Sveti Polikarp – tražili su ga da prokune Krista, a on je povikao: ‘Kako mogu grditi svoga kralja koji me spasio!’
Vrijeme:5 min, 45 sec
23. VELJAČE
O njemu nam je sačuvano divno svjedočanstvo u Poslanici smirnske Crkve koju je napisao očevidac. To je jedan od najljepših mučeničkih izvještaja.
Oko godine 190. sv. Irenej, lyonski biskup, zapisao je o svetom Polikarpu: “Bio je učenik apostolâ te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne.” Tertulijan, navodeći predaju crkve u Smirni, piše da je Polikarpa za biskupa postavio sam sv. Ivan, apostol. Bilo je to negdje oko 100. godine. Dok je Polikarp bio još mlad biskup, pružio je gostoprimstvo mučeniku sv. Ignaciju Antiohijskom, koji mu je iz Troade upravio pismo.
U tom je pismu ocrtan duhovni profil sv. Polikarpa. On je dobar pastir, nepokolebljive vjere te hrabar borac za Kristovu stvar. Ignacije piše: “Nazivam se sretnim što sam smio vidjeti tvoje čisto lice kojim ću se moći i dalje u Bogu radovati.” Ignacije hvali Polikarpa “zbog njegova u Bogu usidrena mišljenja, koje je čvrsto kao da je sazdano na tvrdoj stijeni” i zbog toga je čeznuo za njim kao putnik u oluji za lukom.
Značajne su to riječi jer otkrivaju kako je sv. Polikarp svojom ličnošću silno djelovao na svoje suvremenike. Euzebije Cezarejski u svojoj Crkvenoj povijesti spominje kako je Polikarp svršetkom godine 154. ili početkom 155. “došao u Rim da s Anicetom raspravlja o danu Uskrsa”. O tom se pitanju papa Anicet i Polikarp doduše nisu složili, ali su se ipak rastali u miru. Čak je Anicet prepustio čast Polikarpu da on predsjeda Euharistiji. Sv. Polikarp je pretrpio mučeništvo na stadionu u Smirni 23. veljače 155. oko dva sata poslije podne u dobi od 86 godina.
O njemu nam je sačuvano divno svjedočanstvo u Poslanici smirnske Crkve koju je napisao očevidac. To je jedan od najljepših mučeničkih izvještaja. Rese ga trijeznost, dostojanstvo, a tko ga čita ostaje pod dubokim dojmom. Mučenik Polikarp je kao divna i ugodna žrtva. Pozvan da prokune Krista, Polikarp je uzviknuo: “Osamdeset i šest godina mu služim i ništa mi na žao nije učinio. Kako mogu grditi svoga kralja koji me spasio.” Evo jednog ulomka iz Poslanice smirnske Crkve o mučeništvu svetoga Polikarpa:
Kad je lomača bila pripravljena, Polikarp svuče sa sebe odijelo, odriješi pojas i poče se izuvati. Prije to nije mogao učiniti jer su svi vjernici svakako nastojali da ga se dotaknu. Već prije mučeništva bio je ukrašen izvanrednom dobrotom poradi svoga sveta života. A sad je tu stao nasred pripravljene lomače.
Kad su ga htjeli prikovati čavlima, odvrati im: ‘Pustite me ovako. Tko mi je dao snage da trpim vatru, dat će mi jakosti da je mogu mirno i podnijeti i to bez vaših pomagala!’ Zato ga ne prikovaše, nego samo svezaše. A on, otraga vezanim rukama kao ovan-zvonar izlučen iz velikog stada i pripremljen za žrtvu Bogu ugodnu, divnu, pogleda na nebo i reče: ‘Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina Tvoga Isusa Krista! Mi smo Te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive pred licem tvojim! Hvala Ti, što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše Tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu, kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio! Za sve to hvalim Te, blagoslivljam Te i slavim Te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, Tvome ljubljenom Sinu, po kojem nek je slava Tebi, zajedno s njim i Duhom Svetim, sada i u sve vjekove. Amen!’
A kada izreče ‘Amen’ i završi molitvu, sluge ognja potpališe vatru. Kad se razbuktao plamen, ugledasmo čudo mi kojima je bilo dopušteno gledati taj prizor i koji smo zato ostali na životu da možemo drugima priopćiti što se dogodilo. Plamen se izvio u luk i nadu se poput ognjenoga brodskog jedra i u krugu opkoli mučenika. A on u sredini nije sličio opaljenom tijelu, nego pečenu kruhu, i sjao je poput srebra i zlata u peći. A mi smo osjetili tako ugodan miris kao da miriše tamjan ili koja druga mirisava tvar…”
Vlasti nisu sopustile da Polikarpoovi prijatelji uzmu i pokopaju mrtvo njegovo tijelo, već su ga dali spaliti. Kršćani su stoga pokopali preostale kosti i položili ih na priklladno mjesto kako bi svake godine slavili “rođendan njegova mučeništva”.
Sv. Irenej u pismu Florinu navodi da je “Polikarp slao pisma obližnjim crkvama kako bi ih utvrdio, ili nekoj subraći kako bi ih opomenuo ili potaknuo”. Od svega toga sačuvala se samo njegova poslanica Filipljanima, napisana malo poslije mučeništva svetog Ignacija godine 107. U njoj Polikarp hvali Filipljane što su pružili gostoprimstvo mučenicima Ignaciju, Zozimu i Rufu na njihovu putu u Rim. Potiče ih na vjernost Evanđelju te nauku njihova velikog učitelja sv. Pavla.
“Ni ja ni tko drugi meni sličan ne može se približiti mudrosti blaženog i slavnog Pavla koji je, dok je bio kod vas, točno i sigurno naučavao riječ istine pred tadašnjim ljudima, a nakon svog odlaska pisao vam je i pisma. Ako ih pažljivo proučite, napredovat ćete u danoj vam vjeri…” Sv. Polikarp potiče Filipljane na molitvu, da budu apostoli molitve. On o tome piše: “Molite za sve svete! Molite, također, za kraljeve, za vlasti i knezove, za one koji vas progone i mrze, i za neprijatelje križa, da vaš plod bude očit svima, da budete savršeni…” Duhovnost je sv. Polikarpa veoma slična duhovnosti sv. Ignacija Antiohijskog, a obje izviru iz Četvrtog evanđelja te iz poslanica svetog Pavla. Polikarp je ispunio preporuku svog prijatelja Ignacija: “Stoj čvrsto kao nakovanj pod udarcima!” Za njega je život bio Krist. Ono što je pisao Filipljanima i sam je vjerovao i toga se držao.
“Bez prestanka ostanimo čvrsti u našoj nadi, u zalogu naše pravde, to jest u Isusu Kristu… Nasljedujmo njegovu strpljivost, i ako trpimo zbog njegova imena, iskazujmo mu slavu! Ta sâm nam je on u sebi pružio primjer i u taj smo povjerovali.” Za Polikarpa su savršeni nasljedovatelji Krista mučenici. Oni su “nasljedovatelji istinske ljubavi”. Zato je i svako mučeništvo kao neko drugo Evanđelje, očitovanje najuzvišenije ljubavi. “Gospine Bože svevladaru, blagoslivljam Te što si me učinio dostojnim ovoga dana i ovoga časa da primim dio u broju mučenika, u čaši Tvoga Krista”! (sveti Polikarp) “Anđelu Crkve u Smirni napiši: Ovo govori Prvi i Posljednji, onaj koji umrije i oživje: Poznam tvoju nevolju i tvoje siromaštvo, ali ti si bogat. Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac – život. Nemoj se bojati muka što te očekuju: đavao će ubrzo neke između vas baciti u tamnicu da budete podvrgnuti kušnji” (Otk 2,8-10)
Molitva: Bože, naš Spasitelju, obrati nas k sebi: pouči nas mudrosti svojih riječi da nam korizmena obnova bude plodna. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.
https://www.bitno.net/Hrvatsko nebo
