Šiljo: Mir u Ukrajini, stabilnost u Europi, neutralnost Ukrajine i Bjelorusije!

Mir u Ukrajini; mir, sigurnost i stabilnost u Europi? To su u nedavno nastalim okolnostima dva cilja kojima može stremiti svaki Europljanin koji suosjeća s onima koji stradavaju i pate i kojemu je doista stalo do onoga što nam je svima temeljno i najprječe. Svako drukčije postavljanje prioriteta neodgovoran je odnos prema stvarnosti i pogibeljna igra s razgorjelim ratnim požarom i njegovim posljedicama te s mogućim premještanjem ratišta na druge zemlje i time sve većom vjerojatnošću da budu upotrijebljena i „strategijska“, dakle i nuklearna oružja. No kako te ciljeve ostvariti? Prvo tako da se uvidi gdje je mogući izlaz, da se odredi realne ciljeve i da se krene prema njima! Tako da se u međunarodnu komunikaciju, i u komunikaciju Ukrajine i Zapada s Moskvom, unesu oni elementi koji bi mogli voditi k njima. Zatezanje užeta „do istrage naše ili vaše“ pojačava napetosti, pospješuje eskalaciju i vodi prema općem tonjenju i pogibeljnim ponorima. Uspostaviti mir u Ukrajini i postaviti čvrstu osnovu za stabilizaciju Europe moguće je samo tako da se razmišlja o političko-sigurnosnim tampon-zonama, koje bi uključivale ne samo Ukrajinu, nego i Bjelorusiju, a moguće i poneku zemlju drugdje, recimo na tzv. Zapadnom Balkanu. 

Prije nego što je g. 1991. počela i dok je trajala agresija JNA, Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, čitava „međunarodna zajednica“ ulagala je velike političke i diplomatski napore da izmiri „sukobljene strane“, da se zaustavi agresija i da se pregovorima dođe do rješenja. Slično je, još aktivnije, djelovala za vrijeme agresije na BiH i građanskog rata u njoj. Sve do postizanja najprije Washingtonskog, a zatim i Daytonskog sporazuma, kojima je uspostavljen mir i udaren kakav-takav temelj daljnjem političkom razvoju i mirnodobskom napretku.

„Međunarodna zajednica“ u međuvremenu se raspala

Današnje je stanje takvo da se „međunarodna zajednica“, u (pre)velikoj mjeri, u međuvremenu raspala. Ona nije u osnovi promatrač zbivanja na terenu trećih i miroljubiv posrednik, nego su glavne sile izravno, neizravno, putem sankcija, embarga, izolacija i slanja pomoći u oružju i na druge načine umiješane u ratna i u sukobljena političko-diplomatska zbivanja i poduzimanja. Rusija, kao oružana velesila i stalna članica Vijeća sigurnosti, agresor je na teritoriju druge države i prijeti NATO-u odnosno zapadnim zemljama, a Kina kao velesila 21. stoljeća i druga od pet stalnih članica Vijeća štiti, praktički, leđa Moskvi, makar i kao suzdržana pri ovotjednom glasovanju u Vijeću sigurnosti UN-a za rezoluciju kojom bi se osudilo rusku agresiju. Suzdržana je bila i Indija te Ujedinjeni Arapski Emirati. Rusija je, razumije se, na predloženu rezoluciju stavila veto. „Međunarodna zajednica“ kao takva podijeljena je u sebi i stoga blokirana u legalnom i legitimnom postupanju u ime čovječanstva ili za dobro ugrožene strane. S Rusijom su izravno konfrontirani SAD, V. Britanija i Francuska. Itd.

Sve to kazuje da ni na europskom ni na širem ili globalnom planu nije moguće usuglašenje ni o kvalifikaciji toga što se u Ukrajini događa, a kamoli o mjerama koje bi glavne sile u međunarodnoj zajednici poduzele a da pritom same ne uđu u međusobni oružani ili drugi ozbiljan sukob.

Geopolitičko suparništvo velikih sila i najava širenja NATO-a na Ukrajinu doveli su do rata

Okolnosti su dakle bitno drukčije. U osnovi, ako načas zanemarimo velikoruska presizanja na ukrajinsku zemlju i narod (koja su „drugi par rukava“), sve što se događa u osnovi je posljedica geopolitičkog suparništva velikih sila i suprotstavljanja zapadnih zemalja s njihovim vojnim savezom NATO s jedne Rusiji s druge strane, u neposrednoj blizini njezinih zapadnih granica. 

(Zanimljivo, takvih suprotstavljanja nema recimo na Dalekom istoku između Aljaske kao dijela SAD-a i Ruske Federacije, za sada ni u Arktiku, pa ni SAD-a prema Venezueli ili Kubi, ni drugdje gdje bi ih moglo biti.) 

Ukrajina je, zapravo, kolateralna žrtva u širem geopolitičkom odmjeravanju i u suparništvu velikih. Ono je tijekom posljednjih dvadesetak godina preraslo u polu-opkoljavanje, pritiskanje i „demonizaciju“ Rusije s europske strane, a zatim u protuudar s ruske strane. Moskva je kroz Putinova usta izgovorila odlučan „njet“ politici širenja NATO-a na gotovo sve zemlje u Europi koje s njom graniče. Kap koja je prelila čašu bila je najava uključenja Ukrajine u Sjevernoatlantski savez i moguće raspoređivanje nuklearnog i drugog oružja toga saveza (praktički: američkog oružja) na njezinu ozemlju, a „pod nosom“ Rusiji. 

Zaustaviti što prije rat u Ukrajini može se isključivo temeljem pregovora!

No dobro, možemo mi geopolitiku i tumačenja toga tko koga vojno više, a tko koga vojno manje ugrožava razmještanjem svojih projektila na područja istočne Europe prepustiti velikima i njihovim geopolitičarima, stratezima, analitičarima, političarima i medijskim trubačima. Ali istodobno nijedan iskren i civiliziran Europljanin ne želi niti smije nekritički prepustiti „onima gore“ da iznad naših glava i preko naših leđa i naših domovina „poravnavaju“ svoje račune. Zato što se njihovo međusobno geopolitičko nadmetanje i sukobljavanje tiče najprije naše „gole kože“, naše budućnosti i našega ekonomskog, a možda i fizičkog opstanka i ukupne nam budućnosti. Pred kojom se isprječuju i druge krupne brige i „izazovi“.

Zaustaviti što prije rat u Ukrajini, koji bi u protivnomu mogao potrajati dugo, odnositi ljudske živote i opustošiti ukrajinski narod i zemlju, može se do daljnjega postići samo i isključivo temeljem pregovora! U njima pak svaka strana mora u nečemu popustiti odnosno pokazati spremnost da privremeno obustavi vojna djelovanja i pokaže spremnost na daljnje dogovore i kompromise. To je u interesu objema stranama, zato što nijedna strana ne može – gledano ni prama van ni prama unutra! – iz ovog rata izaći kao nedvojben i kao trajan pobjednik. Naprotiv, kakav god bio ishod ovoga rata, on ne će donijeti razrješenje geopolitičkog i geoekonomskog grča ni u Ukrajini ni u Europi. 

Ukrajini ne preostaje ništa drugo, osim trajnog sukoba, doli prihvatiti status neutralnosti

Ukrajinska strana morala bi žurno razmisliti na što bi mogla pristati. Nakon što su očekivanja da će NATO vojno priskočiti u pomoć Ukrajini definitivno pala u vodu, a što je i predsjednik Zelenskij u subotu 5. ožujka s ogorčenjem konstatirao, svakomu može biti razvidno da ta zemlja ne će u NATO u svojim međunarodno priznatim granicama ući zacijelo nikada. Takva spoznaja nužno dovodi ukrajinski narod i njegovo političko i vojno vodstvo do spoznaje da se mora uzdati „u se i u svoje kljuse“. Da mora, dakle, svojom glavom o svemu iznova razmisliti, sve proračunati. I da političko vodstvo mora ili odstupiti (zato što se oslanjalo na pogrješnu strategijsku procjenu) ili iznova izraziti i oblikovati nove pozicije u novonastalim političko-vojnim okolnostima. Isto vrijedi i za ruskog predsjednika Putina odnosno Kremlj. Nužno je žurno u Kijevu re-definirati pregovaračke i opće nacionalne pozicije koje bi mogle biti branjive, a u svakom slučaju takve kojima bi se što prije zaustavilo ovu bezumnu i uništavajuću rusku agresiju. Prije nego što se ona prometne u još brutalnije oblike i prije nego što ugrozi živote ili mogućnost opstanka u svojim domovima i gradovima novim stotinama tisuća i milijuna Ukrajinaca. 

Drugim riječima, Ukrajini ne preostaje ništa drugo, osim trajnog sukoba, doli prihvatiti status neutralnosti, ako bi to bilo dovoljno da se uspostavi primirje, te da se u miru nastave mučni i dugotrajni pregovori o teritorijalnoj cjelovitosti, o odnosu ukrajinske države i de facto okupiranih područja odnosno anektiranog Krima i o svemu ostalomu. 

To Rusiju doduše ne bi spasilo, ali bi i Europu moglo upropastiti!

Što se tiče Europe kao cjeline, očito je da je polariziranje i sve veće zatezanje užeta između dviju glavnih zapadnih organizacija s jedne strane: NATO-a i EU-a, i Ruske Federacije i njezinih otvorenih ili prikrivenih saveznika s druge strane dovelo do stanja u kojemu je strukturno i dubinski ugrožen mir, stabilnost i realni prosperitet Europe kao kontinenta i mnogih država na njemu. 

Prijetnje s ruske strane – iako je SAD na njih upozoravao tjednima prije ruske vojne invazije na Ukrajinu – bile su u Europi zanemarivane i podcjenjivane. Sada je Putin pokazao da je spreman na otvorenu agresiju. Bude li u Ukrajini ostvario glavne ciljeve, ne će stati, vjerojatno će krenuti dalje, na ovaj ili onaj način. Bude li pak u Ukrajini i na širem planu stisnut u kut, a Rusija kao država, narod i društvo dovedena u ’egzistencijalnu krizu’, pretvorena u izoliranu zemlju-pariju koja se iznutra urušava, mogao bi posegnuti i za ostalim čega ima u svom arsenalu. To Rusiju doduše ne bi spasilo, ali bi i Europu moglo upropastiti.

Stoga je upravo dok traje agresija i brutalan rat u Ukrajini pravi čas i krajnje vrijeme da se sigurnost i stabilnost europskog kontinenta iznova razmotri i re-definira, a u svakom slučaju da se iz afekta i „načelnih razloga“ ne srlja u obračun s Rusijom, sve „do istrage [=uništenja] naše ili vaše“.

Koliko se može vidjeti, jedini način da dođe do de-eskalacije i do obnove pregovora bio bi ponuditi neki koncept koji bi i oružano moćnoj i prijetećoj Rusiji i ekonomski i politički snažnoj – ali o Rusiji i nekim državama i dijelovima svijeta i te kako ovisnoj – Europskoj uniji nudio jamstva buduće sigurnosti i stabilnosti. 

Mora se iznova i žurno razmotriti nove ideje i opcije, pa i koncept stvaranja tampon-zona

Taj koncept morao bi sadržavati i odustajanje od inzistiranja na načelima i vlastitim isključivim razlozima, ciljevima i interesima, i morao bi uzeti u obzir i razloge, ciljeve i interese one druge strane u ovoj dvopolnoj suprotstavljenosti. Pa i da Putin kojim slučajem padne ili bude svrgnut, ni bilo koja nova vlast u Moskvi ne bi mogla odustati od zaštite nacionalne sigurnosti i interesa Rusije ni od nastojanja da se oslobodi zapadnih aspiracija koje u Rusiji razumiju kao ugrozu njezine nacionalne sigurnosti, kao zlonamjerno izoliranje ili kao (podmuklo) neprijateljsko djelovanje prema državi čiji se teritorij proteže od Bjelorusije do Arktika, Kine i Aljaske.

Sa svime time na umu, mora se iznova i žurno razmotriti nove ideje. Jedna od njih, koja je svakako razumna, iziskivala bi stavljanje na stol sigurnosnog koncepta stvaranja tampon-zona, s ciljem da obje strane odustanu od razmještanja strateškog naoružanja kojim se može napasti ili ozbiljno ugroziti ona druga strana. Dok Putin u svojim uvjetovanjima za obustavu agresije inzistira (doduše, ne samo!) na vojnoj neutralnosti Ukrajine (neutralne su primjerice Švicarska i Austrija, a u nekom smislu i Švedska i Finska; nijedna nije ulazila u NATO ili u koji drugi vojni savez), Zapad bi morao kao protutežu tomu zahtijevati u komunikaciji s Minskom i Moskvom neutralnost Bjelorusije. To  je naime najlogičniji zahtjev kojim bi parirao ruskom uvjetovanju primirja Ukrajini. 

Koliko bi god, naime, Ukrajina kao eventualna članica sjevernoatlantskoga vojnog saveza mogla poslužiti tomu da se s njezina ozemlja nuklearnim i drugim raketama ugrozi teritorij Rusije, još bi više Bjelorusija mogla poslužiti tomu da se s njezina teritorija takvim raketama ugrozi sigurnost njezinih susjednih ili obližnjih zemalja, posebice triju baltičkih i Poljske, ali i brojnih drugih u radijusu ruskoga strategijskog oružja. A upravo takvo, raketno, rusko naoružanje, nakon na referendumu prošle nedjelje upravo odobrene promjene ustava, ona će ubuduće moći i formalno smjeti raspoređivati na svom ozemlju.

Očito je naime da  bi tampon-područja, uz pretpostavku pozitivne političke volje među današnjim „blokovima“, jedina mogla ublažiti napetosti i voditi prema novim sporazumima o ograničavanju ili zabrani raspoređivanja nuklearnog i drugog naoružanja. 

I BiH bi trebao razmotriti opciju vojne neutralnosti ako srpska strana ustraje na protivljenju ulasku u NATO

Kada smo već kod toga, moralo bi se otvoriti i proces razmišljanja o primjeni modela tampon-područja i na nekim drugim područjima, i to ne samo onima koja se nalaze u istočnoj Europi ili fizički između NATO-a i Rusije, nego i drugdje gdje postoji mogućnost da s jedne strane granice budu raspoređene američke, a s druge strane granice ruske nuklearne i druge rakete, recimo u Gruziji ili Moldaviji (Pridnjestrovlju). 

O modelu tampona ili o modelu uravnoteženog suživota moralo bi se razmisliti, mutatis mutandis, i na područjima etnički složenih društava i država na tzv. Zapadnom Balkanu (BiH, Crna Gora, Sj. Makedonija, Srbija, Kosovo) i na mjestima  gdje je izostalo uzajamno priznanje i gdje međusobne granice nisu ni utvrđene ni priznate (Srbija-Kosovo, grčki i turski dio Cipra, Izrael i Palestinska samouprava, Sirija, Irak… sve do Tajvana). 

Umjesto inzistiranja, primjerice, da Bosna i Hercegovina bude građanska pod cijenu raspada na prozapadni i proruski ili prosrbijanski dio, pa i daljnje antagonizacije između bošnjačke i hrvatske zajednice u Federaciji, moralo bi se težiti priznavanju i usklađivanju različitosti i različitih unutarnjih i vanjskih interesa. Samo takva metoda može dovesti do mira i napretka. Svi koji zadrto forsiraju bilo koju od međusobno suprotstavljenih opcija – recimo „građansku“ unitarno-bošnjačku ili „daytonsku“ secesionističko-srpsku opciju  udaljuju svoju zemlju od mira i izlažu ju ukrajinskom modelu „rješavanja“ međusobnih odnosa. 

Najbliža usklađenju interesa različitih identiteta jest hrvatska federalističko-konsocijacijska opcija. 

Ako bi se srpska strana i dalje protivila ulasku BiH u NATO, i ako bi na takvim pozicijama ostao i Beograd, tada bi možda jedini način da se tu zemlju spasi od raskola i raspada bio učiniti ju svojevrsnom tampon-zonom. A to znači učiniti ju u sigurnosnom smislu neutralnom. Što ne znači da ne bi mogla i trebala ući u EU. Dapače, bude li u njoj mira i stabilnosti, ući će lakše; ne bude li mira i stabilnosti, ne će ući nikada, a mogla bi se i raspasti. Na to bi diplomacija Hrvatske morala mnogo izričitije i dramatičnije upozoravati europske i američke sugovornike nego što je to do sada činila. 

Natrag na Ukrajinu

Inzistiranje na tomu da će Ukrajina ili bilo koja druga država biti isključivo „naša“ upravo vodi, a moglo bi u još većoj mjeri dovesti do toga da ona ne bude ni „Ukrajina“ ni „naša“, nego neuspjela, propala, a možda i raspala država. U kojim god granicama da opstane, razorena i opustošena zemlja, bez realnih izgleda na gospodarsku i opću obnovu u dogledno vrijeme, ne će se moći smatrati ničim drugim doli međunarodnim bijednikom. A znamo da od svake takve zemlje svi (osim onih koji žele iskoristiti njezina prirodna bogatstva) okreću glavu, dok joj vlastiti narod iz nje bježi trbuhom za kruhom, za mirom, za sigurnošću, redom ili blagostanjem. 

Šiljo/Hrvatsko nebo