Svi koji poznaju Vučićevu političku pozadinu znaju da je on nemoralan političar mračne mafijaško-obavještajne prošlosti kojem se jednostavno ne može vjerovati. Kao prvo, nakon onako ostrašćenih ratnohučkaških govora i sramotne uloge koju je odigrao u genocidnoj ratnoj kampanji stvaranja Velike Srbije na prostoru Hrvatske, BiH i Kosova, njemu se nije smjelo dopustiti da se uopće bavi politikom. Ako je netko zaista htio stvarati stabilan mir i dobrosusjedske odnose na prostoru bivše Jugoslavije, onda to svakako nije smio raditi s Vučićem i Dačićem na čelu Srbije i njihovim pratećim orkestrom ‘heroja’ Vukovara, Ovčare, Voćina, Škabrnje, Srebrenice, Sarajeva i Račka.

To što se Vučić sada pravi i slavi kao mirotvorac pun želje da pomogne ‘nezahvalnim’ susjedima za koje kaže da ‘naprosto ne razume što im je skrivio’, golema je sprdačina sa zdravim razumom. Zaista, malo koji političar ima u tolikoj mjeri dara za glumu i pretvaranje u pokušaju pranja vlastite prljave prošlosti kao što ima on.

Njegova sadašnja ‘miroljubiva’ politika, otvorenost za suradnju i zavodljive pričice o ‘potrebi ponovnog udruživanja Regiona na ekonomskim osnovama’ možda bi mogle prevariti neke ljude, ali ne one koji poznaju njegove rane radove i ove sadašnje, iza zavjese. Stoga, Vučićeve ‘dobre namjere’ i iznenadnu želju za ‘prijateljstvom’ treba primati s puno opreza. Još su stari Grci za takve ljude govorili – Boj se Danajaca i darove kad donose.

Isti akteri, novo bojno polje

Vidite kako i danas, ni Vučić ni ta njegova zločinačko-mafijaška bratija iz 90-tih, kojoj je on omogućio da ponovo dominira Srbijom, ne osjećaju nikakvu krivicu ni kajanje zbog groznih masovnih zločina, etničkog čišćenja i razaranja u susjednim zemljama. Ne samo da ne žale zbog onog što su uradili narodima koji su bili žrtve njihove bestijalne agresije, nego se još, kao glavne zvijezde njegovih medija, javno hvale kako su zapravo napravili ‘pravu stvar’ i kako bi im to uradili opet.

Moramo, dakle biti svjesni jedne jednostavne činjenice – čim velikosrbi ponovo dođu u poziciju s koje mogu ugnjetavati ili okupirati ‘bratske’ narode u okruženju, oni će to bez imalo grižnje savjesti uraditi. Pogledajte ih sada kako opet, pod Vučićevom dirigentskom palicom, udarnički rade na stvaranju preduvjeta i utiranju puta za ostvarenje ‘srpskog sveta’. Iako nas Vučić (koji naravno pojma nema o tome) patetično umiruje i uvjerava da to nije šija nego vrat.

Očito je puno toga naučio i naslijedio od Miloševića. Sjetite se kako je Milošević u agresiji na Hrvatsku i BiH za najveći dio zvjerskih zločina i etničkog čišćenja koristio privatne paravojne postrojbe Šešelja, Arkana, Bokana, kapetana Dragana,.. koje su njegove službe formirale, naoružale, kontrolirale i dirigirale. Pripisivanjem najgorih zločina paravojnim postrojbama, nad kojima Milošević naravno ‘nije imao kontrolu’, ti zločini su se mogli privatizirati, što je Milošević vješto koristio da bi sebe i Srbiju oprao od odgovornosti.

Što danas radi Vučić? Isto to, samo je Šešelja, Bokana, kapetana Dragana i druge osuđene i neosuđene ratne zločince prebacio na novo bojno polje, instaliravši ih za glavne zvijezde u svojim medijima preko kojih svakodnevno bljuju sotonsku mržnju prema ‘ustašama, balijama, šiptarima, milogorcima i zlom Zapadu’. O čemu naravno, Vučić nema pojma ni odgovornosti jer je prezauzet ‘izgradnjom dobrosusjedskih odnosa.’

Ponovo razjarena grabežljiva velikosrpska ideja i suluda kampanja Vučićevih medija po kojoj Srbija ima ‘istorijsko i legitimno pravo na celi Region’, odnosno otimanje željenih teritorija od ‘odnarođene braće koja su prodala veru za večeru’ samo je nastavak Miloševićeve politike drugim sredstvima. Zapravo nastavak davne opsesivne paranoje svih srpskih nacionalista koji je skupa sa srpskom pravoslavnom crkvom prenose s koljena na koljeno.

To je bit ideje Načertanija, Vuka Karadžića, Memoranduma SANU i sada ‘srpskog sveta’ po kojoj je sve u ‘Regionu’ od jezika, kulture, krvi, naroda i teritorija – srpsko. Taj svetosavski, velikosrpski mit uzgojen u srpskoj pravoslavnoj crkvi i preko nje usađivan u srce svakog pravoslavnog Srbina.

S takvom vrstom talibanski zaslijepljene indoktrinacije teško je i opasno imati bilo kakvog posla ili joj se (argumentirano) suprotstavljati. Sjetimo se samo kako su završili Šuflaj, Radić, Bušić, Đureković i desetci tisuća drugih slobodoljubivih Hrvata od Bleiburga, Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i s kraja na kraj svijeta. Zato jer su se usudili tvrditi da su Hrvati stara europska nacija koja ima svoj vlastiti identitet, vjeru, teritorije, jezik, povijest, kulturu i pravo na slobodu i državu.

‘Srpske zemlje izvan Srbije’

Zapanjujuće je s kolikom se luđačkom upornošću velikosrpski talibani i danas trude uvjeriti svoj narod da su Vukovar, Knin, Dubrovnik, Boka Kotorska, Cetinje, Banja Luka, Sarajevo, Priština, Skopje – Srbija. U njihovim izopačenim mozgovima Srbija može postojati samo ako je Velika Srbija s izlazom na more. Zato je okupacija željenih dijelova Hrvatske i cijele Crne Gore kako bi se izišlo na obale Jadrana majka svih državnih i nacionalnih ciljeva okorjelih velikosrpskih nacionalista i SPC-e. Za njih je nepodnošljiva uvreda i muka današnje postojanje slobodne i samostalne hrvatske, crnogorske i bosansko-hercegovačke države koje im stoje kao prepreke na putu do ‘srpskog mora’.

Jasno je dakle da između Srbije i ciljanih susjednih država ne može biti mira sve dok se one u cjelini ili njihovi željeni dijelovi ne ‘prisajedine matici Srbiji’.

To je ključni razlog zbog kojeg su (veliko)Srbi u zadnjih 150 godina ili u ratu ili u fazi pripreme rata s ‘bratskim’ susjednim narodima, posebice Hrvatima, koji se nikako ne mire s ‘istinom’ da su ‘pokatoličeni Srbi’ i da je sve što imaju zapravo srpsko.

Iako su ti osvajački ratovi za proširenje granica, u koje su ponekad znali uvući cijeli svijet, Srbima donijeli etiketu ‘remetilačkog faktora na Balkanu’, a s Miloševićem, Šešeljem i Vučićem povrh toga još ‘nacista našeg doba’ i ‘genocidnog naroda’, u Srbiji se nove naraštaje i dalje odgaja i uvjerava da je njihova ‘sveta dužnost’ boriti se za ‘srpske zemlje izvan Srbije’.

Koliko će još vremena, žrtava i već viđenih tragedija uzeti dok srpski narod ne izađe ispod staklenog zvona ‘bivših’ mitova, laži i obmana i dođe u dodir sa stvarnošću u kojoj današnji svijet živi, teško je predvidjeti. Njemu se jednostavno ne dopušta otrijezniti od velikosrpskog ludila, podvući crtu i vidjeti koliku je cijenu do sada platio dosadašnjim mitovima, obmanama i nastojanjima.

Problem je u tome što se svaki pokušaj takvog otriježnjenja i demokratizacije u Srbiji sasječe odmah u korijenu tako da se srpsko društvo ne može obraniti od zloporabe vlasti grabežljive velikosrpske elite koja mu neprestano proizvodi nove voždove, nove mitove, nove ‘ugroze’ i nove ratove. Kao iz babuške, uvijek iskaču neki novi Ćosići, Šešelji, Bokani,… koji manipuliraju osjećajima vlastitog naroda i truju mlade naraštaje zlonamjernim velikosrpskim lažima i mitovima o vječitoj nevinoj žrtvi i ugroženosti. Na taj način usađuju im sotonsku mržnju prema susjedima i stvaraju neke nove Gavrile Principe, Puniše Račiće, Arkane, Miloševiće, Šešelje, Vučiće, …

Mediji su slika Vučićeve Srbije

Da se Vučićeva vlast i trenutna političko-medijska situacija u Srbiji po ničemu ne razlikuje od one u Miloševićevo doba shvatit ćemo kada pogledamo grozničavu i svakodnevnu antihrvatsku, antibošnjačku, antikosovarsku, anticrnogorsku i antizapadnu kampanju kojom se širi prostor ‘bivših’ laži i mržnje, nove napetosti i mogućih novih sukoba.

Takvu je situaciju u Vučićevoj Srbiji jasno uvidio novinar New York Times-a (8.06.’21.) koji je u komentaru povodom potvrde doživotne zatvorske kazne za genocid u Srebrenici generalu Ratku Mladiću između ostalog naveo:

”Srpski narod, manipuliran od velikosrpske elite uklonio je sve moralne, etičke i činjenične istine koje su mu stajale na putu kao prepreka da sebe prikaže kao žrtvu. Istovremeno, srpski FOX News (misli se na Pink i Happy TV s goebelsovsko vještim manipulatorom Milomirem Marićem) svakodnevno već godinama ponavlja jedne te iste laži i podgrijava mržnju prema susjednim narodima i vječitim srpskim neprijateljima dok sve to ponovo ne dostigne točku ključanja i ponovo ne eksplodira. To su dva ključna razloga koja uglavnom objašnjavaju žalosni neuspjeh istine i pomirbe na prostoru bivše Jugoslavije.”

Sličnu je ocjenu o Vučićevom režimu u intervjuu za beogradski NIN (13.06. ’21.) dao i poznati srbijanski pisac židovskog podrijetla Filip David, citat: ”Živimo u realitiju između kupleraja i ludnice gdje nas svakodnevno zaglupljuju i truju štetočine poput Šešelja. Činilo se da su ideje i programi iz 90-tih doživele težak brodolom ali evo sada uskrsavaju u ne mnogo izmenjenom ruhu. Ponovo su se u politički život vratile ideje i ljudi koji su doveli do tragedija prilikom raspada Jugoslavije.”

U Vučićevoj Srbiji dakle, običan se narod očito ponovo utapa u moru laži, mržnje i grabežljive ‘ugroženosti’. Sve što je Miloševićevim porazom i smrću bilo potisnuto na marginu i oslabilo, pod Vučićem je ponovo ojačalo i revanšistički se pregrupiralo kako bi se izgradio kult novog spasitelja i mučenika za srpstvo.

Vjerojatno ništa zornije ne oslikava tu činjenicu od naslovnica, novinskih članaka, TV i radio izvješća, portala i društvenih mreža koji su preplavljeni slikama i porukama novog velikog vožda. Nevjerojatno koliko je novo obožavani vožd, po matrici svog uzora u Rusiji, uspio preuzeti apsolutnu kontrolu nad političkim, gospodarskim, vojno-sigurnosnim, medijskim, kulturnim i sportskim aparatom u Srbiji. Sve se pretvorilo u pasivnog provoditelja njegovih mudrih misli i planova.

Pričuvna varijanta ‘srpskog sveta’

Što, dakle, možemo očekivati ubuduće od sada još više ojačalog diktatora na čelu Srbije? Ništa drugo nego da će nastaviti voditi ‘bivšu’ velikosrpsku politiku prilagođenu novim okolnostima, što znači nastaviti spretno sakrivati prave namjere i o njima zavaravati svoju okolinu. Svaki ozbiljan analitičar reći će vam ono što svatko tko ima malo zdravog mozga u glavi već zna. Zaokret od ratnohuškačke ka uglađenoj ‘miroljubivoj’ politici bivšeg Šešeljevog ultranacionalističkog radikala i jednog od najbližih Miloševićevih suradnika motiviran je isključivo željom da ono što za Srbiju nije uspio postići ratom postigne u miru.

Vučićev san o Velikoj Srbiji koji se u vrijeme Miloševića pokušao ostvariti ratom, porazom od Hrvata je uništen.

Njegova pričuvna varijanta ‘srpskog sveta’ koja se sada kroz politiku ‘otvorenog Balkana’ i uz pomoć ‘međunarodne zajednice’ uvodi korak po korak, za sve nesrpske narode značit će ponovo vezivanje za beogradsko rudo, a za Srbe i sve skupa novi rat i katastrofu. Prije ili kasnije.

Vrijeme će pokazati je li ova prosudba bila u pravu.

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo