OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (2)

1. IDEJNI OKVIR

Oslobođenje i sloboda

Građanska hrabrost

Funkcija emigracije.

„Sloboda je unutrašnja stvaralačka energija čovjeka.”

Nikolai Berdjajev

Oslobođenje i sloboda

Pisati o slobodi hrvatskog naroda znači, u očima Hrvata, raspravljati o metodama oslobođenja, i to u prvom redu oslobođenja narodne zajednice ispod tuđinskih državnih okvira. Sve hrvatske misli i svi hrvatski napori usmjereni su tom cilju, potpuno razumljivom i uvjetovanom političkim i društvenim nesrećama, koje biju hrvatsku narodnu zajednicu već skoro četrdeset godina. No usredotočenje na taj cilj dovelo je do nezgodnih posljedica unutar zajednice i do neke vrste atrofije hrvatskog političkog života.

Ljudi se odgajaju u tom cilju i sve što ne vodi izravno prema njemu isključuje se, svjesno ili nesvjesno, kao suvišno. “O svemu će se raspravljati kad se izvrši oslobođenje,” postalo je kao neki aksiom hrvatske političke misli.

Ta isključivost predstavlja politički nazadak u narodu koji je znao politički misliti i raspravljati u doba kad su njegovi susjedi još smatrali da je rezanje glave protivniku i slanje te trofeje sultanu u Carigrad znak političke mudrosti. No ti susjedi, nekad zaostali u usporedbi s Hrvatima, postignuli su svoje oslobođenje i danas su u mnogom stigli, a u društvenom i političkom razvitku možda i prestigli Hrvate.

Hrvati su tek nakon uvođenja kraljevske diktature shvatili kao cjelina, temeljito i duboko, da je političko oslobođenje temelj svakog napretka i da se ono ne smije dovoditi u sumnju. Osjećaj izvjesnog zakašnjenja, koji je pratio to osvješćenje, te pokušaji nekih prvaka, koji su staru hrvatsku pogrešku nastojali ovjekovječiti u novim oblicima (“Prosvjetom slobodi”),doveli su do nepovjerenja prema svemu što nije jasno nosilo pečat toga glavnog cilja. 

Izvršen je dijalektički skok iz jedne krajnosti u drugu, iz sveobuhvatne, kulturne, misionarske, svesvjetske širokogrudnosti u najzatvorenije usredotočenje u jednu ideju. Skok, kao svaka krajnost, koristi napretku i čišćenju pojmova samo u prvi čas, ali baš ta krajnost, to zatvoreno gledanje u sebe i u glavni cilj, to ograničenje vidokruga, oteščava postizavanje cilja, odnosno, u slučaju povoljnih okolnosti, dovodi do nesnalaženja. Uspjeh 1941. godine našao je Hrvate nespremnima. Znali su samo iskoristiti čas i osloboditi se, što je ipak napredak prema 1918. godini kada ni to nisu znali, ali što će sa slobodom započeti, nije im bilo potpuno jasno. Ograničenost vidokruga osvetila se u tom pogledu i dokazala je da pojam oslobođenja nije istovjetan s pojmom slobode.

Oslobođenje je časovita, usredotočena djelatnost u kojoj osjećaji potiču na djelovanje. Sloboda je trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Osjećaji planu, i kao eksplozija ruše, razum radi polagano i izgrađuje. 

Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najsavršeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari.

Oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda, u času reakcije na nesnosan politički ili gospodarski poredak; slobodu mogu izgraditi samo ljudi koji su je u sebi proživjeli, i narodna zajednica koja se razumski upućuje prema slobodi, te koja je pripremila bar neke preduvjete za ostvarenje slobodnog društva. 

Utvrđivanje slobode dugačak je proces, koji tek nakon mnogih pokušaja i neuspjeha može donijeti pravog ploda. Ali taj plod nije nikada posljedica slučajnosti, niti slijepih društvenih i gospodarskih sila (budući da ove uvijek dovode do diktature), nego kruna spoznajnog razvitka, dakle najplemenitije ljudske djelatnosti.

Hrvatski narod ima već dosta iskustva. Ima i iskustvo koje mu je zorno predočilo razliku između slobode i oslobođenja, a ima i teže iskustvo da i ono malo narodne slobode ipak više vrijedi od stanja bez ikakve narodne slobode. Ima iskustvo o životu u tuđim državnim okvirima s nekim, samo formalnim oblicima vlastite državnosti. Ima iskustvo i o postojanju vlastite države i o pogreški koju predstavlja poistovjećivanje vladavine i države, bilo da se to vrši sa stajališta nosilaca vlasti, bilo sa stajališta opozicije. Ima i iskustvo da je rušenje vlastite države zato da se sruši vladajući poredak ne samo izdaja nego i glupost. Prema tome hrvatski je narod stekao veliko iskustvo da je jedno država, za koju moraju biti svi, a da je drugo njeno unutrašnje uređenje, o kojem se može raspravljati i smiju se voditi borbe. 

Austro-Ugarska, Aleksandrova Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska i Titova Jugoslavija spremile su slijedeći stupanj suvremenog političkog razvitka Hrvatske: sintezu. Nakon kulturne, nepolitičke širokogrudnosti, nakon šturog, jednostranog usredotočenja na oslobođenje bez pomisli na dalju budućnost, dolazi do sinteze, do ideje oslobođenja ne kao cilja nego kao sredstva za postignuće slobode. Bilo je potrebno proći sve faze da i hrvatska politika sazrije i da postavi prave ciljeve — ne široke, bezgranične, utopističke ciljeve slavenskih rasista XIX. stoljeća, niti skučeni, čisto djelatni cilj tridesetih godina XX. stoljeća, nego prostorno ograničeni ali idejno razrađeni i produbljeni cilj dostojan druge polovice XX. stoljeća: sloboda naroda u oslobođenoj državi.

***

Sloboda. Riječ koja budi osjećaje i djeluje na ljude, te u očima svih znači nešto veliko. Ali što je sloboda? U čemu se sastoji sloboda? Ne samo sloboda u čisto filozofskom smislu, nego praktična sloboda u političkoj zajednici koja se zove narodom, i u vanjskoj organizaciji svakog politički zrelog naroda, koja se organizacija u današnjem društveno-političkom razvitku naziva državom.

U prvi čas pitanje se čini smiješnim i suvišnim. Svatko tobože zna što je sloboda, jer su tolike tisuće patile za slobodu, a mnogi su za nju dali i život. Sloboda je… I tu dolazimo do spoznaje da slobodu osjećati nije isto što i slobodu izgrađivati. Bez shvaćanja pojma, pa makar samo u najgrubljim crtama, nema mogućnosti urediti slobodan život. Samo osjećanje pojma dovoljno je za kratko, eksplozivno djelovanje, kao što smo rekli za oslobođenje. Tek razumsko prihvaćanje i razrađivanje može poslužiti za temelj stalnog društvenog uređenja.

Nije sloboda samo u tome što neće Srbin iz Beograda zapovijedati Hrvatima, niti što će Hrvati smjeti putovati s hrvatskom putnicom i reći strancu da su Hrvati, a da ih ovaj ne pogleda s nerazumijevanjem.

Nije sloboda ni u tome ako bismo imali hrvatsku vojsku, hrvatski novac i hrvatske marke.

I s takvom slobodom može se dogoditi da hrvatski redar priječi hrvatskog državljanina da izrazi svoje misli ili da zahtijeva političke promjene. I s takvom slobodom može se dogoditi da jedan pliva u izobilju, dok drugom nedostaje za životni minimum. I s takvom slobodom može se priječiti skupinama da se udruže za postignuće svojih posebnih ciljeva, različitih od ciljeva vladajuće skupine. I takva sloboda može biti za jedne punina prava, a za druge bespravnost odnosno ropstvo. Prema tome, to nije prava, istinska sloboda, nego sloboda nekih na račun drugih.

