180 godina Matice hrvatske

Geneza Matice hrvatske povezana je s genezom hrvatskoga narodnog preporoda, o čemu se može zaključivati između ostaloga i na temelju članka Někoja družtva slavjanska kao srědstva narodne izobraženosti što ga je Ljudevit Gaj objavio u 31. broju Danice Ilirske  1836. godine. U tome je tekstu Gaj pobrojao niz znanstvenih i kulturnih zavoda u Rusiji, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, zaključivši da sva „naša slavjanska bratja napreduju na veleslavnoj stazi narodne izobraženosti, samo mi Iliri nemamo, osim naše Matice [srpske] u Pešti, jošte nijednog narodnog družtva.“ U nastavku toga priloga, u članku naslovljenome Družtvo prijateljah narodne izobraženosti ilirske, objavljenome u Danici dva broja kasnije, Gaj je naveo da je o „potrěboći narodnog ilirskog družtva“ raspravljao još kao peštanski student s jednim od vodećih slavenofila, Jánom Kollárom, nakon čega je svoju zamisao nastavio razrađivati s „někojimi domorodci i narodne ilirske izobraženosti prijatelji“ te mu se naposljetku ukazala prilika da je povodom zasjedanja Sabora predstavi i „slavnim stališem i redom kraljevinah Horvatske, Slavonske i Dalmatinske“, nadajući se da će je oni „pretresti, razsuditi, polag svojega mnenja popraviti i zatim plemenitoj narodnosti shodnim načinom Svojemu Veličanstvu našemu najmilostivniemu i sveljubljenomu caru i kralju, na dozvolenje predstaviti.“

Društvu na koje je mislio,Gaj je namijenio dvije skupine zadaća podređene konceptu romantičarskoga nacionalizma. U prvu spadali bi napori oko unapređivanja umjetnosti i znanosti, posebice nacionalno svrhovitih i reprezentativnih, odnosno „duhovna zabava iliti radnja učenih sukotrigah“ te „poslovanje u svih znanostih (izvan politike i theologie) u narodnom jeziku.“ Druga skupina nastojanja usmjerila bi se na akumulaciju i reprezentaciju kulturnih artefakata, također posebice nacionalno znakovitih, odnosno na „pribavlenje knjigah i rukopisov, najpače takovih, što se kakvimgod načinom našeg naroda i otečestva tiču“, kao i na „marljivo sabiranje i sakupljevanje svakojacih stvarih koje se na opredeljenje znanosti pretežu“, slijedom čega bi se „složnom voljom i moćom svih prijateljah narodne izobraženosti ilirske velika obćinska knjižnica i narodni Muzeum podignuo.“ Osim toga, u članku Družtvo priateljah narodne izobraženosti ilirske Gaj je konstatirao da njegove Novine i Danica „jesu samo predteče ovakovog plemenite narodnosti dostojnog ustavja. Danica objavlja zoru, a zora svanuti nemože brez narodnog družtva.“ Hrvatski sabor je, potaknut Gajevim prijedlogom, godine 1836. iznio zahtjev za osnivanje takvoga društva, na što je pozitivan odgovor vlasti, odnosno Cara izostao.

Osnutak Matice 10. veljače 1842.

Usprkos nepovoljnoj političkoj situaciji, ili bolje rečeno, upravo s obzirom na nju, svijest o potrebi društvenoga, institucionalnoga udruživanja s ciljem afirmiranja nacionalne, poglavito književne kulture nije oslabjela nego je rezultirala osnivanjem ilirskih čitaonica, za koje nije trebalo odobrenja ugarskih ni austrijskih upravnih instanci, već su dovoljne bile lokalne odredbe. Stoga je 1838. godine pokrenut val utemeljivanja ilirskih čitaonica, najprije u Varaždinu, potom u Karlovcu, a onda i u Zagrebu te u drugim okolnim gradovima i većim naseljima. Unutar središnje, zagrebačke Čitaonice nastavilo se raditi na osnivanju Matice. Molbu Caru za potvrdu njezina utemeljenja preuzeo je na sebe Gaj još 1839. godine, no Car je potvrdu „učenoga društva“ potpisao tek 10. srpnja 1847. U međuvremenu, da bi se opravdalo opseg djelovanja veći od onoga što je, čekajući Carevu potvrdu, slijedeći strogo zakone, mogao biti, naglašavalo se da se ne osniva „književno društvo ‘Matica ilirska’, već samo glavnica ovoga imena, a poslove književne imade rukovoditi odbor Čitaonice.“ S takvim obrazloženjem, Matica je konstituirana više od pola desetljeća prije nego što je dobila službenu potvrdu Cara, na redovitoj skupštini Čitaonice, 10. veljače 1842. godine.

Oko Čitaonice, a posljedično i Matice počeo se oblikovati stalež koji se obično naziva mladim građanstvom, kojemu uporište nije bilo primarno u socijalnoj, nego u kulturnoj sferi. Slijedom utjecajne teorije koju je u poznatoj knjizi Strukturna promjena javnosti (prvo izdanje 1962) iznio Jürgen Habermas, može se ustvrditi da je društveni sloj koji se okupljao najprije oko ilirskih čitaonica, a potom i Matice prije nego što je postao „pravi nositelj ‘javnosti’“ isprva bio „čitateljska javnost“ (das Lesepublikum), koja je svoj identitet i integritet temeljila na načelu „jednakosti obrazovanih“. Najistaknutije osobe te javnosti, redom pripadnici hrvatskoga narodnog preporoda, bili su podrijetlom iz različitih društvenih slojeva i skupina. Ujedno, oni su, kao i u sličnim europskim nacionalnoidentifikacijskim pokretima, kako je ustvrdio britanski povjesničar A. J. P. Taylor u knjizi Habsburška Monarhija (prvo izdanje 1941), većinom bili „pisci, uglavnom pjesnici i povjesničari“ čija je „politika bila više literarna nego životna.“ Taylorovim riječima, pronašavši se u ulogama narodnih prvaka, oni su nastupali kao da „imaju podršku svjesnog, organiziranog naroda, a znali su da im je narod još uvijek samo u njihovim knjigama.“ Odnosno, narod u smislu moderne nacije trebalo je u knjigama i uz pomoć knjiga tek stvoriti. Hrvatski narod koji se u vrijeme narodnoga preporoda identificirao s političkim pojmom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s jedne, te s ilirskom (južnoslavenskom) i uopće slavenskom etnokulturnom pripadnošću, s druge strane, trebao se, institucionalno legitimirati. Budući da se na institucionaliziranje narodnoga korpusa koji je u političkome smislu bio razdijeljen između austrijskih i ugarskih upravnih instanci, a usto i socijalno raslojen principima feudalnoga društvenog uređenja, nije moglo računati na političkome polju, ostalo je kulturno.

Reprezentacijski i upravni ustroj zagrebačke Ilirske čitaonice, kao i kasnije Matice, svjedočio je na simboličan način o važnosti međustaleškoga povezivanja, o kojemu su ovisili tijek i uspjeh (post)preporodnih nacionalnoidentifikacijskih trendova. Naime, ne samo da je Gaj, u nastojanju osiguravanja uvjeta koji će moći podržati osnivanje društva što ga je planirao, suglasnost za svoje nakane morao zatražiti od slavnih stališa i redova „kraljevinah Horvatske, Slavonske i Dalmatinske“, kao političkih zastupnika nacionalnoga identiteta, nego je znakovito bilo i instaliranje Janka Draškovića, kao figure koja je simbolički snažno konotirala politički kapital hrvatske staleške nacije (natio croatica), najprije za predsjednika Čitaonice, a potom i Matice.

Kultura kao politika: jednakost obrazovanih i prosvjećivanje neukih

Načelo međustaleškoga povezivanja s težištem na identifikaciji zasnovanoj na jednakosti obrazovanih konstitutivnoj za čitateljsku javnost, očitovalo se u socijalnome profilu članova Matice, koji su dolazili iz građanskoga, ali i aristokratskih krugova, a po struci su bili kulturni djelatnici, svećenici, profesori, odvjetnici, činovnici, studenti te nerijetko i pisci.

Tako su predsjednici Matice tijekom 19. stoljeća, osim već spomenutoga grofa J. Draškovića, bili i veleposjednik i političar Ambroz Vraniczány Dobrinović; Ivan Mažuranić, odvjetnik i znameniti pisac, kasnije hrvatski ban, prvi pučkoga podrijetla; Matija Mesić, svećenik, autor školskih udžbenika i profesor; Ivan Kukuljević Sakcinski, plemić, časnik carske garde i jedan od najvažnijih preporodnih spisatelja te Tadija Smičiklas, političar i historiograf, autor prve znanstvene sinteze hrvatske povijesti do 1848. godine, objavljene u dva sveska u Matičinu izdanju (1879; 1882). Među Matičinim potpredsjednicima ističu se, prema Smičiklasu i Franji Markoviću (1892), uz M. Mesića i I. Kukuljevića, August Šenoa, gradski bilježnik i senator, kazališni ravnatelj i dramaturg, svestrani publicist i najznačajniji autor hrvatske književnosti 19. stoljeća, te bogoslov, državni službenik, profesor i pisac Janko Jurković, a od tajnika, Vjekoslav Babukić, pravnik, profesor i istaknuti jezikoslovac, te Stanko Vraz, prvi hrvatski profesionalni književnik. U istome svjetlu ilustrativan je i popis Matičinih dobrotvora među kojima su bili primjerice grof Ivan Nep. Drašković, vlastelin i svećenik; Dušan Kotur, doktorand prava; Antun Mažuranić, profesor, gimnazijski ravnatelj i jezikoslovac te Adolfo Veber Tkalčević, kanonik zagrebačke prvostolnice, profesor, jezikoslovac, publicist i književnik.

Fenomen moderne, na prosvjetiteljsko-romantičarskim načelima zasnovane nacije, u izgrađivanju čijih su temelja sudjelovale i Ilirska čitaonica i Matica, temeljio se na rousseauovskim principima zajedničkoga interesa i opće volje kao ključnih pretpostavki pravednih i funkcionalnih društvenih veza, s obzirom na što se može interpretirati i funkcioniranje tih institucija, konkretno njihovo financiranje, shvaćeno kao odricanje od privatnoga vlasništva za opće dobro, pa se primjerice u okrilju Čitaonice pokretalo skupljanje priloga, kako su naveli Smičiklas i Marković, „najprije […] za teatar, onda za gospodarsko društvo, onda za muzej, onda za knjižnicu, onda za Maticu, onda za Narodni dom“, pa za „brodarsko društvo na Savi, neprestano sabiranje predbrojnika na knjige i. t. d.“

Prilikom Matičina utemeljenja njezin „osnivatelj i prvi predsjednik“, Janko Drašković je naglasio da je „[n]ajpoglavitija svrha društva našega […] nauku i književstvo u našem narodnom jeziku razprostranjivati i priliku mladeži našoj dati da se domorodno izobrazi.“ Sukladno tome, kulturne elite koje su se profilirale u Matici i koje su kao temeljnu njezinu misiju shvaćale ono što Aleida Assmann u knjizi Rad na nacionalnom pamćenju (1993) naziva nacionalnom pedagogijom, na čitateljsku su publiku gledale pokroviteljsko–prosvjetiteljski, kao na sloj koji tek treba odgojiti (u slučaju nižih staleža koji još nisu bili navikli na čitanje ili su bili analfabetski) ili preodgojiti (u slučaju viših društvenih slojeva, odgojenih na stranoj literaturi). Takva nacionalno-prosvjetiteljska misija bila je nit vodilja Matičina djelovanja tijekom čitava 19. stoljeća, određujući dominantno njezinu izdavačku politiku, najprije usmjerenu na publiciranje dubrovačkih autora (Gundulića, Đurđevića, Palmotića i dr.) te na njihovo kanoniziranje, da bi joj se potom program proširio na sve sfere konstitutivne za hrvatsku kulturu 19. stoljeća, od znanstvenih, popularno-znanstvenih i stručnih izdanja iz različitih domena, humanističkih, umjetničkih, društvenih, prirodnih i tehničkih, do beletristike, na hrvatskome jeziku i prevedene.

Objavljujući ne samo dubrovačku književnost, nego primjerice i književnost A. Kačića Miošića te usmenu književnost, (post)preporodna se, tzv. novija hrvatska književnost potvrđivala kao njihova samorazumljiva i legitimna slijednica. Publicirajući pak djela suvremenih hrvatskih autora, Matica je sudjelovala u artikuliranju dominantnih poetičkih tendencija od preporodnoga razdoblja preko zreloga romantizma i protorealizma do realizma i rane moderne. Pod njezinim je okriljem izlazio i niz časopisa hrvatske književne kulture 19. stoljeća, od Kola, Dubrovnika i Bosanskog prijatelja do Nevena, Književnika i Vienca, kao i respektabilna količina prijevoda stranih književnosti, od antičkih klasika do suvremenijih, poglavito romantičarskih i realističkih pisaca.

Svestranim djelovanjem, vodeći se kriterijima poučnosti; nacionalno-političke funkcionalnosti; atraktivnosti, ali i estetske reprezentativnosti, i međusobno ih križajući, Matica je sudjelovala u kreiranju pretpostavki za generiranje i sazrijevanje hrvatske čitateljske publike, određene okvirima moderne građanske kulture. Strategijama pak (re)aktualiziranja državnopravnih principa Trojedne Kraljevine, osnaživanih (južno)slavenskom identifikacijom, te usmjeravanjem različitih regionalnih tradicija prema zagrebačkome centru, ta se publika oblikovala u skladu s integracijskim konceptima modernoga nacionalnog identiteta.

Nacija i kultura

Osim što je objavljivanjem recepcijski pristupačnih i potencijalno popularnih naslova radila na približavanju čitateljima, a time i na proširivanju čitateljske publike, kao i (političke) javnosti uopće, Matica je pridonosila i modernizaciji i emancipaciji znanosti te profesionalizaciji i autonomizaciji književnosti, što se među ostalim može pratiti u njezinim časopisima, od Kola, koje je pokrenuto s ciljem diferenciranja ekskluzivnih književnih od općedruštvenih tema, preko Nevena, jedinoga hrvatskoga književnog časopisa za vrijeme neoapsolutizma, do Vienca, u kojemu je hrvatska književnost dosegla svoje 19-ostljetne vrhunce, okupljajući, kako je ustvrdio njegov najpoznatiji urednik, A. Šenoa, „sve [hrvatske] književnike u jedno kolo na zajedničku radnju“, ili pak Književnika, u kojemu se etablirala moderna nacionalna znanost, posebno filologija.

Do kraja 19. stoljeća Matica je postala, kako je ustvrdio Ive Mažuran (2004), ne samo „istinska i središnja“ hrvatska „kulturna i prosvjetna ustanova“, nego i prava košnica „ljudi od misli i djela“. Kao institucija oko koje su se okupljali različiti pojedinci, grupe, ideje i osnove, ni ranije nije u njoj sve teklo, niti je moglo teći, glatko, jednosmjerno i pravocrtno, bez zastoja i lomova, a posebna ju je kriza zahvatila početkom 20. stoljeća uslijed tzv. sukoba „starih“ i „mladih“. Pa dok su „stari“, kako je naglasio jedan od njih, Matičin predsjednik 1902-1909, Đuro Arnold, držali da do „pravoga narodnog preporoda možemo doći samo tako da se u svom životu i radu stavimo sasvim na hrvatski narodni princip“ (Jedinstvena hrvatska narodna kultura, Glas Matice hrvatske, 1909), „mladi“ su zagovarali individualnu slobodu, interkulturnu, odnosno internacionalnu otvorenost i umjetničku autonomiju, ali riječima jednoga od njihovih predstavnika, Branimira Wiesnera Livadića, ne stavljajući se „u opoziciju narodnom duhu“, nego dajući mu „smjeliji polet“ (Književnost i njezini ciljevi, Pokret, 1904). Gledajući na te iskaze, moglo bi se zaključiti da su –  bez obzira na to jesu li propagirala manju ili veću vezanost uz aktualna politička pitanja, i jesu li u tome imala uvjerljivije ili manje uvjerljive argumente; jesu li bila zagledana u sebe ili u prošlost ili pak okrenuta širim horizontima ili budućnosti – zbivanja koja su se tijekom 19. i u ranome 20. stoljeću odvijala u Matici i oko nje, u svojemu fokusu imala „narodni duh“, odnosno nacionalnu kulturu, a tako će biti i kasnije, tijekom 20-ostoljetne Matičine povijesti. Danas, kada se nacionalni identitet legitimira naizgled neupitnim političkim institucijama, počesto se zaboravlja na važnost kulturnih. Na činjenicu da je povijest hrvatske nacije zapravo povijest hrvatske kulture, i to različitih njezinih dionica, i onih evidentno angažiranih i onih tobože ili stvarno društveno nezainteresiranih. Kapital stožerne nacionalne kulturne institucije što ga Matica nosi u sebi, velika je obveza i odgovornost, i nje same, i društva u čijemu bi središtu, po svojemu imenu i svojoj tradiciji, trebala biti.