Komunistička infiltracija? Slučaj Limskog nadbiskupa

Crkvu u Peruu danas vode uglavnom prelati čija je marksistička sklonost dobro poznata.

U siječnju 2019., papa Franjo prihvatio je ostavku kardinala Juana Luisa Ciprianija na mjesto nadbiskupa Lime (zbog navršenih 75 godina života), a na njegovo mjesto je imenovan otac Carlos Castillo Mattasoglio. Vjerni katolici Lime bili su zaprepašteni. Zašto?

Monsinjor Cipriani bio je nadbiskup Ayacucha tijekom vrhunca terorističkog rata kojeg je vodila Svijetla staza (Sendero Luminoso) u kojem je ubijeno oko 35.000 nevinih ljudi. Uspješno je i herojski sačuvao vjeru i učenje o pravom univerzalnom milosrđu protiv sljedbenika lažne vjere i lažne nade u zemaljski raj, maoističkih komunista, sijača mržnje i nasilja.

Sa druge strane, njegov nasljednik Carlos Castillo je prvo bio student katoličkih škola, a kasnije student sociologije na Sveučilištu San Marcos u Limi i član Nacionalne unije katoličkih studenata. Međutim, prema pouzdanim izvorima, on je također bio član Revolucionarne komunističke partije i bio je povezan sa Svjetlom stazom.

Castillo je svojevremeno često sukobljavao s pravovjernim nadbiskupom Lime, Juanom Luisom Ciprianijem, izazivajući skandal svojom neposlušnošću. Godine 2013. opozvana mu je kanonska licenca za poučavanje teologije zbog njegovih napada na hijerarhiju Crkve.

A danas Castillovo djelovanje i učenje kao nadbiskupa Lime potvrđuju profil revolucionarnog klerika.

Doista, (1) Nadbiskup Castillo je pozvao Peru da prihvati rezultate posljednjih predsjedničkih izbora, iako su oni očito bili lažni i doveli su na vlast tvrdolinijaškog marksističkog revolucionara. Peruanki katolički novinar Lucionao Revoredo, izvještava o ovoj činjenici: “Nikad prije naša Crkva nije došla do takve razine politizacije i odstupanja od svojih autentičnih ciljeva.”

(2) Štoviše, čim je Castillo postao nadbiskup 2019., zaustavio je Hod za život i pokušao umanjiti entuzijazam peruanskog naroda za obranu nerođenih.

3) Prva glasnogovornica koju je Castillo imenovao bila je žena koja se zalagala za rodnu ideologiju.

(4) Kao što to uvijek rade latinoamerički marksisti (imitirajući Castra), Castillo je promovirao poganske kultove, navodno predačke, unutar katoličkih hramova. Može se vidjeti kako, na primjer, ovdje pjeva hvalospjev Pachamami.

(5) Ali najhrabriji potez protiv vjere bila je njegova homilija od 19. prosinca 2021., u kojoj je izjavio da Isus nije umro ni u žrtvi holokausta ni kao svećenik, nego kao ubijeni laik, član ”naroda”. Ove izjave točno odgovaraju marksističkoj inverziji kršćanske eshatologije. Isus Krist je, prema Bibliji (Stari i Novi zavjet) umro za naše grijehe, uzevši na sebe otkupljenje, prinoseći Sebe kao Velikog svećenika i Žrtvu u savršenom holokaustu. Tako nas je otkupio za Kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta. Prema marksizmu, “spas” je za ovaj svijet, a kraljevstvo koje će biti uspostavljeno nakon revolucije je od ovoga svijeta. Ponovno tumačenje Evanđelja u marksističkom duhu smatralo bi da bi umiranje kao holokaust za pomirenje grijeha bila čista ideologija. Dakle, Isusa se ne smije smatrati svećenikom (čija je glavna uloga prinositi žrtvu Novog zakona), nego kao laikom,  suprotstavljenom svećenicima svoga vremena, kako je Castillo tvrdio u toj rečenoj homiliji.

(6) “Pastoralni” rezultat ove teološke inverzije je plan koji je Castillo najavio: On će udaljiti svećenike iz njihovih župa i postaviti obitelji laika kao voditelje takvih župa. Ako Krist nije svećenik, zašto su narodu potrebni takozvani “svećenici” čiji je imaginarni rad slaviti tobožnju žrtvu mise, tobožnju aktualizaciju žrtve križa koja, ispada, prema Castillu nije nikakva žrtva?

Nije ni čudo da su katolički vjernici Perua bili zapanjeni imenovanjem Carlosa Castilla Mattasoglia za nadbiskupa Lime. Ako su povijest, djela i misao Carlosa Castilla Mattasoglia više u skladu s marksizmom nego s kršćanstvom, kako se čini, ostaju pitanja: (1) Što bi kršćani Perua mogli učiniti kako bi bili vjerni Bogu radije nego čovjeku? (2) Jesu li vjernici drugih dijelova svijeta podvrgnuti ovoj istoj vrsti duhovnog nasilja, koje koristi Crkvu kao sredstvo za neke druge ciljeve? (3) Jesu li i druge kulturne i duhovne skupine jednako infiltrirane?