Ali sloboda nije ni to da svaki radi što hoće bez obzira na druge. Mislimo da nitko ozbiljan neće takvo stanje nazvati slobodom, nego bezvlađem, samovoljom, zakonom džungle, u kojem je sloboda jačega neograničena prema slabijem, i tek je sputava samovolja još jačeg.

Vidimo, dakle, da se prava sloboda ne sastoji od pojedinih obilježja koja su samo posljedica stanja slobode, niti od pomanjkanja reda, što je oznaka bezvlađa. 

Sloboda je stanje u kojoj je svaki član zajednice pozvan da odvagne svaku svoju odluku i da se odluči na svoj put tako da ne povrijedi svoju savjest, ni slobodu svog bližnjeg, niti interese svoje zajednice, nego naprotiv da s najvećom odgovornošću izgrađuje svoju osobnost i da sudjeluje u upravljanju i izgrađivanju narodne zajednice. Nema slobode bez odgovornosti, ali nema ni odgovornosti bez slobode. Korelativ slobode je odgovornost. 

Stvarno je slobodno samo ono društvo u kojemu svi pripadnici odlučuju o općim pitanjima i odgovaraju za svoje odluke. 

Biti slobodan najteže je stanje za čovjeka, jer znači biti obvezan donositi odluke i za te svoje odluke odgovarati, često puta znači u sudbonosnim časovima poći novim, nepoznatim putom, punim zasjeda i pogibelji, sa sviješću da u slučaju neuspjeha neće biti primljen izgovor: “Zabunio sam se. Morao sam.” Slobodan čovjek može se zabuniti, može i pogriješiti. Ako zabune i pogreške škode samo njemu, odgovoran je samo svojoj savjesti, ako škode drugima, odgovoran je zajednici. 

Zajednica slobodnih ljudi odgovara za svoje zabune i pogreške isto kao i pojedinac. Nema bacanja krivnje na jednog, ako je zajednica stvarno bila slobodna. Svi su odgovorni: i vlada što nije bolje upravljala, a opozicija što nije budnije pazila i na vrijeme upozorila javnost na pogreške. 

U neslobodnim zajednicama nema te odgovornosti. Onaj, koji vlada, bere lovorike dok ima uspjeha, a kad propadne, objese ga za noge kao Mussolinija, ukoliko nije imao snage da se sam ubije kao Hitler. U pravoj diktaturi nitko nije ni za što odgovoran. Najbolju sliku diktature daje Staljinova smrt. Njegova desna ruka, Berija, pleše od zadovoljstva što je tiranin umro i što je bar na čas osjetio što to znači biti slobodan. On je osjećajno proživio čas oslobođenja, ali ni on ni njegovi drugovi nisu znali što znači biti slobodan i zato se diktatura nastavila. 

Diktatura, pod različnim imenima, godi ljudskoj lagodnosti, jer briše odgovornost. Dovoljno je biti oprezan i lukav, uokviriti svoje djelovanje u mrežu propisa i uputa, izvršavati naloge i ulagivati se nadređenim, pa čovjek može lagodno i bezopasno živjeti. Da je čovjek zbilja samo materija, diktatura bi bila prirodno stanje kojem bi se moralo težiti, jer bi sve drugo bilo samo besmislen nered. 

Što bi se desilo stroju kad bi svaki kotačić i svaka poluga mogli slobodno odlučivati prije nego što bi izvršili svoju funkciju? U idealnom materijalističkom društvu čovjek bi trebao biti samo takav kotačić i svaka bi sloboda smetala. Prednost takvog stanja bilo bi nestajanje odgovornosti. Kotačić nije odgovoran ni za što, jer samo vrši funkciju koja mu je po planu namijenjena.

Boljševizam, koji je pokušao ostvariti društvo na takvoj materijalističkoj koncepciji, neizravno je priznao svoj slom čim je uveo odgovornost članova za neuspjehe. Jedno je bila kazna (eliminiranje) sabotera, a drugo je odgovornost vjernih komunista koji zbog nesposobnosti ili drugih razloga nisu mogli izvršiti zadatak. Takav kotačić imao bi biti zamijenjen kotačićem podobnijim za određeni posao, a ne kažnjen, jer on nije odgovoran, budući da nije slobodan. Ako se uopće može govoriti o odgovornosti u slučaju neuspjeha, to bi jedino onaj koji upravlja kotačićima mogao biti odgovoran što je krivi kotačić postavio u stroj. 

Uvođenjem odgovornosti, boljševizam je neizravno priznao slobodu, a time i duh. Priznao je činjenicu da se čovjek slobodno odlučuje na djelo i propust, ali nije priznao pravo na tu slobodu, jer bi takvim priznanjem konačno pokopao zadnje ostatke svoje filozofije.

Protivno diktaturi, koja pogoduje ljudskoj lagodnosti i samo se razbija na duhovnosti čovjeka, sloboda je najteži teret za slaba čovjeka. Sâm pred svojom savješću, čovjek stoji prije odluke svjestan da u svojoj ruci nosi budućnost i da on, neznatan atom u svemiru, svojom odlukom mijenja svijet i oblikuje budući tijek događaja. Zna da je slab, ali da nosi u sebi silno oružje i da on, neznatan, i tisuće drugih, isto tako neznatnih bića, stoje sami i odlučuju. Tada se često puta prepušta s drugim atomima u obliku neodgovorne mase da viša sila odluči, samo da on ne bude odgovoran za budućnost. Već je teška sloboda kad se radi o vlastitim stvarima, ali stoput je teža kad se radi o zajednici. Jer u času odluke slobodan je čovjek sam usred svemira i čini mu se da svemir zadržava dah. Čekajući na odluku. U tom času mnogi bi želio biti pusti dio cjeline, neodgovorni kotačić u stroju.

Biti slobodan znači nositi tešku odgovornost, a zajednica slobodnih ljudi jest skup nosilaca odgovornosti. Takva se zajednica ne stvara samo naredbama ili zakonima, nego se prije svega izgrađuje duševnim naporima i napretkom spoznaje. Po laganim doživljavanjem slobode i odgovornosti stvara se slobodan čovjek i slobodna zajednica.

Zato je najteže uvesti slobodu nakon diktature. Diktatura pogoduje ljudskim slabostima, a priječi razvitak duhovnog čovjeka. Čovjek, proizvod diktature, boji se slobode. On je doduše priželjkuje, jer ostaci duhovnosti u njemu shvaćaju da je tek sloboda stanje dostojno čovjeka, ali on zamišlja slobodu više kao bezvlađe nego kao red. On se boji odgovornosti koja je oznaka prave slobode. Strah od odlučivanja drži ga u ropstvu. Tek u osjećajnom grču oslobođenja ruši diktaturu, pa da onda, oslobođen vanjskih spona, spozna da je u sebi neslobodan, da se boji odgovornosti, i već traži nekoga kome bi mogao predati tu svoju slobodu. Nije rijetko da je nakon oslobođenja jedini slobodan čin oslobođenih robova da svoju slobodu predaju novom gospodaru. Oslobođeni robovi osjećaju da su ipak samo robovi, pa su zato skoro sve oslobodilačke revolucije završile diktaturom, jer je postojao samo elementarni osjećaj slobode, a nedostajalo je shvaćanje slobode. Sloboda se nije rađala kao neposredna posljedica oslobođenja, nego se izvojevala teškim odgajanjem ljudi da nauče biti slobodni. Trebalo je više pokušaja “oslobođenja” dok je nastalo stanje slobode.

Prva francuska revolucija srušila je apsolutističku monarhiju i završila je u teroru Robespierra i vojničkoj diktaturi Napoleona I. Srpanjska revolucija 1880. postignula je novo oslobođenje koje se polagano pretvorilo u građansku, očinsku diktaturu orleanista. Godina 1848. dovodi do liberalne diktature Napoleona III. i tek nova revolucija 1870. godine nalazi ljude koji se usuđuju biti slobodni. Trajalo je osamdeset godina dok se u Francuskoj oslobođenje pretvorilo u slobodu.

Hrvatska revolucija 1941. godine isto tako nije mogla roditi slobodu. Uz ratne prilike, koje uvijek pogoduju diktaturi, jugoslavenska diktatura uništila je u podjarmljenima shvaćanje o slobodi. Ostala je samo iskonska, ljudska želja za slobodom, ali ljudi još nisu bili spremni da budu slobodni. Diktatura se osvetila i poslije svog pada rađajući protudiktaturu. (U Francuskoj je plavi, republikanski teror prouzročio bijeli, rojalistički protuteror.)

Ni rušenje Titove diktature neće dovesti samim njenim nestankom do slobode. Naprotiv, prirodno bi crveni, Titov teror trebao biti zamijenjen novim, protukomunističkim terorom. Što je teror jači, to bi reakcija imala biti jača, ako se u tu igru slijepih, prirodnih, da tako kažemo kozmičkih sila, ne uključi ljudski duh i afirmira svoju slobodu.

 Zato je potrebno već sada, prije oslobođenja, gajiti duh slobode i pripremiti se na odgovornost bez koje nema slobode. Već sada je potrebno isticati na svakom mjestu odgovornost, odgovornost u privatnom i još više u javnom djelovanju, odgovornost svih, i prvaka i sljedbenika, da bi hrvatska narodna zajednica, prožeta osjećajem odgovornosti, naučena na odgovornost, mogla nakon oslobođenja biti slobodno društvo.

Ljudi, koji znaju biti odgovorni za svoje odluke, znat će biti slobodni. Neće se bojati slobode, jer će poznavati njenu sjenu: odgovornost. Širenjem odgovornosti, osobne odgovornosti u javnom radu, sprema se već sada hrvatska sloboda nakon hrvatskog oslobođenja.

„Republika Hrvatska” br. 27/28 (studeni 1957.),str. 25-80.

Građanska hrabrost

Hrabrost se u velikoj većini svih naroda cijeni kao jedna od najvećih vrlina i hrabri su ljudi, junaci, u staro doba ulazili u red polubogova. Prepričavanje njihovih djela, obogaćeno maštom potomaka, pretvorilo je junake-polubogove u projekciju svih ideala određene sredine. |

Legende o junacima nisu nestale ni s kršćanstvom i najtipičniji predstavnici nove kršćanske civilizacije, vitezovi, uzdižu hrabrost na malne teološku razinu. Roland iz doba Karla Velikog, u predzorje viteškog doba, i Bayard, le chevalier sans peur et reproche, iz doba sutona, ističu se u narodnom pamćenju svojom izvanrednom hrabrošću i snagom u borbi.

Hrabrost u borbi, fizička hrabrost, ne prestaje biti opjevana vrlina ni u moderno vrijeme, kad je duhovni supstrat civilizacije već davno zamijenjen naučnim materijalizmom kao metafizičkim temeljem. Nietzscheov nadčovjek, nacionalsocijalistički Horst Wesel, “heroji Sovjetskog Saveza’, jugoslavenski partizani i sjevernoamerički “supermani’ i gangsteri iz šund-romana i kriminalnih stripova, jednako se ističu osobnom, fizičkom hrabrosti kao najvećom i često jedinom vrlinom.

Linija te fizičke hrabrosti, utemeljene na tjelesnoj snazi i duševnoj okretnosti (lukavosti), neprekinuto se vuče od špiljskog čovjeka do nosilaca zlatnih kolajna za hrabrost i njihova je razlika samo u tehnici borbe i u vezi s okolinom. Postepenim razvitkom socijalizacije junak sve više gubi od svog prvobitnog divljeg individualizma i usklađuje se s društvom. Njegova fizička snaga i duševna okretnost ne služe više njemu osobno, nego se upotrebljavaju kao sredstvo društvene organizacije.

Međutim, već u doba cvata klasične filozofije hrabrost kao duševni stav bila je ispravno uočena i povezana s idealom društvenog čovjeka, građanina, dakle punopravnog slobodnog bića unutar određenog ljudskog društva. Hrabrost nije za Sokrata fizički podvig ili lukavo nadmetanje snagom, nego duhovni stav čovjeka koji je spoznao istinu, koji u nju vjeruje i prema tome osjeća se obvezanim prema svojim sugrađanima tu spoznatu istinu propovijedati. Spoznaja jedne istine obično znači protivljenje ustaljenim oblicima mišljenja u jednoj zajednici. Takvi su ustaljeni oblici veoma čvrsti i zbog svoje općenitosti ne zahtijevaju nikakav duševni napor. Oni su dio ambijenta, nešto dano o čemu se ne raspravlja, nego po čemu se djeluje i živi, ili se bar prikriva stvarnost da bi se okolini pričinilo kao da se živi po njima. Sredina ljubomorno čuva takve ustajale oblike spoznaje, jer pogoduju inerciji. Svaka njihova promjena zahtijeva razmišljanje, dakle djelatnost prometejskog čovjeka, što smeta lagodnosti. Spoznati novu istinu ili pronaći novi put ili nove oblike društvenog iživljavanja, objaviti tu spoznaju i djelovati po njoj, znači objaviti rat sredini, siliti je da se duševno pomakne, da tu novu spoznaju ili prisvoji ili pobije. Znači prisiliti sredinu na djelatnost. Sredina reagira uvijek negativno kao čovjek koga se budi iz lagodna sna i poziva na rad, te je zato prva reakcija sredine podsvjesna obrana te lagodnosti i očituje se u njenom pokušaju da ušutka proroka. U tome se času pokazuje da li je objava nove spoznaje bila samo dokaz neopreznosti i nepromišljenosti ili djelo vrlog i kreposnog čovjeka. Sokrat se ne da zastrašiti prijetnjama sredine, njenim prezirom, pa ni nasiljem, nego dalje propovijeda svoju spoznaju, prima na sebe ruglo sredine i sve neugodnosti, i kad mu je život na kocki, ispovijeda svoje uvjerenje i za nj umire. 

Suprotstaviti se sredini jedanput može biti znak neopreznosti ili prkosa, ali stalno nositi i propovijedati ideju znak je hrabrosti. U času oduševljenja i prosječan čovjek može uskliknuti jednu istinu i za nju dati život, što je svakako hrabrost, ali manjeg stupnja. Stalno se boriti za istinu i plivati protiv struje općeg mišljenja i predrasuda sredine može samo zaista hrabar čovjek.

Ovakva je hrabrost u društvenom životu antiteza licemjernosti. Ona potiče na promjene i napredak, otvara nove putove, dok licemjerstvo znači prilagođivanje postojećim, priznatim oblicima u koje se više ne vjeruje, znači izbjegavanje bitnih promjena, a s time i nepoznanica i neugodnosti prilagođivanja novim vrednotama i novim oblicima. Hrabrost je pokretač duševne aktivnosti, a licemjerstvo spašavanje tjelesne i duševne lagodnosti. Hrabrost je glavna odlika revolucionara, a licemjerstvo jedina odlika malograđanina.

Da je Tiberije Graho bio licemjer, jednostavno bi u društvu svojih prijatelja patricija raspravljao o potrebi reforma, ali bi se dobro čuvao da mu takve rasprave ne naškode u karijeri, te bi se vjerojatno popeo na najviše položaje rimske republike. On je međutim svoje uvjerenje javno zastupao i zato platio životom, a njegov brat Gaj, koji je imao taj primjer pred očima, nastavio je njegovo djelo, svjestan opasnosti koje ga čekaju. Takav je rad odraz prave hrabrosti, a ne prkosne ili histeričke emocije – to je ono što smo naučili nazivati građanskom hrabrosti.

Građanska hrabrost je ona hrabrost koja se očituje u društvenom i pogotovo političkom životu. Ona je jednaka hrabrosti filozofa koji protiv pomodne ili ustaljene škole iznosi nove, nepopularne ideje. Ona odgovara u svojoj biti duševnom stavu vjerskih osnivača i apostola, prvaka znanosti i umjetnosti. Ona je odlika najvišeg ljudskog reda primijenjena na život u zajednici, jer se ne mora boriti samo protiv korisnika sustava, nego i protiv inercije samih žrtava takvog sustava.

U privrednom poretku utemeljenom na robovima potrebno je građanske hrabrosti napasti ustanovu ropstva. Gdje je žena smatrana objektom, trebalo je hrabrosti braniti supstancijalnu jednakost ženske osobe s muškom. U zarobljenom narodu propovijedati revolucionarni rad oslobođenja protiv prilagođivanja stanju neslobode, zahtijeva pravu građansku hrabrost, jer nisu samo tlačitelji protivnici borbe nego i potlačeni koji se boje da ne bi izgubili svoju prekarnu sigurnost koju su uspjeli izciganiti od tlačitelja. U ustajaloj političkoj sredini boriti se protiv starih političkih stranaka, makar kako neaktualne ili pokvarene one bile, predstavlja veliku građansku hrabrost, jer se protiv promjena najogorčenije brani zavedena masa, budući da se teško dijeli od uobičajenih oblika, iako uviđa njihovu nesuvremenost pa i štetnost.

Građanska hrabrost je ona vrlina koja omogućuje promjene i napredak u društvu. Ona je osim toga i temelj slobode kao društvenog sustava i zato je sve diktature žele iskorijeniti. Uzalud sve spoznaje, uzalud istina, ako je nema tko propovijedati i primijeniti na društveni život. Bez građanske hrabrosti najljepše i najplemenitije istine ostaju puke želje, nepomične i neplodne, kao zrno pšenice na kamenu ili nerazrezana knjiga u biblioteci novopečena bogataša.

Građanska hrabrost potrebna je u Hrvatskoj u većoj mjeri nego li u većini drugih naroda, jer se hrvatska borba vodi u dva smjera: protiv diktature koja vrijeđa osobnu slobodu, dakle slobodu građanina, i protiv tuđinske vlasti koja lišava narodnu zajednicu slobodnog upravljanja svojom sudbinom. Ova dva, uglavnom istovremena pritiska dovela su tijekom stoljeća do savršenstva hrvatskog oporbenjaštva, ali i do umjetničkih oblika prikrivanja kapitulacije i prilagođivanja sili.

Iskustvo je pokazalo da nema osobne slobode bez narodne slobode, te da je svaka djelatnost koja ide za uspostavom pune slobode morala biti ne samo borba protiv režima nego i borba protiv države, ili što se u legalističkom jeziku naziva veleizdajom. Riječ veleizdaja ima vrlo neugodan prizvuk. Vlastodršci su je stalno ponavljali tako da je duboko ušla u narodnu svijest i stoga odbojno djeluje na šire narodne slojeve svaki čin koji se njome označuje. A hrvatska osloboditeljska borba tehnički je uvijek bila veleizdaja postojeće države, bilo Austro-Ugarske bilo Jugoslavije. Zato je hrvatska borba često neugodno djelovala kako u samoj unutrašnjosti tako i u vanjskom svijetu, pogotovo u narodno jedinstvenim državama u kojima je svaka borba za slobodu upravljena protiv režima, a nikada protiv same države.

U takvom ambijentu potrebno je mnogo hrabrosti razviti zastavu narodne slobode i samostalnosti. Lakše je boriti se zakonitim i kulturnim sredstvima za različite autonomije unutar postojećeg državnog okvira nego zauzeti stav veleizdajnika, dakle čovjeka kojega ne samo zakoni nego i običaji sredine smatraju zločincem. Lakše je graditi sveučilište i osnovati Jugoslavensku akademiju, govoriti o kulturnoj misiji katoličkih Hrvata među pravoslavnim južnim Slavenima, nego riješiti gordijski čvor i zahtijevati samostalnu državu. Strossmayer je unatoč svog panslavenstva mogao austrijskom caru izjaviti da mu je savjest čista, jer nije dirao u državu nego je samo tražio veću autonomiju. Teže je bilo Starčeviću koji je tražio potpunu narodnu slobodu i napisao da je “prejasna kuća Habsburgo-Lorena izgubila pravo na hrvatsku krunu” zbog nepoštivanja hrvatskih prava. Za Strossmayera nije postojala opća osuda sredine, ali zato ne predstavlja pravi, bitni napredak u društvenom životu. Starčevićev je rad, naprotiv, borba protiv sredine, borba protiv oportunizma i karijerizma, borba protiv kompromisa s vlašću, pa je zato bio često prezren i napadan te konačno su ga mnogi vlastiti učenici izdali. U sredini opijenoj romantičkim deklamacijama o slavenskoj uzajamnosti, velikom slavenskom carstvu, što sve nije priječilo nijednog Hrvata da i nadalje bude najvjerniji cesarski stražmeštar (ili general), propovijedati realizam malene hrvatske države, “uru dugačke i uru široke”, koja bi imala manje generalskih položaja za svoje gladne sinove i manje svjetski priznatih kolajna za svoje kaplare, koja bi poslovnim ljudima ograničila mogućnost zarade na uže područje, propovijedati takvu politiku kao rješenje narodnog pitanja zahtijevalo je veliku građansku hrabrost. A kad je Starčević osim toga upro prstom na beamtersko-juratušku “kulturnu” sredinu označavajući je slavosrpskom pasminom koja služi tuđinu i pozivao se protiv te pokvarene sredine na tada još prezreno i neuko seljaštvo, onda je borba protiv sredine zauzela omjere pravog junaštva. Starčevićev stav nije bio posljedica prkosa ili povrijeđene ambicije, nego je bio utemeljen na razumu i razumnoj procjeni dugoročnih interesa. Uz upornost i nepopustljivost njegov je stav zato morao postati idejni temelj hrvatske narodne borbe. Pred pravom građanskom hrabrošću padaju protivnici i sredina se nakon prvog otpora inercije prilagođuje novoj, zdravoj ideji. U modernoj hrvatskoj politici, kraj tuceta hrabrih generala i cijelih pukovnija još hrabrijih stražmeštara i kaplara koji za Hrvatsku nisu ama baš ništa postignuli svojom vojničkom hrabrošću, građanska hrabrost Ante Starčevića otvara novo poglavlje u hrvatskom narodnom životu. 

I samo takva građanska hrabrost, proširena među mnogim Hrvatima, dovest će Hrvatsku do nove slobode.

“Republika Hrvatska” br. 29 (10. travnja 1958.), str. 3-10.

Funkcija emigracije

Prenapučenost rodne zemlje i teški gospodarski uvjeti, a pogotovo gospodarske promjene zbog suvremene industrijalizacije  i proletarizacije sela, glavni su uzroci masovnih iseljivanja iz Europe. Iseljenici, istrgnuti iz svoje sredine i ubačeni u drugu, posve tuđu sredinu, nostalgički misle na povratak u domovinu čim uštede određenu glavnicu. U njihovim je očima veza s novim krajem samo prolazne naravi, kao neka vrsta privremenog zaposlenja, dok se “kod kuće” ne srede prilike, bude posla i zarade, ili dok se ne stekne toliko novaca, da se može kupiti nešto zemlje ili otvoriti kakvu trgovinu u domovini. Obitelj je tamo “prijeko”’, sve ga veže s domovinom. Neki ostvaruju svoj san, a drugi ostave svoje kosti u tuđini, dok se treći polako i neprimjetno počinju prilagođivati novoj sredini, te poprimati neke rudimentarne kulturne oznake nove sredine. Prestanu biti ono što su bili, a ne postanu ono što je sredina. Oni su na pol puta da budu aaimilirani od nove sredine. Ako se pak u tom stanju ožene, ili im žena dođe iz domovine, nesvjesno priljubljivanje teče i dalje svojim tijekom, te se iseljenik pri koncu svoga života osjeća kod kuće u novoj sredini, dok staru domovinu, ako je posjeti, osjeća tuđom. Jednostavni čovjek zaboravlja da je njegova domovina za vrijeme desetljeća njegove odsutnosti proživjela druge utjecaje nego on, da su njegovi vršnjaci proživjeli drugi razvoj od njegova, te da ga veže s njima samo sjećanje na prošlost, na vlastitu mladost, na jedno trenutačno stanje u tijeku narodnog života, stanje koje je samo jednom bilo — u doba njegove duševne izgradnje — i koje se nikada više neće vratiti. Isto tako ni on nije više onaj isti kao što u sebi misli. Na isti temelj, krvni i odgojni, koji dijeli sa svojim vršnjacima, druga je sredina nadogradila druge vrijednosti, te su oni kao dva susjedna zemljišta na kojima su dva različna graditelja izgradila dvije potpuno različne kuće. Gospodarski su uzroci, koji su doveli do njegova iseljenja, doveli i do kulturno i tradicionalno druge izgradnje, otuđili su ga od rođenog kruga i približili novom. Stoga je potpune prirodno da se djeca takvih iseljenika, bilo u prvom bilo najkasnije u drugom koljenu, priljube novoj postojbini i nju, a ne zemlju svojih predaka, smatraju svojom domovinom. Sredina koja ih je odgojila zahtijeva ih kao svoje, a oni se osjećaju dijelom te sredine i jedino u plemenitijim duhovima može uz tu vjernost prema domovini ostati kao neki dodatak zahvalnost prema postojbini predaka koja mu je oblikovala roditelje i člje je mrvice kulture iseljenik donio u novi kraj i time ga, u okviru svojih skromnih mogućnosti, makar samo malo obogatio. 

Gospodarsko je iseljeništvo uglavnom gubitak za narod iz kojeg potječe i politički se može većim dijelom potpuno otpisati. Priljubljivanje (asimilacija) useljenika prirođan je postupak i jedino moralno jest da se ne ubrzava nasilnim sredstvima, već da se posti da se organski razvije.

* * *

Međutim suvremena povijest pokazuje nam da osim ovog prirodnog, gospodarskog iseljivanja, koje narod naziva “trbuhom za kruhom”, ima i iseljivanja posve drugog značaja. U normalnim vremenima taj je odliv brojčano vrlo skučen, no prilikom većih poremećaja može i dostignuti (u slučaju ruske revolucije i prestići) prosječni broj gospodarskih iseljenika. To je političko iseljeništvo, koje se razlikuje od gospodarskog u svakom pogledu, a ne samo po uzrocima postanka, intelektualni mu je prosjek daleko viši, a politički je mnogo oštrije uobličeno od gospodarskog iseljeništva. Osim toga osjećaj prolaznosti toga stanja te želja za povratkom daleko su jače razvijeni kod političkog iseljenika nego li kod gospodarskog. Dok se gospodarski iseljenik zanima samo za užu domovinu, rodbinu, poznate i prijatelje, za rodno selo ili grad, te se sa sunarodnjacima sastaje uglavnom iz patriotsko-sentimentalnih razloga, da čuje rodnu riječ i pjesmu, političkog iseljenika zanima domovina kao konkretna cjelina, on živo prati njen politički razvitak i pokušava svojim djelovanjem utjecati na taj razvitak. Njegov je odlazak čin političkog prosvjeda, te je njegova odsutnost iz domovine opravdana samo njegovim političkim djelovanjem u inozemstvu u korist političke ideje radi koje je otišao.

Bit je dakle političkog iseljenika da mu je životna svrha borba protiv određenog političkog sustava ili poretka izvan mjesta njegova boravišta, na daljinu. On samo slučajno, tjelesno živi u novoj sredini, duševno se nalazi u živoj vezi sa starom sredinom, šivi u njoj i za nju.

Političko je iseljeništvo nezdrava pojava, znak pomanjkanja temeljnih političkih sloboda u domovini. U zdravim prilikama sama država predviđa ustanove, sredstva i putove za miran razvitak i promjenu vladajućih skupina. Tek diktatorske države, koje bi bez sile propale, zatvaraju put svakoj unutrašnjoj oporbi i sile slobodne elemente da težište svog političkog rada pomaknu iz svoje prirodne sredine i prebace u inozemstvo.

* * *

Ovakvo nezdravo stanje mora utjecati na iseljenike. Težak rascjep u njihovu životu troši snage i prije ili kasnije stavlja ih u duševno bezizgledan položaj. S jedne strane nova sredina, s kojom se nužno vežu radi tjelesne prisutnosti, gospodarskih uvjeta, pa i čisto ljudskih, osjećajnih momenata, dok s druge strane životna svrha, idejno opravdanje iseljenja, dakle svi viši momenti ljudske duše. Raspet između dvije šredine, koje imaju ne samo različna pitanja nego i različan smjer i različnu dinamiku života, čovjek pojedinac, kao glazbalo na koje istovremeno udaraju dva glazbenika svirajući različne napjeve u različnom ritmu, duševno trpi od silne disonancije i na putu je propasti.

U tom kritičnom času, koji u političkom iseljeništvu ne dolazi u isto vrijeme kod svih ljudi, mora pasti konačna odluka: ili izdržati i dalje tu raspetost ili prikloniti se jednoj sredini napustivši drugu. To je čas kada, na oko bez razloga, neki politički iseljenici napuštaju borbu, sklapaju mir s dotadašnjim neprijateljem i vraćaju se moralno poraženi u domovinu. U očima drugih oni su izdajice, slabići — stvarno oni su poraženi vojnici, nesretnici koji nisu više mogli izdržati duševnu raspetost između dvije sredine. No katkada su samo obični politički špekulanti kojima borba predugo traje, pa jednostavno kapituliraju da izbjegnu nedaćama iseljeništva.

Drugi pak ne proživljavaju tu krizu toliko intenzivno, nego kao latentno, kritično stanje, koje se onda rješava postepenim, malim nagodbama u korist stvarnog života a na račun ideje.

Neprimjetno, nizanjem takvih malih nagodbi, težište se života odmiče od političke ideje, temelja i uzroka iseljeništva, i prelazi sve više na gospodarske i društvene čimbenike. Politika prestaje biti glavnom životnom svrhom i pretvara se u nešto sporedno — kad se ima malo slobodnog vremena – atrofira i, ako iseljeništvo potraje nešto dulje, okamenjuje se kao sjećanje na prošlost, kao sjena mladenačkih ideala, dok nova sredina postaje prvotnom. Time je dovršen proces pretvaranja političkog iseljenika u gospodarskog, nestaje napetosti i raspetosti, te započinje redovan proces asimilacije kao kod svakog drugog gospodarskog iseljenika.

Dok je politički emigrant koji je kapitulirao gubitak za narod samo kao politički čimbenik, politički iseljenik koji se pretvorio u gospodarskog izgubljen je i kao politička jedinica i tjelesno kao broj, jer više ne pripada narodu iz kojega je proistekao, nego onome u kojem živi.

Samo najmanji dio političkih iseljenika ostaje na političkoj pozornici ako iseljeništvo potraje više od deset godina i tek oni tvore pravu političku emigraciju s posebnim značajkama iseljeničkog političkog djelovanja. Tako su prirođnim izborom izlučeni oni koji nisu dovoljno jaki da izdrže taj novi oblik političke borbe i oni koji su se iselili slučajno, bez pravog poziva, povučeni čagovitim oduševljenjem, masovnom psihozom (strah, nada, bezglavost) ili pak običnom željom za pustolovinama. 

* * *

Političko je iseljeništvo u početku prilično jedinstveno. Pritisak koji je te ljude izdvojio iz njihove prirodne sredine toliko je jak, dojmovi koji su neposredno doveli do odlaska toliko su svježi, da nužno udaraju isti pečat na sve pripadnike skupine.

Želimo ipak istaknuti da svi pripadnici jednog naroda ne moraju zbog svoje narodnosne pripadnosti pripadati jednoj političkoj emigraciji. Samo oni pripadnici koji su zbog istih razloga i iz iste sredine u isto vrijeme izašli toliko su ideološki srodni da tvore jednu političku emigraciju. Tako, na primjer, Rusi koji su pobjegli iz Rusije nakon boljševičke revolucije i tijekom građanskog rata, dakle od 1917. do 1922. godine, pripadaju jednoj emigraciji, dok Rusi koji su se povukli pred pobjedničkim boljševicima od 1942. do 1945. godine pripadaju drugoj, posve različnoj emigraciji.

Ima opet pritisaka, koji su manje koncentrirani, ali ipak tijekom vremena prouzrokuju niz pojedinačnih iseljivanja koja zajedno tvore jednu političku emigraciju (npr. talijansku antifašističku, rusku emigraciju koncem XIX. i početkom XX. stoljeća). 

U prvom času nisu odlučne stranačke razlike među pripadnicima jedne emigracije, jer su samo varijacije jednog pokoljenja, oblikovanog u kovačnici istih elementarnih sila koje su ih istrgnule iz njihove prirodne sredine i bacile u strani svijet.

* * *

Hrvatski je narod u najnovijoj povijesti doživio tri političke emigracije različne vrste i različne važnosti. Godine 1918. radi stvaranja Jugoslavije iseljenje legitimističkih časnika, nakon 1929. pojedinačno bježanje čiji je tipičan predstavnik Ustaški pokret u inozemstvu i nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske masovno iseljenje (slično ruskom nakon boljševičke revolucije).

Pečat pritiska koji je doveo do političkog iseljenja izražava se u jednodušnosti iseljeničkog kruga, a nove prilike kao i neka vrsta duševne nevezanosti i neodgovornosti (posljedica nasilnog izdvajanja iz tradicionalne sredine) pogoduju afektivnim stavovima: oduševljenju, optimizmu, frazerstvu, hura patriotizmu. To je etapa najveće brojčane moći nove političke emigracije, njene najveće jednodušnosti, najglasnijeg oduševljenja, najužurbanije djelatnosti i najveće površnosti. Praktički ta etapa ne predstavlja nikakvu trajnu vrijednost, osim znaka javnog prosvjeda protiv nasilne vladavine koja je sputala domovinu. U toj se etapi ne analizira, ne proučava, ni ne misli. Ništa se ne stvara ni ne sprema, već se samo deklamira i improvizira. “To je rad svih za jednog a jednog za sve — samo što nitko ne zna ni kako treba raditi ni za što treba raditi.

Ohladnjenjem duhova, klonulošću, povratkom malodušnika i prijelazom većine u gospodarski iseljenički krug, preostali se politički krug iseljenika produbljuje, diferencira i cijepa. Kad ljudi prestanu deklamirati o radu i počinju razmišljati o njemu, otkrivaju da se istom cilju mogu uputiti različnim putovima, da su im sile različite i da temeljni zakon opreznosti zahtijeva da se tako važna pitanja pokušaju istovremeno osvijetliti s više strana. Nastaje dakle cijepanje iseljeništva na više različnih skupina (stranaka) koje prema istom cilju žele ići različnim putovima odnosno upotrebom različnih sredstava, ili koje se, davajući dokaz političke dalekovidnosti, ne zadovoljavaju samo rušenjem postojeće diktature, nego spremaju nacrte za buduće bolje uređenje, da ne bi prvotni uspjeh prisilio nove pobjednike na improvizacije i prema tome na neminovan, konačni neuspjeh.

* * *

Ova završna faza oblikovanja političkog iseljeništva dovodi do pročišćenja političkog kruga i njegove podjele na tri skupine: a) nostalgičnu, b) oportunističku i c) radikalnu.

Prvu skupinu tvore iseljenici koji su se oduprli pritisku nove sredine, te nisu podlegli napasti da se vrate, ali to na pasivan način, jednostavno zatvorivši se u sebe i vjerno čuvajući vrednote koje su nosili u času odlaska. Od straha da se ne bi u tuđini izgubili, oni su se odrekli daljnjeg duševnog razvitka, te su pod geslom postojanosti pokušali zaustaviti sat povijesti i iz rijeke povijesnog zbivanja zadržali su sliku jednog nepovratnog trenutka. Njihov je duh kao fotografija u usporedbi sa životom, statika u usporedbi a dinamikom. Oni se nostalgički drže prošlosti, i to baš jednog njenog trenutka koji trenutak slijedom godina sve dalje tone u nepovrat, jer se povijest ne ponavlja i svaki je njen čas jedinstven. Njihov se ideal sve više udaljuje od stvarnosti i pretvara u iluziju, a njihova politička statika polagano ih pretvara u političke fosile, vrlo zanimljive za povjesničara, ali vrlo udaljene od pravog političkog života, kao što su to danas ruski knezovi u dronjcima koji upravo dirljivo čuvaju uspomenu na cara Nikolu II. i pijani sanjaju o povratku u majčicu Rusiju, ali ne u onu Dnjeprostroja i Staljingrada, već u svetu Rusiju Carskog Sela i Peterhofa, bojara i mužika-kmetova. Ali nisu svi politički fosili toliko dosljedni kao ti knezovi te se često pretvaraju barem djelomično u gospodarsku emigraciju, iako im duševno težište i dalje ostaje u tim nostalgičnim uspomenama, dakle besplodno i za narod iz kojeg su proistekli i za zemlju u kojoj žive.

Druga skupina, oportunistička, shvaća da život teče i dalje i da nema povratka na staro, te u svom razvitku, nakon sloma prvotnog, osjećajnog stava, traži razumsko rješenje. Kao reakcija na fosiliziranu politiku “vjernih i čistih” pada vrlo često u protivnu krajnost, želeći se potpuno osloboditi prošlosti i graditi na novim temeljima i otvarati nove putove. Osjeća neposrednu prošlost kao neki teret, a ne vidi da život ne podnosi skokova, te da se prošlost ne briše pa makar kako sudili o njoj. Svaki rad, ako nije utemeljen na činjenicama prošlosti, ako želi prijeći preko nekog razdoblja kao da ga nije bilo, osuđen je na propast, jer je izvan životne stvarnosti. Da bi opravdali to svoje napuštanje prošlosti i da bi nekako svoj rad povezali ga stvarnošću, ovakvi se skupovi trude da postignu što brži uspjeh, vežući se na one struje koje po općem mišljenju imaju najviše izgleda na uspjeh. Uspjeh, dakle nešto buduće i nesigurno, daje opravdanje takvim skupinama i kako im nedostaje temelj u prošlosti, a procjena što će biti uspješno ovisi o čisto osobnim sposobnostima i sudovima koji se promjenom prilika mijenjaju, to i takva politika mora biti promjenljiva i trčati za svakom prilikom (oportunitetom) koja izgleda povoljnom. Nije čudo da se ovakve skupine vremenom sve više cijepaju i slabe, da im časoviti neuspjesi mogu biti odsudni, te da konačno izgube smisao za temeljne razloge iseljeništva. Uspjeh prestane biti istovjetan sa svrhom političkog iseljeništva te se spušta na sve niže grane, dok se konačno, ako se ne uspije zasjesti na vlast pod bilo kakvim uvjetima (kompromisom s dotadašnjim neprijateljem, popuštanjem u bitnostima ili drugim koncesijama), kao uspjeh smatra da neke trećerazredne novine nekog trećerazrednog naroda donesu izjavu jednog iseljeničkog političara ili objave kakav člančić u korist teze koju zastupa iseljeništvo. Napuštanjem prirodnog temelja emigracije oportunisti režu svoj korijen i kao cvijet u vazi žive od vođe (ili dolara) dok ne uvenu, a da ne mogu donijeti zreo plod.

* * *

Međutim u prividnoj bezizglednosti dugogodišnjeg iseljeništva sakrivaju se i velike mogućnosti preporoda i uspjeha. Politički iseljenici, čije se kulturno i političko znanje u dodiru s novom sredinom izoštrilo i profinilo, mogu baš u toj raspetosti iseljeničkog života doći do novih, naprednijih rješenja.

Nova sredina daje iseljeniku potrebnu udaljenost da u perspektivi obuhvati problematiku svoga naroda, dok mu pripadnost staroj sredini dopušta shvaćanje i osjećanje unutrašnjih sila svog naroda, dakle proučavanje narodnih pitanja postane daleko lakšim nego li u domovini. Pitanja obuhvaćena sada iznutra i izvana gube svoju mjesnu boju i uključuju se u svjetsku problematiku kao dio povijesnog procesa cijelog čovječanstva, izgube svoju jedinstvenost i pretvaraju se u varijante problema koji muče i druge narode. Otvara se mogućnost pravljenja usporedaba i iskorištavanja tuđih iskustava i rješenja. Nova rješenja ne moraju više biti intuitivna, prepuštena slučaju, već se mogu proučavati, izračunati i potkrijepiti pokusima kojima obiluje svjetska povijest. I baš ta svjetska povijest, ispravno shvaćena, dokazuje da obične kopije nemaju izgleda na uspjeh, nego da se svaki slučaj ima posebno riješiti uzevši u obzir prošlost i sadašnjost i sve mjesne i vremenske komponente, dakle da rješenje mora biti izvorno, a primjeri drugih naroda samo pokusni materijal pri izgrađivanju vlastitih rješenja.

Posljedice takvog stava iseljenika dvojakog su smjera: a) Prošlost se priznaje i svjesno uzima u obzir pri izgrađivanju budućnosti. Isto tako računa se svjesno i sa sadašnjošću, tj. sa stanjem koje je neprijateljska vlast stvorila u domovini i s neizbrisivim posljedicama te vlasti koja, premda nevaljana i neprijateljska, zauvijek ostaje dijelom prošlosti i prema tome jednim od sastavnih dijelova narodne stvarnosti. Dakle nastaje prvo pravilo djelovanja političkog iseljeništva: realizam. b) Druga spoznaja navedenog stava, potkrijepljena osobito besplodnošću fosilizirane nostalgične skupine i ponovljenim neuspjesima oportunista, koji kompromisima žele postići brži uspjeh, jest produbljenje vlastitog stava političkog iseljeništva. Proučavaju se razlozi dosadašnjih neuspjeha i razlozi koji su doveli do iseljeništva, te na mjesto maglovitog oduševljenja prvog časa nastupa točno definiranje ideja i ciljeva iseljeništva, odbacivanje slučajnih momenata (akcidentalnosti) i koncentriranje na bit. Problematika svedena na svoje bitnosti postaje jasna, cilj lišen fraza najedanput izlazi iz magle i postaje putokazom, te se prema tome sva volja, do tada raspršena na mnogobrojne sporedne i nebitne ciljeve, može usredotočiti na glavni cilj. Usredotočenje volje na jedan, bitan cilj, toliko jača njenu djelotvornost da dolazi do duboke radikalizacije iseljeništva.

Političko iseljeništvo dobiva time novo opravdanje kao dio naroda iz kojega je proisteklo i njegovo djelovanje ponovno postaje funkcijom zarobljenog naroda i tvori narodnu političku akciju koja je samo tjelesno izvan narodnog prostora, dok idejno i duševno ostaje djelatna i prisutna u njemu.

Taj proces ideološkog radikaliziranja iseljeništva vrlo je dugačak i težak, te ne može napredovati bez mnogo smetnja. U tom pogledu najmanje smetnja pravi strana sredina, koja se uglavnom ne zanima za ideološki razvitak tih bjegunaca i kao svaki sretan posjednik u biti prezire beskućnike, smatrajući ih dangubama koji se hrane iluzijama. Glavne poteškoće dolaze od samih iseljenika koje takvo idejno pročišćavanje smeta u njihovoj komotnosti, jer izdvajajući cilj iz magle patriotskih fraza i rušeći nebitne, ali lakše dostižive ciljeve kuca na njihovu savjest i dovodi im pred oči razlog zbog kojega su se iselili i dužnosti koje imaju, ako se žele i nadalje smatrati političkim dijelom naroda iz kojega su proistekli.

Teška borba između oportunista, koji zanemaruju glavni cilj i zastupaju postepeno približavanje lakše dostiživim ciljevima, i radikalnih elemenata, kojima je samo do glavnog cilja, pa bio on vremenski toliko udaljen da njegovi današnji zastupnici i borci možda neće doživjeti njegovo ostvarenje, najbolje je osvijetljena dugogodišnjom borbom Lenjina protiv socijalreformatora, rascjepom ruskih socijalista na menjševike i boljševike, i konačnom pobjedom radikalnog i dosljednog Lenjina nad oportunističkim i kompromisnim Kerjenskim. Političko djelovanje iseljeništva samo je funkcija zarobljenog naroda. Samo u tom i po tome ima opravdanja. Bez toga živi u zrakopraznom prostoru i pusto je akademsko teoretiziranje.

Ta funkcija ima samo jedan cilj: oslobođenje. Oslobođenje i uređenje buduće slobode uokviruju djelovanje političkog iseljenika i izvan ovog okvira njegovo djelovanje ne može obvezivati narod.

Ali da može izvršiti tu svoju prirodnu funkciju, iseljeništvo mora u prvom redu naći sebe. Sâm život brine se već da budu izlučeni nepodobni i nepotrebni elementi kojima obiluje svako iseljeništvo, a pogotovo masovno. Nakon depolitizacije svih slučajnih političkih iseljenika dolazi do pročišćenja pojmova i u tom stanju radikalni krugovi imaju svoju odsudnu povijesnu ulogu. Na njima je da stvore teoretski temelj za oslobodilački rad, da definiraju ciljeve i odaberu metode.

U pomanjkanju potrebnih slobodnih ustanova u samom narodu novi se pokreti, izgrađeni na prošlosti a uvjetovani sadašnjicom, stvaraju u inozemstvu. Stvara se ideološki temelj za djelovanje i za oslobođenje. Ta je baza neophodno potrebna u svakoj ideološkoj borbi, bilo klasnoj, političkoj ili nacionalnoj. Dugotrajni i često puta zaboravljeni rad teoretičara, koji stvaraju idejne preduvjete za djelovanje i daju djelatnoj fazi cilj, sredinu i argumente, ne može se zamijeniti nikakvom improvizacijom ni diletantskim, užurbanim djelovanjem.

Desetljećima je Mazzini, boraveći izvan Italije, idejno spremao njeno oslobođenje. On je dao opravdanje da se ruše postojeće tvorevine, on je definirao cilj do tada zaogrnut maglom frazerstva i zacrtao put “Italia fará da se”. U toj dobro priređenoj sredini, koja se godinama idejno izgrađivala za čas kad bude potrebno prijeći na djelovanje, trebalo je samo da dođe do povoljne vanjske situacije, pa da se ostvari Mazzinijeva Italija. Tko će te ideje provesti u djelo, bilo je samo tehničko pitanje. Da li će to biti Cavour sa svojom politikom ili Garibaldi sa svojim dobrovoljcima, to je s povijesnog stajališta samo slučajnost. Mjesto Cavoura mogao je biti koji drugi, a u pripravljenoj sredini i u danom kritičnom času uvijek će iskrsnuti jedan Garibaldi. Graditelj je Mazzini, Cavour i Garibaldi su samo izvršitelji. Mazzini je barut, a Garibaldi samo iskra. Barut će uvijek naći iskru da eksplodira, ali iskra nije ništa bez baruta. Može biti iskra bolja ili lošija, može biti izvršitelj spretniji ili slabiji, ali on uvijek ostaje samo izvršiteljem i kad prijeđe granice svog idejnog kruga, udara u prazno i otkriva sekundarnost svoje uloge. 

U hrvatskom je narodu Starčević odigrao ulogu Mazzinija, a Radić ulogu širitelja i organizatora temeljnih načela koja je postavio Starčević. Maček i Pavelić pak imali su ulogu iskre (Garibaldija), prvi preslabe iskre, koja nije znala (ili htjela) upaliti skupljeni barut revolucionarnog duha, što je Paveliću kasnije uspjelo. Njihova je uloga bila sa stajališta povijesnog tijeka hrvatske borbe akcidentalne a ne providencijalne prirode. Mjesto njih mogao je biti netko drugi ostvaritelj Starčevićeva i Radićeva idejnog rada, ostvarenje moglo je biti bolje ili slabije, ali bez skupljenih zasada i revolucionarnog duha nitko ne bi mogao ostvariti hrvatsku državu.

* * *

Držeći to u vidu, prvi je zadatak političkog iseljeništva, koje je posljedica jedne povijesne katastrofe, izgradnja idejnih temelja: slobodarska tradicija, teško pogođena katastrofom, mora se prilagoditi novim prilikama.

Tek na temelju već pročišćenih i jasno izraženih načela može doći do konkretnog političkog djelovanja iseljenika. No to djelovanje ne može biti djelovanje na “velike”, na druge države, pozivanje u pomoć, nego djelovanje u svom narodu i na svom narodnom području. Prosvjedi i spomenice samo su sredstva djelovanja na svoj vlastiti narod, a ne na one kojima su upućene. To su injekcije vlastitim malodušnicima i nestrpljivcima bez veće političke važnosti u svijetu.

Strani se svijet zanima samo za stvarnost: tko ima vlast i koliko je jaka ta vlast. Iseljenici su im zanimljivi samo kao sredstvo vlastite politike, da iznude koncesije od vlasti od koje su iseljenici pobjegli, ili ako vide da iseljenici ozbiljno ugrožavaju vlast, dakle ako u njima vide potencijalnu vlast. Kao sredstvo obično im služe oportunističke skupine, budući da su poslušnije i po svojoj biti sklone prihvatiti se svakog sredstva da postignu uspjeh, pa čak i služeći interesima stranih država. Ali samo u radikalnim iseljeničkim strujama vide potencijalnu vlast, začetak budućeg ravnopravnog čimbenika u međunarodnoj politici, i traže ih same kad se ove dovoljno ojačaju unutar svog naroda.

Nije bitno dakle upozoravati svijet da iseljeništvo postoji, da bi se stvorile veze i dobila pomoć, već je bitno biti snažna idejna skupina u svom narodu, sposobna u određenoj konstelaciji podignuti revoluciju, odnosno u odlučnom času iskoristiti dinamiku događaja u svoju korist, pa da se strane sile zainteresiraju i ponude suradnju. Ne mora “mali” tražiti “velikog”, nego treba ojačati, pa će ga “veliki” sam otkriti.

* * *

Iseljeništvo koje je sebe oblikovalo i idejno definiralo spremno je na stvarno djelovanje. Ta zadnja faza, često puta najdulja, ne leži, kako si neki zamišljaju, u stvaranju brojčano jakih iseljeničkih ustanova, niti u politiziranju mase gospodarskih ili bivših političkih iseljenika, nego u izravnom djelovanju na narod u domovini i spremanju tla za konačni obračun s nasilnom vladavinom.

Prva i glavna metoda jest idejno-propagandističke prirode: idejno neutraliziranje štetnih posljedica neprijateljske diktature, politiziranje i idejno izgrađivanje širokih narodnih slojeva i oblikovanje idejno-političkih, djelatnih radikalnih žarišta u domovini. Istovremeno s jačanjem morala otpora u domovini taj idejni rad rastvara moral vlastodržaca, doziva im u svijest prolaznost njihove vlasti i time ih priprema na poraz. Ovim se stvara povoljno tlo za radikalnije mjere i za rušenje vlasti kada opće prilike budu pogodne (ratovi, krize i slično).

Idejno probuđeni narod s revolucionarnom sviješću može podnijeti i primjenu fizičke sile u rušenju diktatorske vlasti.

Načelno je ispravnija razumska i ideološka borba za političke promjene, no ne može se isključiti ni primjena nasilnih sredstava ako vlast silom sputava slobodu i sprečava mirnu evoluciju. U borbi protiv diktatorske vlasti sila ima svoje određeno mjesto. Sila je samo i isključivo pomoćno sredstvo stvaranja potrebnog podneblja za organiziranu revolucionarnu akciju, a nikako nije glavna svrha. Teroristički l’art pour l’art, koji se zna pojaviti u sredinama dugo lišenim svake političke slobode, znak je teško bolesnog stanja, a terorizam primijenjen na ideološki neizgrađenu i nepripravnu sredinu, označuje revolucionarno diletantstvo i inverziju logičnog reda. U istu kategoriju spadaju i oružani ustanci svjesnih manjina bez prethodne ideološko-propagandističke priprave većine. Tek u revolucionarnoj, ideološki izgrađenoj sredini, može se primijeniti sila kao sredstvo za pooštrenje spremnosti naroda, kao generalni pokus za revoluciju i za slabljenje morala diktatorsko-dominatorskog aparata. 

U razvojnom pravcu političkog iseljeništva od masovne, nediferencirane i neoblikovane prve skupine do konačnih malih, idejno oštro izgrađenih djelotvornih organizacija, težište prelazi od količine na kakvoću, od sveobuhvatnosti na specijaliziranje i od riječi na djelo. Ali ta selekcija, ako želi polučiti ono za čim je išao pokret iseljivanja, ne smije biti prepuštena osjećajima i slučajnostima, nego mora biti podvrgnuta razumskoj analizi, kritici i izgrađivanju, mora biti dakle razumska, voljna i idejno pročišćena do zadnjih logičnih posljedica. Tek onda djelovat će prirodne sile u određenom pravcu i emigracija će ispuniti svoj zadatak u funkciji svoga naroda.

“Republika Hrvatska” br. 19 (prosinac 1955.), str. 16-25.

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (1)

Hrvatsko nebo