Nataša Božinović: : TV serije kao zabava ili čista politika.

„Neću politiku u svoju butigu!“, uzdahnem i zavalim se udobno u naslonjač s namjerom da odmorim mozak.  Najljepše je uz detektivske serije nezahtjevnog sadržaja.

Zagrabim što mi nude. Poirot, Umorstva u Midsomeru, Otac Brown iliti talijanski, Don Matteo. Sve imaju  sličnosti: malo humora, malo ubojstava. Kroz sezonu se posmica čitavo jedno mjesto da se čovjek zapita koliko je ostalo živih za ubiti u slijedećoj sezoni. Ostalo je, jer je ubojstvo samo dramski fitilj za ekstenziju radnje gdje su okosnica ljudski odnosi, a oni su poprilično karikaturalno obrađeni  što je poslastica za gledatelja. Posebno kod Engleza. U Don Matteu više s daškom našega mentaliteta. Zajedničko je takvoj vrsti serija da ne briju na sva čula poput skandinavskih i BBC mini serija kada su i iskusnome gledatelju živci poput struna napeti do samoga kraja.

Poirot i ekipa u Midsomeru, obiteljski su poslijepodnevni kolačić. Taman da ne ubijete oko prije vremena nakon obilatog ručka. Kao time for cup of tea. U nas; vrijeme za čašu dobrog crnog vina. Vrijeme za potpuno bezopasna ubojstva i bezopasne ubojice. Za svakodnevne ljude u nesvakodnevnim situacijama.  Jer ništa nevinije od poistovjećivanja   s inteligentnim i domišljatim detektivima  nasuprot prenaglašenih naivaca pomoćnika. Tako je i kad je o svećenicima riječ.

Brown i Don Matteo su pravi Sherlocki. Oličenje svetosti i inteligencije. Pazite, svećenik pozitivac, pa gdje to ima. U nas nema. Mi smo na TV i filmsko platno pod utjecajem jugokomunista iz prošlosti i danas, donijeli katolikofobiju. Pedofilija u svećenstvu, nama i uzorima, učestala je pojava.  Ako i nisu glavna tema uradaka, svećenicima je to karakteristika no1., a pohlepa broj 2.  Zato mi je stari kauboj Terence Hill u ulozi Don Mattea, pravo osvježenje. Odmak je to od naših serijskih ubojica (gdje svećeničku pedofiliju tuče samo jugofilija), i može vam pružiti pravi  pravcati odmor. I to još nije sve. Na kraju dobijete Don Matteovu završnu riječ u obliku kratke propovijedi. Ajde, naći će se tu i tamo pozitivac svećenik, ali baš uz paket humane crkvene propovijedi, to je prava rijetkost i vani, a u nas da ne govorim. Prorade crveni kompleksi i nema šanse za duhovnost, a kamoli originalnost kakva umjetničkoga uratka; kazališnog, filmskog,  tv i tako dalje, proizvoda.

Kao da nam zemlju nastanjuju komunisti, oni stari bezidejni tvrdolinijaši, a ne 90% vjernika. Normalno je onda da se zapitamo komu su ti fake umjetnički proizvodi namijenjeni?  Loše skidanje zapadnih stereotipa u našoj kužini doseže vrhunce neukusa i nedostatka originalnosti. Zasićeni su takvom količinom negativne političke angažiranosti da  im se jedino na tom polju može priznati originalnost, jer je to još neviđeno u svijetu.

Gledajući optimističnoga Don Mattea, gotovo da nisam skliznula u naš klišej te sam nesvjesno tražila krivca u talijanskoj državi za ubojstvo. Zvuči ludo, ali tako je. Nekako mi je bilo čudno da se nigdje, baš u ni jednoj rečenici ne krivi postojanje države za bilo kakvu anomaliju u društvu, pa tako i kad je riječ o predmetnom ubojstvu. U svim serijama lakih nota koje sam spomenula, nema riječi o tako čemu i zato su prava relaksacija od političkih tenzija. Stoga ne posežite za mobitelom jer se može dogoditi da  dok stari Terence Hill svećeničkom mantijom na bicikli širi pravednost, ugledate objavu kako naš Stepinac  gori u paklu nasred jedne  pravoslavne crkve. Iste one  koja pripada SPC instituciji. Istoj instituciji koja odlučuje o svetosti Stepinca zajedno s papom Franjom koji  predstavlja katoličku crkvu. Istu onu koja je Stepinca proglasila blaženim.

Čuda se događaju! Ako Stepinac iz pakla pravoslavne crkve skoči u raj kao svetac, to je detalj koji bi papu mogao ponukati na beatifikaciju svih članova SPC povjerenstva koje odlučuje po tom pitanju. Za njega kao kralja ekumenizma, bio bi to i veći karijerni poduhvat od proglašenja svetim našega blaženika, kardinala Stepinca. Koračić ka tome već je učinjen. Zidovi sporne crkve prebojani su u bijelo. Ima li išta vrijednije za katoličku crkvu od pokajnika? Čak i onih koji grijeh ponavljaju i ponavljat će i kajat će se koliko zatreba. U obzir se uzima samo pokajanje.

Još sam jednu seriju zbog simpa najave htjela ubaciti u kompilaciju opuštajućih proizvoda. Mrkomira 1. og. Nije išlo. Obećavalo je da će nas Navojec i još nekolicina dobrih glumaca izvuči iz stereotipne blezgarije koja karakterizira Havcove prostore. Bez obzira na prekaljenoga Jugoslavenčinu, jednoga od više scenarista, Ognjena Sviličića i nategnutost humora, jer ima i dobrih fora,  pravilo mi je: dati šansu svakome projektu koji baš ne udavi jugo političkim angažmanom do zadnje crte tolerancije lošega ukusa. Učinilo mi se da bez obzira na pokatkad nespretne usporedbe sa sadašnjošću, ova parodija na hrvatski srednji vijek, nije ubitačno negativistička.  Pomislila sam: malo utabanog nacionalnoga kompleksa inferiornosti zlatne komunističke mladeži, neće me ubiti.

Iz ovih razloga dobro se podsjetiti Ognjenova uratka  filma Glas da vidimo do čega nas dovode jugoslavenske patološke opsesije. Glas je totalno dosadna iscrpljujuća debilana od filma koja nema veze sa stvarnošću. Na meti je katolički internat kao nekakav paralelni  utopijski svijet nehumanih spodoba koje žderu slobode. Naime, mali ateist, odmah se vidi da utjelovljuje Ognjenovu infantilno marksističku filozofiju, smatra da bez obzira što mu je omogućeno besplatno stanovanje, hrana i školovanje u kontekstu vjerske institucije, treba ponosno isticati i nametati svoja ateistička uvjerenja. Takva percepcija slobode da ne poštuješ vrijednosti kuće koja ti pruža dom, karakterna je crta svih naših Jugokomunista. U većini slučajeva ne samo da su pasivni i ne poštuju, nego ruše i pljucaju. Nelogično je, nehumano, fašistički, ali egzistira i protura se kao nekakav antifašistički civilizacijski doseg. Bože pomozi!

I onda ti dođe  Mrkomir pa se nekako ponadaš. Em komedija, em srednji vijek, al ćorak! Zaboraviš da je tu Ognjen upleo svoje socijalistički odnjegovane ručice. Ako ste pogledali prije nego ste pročitali ovakvo tumačenje Nenada Polimca:“ Mrkomir i Slavomir podsjećaju na predsjednika Franju Tuđmana i njegova sveprisutnog manipulatora dr. Ivića Pašalića..“, moglo vam se dogoditi da ste kao i ja naivno očekivali konačno dobru parodiju iznad angažmana vječite detuđmanizacije, a time i dekroatizacije. Općenito o korupciji, moći i đikanskim tajkunima, ali valjda Polimac zna bolje što je pisac htio reći. A i ima logike.  Tipični Sviličić. Od šoka raspada njihove države, on i njemu slični, nisu se oporavili i neće do smrti. Uvijek će im na spomen Tuđmana, crkve, Hrvatske, poteći bijesne sline. Slično Pavlovljevu refleksu. Zaista, koliko se robotski ponavljaju djeluju mi kao neki eksperimentalni psi iz SFRJ. Davala im se hrana uz himnu Hej Slaveni, a oduzimala uz taktove Lijepe naše. Sada se pokušava obratno. Daje im se hrana uz taktove Lijepe naše. I to kakva hrana. Znatno obilatija od one prije. U količini i ljepoti.  Ali i uz sav trud, psi i dalje bijesno reže na taktove Lijepe naše. Što jednom usadiš u glupana, teško je to izbiti. Zbog društva za zaštitu životinja, napominjem da se ovdje radi o ljudima. Psi bi možda i shvatili, ali ovi nikako.

Knez Mrkomir, onako neugledan bez manira, više podsjeća na Mesića. Bez karakteristike Navojčeve simpatičnosti, naravno. Nikako na gospodina koji nam je stvorio modernu Hrvatsku, Tuđmana. Onda kao naručeno uz prikazivanje serije idu širom zemlje nekrolozi o preminuloj tzv. prvoj zviždačici Ankici Lepej. I HTV nas bez komentara obavijesti o njenoj ulozi u detuđmanizaciji Hrvatske kao nečemu pozitivnom. Ne ide činjenica da 200 tisuća maraka evidentno ima svaki vozač džipa ili drugoga boljega auta i da je obitelj Tuđman uz svoja zaposlenja i staž kao i svaka druga takva obitelj mogla uštedjeti toliki iznos bez problema i da po tadašnjem zakonu ga nije trebalo ni prijavljivati. S druge strane  Stjepan Mesić nije prijavio štednju, nego samo nekretninu od 90 m2. Nakon odlaska s funkcije gotovinom je kupio dva stana vrijedna 1,9 milijuna kuna. Mirovina mu iznosi 20 tisuća kuna. On i oni koji su ga doveli na vlast, misle da je premala.

S strane imamo gospodina Franju Tuđmana kojemu je Hrvatska i samo Hrvatska iznad svega i s druge Mrkomira Mesića kojemu je Hrvatska zadnja rupa na svirali i koji je sve po potrebi, osim gospodina i  jedinu emociju koju ima je stravičan kompleks naspram Tuđmanove veličine.

Zato, dok nam je ovako, hvala Bogu na stranim filmovima i serijama uključujući i poneke srpske koji uspješno promoviraju svoju zemlju. Većinom s lažima, ali ti zato ponude zanimljivi projekt. Pri tome sigurno mislim na Sjenke nad Balkanom, a nikako na Daru iz Jasenovca. Tu smo imali sreće da im laž nije osmišljena u kvalitetnu filmsku izvedbu koja bi onda išla kao istina u svijet. Jer takav je svijet. Više voli lijepo upakiranu laž nego bilo kakvu istinu. Zanimljivo je da ono što karakterizira Daru, karakterizira i Ognjena i ne samo Ognjena, nego gotovo čitavu našu filmsku produkciju Ognjenih. Loše prikazana laž. Pa možemo reći da uz nesreću da nam takvi stvaraju i troše lovu, imamo kao i s Darom sreću da to loše i nezanimljivo izvode.  A kada i imamo nešto poput Tram 11 koji odlično reperski, duhovito u stihovima skidaju poremećenost društvene dinamike, hrvatske i globalne, ta ih ista poremećenost želi cenzurirati. Ne želi da ju se razotkriva…

…Kako bi psi nastavili režati na Lijepu našu. A nećete dugo mater vam vašu.   Ne psujem ničiju konkretno mati, kao ni svi ponosni Hrvati. Mislim na vašu poraženu Jugu, nikad prežaljenu tugu. I u stilu Tram eleven, nabijen takve tužne jadove sve  puta seven!

Ža’ mi je šta je među njima Rađa,  izaša iz ormara i Hrvatsku mi hejta i  đađa. Njegov IQ je za plakat, al’ on je bar zna skakat. Ovi drugi ništa ne vride, samo muzu i Beogradu daju u guzu.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo