Damir Pešorda: HRVATSKA DESNICA I RAT U UKRAJINI

Ruska invazija na Ukrajinu dovela je, između ostalog, i do stanovitog rascijepa u okviru desne misli u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Vojni sraz između imperijalne sile i slabije susjedne zemlje koja brani svoju neovisnost po definiciji je takav da izaziva naklonost prema slabijem kod svakog promatrača sa strane, osim ako taj promatrač nije ultimativno sklon napadaču. Tako su, primjerice, Srbi skloniji Rusima jer se oslanjaju na žilavi narativ o nekakvom stoljetnom srpsko-ruskom prijateljstvu, a vjerojatno i stoga što u rusko-ukrajinskim odnosima vide presliku srpsko-hrvatskih odnosa. Međutim, puno je teže objasniti ako ne sklonost ono barem razumijevanje za rusku poziciju u ratu nekoga s hrvatske strane. Ipak, takvih mišljenja ima iako nisu u većini, pa možda ni u nekom znatnijem broju, ali ih ima.

Dakle, možemo razlučiti dva osnovna pogleda na ukrajinsko-ruski rat u okviru hrvatske desnice: prvi, prevladavajući, jest podrška ukrajinskoj strani bez ikakve zadrške i drugi koji se nastoji prikazati objektivnim, ali ne može prikriti stanovite simpatije ili barem razumijevanje za rusku poziciju u ratu. Ova druga skupina je konačno dobila svoju analitičku potporu i opravdanje prije nekoliko dana u nastupu admirala Davora Domazeta Loše u podcastu Velebit. Na svjetskoj razini sličnu ulogu ima pismo nadbiskupa Vigana koji za rat optužuje ”duboku državu” tvrdeći: ”Ovo je zamka za Rusiju isto koliko i za Ukrajinu, koristeći i jedno i drugo da omogući globalističkoj eliti da svoju zločinačku zavjeru ostvari.” Analitičari koji daju potporu ukrajinskoj strani kudikamo su brojniji, od onih koji gotovo svakodnevno gostuju na nacionalnoj televiziji (Akrap, Barić i dr.) do novinara Gorana Andrijanića u emisiji Press klub Tihomira Dujmovića na Z1 televiziji i analitičara Zorana Grgića u podcastu Velebit Marka Juriča.

Iako cijenim admirala Domazeta, moram primijetiti da je on u svojoj analizi izrekao i neke stvari koje jednostavno nisu točne. Ukrajinski nacionalni vođa iz vremena Drugog svjetskog rata  Stepan Bandera nije jednoznačno odrediv kao ”nacist”, a ukrajinski jezik nije narječje ruskog, osim ako se ne tvrdi da su Ukrajinci također Rusi, to jest ako im se ne niječe identitet. Analitičar Grgić, također u podcastu Marka Juriča, ide u drugu krajnost kada tvrdi da je ruski jezik potekao od ukrajinskog kao svojevrsnog protojezika. Izvor ovakvih nesuglasica jest Kijevska Rus’, prva istočnoslavenska srednjovjekovna država, koju danas dijelom svoje povijesti podjednako drže Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci. Ne držim se dostatno kompetentnim rasplitati taj zamršeni čvor, no činjenica je da je Kijevska Rus’ nastala na području današnje Ukrajine.

Međutim, ono što je u Domazetovoj analizi vrijedno pažnje jest razotkrivanje medijskom kampanjom skrivenog aspekta rata u Ukrajini. To je uloga ”američke okultne oligarhije” ili ”duboke države”, kako je naziva nadbiskup Vigano u svom pismu, u tom ratu. Naime, ukrajinsko-ruski rat je poput poznatog ruskog suvenira babuške ili matrjoške. Sa tom razlikom da svaka figurica u setu ima drukčije lice. Grčevita borba ukrajinskog naroda protiv nadmoćnijeg agresora samo je jedno od tih lica. Najveće i najvidljivije, najupečatljivije ako baš hoćete, ali nije jedino. U najvećoj babuški skriva se druga, u njoj treća i tako dalje. Jedno od tih lice nedvojbeno jest i rat tzv. duboke države protiv Rusije, odnosno središta globalne moći protiv multipolarnosti svijeta. Neka od lica ukrajinsko-ruskog sraza jesu također i sukob Zapada i Istoka, sukob demokracije i autokracije, sukob progresivizma i konzervativizma itd. Upravo je ta mnogolikost aktualnih događanja uzrok nedoumica oko naravi rata u Ukrajini.  

 Znatno veći broj analitičara, ali i naroda u potpunosti podržava ukrajinsku stranu u sukobu. To je, uostalom, i imperativni ton mainstream medija, ali i velike većine manjih medija te internetskih portala koje javnost percipira kao konzervativne ili desne. Tu je uspostavljena jednostavna, logična i uvjerljiva špranca: Rusi agresori, Ukrajinci napadnuti narod koji brani svoju zemlju; Rusi Srbi, Ukrajinci Hrvati. Međutim, začudo ne vrijedi varijacija iste formule: Slava Ukrajini = Za dom spremni! Stepan Bandera = Ante Pavelić! Zanimljivo je bilo gledati analitičara kako usplahireno petlja pokušavajući obrazložiti zašto Bandera nije nacist. Veli kako su porobljeni narodi u njemačkom napadu na SSSR vidjeli prigodu za oslobađanje od sovjetske vlasti te kako je i Bandera prihvatio njemačku pomoć samo kako bi došao do nezavisne Ukrajine. Točno, samo sve to do zadnjeg slova vrijedi i za Antu Pavelića i NDH! Volio bih vidjeti Barića ili bilo koga drugoga da u sličnoj emisiji na HTV-u to kaže. Nema šanse!

Na kraju jedna napomena. U ozračju krvavog rata u Ukrajini suspektno je filozofirati o tomu kojoj će svjetskoj velevlasti taj rat donijeti prednost na šahovskoj ploči svjetske politike. Istodobno, nemoguće je ne primijetiti da je Putinovom demonizacijom i unisonom osudom Rusije zadan silovit udarac zapadnoj desnici. Udarac od kojega se mnogi akteri te scene možda neće ni oporaviti.  Već se mogu čuti glasovi kako bi Orban, Salvini, Zemmour  i još neki trebali snositi političku odgovornost zbog ”putinizma”, a ”globalisti” u naletu, s vjetrom u leđa koji im daje držanje ispravne strane u ukrajinsko-ruskom ratu, na tome sigurno neće stati. Paradoksalno je to da će ukrajinska obrana nacionalne neovisnosti pred naletom ruskog imperijalizma vjerojatno doprinijeti daljnjem slabljenju koncepta nacionalne neovisnosti na globalnom planu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo