Damir Pešorda: Polemika na ljevici oko ukrajinskih okonima

Viktor Ivančić, kolumnist glasila srpske manjine u Hrvatskoj, obrušio se ovih dana na ideološke sličnomišljenike Juricu Pavičića i Inoslava Beškera zbog derusifikacije ili ukrajinizacije ukrajinskih ojkonima. Naime, u Jutarnjem su listu u znak solidarnosti s napadnutom Ukrajinom konačno odlučili pisati ukrajinsku inačicu imena ukrajinskih gradova, a ne rusku kako se to do sada uglavnom činilo. Objašnjenje novog pristupa dao je Jutarnjakov dežurni intelektualac Inoslav Bešker. U omanjem onomastičkom eseju Bešker objašnjava kako je došlo vrijeme da se ograniči načelo ”uvriježenosti” te da ”ukrajinske urbane toponime pišemo kako ih pišu sami Ukrajinci.” Pa navodi niz primjera trudeći se dokazati kako je odustajanje od oblika ‘Jakin’ za Anconu ili oblika ‘Požun’ za Bratislavu jednako pomaku s Harkova na Harkiv. Međutim, nisu to baš iste stvari.

Čak i dok se navodno solidarizira s Ukrajinom i njezinim pravom da svoje gradove imenuje svojim imenima, Bešker, očito namjerno, izbjegava reći razlog te zabune s imenima ukrajinskih gradova u Hrvatskoj i drugdje u svijetu. Razlog je jednostavno ruski imperijalizam, kao što je srpski imperijalizam uzrokom što se u Hrvatskoj uvriježio oblik Banija za Banovinu. Upravo tu činjenicu Bešker – u inače čitljivom i informativnom ogledu – ”prenabregnuo”. Ispričavam se osjetljivijim čitateljima, jednostavno nisam mogao odoljeti da ne podsjetim na djelić jezičnog blaga kojega smo razdruživanjem od Srba izgubili, blaga koje je novinarima Jutarnjeg lista i sada srcu milo pa ga mic po mic pomalo vraćaju u optjecaj. 

Upravo ono što Bešker lukavo prešućuje, razjarilo je Viktora Ivančića. Ne briga njega, veli, je li Harkiv ili Harkov, ”no kad se uzme u obzir obrazloženje odluke po kojoj je odsad ‘umjesno’ da bude Harkiv, a ne Harkov, čovjek koji odbija podleći ideološkoj prisili – odnosno šovinistički nadahnutoj komandi – nekako se refleksno opredjeljuje za Harkov.” To je taj nenadmašivi jugoslavenstvujući nos za ”šovinizam”, to (post)sovjetsko-(post)jugoslavensko razumijevanje i međuprožimanje. Svejedno, Ivančić je u ovomu slučaju kudikamo intelektualno pošteniji od Beškera jer je iskreniji. Ne voli ništa što mu smrdi na pretjerano hrvatstvo, a svako je hrvatstvo za jugofile po definiciji pretjerano, stoga mu je i svako pretjerano ukrajinstvo također mrsko.

Njuhom iskusnog tragača za ”šovinizmom” Ivančić se kači za Beškerovu rečenicu pri kraju teksta: ”Ali, pored lingvistike i tradicije, i čuvstva imaju svoju logiku. Kriterij nam ne može biti ruski.”  Kako se u cijelom tekstu razglaba o nekim drugim razlozima i primjerima, ta rečenica vjerojatno većini čitatelja prolazi ispod radara, no ne i staroj iskusnjari kao što je Ivančić. Pa naš Viktor pobjednički kliče: ”Kriterij nam, drugim riječima, ima biti antiruski. I to čuvstveno antiruski. Etienne Balibar je slične strategije nazivao ‘metarasističkim’, polazeći od toga da je metarasist onaj koji zagovara rasističke metode kao sredstva u borbi protiv rasizma.” Kad malo bolje razmislim, Ivančić nikada ništa drugo nije ni bio nego zagriženi metarasist! Tijekom cijele svoje dosadašnje publicističke karijere jugoslavenskim se rasizmom borio protiv hrvatskog nacionalizma. Doduše, s ne baš previše uspjeha jer mu povijesne okolnosti nisu bile sklone, ali drug je Viktor dao svoj obol održavanju žeravice žala za razmontiranom državom.

Ipak, od njega je Bešker puno umješniji održavatelj tog istog duha, samo na novom vremenu primjereniji način. Tko se još ne sjeća njegova maestralnog metarasističkog uratka u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom ”Epohalan uspjeh hrvatske katoličke homofobne kulture: Hrvatica i suprug do krvi premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža koji boluje od Alzheimerove bolesti!” Ispostavilo se da Bešker zlonamjerno konfabulira. Djevojka o kojoj je u tekstu riječ jest stanovita Yasmina Ramić, nije Hrvatica niti je katolkinja, niti zna hrvatski jezik. Navodno je njezina majka u Belgiju došla iz Zagreba prije 29 godina, i to bi bila jedina veza između počiniteljice i Hrvatske. Pravi počinitelj, djevojčin dečko, s Hrvatskom ima još manje veze, riječ je bugarskom državljaninu, a je li Bugarin, bugarski Turčin ili nešto treće, Bog dragi zna. Ovaj slučaj iz 2018. paradigmatski je primjer ”metarasizma” o kojemu zbori Ivančić.

No, vratimo se ukrajinskom nazivlju. Dobro je da je u hrvatsku javnost konačno prodrla svijest da ukrajinski gradovi nisu ruski te da ih treba imenovati ukrajinskim imenima. Tragično je da tek ruska agresija na Ukrajinu dovela do toga. Na žalost, u tom pogledu još vlada poprilična zbrka. Tako su u optjecaju Lavov, Ljviv i L’viv te Harkov, Harkiv, a ponegdje se zalomi i engleska inačica Kharkiv. Osim kolebanja između transliteracije i transkripcije, tu se još pojavljuje i problem neujednačene transliteracije određenih slova. Tako se primjerice najčešće isto prenose i ukrajinsko ‘i’ i ‘и’. Sve češće u našem tisku ukrajinskog predsjednika nazivaju ‘Zelenskij’ premda bi, ako se već inzistira na doslovnosti, trebalo biti Zelenskyj ili još točnije Zelens’kyj. Osobno držim da se treba držati minimalno pohrvaćenog oblika ‘Zelenski’ jer u protivnom bismo morali i Dostojevskom korigirati prezime.

Organizator i moderator zagrebačkog skupa podrške Ukrajini Ivan Zvonimir Čičak Zelenskog je preimenovao u Zelinskog. Inače, kada je o spomenutom skupu riječ, lijepo je da je održan, osjetila se iskrena sklonost Hrvata ukrajinskom narodu, i to ne samo zbog tragedije kroz koju prolazi nego i zbog sudbinske sličnosti hrvatskoga i ukrajinskoga naroda. Bio sam na skupu i bilo mi je toplo oko srca, međutim moram reći da nisam mogao odoljeti napasti ciničnog osmijeha dok sam slušao čelnika HHO-a kako vatreno zastupa ukrajinsku stvar i kliče ukrajinski ekvivalent pozdravu ‘Za dom’, a HHO 2001. izdao brošuru u kojoj je višestruko preuveličan broj poginulih srpskih civila u operaciji Oluja i tu je protuhrvatsku laž na Haaški sud išao zastupati notorni Žarko Puhovski. Razgalilo me, moram priznati, i Piculino ukrajinsko ”ustašovanje”. Izgleda da i nacionalno zanosni diskurs može imati i pozitivne konotacije. Ako nema hrvatski predznak.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo/