Šiljo: Treba nam Katalog pravila za postajanje normalnom zemljom!

U nedostatku bilo kakve političke misli-vodilje oko koje bi se pokušalo pronaći novi ’svehrvatski konsenzus’, PHB predlaže da se pristupi izradi općeobvezujućeg Kataloga pravila za postanje Hrvatske normalnom zemljom. Ona naime očito nije normalna, nego je praktički gotovo u svemu bitnomu nenormalna. A najmanje su normalni oni koji nas službeno i neslužbeno uvjeravaju da je – normalna. Nije! Katalog pravila za postajanje Hrvatske normalnom zemljom imao bi poslužiti i za bližu i za dalju budućnost. Svi bi ga se u javnom životu i ponašanju morali pridržavati od onoga trenutka kada bi bio prihvaćen nacionalnom aklamacijom. Bezuvjetno, i pod cijenu eliminacije. Hrvatska ili će početi postajati normalnom ili će je nestati – i nje i svih nas kojih u njoj izvan nje još uopće ima i koji još možemo i hoćemo razlikovati dobro od zla, normalno od nenormalnoga.

I u Hrvatskoj će za nekoliko tjedana kovid-potvrde postati uglavnom prošlost. Ne zaslugom pokretača referenduma o izmjeni Ustava, a ni same Hrvatske, nego zaslugom raspomamljenog omikrona. Ta se naime inačica koronavirusa toliko nezaustavljivo širi posljednjih tjedana i među cijepljenima i među necijepljenima da su i famozni američki doktor Fauci (’Doktor Usud’) i neke europske vlade koje prve probijaju led vlastitih rigoroznih okova morale priznati kako se koronavirus u obliku omikrona ne može nikako i ničim zaustaviti u širenju. Još treba neko vrijeme da se „ispuše“, a onda bismo se mogli vratiti u manje-više redovan način života. 

Bude li tako, mnogi će već ovog proljeća doživjeti neopisivo olakšanje. Toliko toga što nas je sputavalo, strašilo, kočilo, gušilo, izoliralo, sprječavalo, ograničavalo, frustriralo, mučilo, otuđivalo, svadilo, razbijalo i pustošilo najednom će nestati. Vratit ćemo se iznenada u normalno, i to u „staronormalno“ stanje. Sve će slobodno prodisati, a putovanjima, turizmu, ugostiteljstvu, izlascima i neometanom dolasku na radna mjesta otvorit će se zvjezdane perspektive.

No, što je više uopće redovno, što je uopće „normalno“ stanje? – moramo se odmah zapitati. I može li se ono obnoviti i treba li obnavljati staro? Od čega se ono sastojalo? Od pretpotresnog pravnog, radnog, socijalnog i moralskog nereda?

U mnogo čemu Hrvatska nije ni prije koronavirusnih, potresnih i ostalih uzbuna tijekom ovih dvaju desetljeća bila normalna zemlja. A nisu normalne više ni europske ni zapadne zemlje, ne u smislu kako su na pojam normalnoga gledali De Gasperi, Adenauer, Schuman, Wojtyła, Reagan, Havel, Tuđman, Gotovac, Kuharić… Da jesu, Zapad bi više sličio sam sebi. I Hrvati bi više sličili na Hrvate, a ne na preveliko mnoštvo koje pokorno i bez skrupula sve podnosi ili svašta čini, a ako što novo bira, izabere još lošije od onoga lošega što je dotad ljubomorno njegovalo. 

Ono što zovemo „normalna Hrvatska“ zapravo nikada nije ni u pravom smislu ni nastalo. Bio je to samo hrvatski san, san tolikih idealista, za koji smo povjerovali da g. 1990. prelazi u zbilju. Ponešto i jest prešlo u zbilju. No nova hrvatska renesansa pofurena je tada i otad toliko puta i na tolike načine. Umjesto da postaje sve više, Hrvatska je postajala sve manje normalnom, sve manje hrvatskom i sve manje čestitom i pravednom. I u vrhovima i u sredini i u bazi. I s obzirom na one koji su gore i na one gore, i s obzirom na one koji su ostali, i s obzirom na one koji su otišli ili kane otići. 

Kako može biti normalna zemlja koja nema registar vlastitog stanovništva i u kojoj službeno ima više domaćih birača nego domaćih stanovnika? Zbog čega ministar uprave i čitava vlada ne daju ostavku. Zemlja i narod čiji dijelovi fizički i demografski odumiru? U kojoj je pravda luksuz, a istina meka za lakovjerne i naivne? U kojoj ravnodušni sebičnjaci, beskrupulozni gramzivci ili donedavni protivnici i ništitelji hrvatske države uživaju povlastice, dok su oni koji su ju najviše željeli i najviše za nju stradali najčešće građani drugoga i trećega reda?

Unatoč tomu nenormalnom stanju, pojam normale jako nam je potreban! Smisao hrvatske politike i ukupnih nastojanja morao bi biti upravo to: žurno definirati kategorije i kriterije normalnoga – i u nacionalnoj i u općeljudskoj dimenziji. Definirati temeljne standarde ljudskosti, društvenosti i državnosti. Izoštriti mjerila dobra i zla, dopuštenoga i nedopuštanoga, pohvalnoga i odvratnoga. 

Pritom se mora provjeriti i prosijati ono što imamo: od Ustava i biračkog sustava do pravosuđa i svih sustava pokvarenih odnosa. A ujedno otkloniti izvore i žarišta strukturnih ugroza Hrvatstva, njegova identiteta, samosvijesti i dostojanstva, integriteta i imuniteta – sve do nezakonitosti, nemoralnosti i poremećene logike opstanka.

U nedostatku bilo kakve političke misli-vodilje oko koje bi se pokušalo pronaći novi ’svehrvatski konsenzus’, PHB predlaže da se pristupi izradi općeobvezujućeg Kataloga pravila za postanje Hrvatske normalnom zemljom. Ona naime očito nije normalna, nego je praktički gotovo u svemu bitnomu nenormalna. A najmanje su normalni oni koji nas službeno i neslužbeno uvjeravaju da je – normalna. Nije! Katalog pravila za postajanje Hrvatske normalnom zemljom imao bi poslužiti i za bližu i za dalju budućnost. Svi bi ga se u javnom životu i ponašanju morali pridržavati od onoga trenutka kada bi bio prihvaćen nacionalnom aklamacijom. Bezuvjetno, i pod cijenu eliminacije. Hrvatska ili će početi postajati normalnom ili će je nestati – i nje i svih nas kojih u njoj izvan nje još uopće ima i koji još možemo i hoćemo razlikovati dobro od zla, normalno od nenormalnoga.

Šiljo, Hrvatsko nebo