Dinko Dedić: Temelji zapadne civilizacije se ne obnavljaju atomskim bombama

Pomno pratim razvoj događaja vezanih uz rusko nastojanje okupirati Ukrajinu. Pratim ga iz svih uglova, reakcije svih faktora, od onih koji su direktno uključeni do onih koji bi to mogli postati, službene izjave sa svih strana, komentatore i argumentatore iz Rusije i Ukrajine, iz Kine, Indije i Turske, iz država EU, SAD-a i Kanade a posebno iz Srbije i Hrvatske i pokušavam sve to, po Bogu i po pravdi svrstati, ili bolje rečeno razvrstati na šrokogrudno i sebično, na lažno i istinito, vjerodostojno i cinično, na obmanjeno i informirano.

Svega spomenutog ima utkanog u taj šareni tepih odnosa prema ovim sudbonosnim događajima, od onih koji iskreno suosjećaju s patnjom ukrajinskog naroda i spremni su ponijeti dio tereta i troškova, kako bi se zaustavila njegova patnja, do onih koji u Beogradu javno i masovno slave Putina i valjda po prvi put od vremena kada su Ponciju Pilatu skandirali “Raspni ga, raspni ga” nose križeve ili ih crtaju po ukrajinskim zastava slaveći smrt koja kosi ukrajinski narod.

Kao pripadnik jednog malog porobljenog naroda, koji je veću polovinu svog života proveo u direktnom sukobu s nosiocima njegova ugnjetavanja, suosjećam posebno s malim narodima koji su doživjeli ili još uvijek trpe sličnu sudbinu. Suosjećam s njima, s Bascima i Kataloncima, s Kuridma i Palestincima, s kosovskim Albancima, sa svima koji su patili po diktatu tuđinske ili tuđinskom ideologijom zatrovane domaće vlasti. Posebnu bliskost sam osjetio s narodima pod jarmom Rusije u sastavu Sovjetskog Saveza i njegova varšavskog bloka jer smo bili prisiljeni trpjeti diktaturu potkovanu istom nasilničkom ideologijom.

Kroz godine izbjeglištva upoznao sam u svojoj sredini mađarske i češke izbjeglice, žrtve ruske intervencije, a među njima sam se najviše zbližio s Ukrajincima, brojnom zajednicom u Australiji koja je ovdje bila razvijena slično hrvatskoj, sa svojim crkvama, domovima i nacionalnim organizacijama.

Danas, kada su se našli pod udarom jedne od dvije atomske supersile, vidim kako se Ukrajini po mnogočemu ponavlja naša sudbina. Sa svih strana okružen ruskom vojskom, izbombardirani grad Karkov nedaleko ruske granice koji se još uvijek ne predaje, danas vidim kao Vukovar čiji se branitelji odupiru naletima stostruko jačeg protivnika.

Koliko god je Ukrajina veća od Hrvatske, toliko je Rusija veća od Ukrajine, pa je i broj ukrajinskih izbjeglica, njih milijun i pol u svega desetak dana, razmjerno veći od hrvatskih.

“Do pasa goli slavenski junak na konju protiv senilnog i dekadentnog Bidena”

Kako može bilo tko, a posebno Hrvat, ne suosjećati sa sudbinom ukrajinskog naroda, koji je civilizacijski, etnički pa ako treba i genetički nama toliko blizak, uzimajući u obzir naše davno bijelohrvatsko podrijetlo, iz postojbine koja je zahvaćala i zapadne dijelove Ukrajine, s gradom Lavovom, danas nazvanim Lviv, svega 300 km istočno od “našeg” Krakova, dakle baš toliko koliko je Vukovar udaljen od Zagreba.

Međutim, u Srbiji na veliko, a djelomično i u Hrvatskoj, pojavljuje se jedna cinična mantra naknadne pameti, gdje se Ukrajinu svodi na status kolateralne, nemalo zanemarive žrtve, lokalne posljedice globalnog nadmetanja supersila Amerike i Rusije, u borbi za nadmoć, žrtve sukoba agresivnog nacionalizma i globalnog neoliberalizma, pravoslavnog kršćanskog fundamentalizama i bezbožnog zapadnog agnosticizma, “zdravog, vitalnog, jasnog, neustrašivog, mišićavog junaka do pasa golog na konju u galopu, Putina, protiv starog, senilnog, zbunjenog, neartikuliranog i mumljajućeg Bidena”.

Meni je donekle razumljiva srpska identifikacija s Rusijom kao s pokrivačem vlastite golotinje, beznačaja i poraza popraćenog osudama zločina do granica genocida. Postoje razlozi, pa makar bili i psihopatske naravi, koji mogu objasniti ushićenje istočnim, pravoslavnim, divljim, pansavenskim čiščenjem od onih odnarođenih, zapadom zaraženih i odmetnutih elemenata kakvi su Hrvati za Srbe ili Ukrajinci za Ruse.

Objašnjivo je da Srbi Putina vide kao inkarnaciju Miloša Obilića koji sa sabljom tamani infidele, ali mi nikako nije jasno odakle se među Hrvatima mogu pojaviti ljudi koji u Putinu, odanom dužnosniku KGB-a koji je deklarativno izjavio da je raspad Sovjetskog Saveza sa svime što je bezbožno predstavljao, najveća tragedija dvadesetog stoljeća, mogu vidjeti spasioca tradicionalne kršćanske civilizacije i borca za očuvanje naše hrvatske uljudbe koju nam zapad tako nemilosrdo uništava.

Cinična mantra naknadne pameti

Posebno se u tom pravdanju Putinova zločina kao sredstvo koristi cinična mantra naknadne pameti, kada se iznosi i nabraja sve zlo koje je kroz godine Amerika namijela drugim narodima, pa se nabrajaju ratovi i okupacije od Vijetnama do Afganistana, uključujući Irak, Siriju i Libiju, pitajući: “Kako to da se onda nitko nije bunio kad je Amerika radila iste takve stvari, nego se svi bune sada kada to radi Rusija?”

Pitanje je sasvim na mjestu, a to da se nitko nije bunio uključuje i one koji danas postavljaju to pitanje, a nisu ga postavljali kad je bilo vrijeme postavljati. Kako to da ga postavljaju tek danas, baš u vijeme ruske agresije na Ukrajinu, kao da im je Putin otvorio oči o tome kako su drugi radili zlo, pa sve zlo koje su drugi počinili u prošlosti, naknadnom pameću ispada kao opravdanje za ono što Putin danas radi Ukrajini, po logici “svi smo isti”, kojom se za devedesete govori kako su “Hrvati i Srbi zaratili nakon što su se Tuđman i Miloišević zavadili”. To je ista ona logika po kojoj oni koji se “ne bi šteli mešati” pozovaju da se obadvje strane povuku, ne misleći da se Ukrajnici nemaju kuda povući osim kao izbjeglice u zapadne zemlje.

Kad netko odluči počiniti ubojstvo, onda nije vrijeme govoriti o tome kako su i drugi ubijali i kako je društvo u kojemu je odrastao, krivo što je on postao takav. Nije vrijeme za opravdavanje, nego ga hitno treba spriječiti a duboke uzroke koji su možebitno pridonijeli njegovu takvom postupanju, razrađivati kasnije.

Puno bi medijskog prostora trebalo za obradu svih američkih invazija. Dovoljno će biti spomenuti da da je u svim tim okupacijama drugu stranu zastupala Rusija, i u Vijetnamu, i u Afganistanu, a u Siriji nakon američkog povlačenja Rusi dominiraju i danas.

Svijet je šutio i nije se ujedinio protiv američkih intervencija po svijetu, ali je šutio i povodom Putinovih intervencija u Gruziji, Azerbajdžanu i Čečeniji.

Unatoč toga što se danas potencira NATO-vo verbalno obećanje, kakva inače “nisu vrijedna papira na koji su napisana”, da se neće širiti, nije NATO ni gurao ni pozivao države uspostavljne raspadom Sovjetskog Saveza ili osamostaljene nestankom sovjetskog bloka da mu se priključe, nego su mu se sve te države svim silama same nastojale priključiti, što bi barem svi Hrvati morali na vlastitom primjeru razumjeti. Ako NATO ima grijeha, onda je to grijeh što je druge primio a Gruziju i Ukrajinu ostavio na nemilost Putinovoj Rusiji, radi čega danas Ukrajina plaća danak. Doda li se tome da je i sam Putin vodio razgovore o mogućem ruskom pristupu u NATO, jasno pokazuje da je NATO obrambeni savez koji nikada nije ni na koji način kročio na ruski teritorij, prijetio mu ili ga na bilo koji način ugrožavao.

Temelji zapadne civilizacije se ne obnavljaju atomskim bombama

Postavljanje nekakvih atomskih raketa u Ukrajini je besmislica, pa je i samo pristupanje Ukrajine u NATO danas, uza sva ukrajinska nastojanja, neostvarivo, jer Ukrajina ne zadovoljva uvjete i trebalo bi joj najmanje 10 godina da ih stekne, što je Putinu dobro poznato.

Zapad uopće nije naoružavao Ukrajinu sve do 2014. kada je aneksijom Krima i od Rusije potpomogunte pobune ruske manjine u Donjecku i Luhansku, Ukrajina počela nabavljati i nabavila nešto, a ni iz bliza dovoljno naoružanja. Dovoljno će biti vidjeti da protiv modernog ruskog pješačkog naoružanja, Ukrajinci većinom stoje sa starim sovjetskim strošnim kalašnjikovima u rukama.

NATO nikako nije bio niti je danas prijetnja Rusiji, osim ako se Rusija ne namjerava povratiti na pozicije nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Uostalom, Putin sam svojim govorom ruskoj javnosti preko televizije najbolje objašnjava svoje ratne motive poduprte povijesnim krivotvorinama o nepostojanju ukrajinske nacije koja prema njemu nema pravo na vlastitu državu.

U istinu, ukrajinski narod se danas bori za opstanak svoje suverene i samostalne države baš kao što se  hrvatski narod borio za svoju samostalnost nakon dugih stoljeća ropstva i tuđinske vlasti i treba ga svim sredstvima podržati, jer bezbožni divljak s istoka, profesionalni agent KGB-a koji se domogao vlasti i Rusijom gospodari zabranom svih slobodnih medija i likvidacijom svoje opozicije trovanjem i drugim sredstvima, dok na ulici uhićuje i zatvara desetke tisuća Rusa koji mu se suprotstavljaju, ne može biti spasilac zapadne civilizacije koliko god ona bila narušena, već se pretvorio u tiranina kakvog smo trpjeli od 1945. do njegove smrti. Radi toga bi ga baš mi, svi Hrvati bez iznimke, morali biti u stanju prepoznati i lijek za europsku i općenito posrnulu zapadnu civilizaciju tražiti negdje drugdje. Atomskim bombama se ne liječi civilizaciju, nego ju se iz temelja uništava i ostavlja ruševine kao jedini spomen njena negdašnjeg postojanja.

Dinko Dedić/Projekt Velebit/https://projektvelebit.com/Hrvatsko nebo