Dobro koordinirarana strategija, ali svi igrači još nisu poznati

Započela je Putinova invazija na Ukrajinu. Neovisno o činjenici da ga za taj potez nitko ne može opravdati, mislim da je međunarodna diplomacija ranije učinila nebrojene propuste, tako da ga ista neće odvratiti od njegova nauma. Najnovije ratno žarište u Ukrajini otkriva da je u igri borba oligarhija u Rusiji i Europi za prevlast različitih tržišnih proizvoda. No i to nije dovoljno da bi se uzdrmalo autokratskog Putina. Evo (i)zašto…

Putin se znatno prije krize u Ukrajini vješto poigrao s britanskim, francuskim, njemačkim i američkim imperijalnim nakanama, njihovom licemjernom diplomacijom i nezainteresiranošću diljem svijeta kada su ratna stradanja drugih u pitanju.

Putin je jednom izjavio da ga je (u ranoj mladosti) štakor poučio kako se ponašati u teškim situacijama: “Kada sam jednog divovskog štakora stjerao u kut, on se uspravio na stražnje noge i krenuo na mene – od lovine je postao lovac”. Taj je doživljaj postao njegova strategija – promatra slabe točke neprijatelja, zna njegove namjere, navuče ga pa mu zada (završni) udarac.

Putin je davno prije bio pobjednik u diplomaciji s Nijemcima i SAD-om

Davno prije najnovijih dramatičnih zbivanja u Ukrajini, Putin je vješto koristio (iz povijesti poznata) britanska, francuska, njemačka ili američka imperijalna osvajanja tuđih teritorija. Prozreo je i njihovu nekonzistentnu diplomaciju.

Jedna u nizu većih Putinovih pobjeda u svjetskoj diplomaciji bila je protiv islamskih terorista. Putin je jedini od svjetskih lidera smatrao da treba uključiti u taj problem tadašnjeg sirijskog predsjednika Bašara Al Asada, a kojega su “razvijeni” nazivali tiraninom. On je početkom listopada 2014. izjavio da će zadati “konačni udarac islamskoj državi!”, iskoristivši nekonzistentnost EU političara. Sjetimo se (ka)da je Angela Merkel, u jeku migrantske krize, ex sirijskog predsjednika nazivala tiraninom. No, u rujnu 2015, poslije summita o migrantima izjavila je: “Bilo koje rješenje sukoba u Siriji mora uključiti predsjednika Bašara Al Asada”.

Nedugo nakon Putinova rezolutnog stava, Putin lukavo promptno pozdravlja riječi gospođe Merkel, čime je dobio vjetar u leđa za jačanje vojne intervencije u Siriji. Prisjetimo se da je u to vrijeme Njemačka kancelarka Merkel predlagala oštre sankcije Rusiji zbog umiješanosti u ratna stradanja u Ukrajini. No, to je ostalo u drugom planu jer je Putin vješto izigrao njih i druge EU političare u obračunu s islamskim teroristima. Ruski filozof Aleksandr Dugin, podupiratelj Putinove politike, prije desetak godina je razotkrio dvoličnost američke politike na Bliskom istoku, koja “s jedne strane naoružava i podržava islamske ekstremiste da bi preko njih rušila postojeće režime, dok s druge strane aktivno demonizira te iste ekstremiste”. Dugin to naziva strategijom “permanentnog stvaranja kaosa”. Američki povjesničar William Blum u knjizi Ubijanje nade: američke vojne i CIA-intervencije od Drugog svjetskog rata navodi: “Da biste razumjeli američku vanjsku politiku, prvo vam mora biti jasna osnovna činjenica – američka vlada želi dominirati svijetom”. Zato me ne čudi što je bivši predsjednik SAD-a Donald Trump nedavno kritizirao poteze aktualnog predsjednika SAD-a Joea Bidena, koji je prvo krenuo sa sankcijama prema separatističkim republikama, a koje je Putin priznao kao neovisne države. Tijekom svojega mandata, predsjednik Trump je zauzimao vrlo čvrst stav prema Rusiji, a koji Putin nije detektirao kao poziv na rat. Medijski nastupi i kritiziranje režima u Rusiji bili su mnogo teži za vrijeme Trumpa, nego predsjednika Bidena, ali nisu tada svijet doveli do ruba rata (a kamoli ideje aneksije dijela Ukrajine). Iako, ako se dobro sjećamo, gotovo cijeli Trumpov mandat prošao je u optužbama za suradnju s Rusima. Sjetimo se, tada su cijene energenata bile na osjetno nižoj razini, nego danas. Vrijeme je pokazalo kako je medijska mašinerija odigrala vrlo negativnu kampanju, kakvu danas ne vidimo. Predsjednik Biden svojom politikom više ide na ruku Putinu, iako to možda tako javno ne djeluje. Činjenica je da obojici odgovara destabilizacija Zapada.

Putin je donio odluku o napadu na Ukrajinu u vrijeme kada je počeo sastanak Vijeća sigurnosti. On je i tom gestom pokazao svoju nesnošljivost prema Vijeću.

Od početka sukoba u Ukrajini, nezainteresiranost je ostala konstanta

Nezainteresiranost za probleme drugih, podjele Istoka i Zapada te unutrašnje probleme u Ukrajini, Putin je iskoristio za svoju želju povratka onih teritorija koje smatra integralnim sastavom Ruske republike, koji su povijesnim okolnostima u periodu SSSR-a pripali tadašnjoj Sovjetskoj republici Ukrajini, prije svega Krim, a danas i dvije (problematične) regije Luganjsk i Donjeck. Poslije raspada SSSR-a, Ukrajina je s vremenom postala kolateralna žrtva sukoba interesa SAD-a, EU-a i Rusije. Iako je na početku svoje neovisnosti uživala poseban međunarodni položaj, prije svega zato jer je na svojem teritoriju imala pohranjene velike količine sovjetskog atomskog oružja. Zadržala je položaj koji se očitovao u obećanom neutralnom statusu i pokroviteljstvu, kako Rusije, tako i Zapadnih država, čime se trebao spriječiti potencijalni ratni sukob na njenom teritoriju. I tada su, kao u ratnim strahotama u Hrvatskoj i BiH, ljudi diljem planeta mislili da to nije njihov problem. Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan objašnjava zašto postsocijalističke zemlje Balkana pod diktatom Zapada i SAD-a ulaze u fazu “neokolonijalizma i intelektualnog neoimperijalizma”.

Europska unija potkopava temelje demokracije i proždire nacionalni suverenitet malih naroda. Nekadašnje imperijalno osvajanje ratom svjetski moćnici zamijenili su strategijom dirigiranog kaosa. Tako, moćne države, pod izgovorom nužnosti globalizacije, ostvaruju svoje neokolonijalne projekte. Putin je itekako dobro upoznat s projektom federalizacije i/ili centralizacije Europske unije.

Sukobi u Ukrajini samo su nastavak starih sukoba Istoka i Zapada Europe

Sukobi u Ukrajini otkrivaju nove podjele Istoka i Zapada. Sve je to posljedica tenzija Istoka i Zapada, a građani Ukrajine postali su žrtve stratega kaosa. Davor Dijanović je u svojoj kolumni krajem siječnja 2021. ukazao na novi aspekt aktualne krize i /ili ulogu SAD-a u kreiranju novih kriznih žarišta: “Iako je svojedobna agresija Rusije na Ukrajinu za svaku osudu, treba biti pošten pa reći i to da je prilikom ujedinjenja Njemačke, tadašnjem sovjetskom vodstvu dano usmeno obećanje da se NATO neće širiti na istok.” Putin je širenje NATO-a od Kosova do Ukrajine javnosti predstavio kao sigurnosni problem, kojemu je doskočio geostrateškim pretenzijama širenja utjecaja Rusije. Nakana “velikih” da Ukrajinu priključi NATO savezu od same inicijative je Putina razbjesnila, jer je on to doživio kao urotu neprijatelja Rusije. Nakon što je Putin naredio agresiju na Ukrajinu, ukoliko bi se neka od članica NATO saveza uključila u sukob onda bi se rat proširio diljem svijeta! No, činjenica je da se Putinov koncept uklopio u strategiju svih onih koji treniraju strogoću na slabijima i/ili ovisnima o “velikom bratu”.

Kada su građani (na referendumu) poluotoka Krima u Ukrajini 16. ožujka 2014. odlučili izići iz Ukrajine i pripojiti se Ruskoj Federaciji, Vladimir Putin već je sutradan potpisao rješenje o ruskom priznanju krimske neovisnosti. Od najavljivanih oštrih sankcija EU-birokrata, izglasane su tek zabrane ulaska u EU i zamrzavanje imovine i računa četrdeset ruskih i ukrajinskih državnih službenika zbog nezakonitog uplitanja u ukrajinsku krizu. Na vidjelo su izašle podjele između pojedinih članica EU-a i njihovi različiti gospodarski i politički interesi u odnosu na (navodno) neriješena teritorijalna pitanja Ukrajine. Za Ukrajinu je razvidan scenarij s permanentnim neredima od 2014. do danas. To je poznati projekt demontaže BiH, Argentine, Makedonije, Grčke… To je strategija permanentnog stvaranja kaosa. Osam godina nakon Krima, Rusija priznaje dvije samoproglašene republike – Lugansk i Donjeck te onda odmah upućuje svoje postrojbe (na istok Ukrajine) kako bi i spomenute teritorije priključili majčici Rusiji.

Inicijativa da se Ukrajina priključi NATO savezu Putinu je poslužila kao izgovor za moguću vojnu intervenciju. Pored toga, kao drugi razlog moguće intervencije Putin je nedavno naveo priznanje (neovisnosti) Kosova od strane Zapada. Dakle, i kod najnovijih sukoba u Ukrajini, u veljači 2022. uočavamo isti scenarij i sličnu retoriku i propagandu kao ranije na primjeru Krima, ali i na ’91. godinu kod nas u Hrvatskoj. Putin je priznao nezavisnost dvije regije u istočnoj Ukrajini, koje su prije toga samoproglasile nezavisnost. On sada može preuzeti istočnu Ukrajinu jer su spomenute regije već iskazale želju da se priključe Rusiji. Ako na kraju i ne budu pripojene Rusiji, one će biti “nezavisne” ruske pokrajine. Ako itko sa Zapada uđe u vojnu akciju, to će biti čin agresije na nezavisne države i dodatni razlog Putinu da uzvrati vojnom intervencijom. Putin je opet pospremio u džep sve europske političare i nastavlja provoditi svoju doktrinu. Ovog puta je neizvjesno hoćemo li dobiti rat između Rusije i Zapada.

Drugi, znatno prije Putina su stvorili migrantsku krizu

Ako dođe do izbjegličke krize i/ili rata u Ukrajini, Putin opet ima objašnjenje da su najveću izbjegličku krizu ranije izazvali SAD i EU. Sjetimo se da su Europska unija i SAD dugovali samo Libiji (do 2011. godine), prije svrgavanja Gadafijeva režima, gotovo 200 milijarda dolara za isporučenu naftu. Muamer el Gadafi zatražio je plaćanje toga duga i zaprijetio da će u suprotnom sklopiti međudržavne ugovore s drugim zemljama. Zbog toga su zemlje koje su mu bile dužne pokrenule neviđeno razaranje Libije i svrgavanje Gadafija, koji desetljećima prije toga “velikima” nije smetao.

Nekadašnji Američki predsjednik Obama u veljači 2015. u medijima je izjavio: “Moramo imati najjaču vojnu silu na svijetu kojom ćemo po potrebi zavrtati ruke onim državama koje ne budu činile ono što zahtijevamo od njih”. Ta izjava bila je prijetnja koja je postala jasnija u kontekstu humanitarne katastrofe Europe, osobito od srpnja 2015.

Podsjećam da je u ožujku 2011. Gadafi za televiziju France 24 dao upozorenje svjetskim moćnicima da bez stabilne Libije neće biti moguće kontrolirati migrante iz Afrike i Bliskog istoka na putu prema Europi. Dakle, samo nekoliko mjeseci prije negoli je pogubljen upozorava da će, ako “Tripoli padne, milijuni izbjeglica preplaviti Europu i iznenaditi zapadne političare”. Mnogi su mislili da se 2011. godine arapski svijet oslobodio tiranije, a od tada do danas kaos, terorizam i represija ne prestaju. Poslije ovog krvavog scenarija tko će moći zamjeriti Putinu da je kriv za novu izbjegličku krizu?

Putinov koncept se dobro uklopio u strategiju treniranja strogoće na slabijima i/ili ovisnima o “velikom bratu”. Takva strategija, (priznajmo) nije njegov “izum”!

U samoj Rusiji su sve tiši kritičari Putinove “čvrste ruke”. Neki zato što su u zatvorima, a drugi su blijedi vapaji bivših generala. Putina mogu omesti samo oligarhijske strukture koje su se našle pod novim udarima sankcija iz SAD-a i Zapadne Europe. No i tu Putin nema osobitih razloga za zabrinutost jer kad su sankcije sa Zapada pogodile vlastodršce koji kontroliraju naftu, plin ili aluminij, to se vrlo brzo odrazilo na drastičan porast cijene istih proizvoda. Putin računa na taj domino efekt pa računa da će i nove strože sankcije u vremenu ublažiti ili ukinuti.

Zaključno

Najnovije ratno žarište u Ukrajini otkriva da je u igri borba oligarhija za prevlast u Europi. Najnovija drama u Ukrajini ide na štetu čitave Europe, ali je za sada nepoznato tko je glavni “mozak” ovog najnovijeg morbidnog scenarija.

Činjenica je da je strategija dobro koordinirarana, ali svi igrači još nisu poznati.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo