Šiljo: Ruske izmislice, strašenja, mitovi, laži i blefiranja

Dok ishod ruske agresije na Ukrajinu i rusko-ukrajinskog rata ostaje i dalje nepredvidiv, premda ruska vojska postupno nadire i steže oko slobodne glavnine Ukrajine i oko Kijiva svoj vojno-politički obruč, jako je potrebno razobličiti nekoliko krupnih ruskih i proruskih izmislica, zamjena teza, strategijskih varki, propagandnih strašenja i blefiranja. 

Kremlj  je izmislio da je iz Ukrajine ugrožena ruska nacionalna sigurnost

Prvo, Kremlj je izmislio da Ukrajina ugrožava sigurnost Ruske Federacije. Ukrajina sama ne bi ni po čemu bila u stanju ugroziti nacionalnu sigurnost Rusije, to je sasvim sigurno. Ni na Krimu, a ni na odmetnutim područjima, koja je Rusija ionako priznala kao samostalne republike i onamo poslala svoju vojsku da štiti njihov opstanak. 

A što se tiče optužaba za ukrajinski nacizam, mora se reći dvoje. Prvo, ako takvih snaga i ima (misli se na paravojnu formaciju „Azov“ i još na ponekoga), nijedna vlast u jednoj državi nema pravo uvoditi red u drugoj državi. A svakako bi prije uvođenja reda u tuđoj morala takve negativnosti „počistiti u vlastitoj kući“ (misli se na od ukrajinskih neusporedivo brojnije, plaćeničke ruske vojne formacije „Wagner“, s nacističkim znamenjem i takvim dizanjem ruke uvis, koje su zapravo Putinova osobna „pretorijanska garda“ za obavljanje oružanih akcija, pa i najokrutnijih, u inozemstvu). 

Kremlj je insinuirao skori ulazak Ukrajine u NATO i raspoređivanje u toj zemlji strateških oružja protiv Rusije

Drugo, Kremlj je iznio laž o prijetnji da će NATO odnosno SAD ugroziti s ukrajinskog ozemlja Rusiju tako što će ondje rasporediti svoje strategijsko (čitaj: nuklearno) oružje i različite ofenzivne, radarske i ostale sustave. Takvo što, za sada, samo je hipotetska mogućnost. Razlog za sprječavanje takvih namjera pojavio bi se tek nakon što bi bila ispunjena dva uvjeta. Prvi je taj da Ukrajina uđe u Sjevernoatlantski savez, što njezino načelno pravo kao suverene države. Jednako kao što je i pravo Rusije da sama vodi takvu sigurnosnu politiku kakva njoj odgovara. 

Ulazak Ukrajine u NATO teoretski  je predviđen godine 2008., no u ovih 14 godina nije učinjen nijedan od propisanih šest koraka da ona u NATO doista ikada i uđe. A budući da ona nije stabilna ni faktički cjelovita država, njezin ulazak po pravilima NATO-a uopće i nije moguć. Da i ne spominjemo mogućnost da neka od članica (npr. Mađarska) stavi veto na takvu odluku.

O raspoređivanju za Rusiju opasnih zapadnih raketnih i drugih sustava nije dosad ništa odlučeno. U nedostatku ikakvih dokaza da bi se što od toga realno i dogodilo, Moskva je naposljetku lansirala tvrdnje da ju je ugrožavalo 18 američkih laboratorija, koji da su u Ukrajini prikriveno djelovali kako bi proizveli opake tvari za kemijsko-biološki rat, valjda protiv Rusije. Protiv koga drugoga? No da je doista bilo tako, to bi tek trebalo dokazati. Osim toga, nije razvidno u kakvoj su svezi laboratoriji u Ukrajini s eventualnim biološkim ratom upravo protiv Rusije. Laboratoriji mogu naime proizvoditi svakojake tvari ili obavljati pokuse bilo gdje na svijetu, a vojne snage ili farmaceutske tvrtke ili tehnološki inovatori ili drugi naručitelji mogu ih zatim upotrijebiti gdje hoće. 

Zamjena teza: Umjesto da se obračuna s NATO-om, Putin je udario na Ukrajinu, koja nije članica NATO-a

Treće, Kremlj je pobrkao lončiće odnosno poigrao se zamjenom teza. Retorički je postavljao zahtjeve NATO-u odnosno SAD-u da povuku svoje snage dalje od Rusije, prema zapadnoj Europi. Geopolitički gledao, stvaran je dojam da Putin kani navijestiti rat NATO-u napadom na neku od njezinih obližnjih članica. Optuživao je zapadni vojni savez da svojim širenjem na zemlje srednje i istočne Europe ugrožava rusku nacionalnu sigurnost, u smislu da bi jednoga dana s takvih pozicija NATO mogao konvencionalnim, a osobito nuklearnim oružjem ugroziti ili napasti Rusiju. 

Zar Rusija zaista ima najveći problem sa Zapadom upravo u Ukrajini?

Četvrto, manipulacija je da Rusija ima najveći problem sa Zapadom upravo u Ukrajini. Zemlje i snage NATO-a jesu raspoređene u neposrednoj granici s Rusijom na nizu lokacija: od Beringova mora između američke Aljaske i istočnoga ruskog kopna, preko Aleutskih otoka naspram poluotoku Kamčatki, preko američkih baza ili savezničkih zemalja u Pacifiku, zatim zapadne štićenice Gruzije, pa Turske kao članice NATO-a na crnomorskoj obali nasuprot Krimu, onda dalje do Poljske i Litve, gorljivih članica NATO-a, koje graniče s ruskom esklavom Kalinjingradskom oblašću. A ako se pribroje i kopneni susjedi Bjelorusije kao ruskog političkog, uskoro i vojno-nuklearnog „poligona“, broj mjesta „bliskih susreta“ NATO-a ili SAD-a, ako i zanemarimo ratno brodovlje, atmosfersko nebo, Zemljinu orbitu i ostalo, s Rusijom i njezinom sferom utjecaja višestruko se uvećava. No da bi se u Ukrajini raspoređivala recimo nuklearna oružja s ciljem napada na Rusiju, to nije poznato ni planirano u dogledno vrijeme niti se Moskva mogla na to pozivati kao na casus belli. Ni to da bi SAD i NATO u svojoj doktrini i (tajnim) planovima – ovih godina – imali takvih namjera. A ako su ih i imali, one nisu postale izvršnima. Ozbiljnija zapadna pomoć u naoružanju počela je pristizati tek nakon što je Rusija zaprijetila ratom i nakon što ju je naposljetku i napala. Ni tada iz Ukrajine nije na ruski teritorij ispaljena ni jedna raketa, a kamoli raketa koja bi, recimo, mogla dosegnuti Moskvu. Ali je zato na ukrajinski teritorij ispaljeno na stotine krstarećih i ostalih dalekometnih projektila odnosno bombi i raketa iz ruskih vojnih zrakoplova. 

Unatoč svoj povici na članice NATO-a, Putin se nije odlučio udariti ni na koju članicu zapadnjačkog saveza, za koji iz Moskve već dugo govore da znači opasnu ugrozu za Rusiju: od postavljanja proturaketnog štita u Poljskoj i Rumunjskoj pa nadalje. Ma ne! On je, naprotiv, napao Ukrajinu, koja nije članica NATO-a i u kojoj nisu raspoređene zapadne vojne snage ni oružani sustavi pod zapovjedništvo NATO-a ili njegovih članica. 

Raspršen je mit o ruskoj vojsci kao najopasnijoj i najoperativnijoj današnjoj vojnoj sili

Peto, na globalnoj razini stvoren je nakon ruskih vojnih uspjeha u Siriji, u borbi protiv „Islamske države“, na strani Asadove vlade, i nekih drugih vojnih uspjeha i pokazatelja mit o ruskoj vojsci kao valjda trenutno i operativno najjačoj, najoperativnijoj i najopasnijoj vojnoj sili na svijetu. Sada u Ukrajini pokazuje se da je takva predodžba bila uvelike lažna. Ona  je tijekom ovih 15 dana rata u Ukrajini raspršena. Ruska vojska pretrpjela je naime strašne gubitke i pokazala gotovo nevjerojatnu mjeru slabosti, nesposobnosti i ranjivosti.  

Da su ruska vojska i državna vlast koja iza nje stoji doista tako jake i sposobne kao što se tvrdilo, Kijiv bi bio zauzet munjevitim ratom te bi razmjerno slabo naoružana te uvelike za frontalni rat slabo pripravljena Ukrajina bila za svega nekoliko dana bačena na koljena. No to se nije dogodilo. Dapače, moglo bi se dogoditi da – na pregolemu žalost: uz velike ukrajinske žrtve i katastrofalne posljedice za ukrajinski narod – ruska vojna sila na toj zemlji polomi podosta svojih zuba, da se iscrpi i istroši, da na poduzimane brutalnosti i uporabu skupih raketnih i drugih oružja spiska desetke i desetke milijardi dolara te da Rusija zbog svega toga pretrpi takve političke, ekonomske i druge štete od kojih se zadugo ne će moći ni na koji način oporaviti. Ako uopće preživi ovako veliku, širu i dublju krizu u koju je samu sebe dovela politikom kakvu diktira predsjednik i vrhovni zapovjednik Vladimir (nije Iljič) Putin. 

U svakom slučaju, umjesto da ruske snage munjevito provedu „posebnu operaciju“, one su toliko zaglibile i pretrpjele toliko gubitaka i u toj su mjeri suočene s poteškoćama mobilizacije da moraju tražiti angažiranje bjeloruske vojske, pa pojačanja od muslimansko-čečenskih, po okrutnosti poznatih paravojnih formacija. Povrh toga, od petka, 11. ožujka Putin otvoreno govori da računa i na dopremanje prekaljenih dragovoljaca-islamista iz Sirije. Svi oni imali bi se boriti protiv ukrajinskih pravoslavaca, koji su u velikoj većini privrženiji kršćanskim vrijednostima neto što su to dekadentni, većinom agnostički ili praktično-ateistički zapadnoeuropski narodi. 

Laž o borbi za zaštitu „kršćanskih i tradicionalnih“ vrijednosti

I brutalnošću svoje agresije, i nehumanim odnosom prema civilnom stanovništvu, i oglušivanjem na tolike apele iz svijeta, UN-a i drugih međunarodnih organizacija, a napose iz katoličke, nekih pravoslavnih i drugih Crkava te angažiranjem muslimanskih boraca u agresiji na kršćansku Ukrajinu ruski predsjednik Putin i ruska vladajuća  klasa pokazali su posve zorno koliko uistinu brane kršćanske vrijednosti. Pokazali su i kolikih ih i kako ih bezočno „brane“ nasuprot „okultno-oligarhijskom“,  i „sotonističkom“ Zapadu. 

Obrana  kršćanskih vrijednosti očito je, dakle, izmislica odnosno laž koja je imala poslužiti samo zato da bi se što šire krugove ljudi i snaga okupilo poradi borbe za vrijednosti koje s kršćanstvom nisu ni u kakvoj svezi. (Marksizam, socijalistički pokret, dijalektički materijalizam i druge pokretačke ideološke trice i floskule ne mogu više mobilizirati protivnike „imperijalističkog“ kapitalizma onako kao što su to mogle nekoć.) 

Milijarde dolara koje su ruski oligarsi skupa s ruskim Predsjednikom prigrabili za sebe i „pospremili“ ih na sigurno – na inače „bezbožnom“ i „sotonističkom“ i „neprijateljskom“ Zapadu (a sada su im sankcijama tolike milijarde „zaleđene“, „preotete“) – samo su još jedan pokazatelj „kršćanskih prioriteta“ i opće krjeposnosti Putinove političke i poslovne elite, ondje vladajuće ideologije i zaštite „vjerskih i tradicionalnih vrijednosti“. Takvih pokazatelja da je sva ta ideologija putinizma obični konstrukt, fake news, propagandna izmislica i mit širen po Zapadu da bi se zavelo lakovjerne protivnike liberalističkog globalizma – takvih pokazatelja ima još jako mnogo i raznih vrsta.

Šesta je, dakle, izmislica da Rusija pod Putinom vjerodostojno brani one prave vjerske, ljudske, socijalne i nacionalne vrijednosti koje dekadentni, liberalni, ateistički i anacionalni Zapad pod vodstvom „okultne oligarhije“ (Lošo) želi zatrti. Da ih doista brani, ne bi radi navodne nužnosti da obrani sebe krenula zatirati svoj „bratski“ ukrajinski, tvrde i da je zapravo ruski, narod. I ne bi sve to nasilje i uništavanje ukrajinskog naroda, zemlje i infrastrukture koje Kremlj ruskoj vojsci naređuje pravdao, zagovarao i blagoslivljao moskovski (rusko-pravoslavni) patrijarh Kiril. Koji bi valjda prvi treba braniti kršćansko-humanistička načela i kršćanski moral te zastupati ljubav prema bližnjemu i mirotvorstvo koje nam je Isus Krist zapovjedio zastupati i promicati. Pa i pod cijenu gubitka vlastita života.

Strašenje nuklearnim oružjem i hipersoničnim raketama, a bez namjere da ih se upotrijebi

Sedmo, najveća ruska prijetnja Zapadu da kojim slučajem ne pomogne legitimnoj obrani Ukrajine ili koje druge zemlje koja nije članica NATO-a jest prijetnja da će Putin krenuti u oružani napad na neke države članice NATO-a, a po potrebi i da će upotrijebiti razorno konvencionalno, a osobito nuklearno oružje. To jest realna mogućnost i realna opasnost, i to nitko ne poriče. No sve ima svoje granice, pa i strašenje svijeta nuklearnom kataklizmom. Ruske prijetnje podizanjem bojne spremnosti u sektoru strategijskog naoružanja ipak su u prvom redu sastavni dio hibridno-psihološkog zastrašivanja. Unatoč svemu, nije izgledno i nije vjerojatno da će takva oružja biti doista i upotrijebljena. 

U takva planska strašenja mogu se uračunati i razne provokacije, pa i ova bespilotna letjelica ili raketa koja je doletjela do Zagreba, ako je kojim slučajem ispaljena od ruskih snaga. Ako i nije, doživljava se kod mnogih kao predznak što bi nam se sve moglo dogoditi ako nas „Rusi napadnu“. Ciljevima hibridnog rata pomoću svega i svačega, pa i zastrašivanja drugih država kibernetskim i raketnim napadima, pridonosi naime propaganda o silnoj ruskoj vojnoj sili. Tomu zacijelo služe i ocjene da je Putin (u čiju psihu nastoje prodrijeti mnogi stručnjaci i „stručnjaci“) zapravo „lud“. Ne, nije on nimalo lud, akoprem i jest beskrupulozan. I on i drugi najviši dužnosnici ruske vojske i države jako dobro znaju da bi u konvencionalnom ratu protiv NATO-a ruska vojska bila potučena do nogu. Isto tako, znaju da bi u slučaju ulaska u obračun nuklearnim oružjem, koji bi značio kataklizmu globalnih razmjera, i sama Moskva i ruska vojna sila i Rusija i oni osobno bili i sami uništeni. Zato, vrlo je malo vjerojatno ili uopće nije vjerojatno da bi ruski vlastodršci posegnuli za takvim sredstvima. Oni, za sada, samo prijete, i to dosta uvijeno, da bi mogli za njima posegnuti. Kako bi ustrašili druge da se izravno ne umiješaju u rat u Ukrajini.

Zaključno

Sve ovo što je rečeno nema za cilj navesti nikoga na zaključak da je za sve ružno i grozno što se upravo događa kriva Rusija i samo Rusija, Putin i samo Putin. Ne! Velik dio odgovornosti i krivnje imaju i NATO i SAD i EU odnosno „Zapad“. No sada, dok traje junačka borba ukrajinskog naroda, i dok se organizira obrana Europe, i dok se suočavamo s toliko posljedica ove teške destabilizacije međunarodnih odnosa te s vrlo opasnom sigurnosnom, energetskom, ekonomskom i socijalnom krizom, nije trenutak da se raščišćavaju dosad neispostavljeni stari računi. Trenutak za to nastupit će kada se, ako Bog da, ova katastrofa u Ukrajini nekako zaustavi, kada nastupi mir. 

Rata ne bi bilo da ga nije pokrenuo Kremlj; to je u ovom trenutku jedino sigurno i nedvojbeno. I zato se Kremlj mora dovesti do trenutka u kojem će ga i obustaviti. Što prije, to bolje za sve ljude i narode, a osobito za ukrajinski i ruski narod.

Kada nakon toga svijet uđe u fazu izgradnje nove političko-sigurnosne i političko-ekonomske i ideološko-vrijednosne arhitekture, morat će se analizirati sve što je do ove ugroze ukrajinske, europske i svjetske sigurnosti dovelo. I morat će se izvući zaključci koji će biti razumna i čestita i pravedna i istinita polazišta da se takve krize i katastrofe ne bi u sljedećim godinama i desetljećima ponovile. 

Šiljo,Hrvatsko nebo