Šiljo: Za  što nam je država sposobna?

Sve u svemu, nužan je odlučan otklon od režimstva i prorežimstva, isto tako od izlizanog i jalovog antirežimstva, a u korist oslobađanja kreativnih energija i sposobnosti hrvatskog čovjeka i naroda. Oluje koje se bliže odviše su ozbiljne i opasne da bismo imali pravo i dalje ostajati biraocima između napuhanog, prijetvornog i birokratskog plenkizma, koji se oslanja na vanjske i domaće mogućnike, i narogušenog, demagoškog i neosocijalističkog grbinizma, koji, poput Možemo prije prošlih izbora u Zagrebu, svu svoju „vrijednost“ i popularnost gradi na nezadovoljstvu onima koji su dugo na vlasti. Za tako isprazan izbor nebrojene tisuće Hrvata sigurno nisu ginule ni stradavale. Niti će! Naprotiv, nastave li se takva „vozanja“ naroda i dalje, dogodit će se ono što se „vozaocima“ još uvijek ne čini izglednim.

Narod je za razne stvari još uvijek sposoban, iako dijelom iseljen, dijelom deprimiran i rezigniran. Sposoban je, evo, primiti u svoje kuće i stanove izbjeglice iz Ukrajine, kojih je  do nedjelje u domaju nam pristiglo oko deset i pol tisuća. Koliko će ih još pristići, teško je procijeniti. Koliko će ih tu ostati, ni to ne znamo. Ovo su napokon pravi i nepatvoreni izbjeglice: najviše žene i djeca, i ponešto onih s teškoćama ili ranjenih. Jednoga dana, kada rat stane, ili se utvrdi i ustali crta razgraničenja, morat će doći do „spajanja obitelji“. Neki muški doći će k svojim obiteljima ovamo, neki izbjegli vratit će se u Ukrajinu k svojima. No sva dosadašnja iskustva pokazuju da znatan broj izbjeglica zauvijek ostane u zemlji koja ih je primila.

Za razliku od onih fizički agresivnih „izbjeglica“ s Bliskog istoka, iz Azije i Afrike od g. 2015. naovamo, koji su nastojali nasilu i bezobzirno pregaziti niz država da bi došli do svog cilja u srednjoj, zapadnoj i sjevernoj Europi, ovi ukrajinski izbjeglice sretni su da su ovdje primljeni i zbrinuti. I spremni su ovdje ostati.

Sa stručne kritike demografskog stanja i s političke demagogije prijeći nam je na pozitivno djelovanje

Ta novost otvara niz pitanja državne vlasti, počevši od pitanja gdje i kako namjeravaju zbrinuti dosadašnje i buduće izbjeglice iz Ukrajine pa do pitanja gdje i kako kane nastaniti i integrirati one koji htjednu ostati ili se ne mognu u svoju domovinu vratiti. Ondje će naime, bez obzira na ishod rata, doći do velikih i trajnih poremećaja u svemu, pa i u pogledu vraćanja na vlastita ognjišta. Takvih iskustava imamo i sami iz prošlog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pa se nikomu ne treba „crtati“ kakve demografske promjene izazovu takvi oružani sukobi, pri kojima nužno dolazi do masovnog izbjeglištva, etničkog čišćenja i trajnog premještanja stanovništva.

Hrvatski demografi i hrvatska demografska politika dosad se uglavnom iscrpljivala u žalopojnom opisivanju stanja i trendova, u iznošenju načelnih poruka i pouka, ili u primjeni uglavnom „kozmetičkih“ mjera. Istina, posljednjih godina počelo se je više govoriti i o hrvatskoj useljeničkoj politici, a jedno vrijeme riječ „useljavanje“ bila je i u nazivu jednoga ministarstva. Sada je trenutak da se sa stručne kritike i s političke demagogije prijeđe na djelo, na pozitivno djelovanje.

Poznato je da Hrvatska nema državnu vlast – osim u ponekom sektoru – koju resi osobita sposobnost, stručnost, kreativnost, čestitost i samostalnost. Ona je faraonski uspostavljena. Stalno nove afere i skandali s članovima vlade (trenutno je u njoj najmanje sedam uzdrmanih ili ’visećih’) razotkrivaju obrazac dosadašnjih kadrovskih postavljenja. Ona su „zaslužna“ što pravi odgovori na mnoga pitanja nisu pronađeni, ili nisu pretočeni u praksu. Zbog toga se moramo s razlogom pribojavati da sadašnja vlada ne će na prave načine odgovoriti ni na ovaj izbjegličko-useljenički izazov.

Najnormalnije bi bilo da se u ovakvim situacijama rata u daljem susjedstvu, opasnih poremećaja u energetici, inflacije koja se pomalo pretvara u galopirajuću, sigurnosnih prijetnji, brojnih posljedica sankcioniranja Rusije, pa i moguće nestašice nekih vrsta hrane i ostaloga, zatim daljnjeg priljeva izbjeglica, a i niza nagomilanih domaćih problema održe izvanredne, tematske sjednice Vlade i da se u Saboru i drugdje otvore ozbiljne rasprave o novim pristupima novim situacijama. Ali ne. Vlada se drži svoga birokratskog ritma, a jako mnogo vremena i energije troši na samu sebe, na odnose s Predsjednikom Republike, ili recimo na utvrđivanje je li u raketi koja je „pala“ na Zagreb bilo ili nije bilo eksploziva, ili na zataškavanja neugodnih pljuski iz Europske unije ili, recimo, na  zataškavanje neometanog izvoza hrvatske nafte na preradu u Mađarsku.

Vruće izbjegličko pitanje svakako bi moralo poslužiti kao snažan poticaj da se razmotri ukupno demografsko, ekonomsko i socijalno stanje u Hrvatskoj. Da se i službeno prizna kako se ne smije više zanemarivati ni pasivno promatrati pražnjenje Hrvatske od vlastita stanovništva u gradovima i selima, a osobito u provinciji, u unutrašnjosti, u „mekom trbuhu Hrvatske“ – koji se nekim čudom većinom poklapa s područjima negdašnjih samoproglašenih i odcijepljenih „srpskih krajina“. Da se nekako revitalizira hrvatsko selo i poljoprivreda, da se preokrenu negativni trendovi, da se ojača socijalna kohezija, a ne da se Hrvatska i dalje raspolućuje na razvijene i nerazvijene, na nastanjene i sve manje nastanjene dijelove odnosno na tanji sloj sve bogatijih i povlaštenih i na sve deblji sloj sve siromašnijih i prepuštenih vlastitim nemogućnostima.

U krajnjoj liniji, niz događaja koji prestižu jedni druge dovode nas  do temeljnog pitanja, koje glasi: Za što nam je država sposobna? Kada se kaže „država“, misli se ponajprije na sve vrste i razine vlasti, na javni sektor, a zatim i na sve organizacije, institucije i na sam narod kao temeljnog nositelja nacionalnog suvereniteta, a time i nositelja sveukupne države odnosno, kako bi rekao Karlo Marx, nositelja svih od naroda „otuđenih“ struktura, sveukupne društvovne „nadgradnje“.

Moramo najprije biti u stanju omogućiti vlastitim državljanima ostanak u domovini

Za sve to skupa iznimno je važno stanje i razina svijesti samog naroda i njegovih umnih snaga odnosno intelektualnih slojeva, stanje njegove unutarnje i vanjske slobode i samosvijesti.

Kakvo god stanje bilo – a znamo da nije dobro, da Hrvatskom vladaju neki čudni tipovi, da nam je domovina prorešetana stranim ispostavama koje ubiru i gomilaju i odnose vrhnje i domaćim strukturama koje im služe ili pak nastoje prigrabiti svoj dio kolača – ne smijemo ostati u začaranom krugu koji funkcionira po obrascu održavanja napetosti između onih koji brane status quo (vladavinu tobožnjeg „Vranjina/Franjina HDZ-a) i onih koji bi najradije poništili sve novo i dobro što se unatrag tridesetak godina dogodilo. Između propagandista koji se  upinju dokazivati da je „sve dobro“ i onih anti-propagandista koji se isto tako upinju dokazivati da je „sve loše“. Jedni i drugi drže na tako primitivan način čitav narod u dva tora i time ga još više primitiviziraju ili rastjeruju sve oni koji takve „politike“ više ne mogu mentalno podnositi, odnosno onih koji od takvih politike više u Hrvatskoj ne mogu živjeti, pa radije odlaze.

Da bismo bili u stanju trajno prihvatiti i integrirati ukrajinske izbjeglice, moramo najprije biti u stanju omogućiti vlastitim državljanima ostanak u domovini, odnosno povratak na ratom, potresima i drugim nepogodama te životnim beznađem pogođena područja. Upravo ta napuštena i zanemarena područja glavni su gospodarski potencijal i podloga za buduću demografsku obnovu Hrvatske. Gospodi u Zagrebu i onoj u najvećim gradovima na južnom, zapadnom i sjeverozapadnom obodu Hrvatske ne smije se više dopustiti miran srednjoeuropski san i komotan život ’u svili i kadifi’ dok velik dio ostalih područja doživljava demografsko, ekonomsko i socijalno odumiranje.

Sve razine vlasti i sve „organizirane društvene snage“, kako ih se nazivalo u socijalizmu, moraju se pokrenuti u pravom smjeru. Moraju omogućiti onu dinamiku koja će razbiti raznorazne okove i sputanosti birokratskim i zakonskim ograničenjima, koja navodno i dalje onemogućuju obnovu na područjima pogođenima potresom. Vlasti imaju mogućnost donošenja zakona. U izvanrednim situacijama, ti zakoni smiju i moraju biti takvi da zadiru i u stečena prava i u druga prava i povlastice. Ni mjere nacionalizacije, eksproprijacije, komasacije, protekcije i slično nisu nepoznate ni nezamislive ni u demokratskim sustavima; izvanredne  potrebe iziskuju i izvanredne mjere. No njih ne može provesti birokratska vlada koja je do grla umočena u poslove raspodjeljivanju nacionalnih i europskih sredstava, u ’kadroviranja’, pogodovanja i makinacije, i koja stoga ne uživa šire povjerenje ni demokratski legitimitet; za takve mjere nužna je plebiscitarna potpora i snažan pritisak većine naroda.

Ovo je potrebno činiti

Kao prvo, mora se osposobiti sva državna tijela da mogu štititi nacionalnu sigurnost, a državu učiniti maksimalno funkcionalnom i doraslom potrebama. To znači da se golemu „vojsku“ nepotrebnih, prekobrojnih ili nesposobnih (politički postavljenih) dužnosnika, birokrata i ostalih koji su povlašteni ili socijalno zbrinuti na proračunskim jaslama, ne samo državnima, počne „premještati“ u druge djelatnosti. Tako da se iz potrošača onoga što su drugi privrijedili prometnu u one koji sami privrjeđuju, koji stvaraju vrijednost i dohodak, koji „u znoju lica svojega“… „obrađuju zemlju“. (To se ne odnosi na mnoge državne i javne službenike koji marno obavljaju svoje stručne i visoko stručne poslove i koji časno zavrjeđuju svoju plaću, osobito policajci, medicinari, učitelji i odgojitelji, socijalni radnici, vatrogasci i djelatnici raznih službi koje manje-više dobro i samozatajno funkcioniraju, raspoređeni na operativnim poslovima i na poslovima kojih mora biti i ima ih u svim drugim državama.)

Kao drugo, mora se otvoriti zasune i dati punu pravnu sigurnost slobodnom poduzetništvu, domaćim i stranim investitorima. Onima koji pokreću proizvodne i uslužne djelatnosti, koji krče putove tehničkog i znanstvenog napretka, a ne onima koji dolaze pobrati ono nešto preostalog monopolskog vrhnja što ga domaći i strani grabljivci još nisu pobrali.

Kao treće, mora se otvoriti prostor javnim raspravama i dati poligon svim vrstama stručnjaka i praktičara da se iskažu na novom terenu, unutar čvrste strategija razvoja i preobrazbe države. Hrvatski narod, unatoč svom desetkovanju i devastaciji koju je u novijoj povijesti doživio unatrag stotinjak i više godina, nosi i dalje u sebi takav umni i radni i kreativni potencijal.

Jedna od tribina o demografskoj problematici održana je 22. ožujka u Matici hrvatskoj. Prije nego što poslovično troma Matičina birokracija postavi snimku na stranice svoje ustanove i na youtube, ovdje se može pogledati sažet novinarski prikaz tribine koji je objavio LaudatoTV, pa neka svatko sam zaključi je li tu dan temelj za demografsku budućnost, ili će trebati tražiti neki drugi, s nekim drugim stručnjacima, koji u svakom slučaju ne smije ostati na razini kuknjave i pukih načelnih ocjena i opomena:

Kao četvrto, moraju se postaviti novi kriteriji u informiranju, medijima, obrazovanju i odgoju novih naraštaja, a isto tako i u saborskim i drugim političkim i međustranačkim raspravama. Ne smiju strahote rata, crne kronike, skandali, prepucavanja između Pantovčaka i Griča, kadrovske križaljke i brojne druge stvari kojima se zabavlja javnost gušiti informiranje i razmatranja o onim temama koje imaju vitalno značenje za budućnost Hrvatske i njezina stanovništva. Mora se reći odlučno ’ne’ površnosti, mediokritetstvu, nemaru, lijenosti i odustajanju od kriterija kakvi vrijede u svim kulturnim i uređenim društvima.

Kao peto, krajnje je vrijeme da i hrvatski katolički biskupi, a i čelnici drugih vjerskih zajednica, kažu ono što mnogi vjernici od njih očekuju. A očekuju, u najmanju ruku, od njih da inzistiraju na etičkim standardima i da duhovno pokreću ljude prema onim pozitivnim ciljevima za koje nekakav Marx 21. stoljeća ne bi mogao ustvrditi da je riječ o bijegu i otuđenju, o okretanju očiju vjernika prema „nebu“ kako bi im se pogled odvratio od stvarne zemlje i od njihove odgovornosti sada i ovdje. Svatko, naravno, cijeni Caritas i dobrotvorni i kulturni i duhovni i drugi vjerski angažman, no Crkva ima i druga područja odgovornosti. Stoga i njezini pastiri imaju i obveze koje  nisu samo spiritualne, karitativne i kulturne.

Ne smijemo ostati svedeni na biraoce između plenkizma i grbinizma

Sve u svemu, nužan je odlučan otklon od režimstva i prorežimstva, isto tako od izlizanog i jalovog antirežimstva, a u korist oslobađanja kreativnih energija i sposobnosti hrvatskog čovjeka i naroda. Oluje koje se bliže odviše su ozbiljne i opasne da bismo imali pravo i dalje ostajati biraocima između napuhanog, prijetvornog i birokratskog plenkizma, koji se oslanja na vanjske i domaće mogućnike, i narogušenog, demagoškog i neosocijalističkog grbinizma, koji, poput Možemo prije prošlih izbora u Zagrebu, svu svoju „vrijednost“ i popularnost gradi na nezadovoljstvu onima koji su dugo na vlasti. Za tako isprazan izbor nebrojene tisuće Hrvata sigurno nisu ginule ni stradavale. Niti će! Naprotiv, nastave li se takva „vozanja“ naroda i dalje, dogodit će se ono što se „vozaocima“ još uvijek ne čini izglednim.

Šiljo/Hrvatsko nebo