Na čemu „jašu“ proruski tumači zbivanja?

Nije mali broj onih koji po Europi i svijetu navijaju za Rusiju i za Putina. Takvi, iako ne mogu negirati ono što je očito, pokušavaju iznijeti drugu stranu medalje i uvjeriti nas da je sotona na onoj drugoj strani. Jedan od njih je proslavljeni američki scenarist i redatelj Oliver Stone, koji je u subotu, 26. veljače napisao na svom profilu na Instagramu da treba sagledati širi kontekst ruskog napada na Ukrajinu te optužio zapadne medije za „histeriju“. Prigovorio im je da ruskog predsjednika Putina nazivaju „krvavim ubojicom“, a da „ključne informacije izostavljaju kada im one ne odgovaraju“.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Oliver Stone (@officialoliverstone)

Argumenti proruskih tumača zbivanja mogli bi se najsažetije prikazati ovako:

Rusija se odlučila na invaziju (agresiju) kao odgovor na 30 godina zapadne ekspanzije, arogancije, isključivosti i pritisaka koji su počeli nakon raspada SSSR-a. Putin je zapadnim vođama spočitavao da se nisu zadovoljili samo porazom Rusije u Hladnom ratu, nego da su ju i ponizili. U posljednje vrijeme, on pokušava obranu pred širenjem Sjevernoatlantskog vojnog saveza proglasiti agresijom ili, u najmanju ruku, prijetnjom ruskoj nacionalnoj sigurnosti. Kap (iako jako velika kap) koja je prelila čašu bila je Ukrajina.

Premda je nakon raspada SSSR-a Rusija raspustila Varšavski pakt, uspostavila politički sustav nalik europskim demokracijama, obnovila kapitalizam, otvorila svoje gospodarstvo stranom kapitalu pa čak i razmišljala o pridruživanju NATO-u, a ušla je s njime u njegovo „Partnerstvo za mir“, posljednjih 15-ak godina smatrana je kao u sovjetskim vremenima neprijateljem od kojega se treba zaštititi i ujedno mu otežati da se sam zaštiti. Da bi objasnili Putinovu rusku politiku, brojni tumači posežu i za izjavama nekih zapadnih autoriteta, pa tako i za porukama H. Kissingera iz 2014., koji je sugerirao kurs dijaloga i pomirbe unutar Ukrajine te izričito upozorio da se Ukrajina ne bi smjela priključiti NATO-u, jer da se u protivnomu mogu očekivati velike nevolje.

Dakle, agresija na Ukrajinu bila bi logična posljedica neravnopravne, nepravedne i dugotrajne političke situacije, u kojoj su kontinentalne politike i alijanse stavljane na „proturuski pravac“ ili su nastavljale širenje i sebe i svoje kontinentalne, po mogućnosti i globalne hegemonije. Tomu „unipolarnom“ svijetu ruska je geopolitička doktrina i vanjska politika suprotstavila u posljednjih desetak godina doktrinu „višepolarnog“ svijeta te poradi ostvarivanja protuteže činila krupne iskorake prema novijim jakim azijskim polovima, Kini i Indiji, a isto tako i prema regionalnim silama kao što su Iran i Turska. U međuvremenu, ruska se vojska modernizirana, a i opremila se oružjima najnovijih generacija, tako da se Rusiju više vojno ne može baciti na koljena.

Putinov udarac europskom miru s ovom sada oružanom i političkom agresijom na Ukrajinu može se stoga razumjeti kao završni čin, pljuska u lice zapadnim vođama i brutalno izrečena poruka neka napokon shvate kako nema niti će biti europske sigurnosti ako se nju ne bude jamčilo i Rusiji. Iako je Putinova Rusija ostvarivala razmjerno bolje razumijevanje s nekim važnim europskim državama, njihovi vođe ipak bi se kada bi nastala situacija „ili-ili“ pridruživali znatno oštrijem kursu koji im je diktirao SAD, a sve tvrđe i V. Britanija. Putin je europske lidere smatrao poltronima Washingtona. Koji, na još očitiji način, ima krizu vodstva nego što krizu vodstva ima Europska unija i gotovo sve njezine članice.

Zastupnici proruskih stajališta vidjeli su u Putinu ono čega nema na zapadu: jakog vođu, a zatim i čvrstog branitelja „nacionalnih, tradicionalnih, moralnih i kršćanskih vrijednosti“ od globalista, dženderista i općenito od zapadne „dekadencije“. U tom, širem kontekstu uživljavali su se previše u „ruski film“, po kojemu za Ruse Ukrajina nije strana država, a Ukrajinci poseban narod, nego sastavni dio ruske povijesti, ruskog naroda, jezika, kulture i ruskog pravoslavlja, pa stoga i same Rusije kao države ili kao vodeće sile željenih starih/novih svrstavanja.

Zapadni vođe nemaju pojma o svemu  tomu, a upravo to je potrebno poznavati kako bi se razumjelo zašto je Putin podvukao crvenu crtu prema NATO-u upravo na Ukrajini, pa i krenuo u oružanu agresiju na „kolijevku ruske državnosti i ruskog pravoslavlja“ (srednjovjekovna Kijevska Rus/ija/), na područje koje Rusima – uz geopolitičke i geoekonomske interese! – ima onakvo identitetsko-mitsko značenje kakvo Srbima ima Kosovo.

Rusofili – iako sada zbog brutalnosti onoga što ruske snage čine u Ukrajini pokolebani, a dijelom i zašutjeli – iznosili su ili i dalje iznose takve i brojne druge argumente kako bi opravdali Putina i rusku ekspanzivnu i neohegemonističku politiku kako bi nama koji to „ne razumijemo“ ili pred time svjesno „zatvaramo oči“ pojasnili u čemu je bit vojnog udara na Ukrajinu. Još dodaju da je g. 2014. SAD u suradnji s ukrajinskim desnim ekstremistima, tj. „nacistima“ (zato Putin govori o „denacifikaciji“), montirao državni udar da bi svrgnuo legitimnog ukrajinskog predsjednika i oligarha Viktora Janukoviča, kojega se smatralo proruski orijentiranim. Za ukrajinsku krizu, koja je dovela do ruske aneksije Krima i (pro)ruskog formiranja dviju „krajina“ na istoku zemlje, kriv je zapravo Zapad, a ne Rusija, koja je samo branila interese „ugroženog“ (pro)ruskog stanovništva, kojeg je najviše bilo na Krimu i na istoku, a time ujedno i svoje nacionalne interese.

Zaključak svih tih argumenata koje rusofili/protuzapadnjaci iznose bio bi ovaj: Nije sve onako kako izgleda da jest; ono što se na prvi pogled čini kao brutalna invazija protiv ukrajinskog naroda zapravo je odlučan čin obrane Rusije kao perjanice otpora slobodoljubiva svijeta sve većoj prevlasti zapadnih „sotonista“.

Nedvojbeno, osim ratova oružjima vode i se ratovi „narativima“ – tumačenjima onoga što se događa, zašto se događa i što je „srž svega“. A u „srži svega“ ima i jako mnogo onoga što je skriveno od široke javnosti, što je povjerljivo i tajno, i što će svjedoci i arhivi otkriti možda tek za koju godinu, desetljeće ili stoljeće.

Dotad, sigurnije nam je držati se evanđelja te zbivanja mjeriti po stvarnim tvarnim i duhovnim učincima i po vidljivim plodovima jednih i drugih i trećih. Svjesni i onoga blaženstva koje nam je kao putokaz dao Isus Krist rekavši: Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

M. O./Hrvatsko nebo