Z. Miliša: Zašto su laži snažnije od istine?

Istina stvara neprijatelje

Medijske laži u Ukrajini se šire kao vatrena stihija. Međutim, ima i onih koji se nazivaju “analitičaima”, a ljude plaše novim razaranjima. Takve koji ciljano i namjerno obmanjuju ili straše ljude vidim kao (ratne) profitere (koji trguju patnjama unesrećenih) ili kao piromane koji izazivaju razorne požare! Neki spekuliraju kako je nakon Ukrajine na redu BiH, stvarajući prostor za nove nerede i/ili nova žarišta kaosa. Tako se stvaraju preduvjeti za aktiviranje sumanutih ideja zlikovaca i na ovim prostorima!

U moru lažnih bombastičnih naslova na tzv društvenim mrežama, koji se tiču rata u Ukrajini, zadnja je (koju sam pročitao) da amerikanci šalju borbene avione. To je klasični primjer senzacionalističkog novinarstva da svi kliknu za otvoriti bombastično – katastrofične vijesti, a to nam je i bez korone postalo “novo normalno”. Jednom će proći i medijima interes za ovaj rat, pa ćemo vidjeti kojim će nas novim lažima bombardirati.

Jestin Coler kao vlasnik internetske kompanije (disinformedia.inc) namjerno obmanjuje građane. Njegov glavni moto je: “Na lažima se dobro zarađuje!” Danas, osobito u umreženom svijetu informacija, vrijedi stara pouka: Sto puta ponovljena laž postaje istinom! Ratovi i stradanje civila u Siriji, Somaliji i Jemenu, započeti 2015. godine i traju i danas, ali to ne zanima svjetske lidere pa onda ni medije! Prije sedam godina, novinar-komentator Gearoid O’Colmain, otkrio je istinu o financiranju ISIL-a, koje su “naoružali i obučili SAD, a sada se licemjerno zgražaju nad situacijom.” Istaknuo je da se mediji stavljaju u službu širenja straha od muslimana s ciljem uvođenja svjetske strahovlade.

Medijski manipulatori služe se strategijom zaglupljivanja ljudi sa širenjem lažnih vijesti ili informacija, preusmjeravanjem pozornosti javnosti s važnih problema na nevažne, poticanjem emocija i njihovom zloporabom, što se koristi za poticanje strasti i otklon od razumnog razlučivanja te stvaranjem beznađa. Primjerice, ljudi se opterećuju osjećajem krivnje jer malo ili ništa ne poduzimaju, a onda opterećuju druge da im (nedovoljno) pomažu.

Jednako je i s nacionalnim osjećajem krivnje ili bezperspektivnosti. Medijske manupulacije imaju učinka jer imaju uporište u ljudima koji vole živjeti u hotimičnim obmanama. Njemačka poslovica kaže: “Istina je kao sveta voda: svatko je hvali, ali nitko ne voli da mu je u oči prskaju”. Latinska poslovica kaže Veritas odium parit – “Istina stvara neprijatelje”.

Važan korak prema osobnom i društvenom oslobođenju jest osloboditi se laži u koje sebe uvjeravamo. Samo veliki mislioci su uvidjeli antropološku odrednicu moći laži i obmana u ljudskom rodu. Problem nastaje kada ljudi “žele saznati baš sve osim onoga što vrijedi znati” (Oscar Wilde). Turska narodna izreka kaže: “Da nema laži, istina ne bi bila dragocjena”. Nerijetko ljudi mrze ljude koji govore istine, a obeshrabrujuće je koliko “se malo ljudi čudi kada čuju istinu, a koliko ih malo šokiraju laži.” (Noël Coward).

Jedan vrhunski psihijatar jednom je izjavio: “Čovjek ima sjajnu sposobnost da ne vidi ono što ne želi vidjeti”. Svjetski priznati psihoterapeuti otkrivaju da ljudi radije žive u lagodi svojih obmana, nego u nelagodi svjetla (reflektora) istine. Problem nastaje kada laži postaju navike ili način života, jer “ljudskom samozavaravanju nema granica.” (L. E. Shapio)

Oni koji obmanjuju ili zatupljuju ljude opasni su kao i oni koji “ne znaju, a ne znaju da ne znaju. Tko ne zna, a zna da ne zna – naučite ga! Tko zna, a ne zna da zna – probudite ga! Tko zna i zna da zna – slijedite ga!” (Konfucije).

Poučne ratne priče o moći laži ili samoobmana

Kako možemo na prošlost i sadašnjost gledati s podozrenjem, a očekivati vedriju budućnost?

Potresno pismo Ukrajincima Aide Čerkez izvrsno opisuje destruktivnu snagu laži. U svom pismu podrške Ukrajincima prenosi svoja iskustva iz opkoljenog Sarajeva. Aida Čerkez je od 1992. godine radila za agenciju The Associated Press u Sarajevu. Iz njezinog pisma prenosim dijelove o razornoj moći laži:

“Dragi prijatelji, bit ćete gladni, žedni, promrzli i prljavi, izgubit ćete svoje domove, prijatelje i članove obitelji, ali ono što će vas najviše boljeti bit će laži. Laži, da ste vi odgovorni za ono što vam se događa. Laži, da vi činite ono što se čini vama. Te laži će napraviti bezbroj rupa na vašim srcima, ali bez toga da će zaustaviti njihove otkucaje ili ih zamrznuti. Vidim da su uništili vaš TV toranj. Žele da vas drže u mraku, baš kao što su držali nas u mraku. Žele ugasiti svjetlo, da ne možemo vidjeti što vam rade. U mračnim vremenima koja su pred vama gubit ćete nadu povremeno, ali pišem vam iz budućnosti i govorim vam, opstat ćete, baš kao što smo mi… Šaljem vam najdragocjeniju stvar koju imam, moj slogan, malo prilagođen za vas: “Ukrajina će biti, sve drugo će proći”, napisala je Čerkez.

Zlatko Dizdarević, proživljavajući kao novinar strahote rata u Sarajevu, je 8. lipnja 1992. napisao: “Agresori su nam srušili sve… Ni oprošteno ni zaboravljeno neće biti to što su srušili najbolje u nama…” Parafrazirajući misli M. L. Kinga, da nas manje ubijaju riječi naših neprijatelja od šutnje prijatelja, onda je lakše oprostiti neprijateljima nego prijateljima!

O zametnutim sudbinama žrtava rata pisao sam 1996. u reportaži o Branku Šegariću, jednom od rijetkih preživjelih svjedoka stradanja Škabrnje s kraja 1991. godine. Tome junaku iz moje (najemotivnije) reportaže (objavljene u tadašnjem splitskom tjedniku Dan) lokalni su Srbi ubili oca, tri brata, baku, strica i strinu te tri najbliža rođaka. Tada sam se pitao zašto novinari nisu prikazati dramu obitelji Šegarić, jedne od najvećih stradalnika Domovinskog rata.

Junak ove moje priče nije dočekao dan da se izvedu pred “lice” pravde krvnici koji su izvršili zločine nad njegovim najbližima i mještanima. Pomogla mu je vjera, ali je ipak i on preminuo, ne dočekavši presudu krvnicima. Ovdje vrijedi citirati kardinala Vinka Puljića, koji je povodom 29 godina od pada Vukovara u studenom 2020. godine izrekao snažnu misao: “Molimo i za one koji su činili zlo, da im Bog da spoznati zloću i okajati grijeh”! Mediji radije objavljuju poluinformacije i senzacionalističke laži negoli teške i istine o “malim ljudima”, pravim junacima.

Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH na Zapadu su željeli udovoljiti svojoj morbidnoj znatiželji o žrtvama rata pretvorenim u polja “zečeva za odstrel” (M Mazzantini). Tada su Sarajevo, Mostar, Vukovar… bili “u modi”. Ti gradovi mučenici, odvojeni od ostatka svijeta, bili su prepušteni na “milost i nemilost svojim krvnicima” (M. Mazzantini). Sada se, prikazivanjem najbrutalnijih slika, čak i lažnih iz Ukrajine, nastavlja isti trend.

Thurman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo navodi primjer posljedice izbora dvaju prijatelja. “Kad su SAD zaratile s Meksikom, David je bio protiv toga da je primjerom pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov se prijatelj Emerson isto protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao ni prosvjedovao. To je bio njegov izbor. Jednog dana Emerson je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo pa se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori: ‘Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani.” Naš život nije autentičan kada ga dajemo u ruke drugima, a svoj identitet formiramo tek onda kada sami odlučujemo.

Laži o prijateljstvu

Upitajmo se koliko smo puta od bliskih ljudi tražili potvrdu svojih zabluda, onoga u što želimo vjerovati, a u što ni sami nismo sigurni? “Da bi našao prijatelja moraš zažmiriti na jedno oko, a da bi ga zadržao moraš zažmiriti na oba” (Norman Douglas).

Mađarska poslovica kaže: “Blago onome tko ima prijatelje, teško onome kome su potrebni”.

A. G. Matoš je zapisao. “Ljudi praštaju sve osim iskrenosti”. U prijateljstvu nema nametanja svojih stavova, uvjerenja ili ponašanja, ispraznih razgovora, ogovaranja drugih niti laskanja. Laskanje je hraniteljica naših prijetvornosti ili sebičnosti. Oscar Wilde provocira pitanjem: “Čemu prijatelji ako im ne možete reći sve u lice?” Nisu nam prijatelji oni koji su u svemu sumnjičavi, vazda u problemima ili, suprotno, oni koji nam laskaju. Nije nam prijatelj onaj tko sebe uvijek predstavlja kao žrtvu ovih ili onih ljudi i okolnosti. Rumunjska poslovica kaže: “Čuvaj me, Bože, prijatelja, jer se neprijatelja čuvam sam”. Pascal ovo radikalizira: “Nitko ne govori u našoj prisutnosti onako kako govori u našoj odsutnosti. Kada bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu.”

Istaknuti psihijatar i bračni savjetnik, Jürg Willi, višegodišnjim iskustvom otkriva da parove ne povezuju zajedničke sklonosti nego odbojnosti prema drugima. Prema njegovim riječima, malo toga unosi stabilnost u vezu kao ogovaranje!

Laži u koje se uvjeravamo

Laži u koje sebe uvjeravamo naziv je knjige sjajnog psihologa Chrisa Thrumana. Zavaravajući sebe, varamo i druge. Thruman, kao psiholog, u knjizi otkriva brojne primjere destruktivnih laži samozavaravanja svojih klijenata koji su postali ovisnici o lažima. Ljudi čine dobra i ružna djela. “Nitko nije toliko loš koliko bi mogao biti niti je toliko dobar koliko bi mogao biti” (Thruman). Od poduže liste laži, opisanih u knjizi, ovdje izdvajam samo tri s kojima mnogi žive…

1.Lakše je izbjegavati probleme nego se suočiti s njima. Problemi se umnožavaju kada se izbjegavaju. Oni koji su bježe od promjena navode brojne “razloge”, a radi se o izgovorima, jer “kad ima volje, ima i načina” (G. B. Shaw).

Eckhart Tolle autor knjige Moć sadašnjeg trenutka ostat će zapažen po ovoj misli: “Kada se žalite, vi radite od sebe žrtvu. Napustite situaciju, promijenite situaciju ili je prihvatite. Sve ostalo je ludilo.”

2. Za moje probleme i/ili nesreće kriv je netko drugi. Oni koji stalno okrivljuju druge uživljavaju se u ulogu žrtve i od drugih očekuju sažaljenje. Koliko smo puta imali prilike čuti: “Mene – nas nitko ne razumije!” Nesreće (koje nam se događaju) ne poznaju samo jednu stranu koja je isključivi krivac. Život nije crno-bijeli svijet, a priklanjanje jednoj strani ne otkriva sagledavanje spektra činjenica i odnosa. Vrlo je malo slučajeva u kojima je kriva samo jedna strana. Takve osobe teško prihvaćaju druge sa svojim različitostima i minimaliziraju njihove probleme. Thruman je ovako demistificirao ovu laž: “Vrlo je lako povjerovati u laž da mi uzrokujemo sve svoje probleme, kao što je lako povjerovati u suprotnu laž – da naše probleme uzrokuju drugi…Nitko nije toliko loš koliko bi mogao biti niti je toliko dobar koliko bi mogao biti.” (C. Thruman)

Rat u Ukrajini pokazuje da je to sukob između velikoruskoga imperijalizma i zapada Europe. Licemjerstvo Europskih političara koji suosjećaju s narodom Ukrajine, a isti su u svim ranijim ratovima, kao i SAD producirali ratne strahote.

3. Ljudi su dobri. Thruman je jedan od rijetkih psihologa koji ne vjeruje tezi da su ljudi (u osnovi) dobri. “Ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot i ljubav prema drugima. Ljudi su u osobnom životu češće sebični nego nesebični, češće neprijateljski nego prijateljski raspoloženi”… (Thruman).

Otkrivanje strategije paraliziranja kritičkog mišljenja, ratovanja i pokoravanja, dužničkog ropstva, kriznih žarišta, manipulacije ljudima, laži u koje se uvjeravamo, defetizma, indiferentnost prema patnjama drugih… će biti prvi znak da izlazimo iz ralja režiranih laži /ili upravljanog kaosa.

Zaključno: Poučna priča

Aurelije Augustin u Ispovijestima (prvo) je upitao pa (lucidno) ustvrdio: “Zašto istina stvara mržnju, a ugađanje prijateljstvo? Zato što ljudi ne ljube istinu, nego svoje mišljenje kao istinu.”

Jorge Bucay u knjizi Ispričat ću ti priču navodi ovaj poučan primjer suočavanja s istinom. “Neki je čovjek šetao uličicama grada. Imao je vremena i zato bi zastajao pred svakim izlogom, pred svakom trgovinom, na svakom trgu. Iznenada se našao pred skromnim dućanom bez ikakva natpisa. Znatiželjan, odluči ući. Ugleda pult na kojemu je stajala tabla s natpisom: Dućan istine. Čovjek je bio iznenađen. Prišao je gospođici koja je stajala za pultom i upitao: ‘Oprostite, ovo je dućan istine?’ ‘Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?’ ‘Potpunu istinu’, odgovori bez razmišljanja. ‘Toliko sam umoran od laži i krivotvorenja. Ne želim više generalizacija ni opravdanja, laži ni prijevara. Čistu istinu želim.’ ‘Dobro, gospodine, ali znate li koja je cijena?’ ‘Ne. Koja je?’ ‘Ako je kupite’, rekla mu je, ‘cijena je da više nikada nećete biti mirni!’ Čovjekovim su leđima prošli trnci.. ‘Hvala, hvala… Oprostite’, promucao je. Okrenuo se i izašao iz dućana. Osjećao se postiđen kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu, da mu trebaju laži, ili opravdanja… ‘Možda poslije’, pomislio je.”

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo