Vladimir Trkmić: Kako je muslimanka Sena obraćenjem postala katolkinja Ana

Jako dugo nisam čitao knjigu koja bi me tako zainteresirala da ju pročitam tijekom dviju večeri. Prijatelj mi je poklonio knjigu „ Ana S. T. Put do Istine“ I samo mi rekao: to je knjiga koju je napisala muslimanka Sena koja je obraćenjem i krštenjem postala katolkinja. Isti dan sam počeo čitati knjigu. Nisam se od nje mogao odvojiti. Moje pozornost je plijenila iskrenost, dubina katoličke duhovnosti autorice. Govorio sam čitajući sebi: ovo je fantastična knjiga, ovu misao moram podcrtati, zapamtiti. Životna patnja je izbrusila bisernu dušu autorice. Zato sam odlučio sa Anom napraviti intervju.

Gospođo Ana, vi ste porijeklom iz Sarajeva. Potječete iz islamske obitelji. Recite nam nešto o sebi, svom djetinjstvu i obitelji?

Nisam rođena u Sarajevu već u jednom malom planinskom mjestu. U Sarajevo sam došla 1992. nakon mjeseci zbjegova po šumama, skrivanja i strahovanja. Znam što znači spavati pod vedrim nebom, dok osluškuješ korake po šumi. Rafale u daljini. Šta znači ostaviti jedan život iza sebe, biti potpuno potrgan iz korjena.  Moje djetinjstvo je bilo slično djetinjstvu velikog broja ljudi rođenih na ovim prostorima Balkana. Javilo mi se puno čitatelja sa riječima ; Kao da čitam o svom životu. Zašto? Na prostorima ex. Jugoslavije poslije drugog svjetskog rata zavladala je, među radničkom klasom, jedna pošast i zvala se alkohol. Neki u šali  kažu „ljudi s ovih prostora ljubitelji su dobre kapljice“. Ništa u tome nema dobrog. Moj otac je bio alkoholičar sklon kavanskom životu. Majka je sve trpjela jer nije imala drugog izbora. Vječito tužna i nesretna. Ja ne krivim oca zbog opijanja jer nije znao drugačije. Ni on od svojih roditelja nije doživjeo ljubav , istinsku, već strogi odgoj pun neimaštine. Ne možete očekivati od nekoga tko nikad nije kušao tortu, da vam tu tortu napravi. On ne zna što je to. I naravno tu je prokletstvo „sina-nasljednika“.  Zašto kažem prokletstvo? Jer ako žena nije rodila u braku sina koji će produžiti porodičnu lozu, a pri tome je rađala žensku djecu, to je bila katastrofa. Nažalost to se i danas dešava. Ja sam aktivistica pro-life pokreta i često se susrećem sa problemom selektivnog abortusa u braku. Znači ako supružnici imaju već jednu ili dvije kćeri a na pregledu kod lječnika se utvrdi da je i u trećoj trudnoći blagoslovljena djevojčicom onda se radi pobačaj. U zemljama Afrike i Azije ženska djeca se ubijaju odmah po rođenju… Mene moja majka nije ubila ali nikad nije prema meni imala iskrene ljubavi. Ni nju ne krivim jer to su bile društvene norme, pravila koja nije ona pisala već stoljećima vladaju na našoj planeti.  I to je činjenica koja povezuje žene koje su se meni javljale. Ne krivim svoju majku jer nije znala drugačije. Ni ona od svoje majke nije doživjela ljubav i nije je mogla dati meni.  Nije znala da ona nije beskorisno žensko dijete koje džaba hraniš dok se ne uda, već da je predivno dijete Nebeskog oca, vrijedna u njegovim očima, da zaslužuje primiti ali i dati ljubav.  Moja sreća je bila pa nisam rođena u velikom gradu, jer bi vjerovatno završila na ulici. Rasla sam u prirodi gdje na svakom koraku osjetite ljubav Božiju, slobodno vrijeme sam provodila upravo na tim zelenim pašnjacima, u cvijeću. I tamo sam, a da nisam ni znala tada, doživljavala slikovito ljubav Božiju prema čovjeku. Dakle prema čovjeku uopće, jer Bog je tako čudesno stvorio ovaj svijet, pun ljepota i u njemu žive svi ljudi, bez obzira na religijsku pripadnost. Samo je pitanje da li ti ljudi žele priznati ili ne, da je to od Boga.

Za vrijeme rata u BIH bili ste cijelo vrijeme u Sarajevu. Kako ste doživjeli i proživjeli rat, danonoćno granatiranje Sarajeva?

Rat… kao što sam već napomenula prvih nekoliko mjeseci rata sam provela krijući se po šumama i hodajući sa nekom torbom u ruci. U torbi je bilo nešto malo odjeće i par starih fotografija. U opkoljenom Sarajevu sam bila izbjeglica. Rat je kratka riječ, ali ima strašnu dubinu i širinu. Sadržava u sebi mnogo tuge, bola i očaja. Niti jedna definicija koju ljudi upotrebljavaju da bi opisale rat ne može opisati sve strahote. Mrtvi, ranjeni, ubijeni, gladni… Suvremeni način ratovanja sa artiljerijom, avijacijom i projektilima briše sve granice između linije fronta i naselja. Smrt na sve strane. Živjeli smo dan za dan. Nisam brojala koliko je granata palo u blizini mene, ili na ulici gdje smo bili smješteni. Nisam brojala mrtve, niti ranjene.  Nisam brojala ni kilometre koje sam prehodala da bi natočila 5 litara vode za piće.  U ratu se ništa nije brojalo osim dana koji su prošli, a ti si živ. Mada, rat je imao i nešto dobro. Ljudi su se zbližili. Svi smo dijelili istu sudbinu, živih meta za gađanje,  bili u istom skloništu. Danas možete pročitati kako su u nekom stanu ili kući starac ili starica, ili neka bolesna osoba satima i danima ležali mrtvi, a da ih niko nije pronašao. U ratu toga nije bilo. Ljudi su imali više suosjećanja, empatije. Ako je netko u ulici, slučajno dobio paket iz humanitarnog konvoja, i u paketu je bilo mlijeko u prahu, tek nešto malo tog mlijeka bi završilo u kući domaćina. Sve ostalo je podjeljeno porodicama koje su imale malu djecu. Ako bi netko dobio kafu ili slučajno novac (njemačke marke-devize) onda bi se napravila kafa za sve. Ručak se kuhao na starim ali i novim cipelama na pećima napravljenim od limene buradi, posebno su cijenjene debele knjige, klasici, jer su imali tvrđe uveze i duže su gorjele. I sve ovo što sam navela, ne govorim da bi probudila sažaljenje, već da bi opisala strahote rata. Ipak ne postoje riječi koje bi opisale bol majki koje su izgubile svoju djecu, muževe, očeve, braću. Ne postoje riječi kojima se može opisati tuga u očima ljudi koji su dolazili sa linije fronta, prljavi od rovovskog blata i krvi suboraca, a u kući gladna djeca, u vlažnom i hladnom podrumu traže da jedu. Niti jedna ljudska riječ nema težinu da opiše bol koju osjeti čovjek dok ispod ruševina granatirane kuće izvlači mrtvo dijete. Sve to je u meni probudilo  mržnju. Da mrzila sam nevjerojatnom žestinom. Ja vjerujem, i znam sada, da me i tad Bog čuvao. Naime, spomenuti ću samo jedan primjer:  u gradu je bila Tršćanska ulica i svakodnevno smo u skloništu sa radija ( nije bilo električne energije, radio je bio prikopčan na akumulator, a isti se punio pedaliranjem bicikla koje je netko prilagodio toj namjeni) slušali vijesti, da u Tršćanskoj ulici snajper djeluje, i stalno su upozoravali da građani izbjegavaju kretanje tom ulicom. Ja nisam poznavala Sarajevo i tu sam vijest samo onako registrirala. Ipak, jednog dana, kad nije bilo granatiranja pitala sam jednu prijateljicu dok smo išle po vodu; Gdje je Tršćanska ulica? Ona mi je  počela objašnjavati, a ja sam od straha zaustavila dah. Kada bi išla sama po vodu koristila sam kraći put i prelazila tu ulicu, onako polako, bez žurbe svako dva ili tri dana. To što nisam bila jedna od žrtava snajperiste, ja danas pripisujem Božijem milosrđu.

Vaša knjiga „ Put do Istine“ je fantastično književno djelo. Osobno sam knjigu pročitao u „dva daha“. Knjiga nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Vrlo ste iskreni u ispisivanja vaših životnih teškoća i patnje. Što za vas znači iskrenost?

Ja inače volim sve slikovito pojasniti.  Dozvolite jedan primjer:  Jutro je i idete na posao. Niste se naspavali a prolazite pored susjeda. I naravno treba ga pozdraviti; „ Dobro jutro susjed. Kako ste?“ i dok nastavljate svoj put razmišljate „ Joj kako on grozno izgleda? Pijanica, tko zna gdje je sinoć bio i koliko je popio?“ Susjed nije čuo vaše misli, ali Bog jeste. Ako zaista vjerujete da Bog postoji, vjerujete u Sveto Trojstvo, onda trebate znati i karakter iste onog u što vjerujete, sveprisutnost je jedna od njih. Gospodin zna što je u vašem srcu i u vašim mislima, i zato biti neiskren prema ljudima je samo privid koji sami stvorite da bi se uljuljali u svojim neiskrenostima i lažima. U Evanđelju po Luki 5/22 stoji:“ A Isus, poznavajući njihove misli, reče im: Zašto tako mislite u srcima svojim?“. Zatim imate u istom Evađelju 6/8 : „ A on je znao njihove misli i reče čovjeku s usahlom rukom: Digni se i stani ispred sviju!…“ Još je mnogo primjera gdje Isus riječima odgovara na nečije misli. Iskrenost ili neiskrenost rezultati su unutarnje duhovne borbe u nama. A skloni smo nekog osuditi, izvesti pogrešne zaključke na osnovu nečijeg izgleda ili djela koje čini. To je jako teška borba. Savladati svoje misli, ukrotiti ih i prepustiti ih Duhu Svetom. On zna šta to mi govorimo u srcu, i nije dobro da nas zapita : Zašto tako misliš u srcu, a riječima drugo govoriš. Ja sam iskreno sve napisala u knjizi jer to tako treba biti. Knjiga nije nastala iz želje da se ja proslavim kao „pisac“ ili da ljudi mene veličaju, ili hvale me, pa čak i mrze. Željela sam ljudima reći kako sam bila na samom dnu, u blatu, grijehu i mržnji a Gospodin mi se smilovao.  Reći svima onima koji su u sličnoj situaciji bez volje za život, odbačeni i poniženi „Bog vas voli takve kakvi jeste, želi vas zagrliti i utješiti. Podariti vam Svoju ljubav. Moj isprazni život je ispunio, može to i za vas učiniti. Zazovite Njegovo ime, otvorite mu svoje srce.“

U jednom djelu knjige pišete o pokušaju samoubojstva. Kako sada sa velike vremenske distance gledate na samoubojstvo općenito?

Dva puta u veoma kratkom roku popila sam velike količine tableta sa namjerom da okončam život. Mislim da je definicija samoubojstva vrlo površna. Parafazirat ću rečenicu koju sam nekada davno čula i nisam sigurna tko je autor, ali to je suštinska istina. Kaže, ne postoje samoubojice, i njih su ubili drugi. To je zaista tako. Okolnosti u kojima se osoba nalazi, beznađe, bespomoćnost uz stalne kritike ljudi oko vas dovedu vas u period kad počnete mrziti sami sebe. U glavi vam stalno odzvanjaju ružne riječi koje su vam drugi rekli, omalovažavate sebe. Mislite da sve što ste uradili je promašaj, vi ste gubitnik. U takvoj situaciji kad u vama ključaju mržnja, gnjev i beznađe, sotona preuzima vaš um i počinje vas tlačiti. Svaku minutu sve više želite da se okonča ta agonija, jer bez obzira koliko lijepih stvari ste proživjeli razmišljate samo o onim lošim. Naravno, najčešće ljudi oko vas ne prepoznaju takvo ponašanje kao opasno i oni i dalje nastavljaju „dolijevati ulje na vatru“. I sotona će dovesti još više kušnji da vam pokaže da vaš život i vi sami više ništa ne vrijedite. Počinjete razmišljati o tome da je jedini mogući kraj svih tih patnji, oduzeti sebi život. To nije odluka koja se donosi preko noći, to tinja u vama danima, možda i mjesecima.  Samoubojstvo je riječi koja služi kao paravan da skrije svo zlo, nepravdu i odbačenost koju jedna osoba preživljava. Danas, kad znam kroz što ljudi prolaze zaista mi je žao svih koji razmišljaju o tome da uzmu sebi život, ili su uspjeli u tom naumu. Komunikacija, razgovor i ljubav jedini su pravi lijek za sve koji se polako okreću da hode tom stazom. I svakodnevno kažem : Gospodine utješi i sicjeli ranjena srca, skreni svoj pogled na boli poniženih. Oni više nemaju snage, i zato ti Kriste budi njihova snaga da se izbore sa zlom mišlju, pokaži njihovom duhu da su vrijedni i ljubljeni.

Mi katolici znamo reći: „ Sam prst Božji, Božja Providnost me spasila iz te patnje.“ Vi ste imali puno takvih trenutaka u svom životu. Kada ste najviše, najsnažnije osjetili, Božju ruku, Božju blizinu?

Dva doživljaja su mi najupečatljivija. Prije nekoliko godina suprug i ja smo dobili na poklon put u Izrael. To je bio ogroman blagoslov za nas naročito što je osoba koja nam je poklonila taj put nama bliska, ali nije baš bliska s Gospodinom. Vjerujemo da ga je Bog dotaknuo da to učini. Uglavnom, po Božjem proviđenju upoznali smo svećenika Armenske crkve  koji je služio u hramu Kristovog rođenja u Betlehemu. Imali smo obilazak crkve sa grupom, ali nas je taj svećenik, znajući da smo smješteni u hotelu u Betlehemu, pozvao da dođemo tog dana poslijepodne kod njega. Poslao nam je auto po nas. Ušli smo u veliku dvoranu gdje ima jedan debelim konopom ograđen prostor. U svakom uglu tog prostora stajao je po jedan svećenik. Naš ljubazni domaćin nam je domahnuo rukom, i prošli smo iza tog konopa. Mirno sjeli, i čekali. Na rubu tog prostora je drvena stolica sa velikim naslonjačem i muškarac obučen vrlo svečano, vjerojatno po crkvenoj hijerarhiji starješina. Sjedio je na toj stolici. Već sam rekla da je izvan tog ograničenog prostora bilo jako puno posjetilaca koji su čekali da uđu u prostor Kristovog rođenja. Bili su bučni, zatim tu su i blicevi koji stalno obasjavaju sve. Naguravanja! U početku, koliko god smo željeli, nismo mogli čuti što ti svećenici govore. Dva puta su svećenici koji su bili redari molili za tišinu. Vođe pojedinih grupa su također pokušale utišati prisutne, ali ne. Nije išlo. Zatim je jedan od svećenika došao do policajca koji su tamo postavljeni da čuvaju red, nešto mu šapnuo i… Policajci i redari su ispraznili cijelu dvoranu. Jednostavno su bez pogovora otvorili velika vrata, i znatiželjnici su na malo grub način potisnuti van u dvorište.  Ostalo je nas pet ili šest, koji smo bili iza te „ograde“ i svećenici. Moram priznati da je ta tišina godila duši. Ali onda su armenski svećenici počeli pjevanje Psalama, i to naravno na aramejskom jeziku. Skoro prazna dvorana imala je tako dobru akustiku, sve je odzvanjalo u kamenu. Imala sam osjećaj kao da su se tom pjevanju pridružile hiljade anđela. Silina i ljepota tih zvukova su neopisive riječima, kao da se nebo  otvorilo. Već sam ranije sjedila na hladnom kamenom podu ali ti zvuci su me potaknuli da padnem ničice, spustim glavu na dlanove i prepustim se. Niz lice su mi tekle suze, ali ne od tuge već od milosti koja me je potpuno obuzela. Nisam osjećala, ni hladnoću kamenog poda, niti mi je smetalo biti na koljenima. Nisam bila umorna od puta i svega ostalog. Ništa osim milosti nisam osjećala. Duboka, beskrajna milost i ljubav u kojima je moj duh zaplovio nesputan ovozemaljskim lancima. Nakon možda sat vremena pjevanje je utihnulo. Ponovo su se otvorila vrata za  turiste, ali suprug i ja smo se samo zagrlili zahvalni Gospodinu što smo to doživjeli i proveli tamo, i ostali iza tog konopa, još nekih sat vremena u tihoj molitvi. Svećenici, koji su bili u tom prostoru nisu nas ni pokušavali potjerati. Jednostavno su prolazili pored nas kao da nismo tu. Kada smo ustali i krenuli jedan od njih nam je prišao zagrlio nas, rukom napravio znak križa iznad naših spojenih ruku i otpustio nas u miru.  I danas dok govorim o tome osjećam tu milost. Drugi događaj  je jako upečatljiv. Dogodio se u bolnici prije desetak, i malo više godina . Kad je moja kćerka bila beba od nekoliko mjeseci. Iznenada je dobila visoku temperaturu. Pedijatar nas šalje u bolnicu i tamo ostajemo preko noći. Uglavnom, ja sam uz dijete koje je u biti mirno, urinarna infekcija. Dobila je terapiju i spavala. Ja sam čitala Bibliju sjedeći pored nje. Odjednom sam osjetila predivnu milost, prisustvo Gospodnje kao rijetko kad do tada. Znala sam da se nešto dešava. Nešto što je istinska milost. Malo poslije toga sam čula plač i jauke na bolničkom hodniku. Dolazili su iz krila gdje je bio odjel intenzivne njege. Kažu na intenzivnoj je preminula djevojčica od 8 godina. Imala je karcinom i godinama se borila, ona i njezini roditelji. Na kraju je izgubila bitku. Bilo mi je to čudno… Znam da sam osjetila prisustvo i milost ali kako je to povezano sa tom djevojčicom? Zbunjena, sjedeći pored krevetića moje bebe, pomislila sam: Isuse znam da sam osjetila milost i tvoje prisustvo, ali kako je to vezano sa smrću ovog djeteta. I nastavila sam sa pitanjima: Zašto? Kako?… Molila sam tiho i plakala. Bilo mi je jako teško. A onda sam dobila i odgovor: dobila sam slike djeteta koje je od 6 godine po bolnicama. Kod kuće nije bila za rođendane, ni za blagdane. Kemoterapije, pretrage, testovi… na njenom tijelu nije bilo mjesta gdje igla nije ubodena po nekoliko puta. Njeno tijelo je bilo mršavo, bez snage, metastaze su bile posvuda. Jednostavno, bio je njezin trenutak da se oslobodi svih tih bolova i patnje i da ide Kući. I danas mi je to nevjerojatno jer sam tada shvatila, da bez obzira na naše želje i nastojanje da naši dragi što duže ostanu sa nama, smrt može biti milost. Četiri godine poslije, i ja sam dobila dijagnozu karcinom, početni stadij. I prvo što sam molila bilo je : Oče molim te, ako je došlo vrijeme da idem Kući, povedi me, spremna sam. Imena Tvog radi, nemoj dozvoliti da se patnja i agonija produže. Očigledno nije bilo vrijeme da idem Kući jer sam još tu, a karcinom se vratio još 2 puta.

Ono što me najviše impresionira, i što mi je pokazatelj vaše duhovnosti je osjećaj da u vašem životu ne postoji mržnja i želja za osvetom. Kako ste to postigli?

Trebalo je dugo vremena da shvatim tu „čarobnu formulu“. Iz neoprosta se rađa bijes u kojem je klica mržnje. I kako u vama tinja bijes , mržnja raste nevjerovatno brzo. Krade vam mir, sputa vašu slobodu i zarobi vas ogorčenjem koje vas izjeda iznutra. Potrebno je opraštati, svakodnevno, i to upravo onako kao Isus Krist, što je zabilježeno u Evanđelju po Luki 23/34. Svjetina se rugala, ismijavala ga, na križ razapela a On moli. Dakle Sin Božji moli: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“.  Krist od Nebeskog Oca moli oprost za sve koji su tako loši prema njemu. Nije rekao:  oprosti ovim Rimljanima, ali nemoj farizejima, ili oprosti ovima što me vrijeđaju, ali nemoj ovima što me bičevaše. On MOLI oprost za sve. Tako mi trebamo opraštati. Prije svega zbog nas samih, jer je mržnja veliki teret koji ti otežava svakodnevni život. Strašno je biti bijesan, mrziti i proklinjati. Osim toga, činjenica je da vrijeđaju, mrze, povrjeđuju ljudi koji nisu sretni. Samo osobe koje su i same pune unutarnjih rana, bola i gorčine, moraju s vremena na vrijeme iz sebe izbaciti sve to.  Ako mi neko nešto ružno kaže, ako je bijesan, vrijeđa; ja molim Oca za oprost i počnem svakodnevno blagoslivljati tu osobu. Da Krist svojom probodenom rukom dotakne i iscjeli rane u duši te osobe. Da mu dadne mir i pomogne.  Zna se desiti da kad počnem moliti, da uvrede, laži i pritisak postaju sve žešći i suroviji.  To je dobar znak. Znači da se i  duh bijesa i neoprosta osjeća ugrožen blagoslovima i molitvom. Bore se da mi napakoste, i da prestanem moliti i blagosljivljati. Jer samo tako oni mogu i dalje držati tu osobu zarobljenu. Kod takvih molitvi je potrebno sjetiti se Psalma 121 i stihova 18,22 Psalma 94 i vjerovati.  Izdržati mirno,  bez ružnih riječi, i u ljubavi blagosiljati takve osobe. Ponekad uvreda ili ružna riječ, laž koja je izgovorena zaboli, ali umjesto da instinktivno odgovorim, duboko udahnem, i oprostim. Oprostim kao Krist, bez uvjeta i rezerve, i blagosiljam, jer u Lukinom Evanđelju 21/19 piše: „ Svojom ćete postojanošću spasiti svoje duše .“

Razgovarao: Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo