Zdravko Gavran: Ne bi bilo dobro da se međunarodni poredak posve raspadne! (2)

Međunarodni red ili poredak u svom idealnom obliku nešto je, u slikovitoj usporedi, poput sustava pravila po kojima se igraju nogometne utakmice – kao posebni oblici nadmetanja s ciljem osvajanja prvenstva ili što boljeg plasiranja. Nisu pravila kriva za to što neki klubovi raspolažu milijardama, a drugi ne raspolažu ni milijunima, nisu kriva ni za korupciju, muljanja, nepravedna suđenja i ostalo. Pravila su uglavnom dobra, pa dakle nisu krivci pravila, nego su krivci oni koji ih krše. A zamislimo samo kako bi izgledale nogometne utakmice i sva športska natjecanja kada za njih ne bi bila propisana i ne bi se primjenjivala nikakva pravila!

Osim UN-a, na svijetu postoje brojni drugi oblici ugovorne i sporazumne suradnje, osobito na području trgovinske politike (Svjetska trgovinska organizacija) i raznih zona slobodne trgovine te raznih ekonomskih, političkih i sigurnosnih organizacija ili saveza kao što su EU, VE, OESS, NATO, OECD, ASEAN, Šangajska organizacija za suradnju, Afrička unija i nebrojeni drugi oblici kontinentalne i regionalne suradnje. Zaslugom takvih oblika multilateralne i plurilateralne suradnje među državama i drugim subjektima imamo svijet kakav imamo, i bez njih on praktički nije ni zamisliv osim kao svijet kaotičnih odnosa, svijet u kojemu ne postoje nikakva pravila, u kojem ne postoji međunarodno pravo i u kojem nikakve pravne, političke i etičke norme nikoga ni na što ne obvezuju niti mu što znače. Osim svega navedenoga, tijekom niza desetljeća razvili su se i globalni (pod)sustavi izvan okvira UN-a i službenih međunarodnih foruma, kao što su Internet, Swift ili petrodolar, a mnogi od njih po kontrolom su zapadnih sila ili privatnih subjekata sa Zapada. To u posljednje vrijeme izaziva velike otpore niza sila s globalnog Istoka, koje su u međuvremenu ojačale. 

Ipak, sve to skupa bilo je premalo da bi sve države, osobito velike i regionalne sile, bile prisiljene ponašati se u skladu s pravilima, da ih ne bi zaobilazile, izigravale ili drastično kršile. No i kada to čine, one su svjesne da čine nešto „protuzakonito“ ili mimo općeprihvaćenih standarda – kao što nasilnici u svakoj zemlji znaju da postupaju protuzakonito, no, unatoč mogućnosti da budu drastično kažnjeni, to ipak čine. Države su u neku ruku poput ljudi: od drugih očekuju da postupaju prema njima dobro, pravedno i po zakonu, a same nerijetko krše norme onda kada vladajuće snage procijene da njihov interes ima prevagu i nad međunarodnim pravom i nad etičkim i običajnim normama, pa i nad odredbama naravnog ili (za religiozne) božanskog zakona.

Za svjetski mir najvažnije je ipak Vijeće sigurnosti, no mirotvorne odluke sve rjeđe donosi zbog nesloge među stalnim članicama

Za svjetski mir i za sigurnost svijeta ipak je najvažnije Vijeće sigurnosti. U njemu su cijelo vrijeme vođene, a vode se i dalje diplomatske bitke između država članica, od kojih su tri stalne desetljećima zastupale dio svijeta koji nazivamo demokratski Zapad ili primarno svoje nacionalne interese, dok su druge dvije zastupale interese komunizma kao nedemokratskog oblika vladavine i kao ideologije koja je imala za cilj što braniti svoje interese i pristupe, što provesti po čitavom svijetu komunističku revoluciju. Posljednjih pak tridesetak godina dosta se toga promijenilo, ali su podjele ostale. One su vodile do nastavka prakse blokiranja niza rezolucija kojima bi se moglo spriječiti ratove ili provesti druge mjere nužne za dobrobit ugroženih država, recimo za zaustavljanje zamjenskoga građanskog rata u Jemenu, koji se putem posrednika (proxy) vodi između nekih arapskih sila s jedne i Irana s druge strane, a gdje se već godinama događaju ratni i drugi užasi mnogo gori od ovoga u Ukrajini. 

Povelja UN-a zabranjuje rat kao metodu, a osobito zabranjuje neovlašteno narušavanje suvereniteta bilo koje druge države. Vijeće sigurnosti jedino je formalno nadležno odobriti vojnu intervenciju u nekoj državi, na temelju većinske odluke, pod uvjetom da nijedna od stalnih članica ne stavi veto. No unatoč tomu bilo je u povijesti UN-a na desetke ratova, pučeva i samovoljnih vojnih intervencija jednih država u drugima. Takvo narušavanje temeljnih načela izvršeno je, u svaki put posebnim okolnostima, od SAD-a i NATO-a – najprije na Kosovu odnosno prema Srbiji (tjednima su ju bombardirali g. 1999.), zatim u Afganistanu, pa u Iraku, a onda i u Libiji, gdje je svrgnut i ubijen šef države Gadafi. Ovdje ne ćemo ulaziti u argumentaciju ni u protuargumentaciju odnosno u opravdanja (zato i ne spominjemo prijašnje intervencije u Koreji, Vijetnamu i drugdje, koje su se mole formalno pravdati legitimnim pozivom tamošnjih vlada) ili puke formalne izgovore, koliko god svaka situacija bila posebna i koliko god nove situacije značile ozbiljne izazove za tradicionalno međunarodno pravo. 

Jedna od novih pojava bila je početkom ovog stoljeća potreba borbe protiv globalnog terorizma, koji se događa kada nacionalnu sigurnost nekih država ugrožavaju ne druge države, nego terorističke organizacije čija vodstva djeluju s područja nekih drugih država. S druge strane, Rusija je pogazila međunarodno pravo kada je narušila teritorijalnu cjelovitost Moldavije i Gruzije, a sada ga je drastično i bezobzirno narušila nezakonitom vojnom intervencijom u Ukrajini. Uvijek je u takvim stvarima riječ o ostvarivanju određenih geopolitičkih interesa.

Uz međunarodno pravo i geopolitičke interese postoji i treća dimenzija, a to je promicanje korporativnih interesa i određenih ideologija

Uz međunarodno pravo i geopolitičke interese postoji i treća dimenzija, a to su odnosi moći i promicanje određene ideologije u okviru postojećeg „međunarodnog poretka“. Na tu dimenziju dio javnosti u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, osobito je osjetljiv. Činjenica jest da se putem međunarodnih organizacija i institucija vrše jaki pritisci na suverenu volju nacionalnih država, da ih se „prisiljava“ na prihvaćanje i onih normi koje mnogi ili većina u tim državama ne želi. Riječ je u ovom stoljeću o dobro poznatim regulacijama na području života, spolnosti, braka, obitelji, migracija, diskriminacije, ksenofobije, nacionalizma, slobode govora i izražavanja mišljenja i s time povezanih prava i obveza, pa i kaznenih odredaba. 

U treću dimenziju ulazi i svijest o postojanju moćnih snaga na globalnoj razini, kojih su i protagonistima i eponima postali multimilijarderi Soros, Gates i drugi koji pod krinkom borbe za slobode i prava, za „otvoreno društvo“ ili u promicanju „narativa“ o obvezi sveopćeg cijepljenja i drugih drastičnih mjera protiv „pandemije“ Covida 19 financiraju, potpomažu i na razne podmukle načine i služeći se pritiskom i utjecajima iskorišćuju, u korist farmaceutskih divova, odnosno u drugim situacijama podjarmljuju ili po potrebi „smjenjuju“ nacionalne vlade i nameću nacionalnim državama ono što njihovi narodi inače ne bi nikada u punoj slobodi i uz uvjet dovoljne informiranosti i objektivne spoznaje većinski prihvatili. Dosad je to bila ideologija „liberalne demokracije“ i globalizma; ubuduće će u dijelu svijeta jačati ideologija „narodne demokracije“, autokracije i kolektivizma. 

Takva i razna druga intruzivna i prema drugima agresivna djelovanja dovode se u svezu i izjednačuju se s „međunarodnim poretkom“. Države se na razne načine dovode i u dužnička i druga ropstva i ovisnosti, širi se liberalistička ili koja druga ideologija, protežiraju se podobnici „novog svjetskog poretka“ ili new age-a i od njih se stvaraju intelektualne, ekonomske i političke „elite“, koje se umiljavaju „gospodarima svijeta“, a zanemaruju interese i očekivanja i identitete i emocije većine ljudi iz vlastitih narodnih ili vjerskih ili kulturalnih zajednica. 

Sve to i mnogo toga drugoga zacijelo je glavni razlog da se mnogi sada vesele ovom djelomičnom raspadu međunarodnog sigurnosnog, političkog i ekonomskog poretka, a i glavni razlog da dio ljudi navija za Putina, smatrajući da se on agresijom na Ukrajinu samo brani od mračnih zapadnih sila koje žele i Ukrajinu i samu Rusiju i „sve nas“ podvrgnuti novom „liberalnom totalitarizmu“. I da na taj način „brani i sve nas“ koji ne želimo pirenje „liberalnog totalitarizma“.

O svemu tomu može se i treba se slobodno raspravljati, unatoč rizicima od podlijeganja raznim propagandnim izvrtanjima. No pritom se ne smije „međunarodni poredak“ izjednačiti s „međunarodnom prisilom“ ni s realnim odnosima snaga odnosno sa stvarnim nepravdama, monopolima i ostalim što nam se ne sviđa. Zakon se ne smije ukidati zato što postoje oni koji ga krše. Kršenje zakona ne smije se opravdavati interesima ni ideološkim razlozima. Takvim kriterijima ne smije se ocjenjivati ni opravdavati nijedna agresija. Vojna agresija nije ideološko, nije ni duhovno, nije ni religiozno, nego je fizičko, međunarodnopravno, političko i geopolitičko pitanje. 

Mora se razlikovati „međunarodni poredak“ od realnih ili trenutnih odnosa snaga unutar njega i od ideološki profiliranih procesa!

Još je važnije da su ljudi svjesni razlikovanja „međunarodnog poretka“, kako je prethodno prikazan, od realnih ili trenutnih odnosa snaga kakvi su uspostavljeni i od raznih ideološki profiliranih procesa kakvi su se odvijali na europskoj, zapadnoj ili globalnoj razini. Međunarodni poredak samo je formalno-pravni i najširi politički okvir koji otvara prostor za razmatranja i odlučivanja; sve što se unutar tog prostora događa može se događati ovako ili onako, s prevagom na ovu ili onu stranu, a to ovisi o odnosima snaga i broja glasova, uz uvjet da svatko na nešto pristane, a ne ovisi o samom međunarodnom poretku.

Međunarodni red ili poredak u svom idealnom obliku nešto je, u slikovitoj usporedi, poput sustava pravila po kojima se igraju nogometne utakmice – kao posebni oblici nadmetanja s ciljem osvajanja prvenstva ili što boljeg plasiranja. Nisu pravila kriva za to što neki klubovi raspolažu milijardama, a drugi ne raspolažu ni milijunima, nisu kriva ni za korupciju, muljanja, nepravedna suđenja i ostalo. Pravila su uglavnom dobra, pa dakle nisu krivci pravila, nego su krivci oni koji ih krše. A zamislimo samo kako bi izgledale nogometne utakmice i sva športska natjecanja kada za njih ne bi bila propisana i ne bi se primjenjivala nikakva pravila!

Svijet u kojem se međunarodno pravo ne bi priznavalo, nego bi u svemu odlučivala financijska, vojna, politička ili koja druga nadmoć, prisila i jednostranost pretvorio bi se u svijet bezakonja i prava jačega, moćnijega, bogatijega, perfidnijega. Postao bi neusporedivo više barbarski, a prestao bi biti civiliziran u mjeri u kojoj sada, unatoč svim nezakonitim i neetičnim postupanjima, a nerijetko i nasilju u praksi, jest ipak u mnogim područjima civiliziran. 

Kao i u svakom narodu odnosno državi, tako i na međunarodnim planu ništa dobro ne dolazi samo po sebi, nego se oni kojima je do toga stalo moraju boriti i izboriti za dobro, za pravdu, za istinu, za ravnopravnost, za mir, za suradnju, za pravo na identitet, za univerzalno bratstvo među narodima, za poštivanje čovjekova dostojanstva i slobode. Koliko god bilo izigravano, kršeno ili neprovođeno, međunarodno pravo – jednako kao i unutarnje pravo svake države ili zajednice – uvijek je bolje od međunarodnog bez-pravlja. Zakon je bolji od bezakonja, red i poredak (osim kada poprimi neljudsku, fašističku, komunističku ili koju drugu totalitarnu formu i prisilu) od nereda i kaosa, sustav pravila bolji je od golog nasilja i banditizma kao jedinog načina utvrđivanja čija će se volja i kakva će se „pravda“ provoditi.

Svaki uređen sustav globalnih odnosa bolji je od njihova svođenja na „pravo jačega“

Nužno je razlikovati „međunarodni poredak“ u smislu vladavine odnosno poštivanja međunarodnog prava, kakve god ono imalo odredbe, od „međunarodnog poretka“ u smislu realnih odnosa moći ili u smislu ideoloških odnosno „kulturnih ratova“. Ovi zadnji vode se u svakoj zemlji napose i unutar ugovora kojima države odnosno narodi dragovoljno pripadaju. Nije dobro očekivati da se vojnim obračunima između velesila „riješi“ unutarnje ideološke prijepore u korist ove ili one strane; za njih su odgovorne demokratske većine u svakoj zemlji napose. Države jesu sudionici međunarodnog poretka, premda se on iznova, za sada srećom samo djelomice, raspada na „blokove“, što nije dobro. Koliko god bio loš ili dijelom nepravedan, svaki uređen sustav globalnih odnosa – u svemu u čemu postoji i u mjeri u kojoj ga velika većina država priznaje – bolji je od njihova svođenja na „pravo jačega“. Bolji je od rata kao metode „rješavanja“ međusobnih antagonizama. 

Daljnje napuštanje općih pravila i spremnosti na njihovo poštivanje vodilo bi u nesputana nadmetanja, umjesto k jačanju suradnje i razumijevanja među narodima, i donosilo bi umjesto mira „svjetskog koncerta (usklađenja)“ bezobzirna nadmetanja, neprijateljstva i sukobljavanja. Zbog toga je važno da pri geopolitičkim lomovima i novim svrstavanjima ne dođe i do odustajanja od međunarodnog poretka kao sustava koji uređuje kakva-takva „pravila igre“ za sve i služi kao stabilizator međunarodnih napetosti i brana mogućem rascjepu svijeta na odvojene moćne i opasne blokove koji će imati, poštovati samo svoja vlastita pravila i gledati isključivo svoje interese. 

(Kraj članka)

Zdravko Gavran: Ne bi bilo dobro da se međunarodni poredak posve raspadne! (1)

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo