Ivica Ursić: Velika knjiga

UVIJEK NEDJELJOM, 30. siječanj 2022.

(Luka 4, 21-30)

Čitanje iz Evanđelja po Luki, glava 4, 14-21, koje smo imali prigodu čuti prošle nedjelje, čini jednu cjelinu s današnjim čitanjem 4, 21-30. Priča o Isusovom boravku u Nazaretu podjeljena je u dva dijela i zato je važno povezati prošlonedjeljno čitanje s ovonedjeljnim čitanjem.

Isus je pročitao dio teksta iz Knjige proroka Izaije i zaklopivši knjigu je rekao: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” (Luka 4, 21)

Neki među njima su zadivljeni njegovim govorom i sve što imaju reći jest:

“Nije li ovo sin Josipov?” (Luka, 4, 22).

Ova rečenica se može tumačiti kao izraz zadivljenosti i poštovanja („Ma, vidi ti kako je mali Josipov daleko dogurao.“) ali isto tako u njoj može biti pakosti, podsmjehivanja, pa i ruganja. („Josipov mali? Bio je uvijek nitko i ništa. Ma daj!“)

Isus stvari dobro predviđa. Pretpostavlja da će ga pitati za čuda koja je prije dolaska u Nazaret činio u Kafarnaumu i tražiti će od njega neka ponovi ta čuda. Ali Isus nije zabavljač.

Isus nema namjeru podilaziti publici, pa ni u svom rodnom gradu.

I što je još gore, Isus ljude razjaruje govoreći im istinu o stanju u njihovim dušama koje ih čini nedostojnima Božanskih dijela. I zato Bog, kao i u dane proroka Elizeja i Ilije, svoja čuda čini izvan Izraela.

Zar je onda za čuditi se što ljudi ustaju, vjerojatno masovno, kako bi Isusa istjerali iz sinagoge i da bi ga bacili niz liticu brijega na kojem je izgrađen Nazaret?

Isus im je nekako uspio izmaknuti i tu se događa čudo na jedan poseban način. Grčki tekst kaže da je „prošao između njih“, pa predmnijevamo da se je samim čudom provukao kroz bijesnu masu žednu krvi.

Koliko je samo ironije u svemu ovome.

Ljudi od Isusa traže neko čudo, neki znak, bilo što, neka im se dokaže, kao u Kafarnaumu. I dobivaju to čudo, taj znak. Ne izravno, jer njihova otvrdla srca, cinizmom ispunjena, zatvaraju njihove oči i oni ne vide da se baš pred njima zbiva čudo koje služi Isusu da ode od njih.

Koliko su danas naša srca tvrda i koliko nas je cinizam zarobio, pa nismo u stanju vidjeti toliko očita čuda kojima nas Bog svakodnevno zasipa?

Zašto je Isus bio toliko ustrajan “zakuhati” stvari u Nazaretu?

Naravno mogao je sve odigrati elegantno i bez problema. Mogao je savršeno govoriti o istinitim stvarima, nije trebao ni lagati, ni govoriti uvijeno, nije trebao koristiti ni jezik politike i diplomacije ali se je mogao dohvatiti nekih drugih tema, manje zahtjevnih i nije morao baš ići „do kraja“ i raspaliti ljude koji su se okupili u sinagogi.

Isus u svojem poslanju nije tražio probleme ali su problemi redovito pronalazili njega. Ali u današnjem čitanju čini se kao da Isus baš traži probleme. On je zasigurno znao što se to zbiva u njihovim srcima i zasigurno je bio svjestan njihovog cinizma i zato po onoj našoj „ljutu travu na ljutu ranu“ Isus zna da je za njih jedino spasonosna teška riječ, riječ koja će ih pogoditi pravo „u glavu“ i razbuditi.

U svojoj kratkoj priči „Revelation“ („Otkrivenje“), autor Flannery O’Connor, opisuje Ruby Turpin koja sjedi u čekaonici liječničke ordinacije i procjenjuje svaku osobu oko sebe. Ruby sebe ocjenjuje superiornijom, za više od stupnja dva, od svakog drugog, poglavito u odnosu prema siromašnoj, nurednoj, nesretnoj tinejđerici koja joj sjedi nasuprot i koja čita knjigu. Ruby misli kako je žalosno što roditelji nisu ovu djevojku atraktivnije obukli i dotjerali. Tjera od sebe misli o tome kako bi to bilo da i ona ima dijete ovako mrka i prijetećeg pogleda.

A „ružno“ i „gadno“ dijete, Mary Grace, sluša neko vrijeme kako Ruby naglas blebeće o nadmoći siromašnih crnaca nad „bijelim smećem“. I onda, bez upozorenja, Mary Grace uperi svoj čelični pogled u Ruby i svom snagom zavitla svoju knjigu prema Ruby. Knjiga pogodi Ruby u glavu i ona padne na pod. Nad nju se nadvije Mary Grace i prosikće joj u uho: „Vrati se u pakao odakle si i došla, ti stara bradavičasta svinjo!“

Ovo je, kaže O’Connor, nasilan, šokantan početak iskupljenja Ruby Turpin, katalizator njezinog pokajanja i njene nebeske vizije.

Otkrivenje često počinje kada nas “velika knjiga” udre u glavu.

A Biblija je velika, teška i “nasilna” knjiga.

To je dobro, jer smo mi jako nasilni ljudi.

Pogledajmo koliko samo ratova bjesni diljem svijeta u ovom trenutku. Wikipedia navodi oko 40 ratova i sukoba koji su u tijeku 2020. ili 2021. Koliko nas gine na ulicama gradova širom svijeta kao posljedica kriminala? Treba li spominjati najnoviji biološki rat koji se maskirao u “pandemiju”? I takav nam se sustav vrijednosti nameće kao uzor i model.

Ali u današnjem čitanju, u Isusovom nastupu u Nazaretu, nasilje je drugačije. Ovdje nasilje ne uzrokuje društvo, društveni sustav, nego sam Isus. U svim Evanđeljima stoji da od trenutka od kada je Isus stao za propovjedaonicu – stvari su postale nezgodne, opasne, burne.

Priča mi poznanik, koji je nazočio audijenciji kod Dalaj Lame, da kada Dalaj Lama govori svi u prostoriji postaju mirni i tihi, spokojni i miroljubivi. Ali tako nije s Isusom. Stvari su u Nazaretu tekle mirno sve dok Isus nije otvorio svoja usta i onda više ništa nije bilo kao prije.

A to je bila tek prva njegova propovijed!

Mnogi će promisliti kako je Isus trebao koristiti puno učinkovitiju strategiju, s mirnom retorikom, bez zapaljivih govora, sve dok nije izgradio povjerenje, dok nije pridobio naklonost okupljenih, sve dok nije svoju poruku umotao u odgovarajući kontekst – baš sve onako kako nas danas uče PR stratezi i spin doktori.

Ne! Umjesto svega toga Isus je na njih bacio knjigu. Pogodio ih je pravo među oči s Izaijom. Udareni ali ne i oboreni, jedva su se održali na nogama, regrupirali su se i pokušali su ga baciti niz liticu.

No on prođe između njih i ode.(30)

Ode Isus ali kojim putem?

Kroz samo nekoliko tjedana, ova će priča završiti, ne u Nazaretu nego na Golgoti. I Isus je pokazao kojim je nama putem ići.

Pokazao nam je što je to sloboda govora i što to znači ne željeti se svidjeti ovome svijetu nego govoriti istinu pod svaku cijenu.

Soren Kierkegaard kaže da su se mnogi veliki umovi XX. stoljeća posvetili cilju kako ljudima učiniti život lakšim. Izmišljali su strojeve koji su od ljudi zahtjevali sve manje izravnog rada. On kaže da bi on svoj život posvetio cilju da ljudima učini život što težim. I postao bi propovjednik.

Danas smo mi svi propovjednici. Ne samo svećenici. Ne samo oni koji stoje za ambonom ili za govornicom. Ne samo oni koji imaju snažan glas. Ne. Svi smo mi pozvani navještati Kraljevstvo Božje i ako treba ljude “gađati” (ne jajima) Svetim Pismom.

Pravo u glavu.

Jer svi mi radimo za živoga Boga, ne za nekoga idola, ne za neko lažno božanstvo, ne za nekoga mrtvoga boga.

I uostalom, zar vam je netko rekao da će biti lako?

Ali mene muči jedna dilema, a ona se svodi na ovo – koliko smo mi, bilo svećenici bilo mi laici, voljni predočiti vjernicima u crkvi, odnosno vama čitateljima na internetu, slušateljima na radiju, svu dramatičnost istine, a koja u sebi uključuje tvrdu istinu o nama samima, koji smo pripadnici jednog naroda?

Naravno cilj nam je „prodrmati“ vas ali ne samo radi „drmanja“ ili da bi vas razljutili. Ali ako i kada nam se ukaže situacija u kojoj osjećamo nepodudarnost s publikom koja želi iz Evanđelja čuti jedno, a Evanđelje govori nešto potpuno drugo, usudimo li se mi ukazati na tu nepodudarnost?

Jesmo li mi u stanju sukobiti se s idolima današnjega svijeta?

Usudimo li se reći teške stvari o našoj nacionalnoj situaciji, o našim političarima, o kulturi u kojoj živimo, o medijima, o načinu kakvi smo vjernici i kakvi smo ljudi?

I kada vidimo da su ljudi nezadovoljni s našim riječima ustrajavamo li na dosljednom iznošenju istine ili odigramo neke sigurne poteze koji ne će nikoga uznemiriti? Pametno – niz dlaku?

Koliko je danas „pametno“ govoriti kako je Bog „otišao“ iz Hrvatske, jer su naša srca tvrda i naša je duša prepuna svega osim ljubavi prema Bogu?

Možda smo i Bogu došli na „vrh glave“ svojim kompromiserstvom, svojim ziheraštvom, svojim oportunizmom, svojim dodvoravanjem moćnicima ovoga svijeta, svojim zatvaranjem očiju pred nepravdom i pred grijehom u kojima smo svi se umočili? Tko manje tko više.

Možda je Bog uistinu otišao, činiti čuda negdje drugamo, i čeka da ga zovnemo?

Možda je Bog uistinu „prošao između nas“ prije nego smo ga bacili niz neku liticu?

Ljudi u Nazaretu nazočili su jednom čudu tog jednog davnog dana u povijesti dok je Bog hodao zemljom.

Čudu kada je Isus nestao pred njihovim očima.

Bio je to jedan jako tužan spektakl.

Ali mi ne bismo smjeli isključiti mogućnost da se to i nama danas dogodi.

Da nam naš Bog nestane pred vlastitim očima.

„No on prođe između njih i ode.“ (30)

Isus ode svojim putem (negdje drugdje) donoseći dobre vijesti siromasima i proglašavajući oslobođenje sužnjima, vraćajući vid slijepima i puštajući na slobodu potlačene.

Otišao je Isus svojim putem.

Otišao je putem na kojem je iscjeljivao bolesne, grlio odbačene i jeo s grešnicima.

Otišao je Isus svojim putem.

Otišao je put Jeruzalema, do jedne nove gomile, do jednog novog brda.

Otišao je Isus svojim putem – putem križa.

Ne zaboravim da smo i mi u jednoj od tih gomila.

Ili u Nazaretskoj ili u Jeruzalemskoj.

Ili u ovoj našoj Hrvatskoj.

https://ivicaursic.com/Hrvatsko nebo