Vladimir Trkmić: Može li pas imati dušu i biti član obitelji?

Duša

Duša je, po mnogim religijskim i filozofskim tradicijama, nematerijalna komponenta čovjekova života, to jest unutarnji princip tijela. Kada promotrimo čovjeka, odmah opažamo da se on ne sastoji samo od duše ili samo od tijela, već u njemu tijelo i duša skupa tvore jednu jedinstvenu cjelinu. “Čovjek nije samo tijelo ili samo duša, već se sastoji iz duše i tijela” (Sv. Augustin, De civ. Dei, 13,24). Smatra se da se duša nalazi u cijelome tijelu. Stoga se kaže da je duša u cijelomu tijelu, to jest ona je po svome bivstvovanju na svim pojedinim mjestima tijela.

Što kaže Biblija o čovjekovoj duši

Riječ “duša”, koja se koristi u Bibliji, prijevod je hebrejske riječi nefeš i grčke riječi psykhé. Nefeš doslovno znači “stvorenje koje diše”, a psykhé “živo biće”.* Očito je da se izraz “duša” odnosi na cijelu osobu, a ne na neki duhovni princip koji nadživljava smrt tijela. Zapazite kako Biblija potvrđuje da duša označava čitavog čovjeka.  U biblijskom izvješću o stvaranju prvoga čovjeka, Adama, piše: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša” (1. Mojsijeva 2,7, Jeruzalemska Biblija). Dakle, Adam nije dobio dušu, nego je postao živa duša, to jest osoba.  U Bibliji stoji da duša može raditi, osjećati želju za hranom, jesti, držati se zakona te doticati tijelo mrtva čovjeka ili uginule životinje (3. Mojsijeva 5:2; 7:20; 23:30; 5. Mojsijeva 12:20; Rimljanima 13:1, JB). Sve navedene radnje može napraviti samo čovjek od krvi i mesa. Na temelju toga može se zaključiti da je “duša” cijela osoba, a ne neki njezin bestjelesni dio.

Je li duša besmrtna?

Nije, duša može umrijeti. To potvrđuju mnogi biblijski redci. Navest ćemo neke od njih:  “Duša koja griješi, ona će poginuti” (Ezekijel 18:4,20, Šarić). U starom Izraelu najteži prijestupi kažnjavali su se smrću. Osoba, to jest duša koja ih je počinila trebala je biti “istrijebljena” ili “uklonjena” iz naroda (2. Mojsijeva 12,15;19; 31,14; 3. Mojsijeva 7,20; 21, 27; 19,8; Vrtarić). U nekim biblijskim redcima izraz “duša mrtvaca” koristi se za tijelo umrle osobe (3. Mojsijeva 21,11, bilješka; 4. Mojsijeva 6,6, bilješka). Iako se u tim redcima mnogi prijevodi Biblije koriste izrazom “mrtvac” ili “mrtvo tijelo”, dobro je imati na umu da se u izvornom hebrejskom tekstu na tim mjestima koristi riječ nefeš, odnosno “duša”.

Izraz “duša” može značiti “život”

U Bibliji se izraz “duša” koristi i kao sinonim za “život”. Jedan primjer takve uporabe hebrejskih riječi za “dušu” i “život” nalazi se kod Joba 33,22. Slično tome, Biblija pokazuje da se duša, ili život, može izložiti opasnosti ili izgubiti (2. Mojsijeva 4,19; Suci 9,17; Filipljanima 2,30, bilješka). Takva uporaba riječi “duša” pomaže nam razumjeti biblijske retke u kojima piše da je nečija duša “izlazila” ili da se netko “rastavljao” sa svojom dušom (1. Mojsijeva 35,18, JB). Ti preneseni izrazi ukazuju na to da je osoba umrla, odnosno da se njezin život ugasio. Zato se, primjerice, u 1. Mojsijevoj 35,18 (Šarić) za Rahelu, ženu patrijarha Jakova, kaže da je izdahnula.

Katekizam Katoličke crkve o duši – “Jedan tijelom i duhom” ( 362 – 368 )

„Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je ‘Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša’ (Post 2,7). Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga. Riječ duša u Svetom pismu često označuje ljudski život, ili cijelu ljudsku osobu. Ali označuje i ono najunutarnjije u čovjeku i što je u njemu najvrjednije, ono po čemu je posebno slika Božja: ‘duša’ znači duhovno počelo u čovjeku. Ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu ‘slike Božje’: ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha: Čovjek, tijelom i dušom jedan, po samoj svojoj tjelesnosti jest zbroj osnova tvarnoga svijeta, tako da oni po čovjeku dosižu svoj vrhunac i podižu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga čovjeku nije dopušteno da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvorenim i određenim da uskrsne u posljednji dan. To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati ‘formom’ tijela, to jest zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo ljudsko tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav. Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne ‘proizvode’ roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću. Katkad se pravi razlika između duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se naše ‘cijelo biće – duh i duša i tijelo’ – sačuva besprijekornim, savršenim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5,23). Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu. ‘Duh’ znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom.  Duhovna predaja Crkve naglašava i srce, u biblijskom smislu kao ‘dubinu bića’, gdje se osoba odlučuje za ili protiv Boga.”

Životinje nemaju dušu niti će uskrsnuti

Na ovome planetu ne živimo samo mi ljudi. Živimo s drugim stvorenjima, koja je stvorio Bog i koja su nam povjerena na brigu. Životinje su neka od najvažnijih stvorenja stvorena od Boga, koja nam je Bog povjerio. Imamo kućne ljubimce, koji nam prave društvo, daju nam ljubav i radost. Pse se smatra čovjekovim najboljim prijateljima, jer izgleda kao da pas kao životinja razumije ono što njegov gospodar razmišlja. Pas, kao i svaka druga životinja, ima određenu svjesnost, koja je jedinstvena za živa bića koja nisu ljudi, što je i razlog zbog kojega ih posebno volimo. No, unatoč njihovoj svjesnosti, psi nemaju dušu i ne mogu imati duha. Zato, kada umru, ne odlaze u zagrobni život. Drugim riječima, oni neće živjeti u vječnosti s nama. Razlog tome jest činjenica da oni nisu stvoreni na sliku i obličje Boga. Oni nemaju duh ni dušu. I zato ne mogu, za razliku od nas, otići u raj ili pakao.

Katekizam Katoličke crkve o obitelji

Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego “Božja obitelj”. Od početaka jezgru su Crkve često činili oni koji postadoše vjernici zajedno s cijelom svojom obitelji. Kad bi se obraćali, željeli bi da im sva obitelj bude spašena. Postavši vjerničke, te obitelji bijahu mali otoci kršćanskoga života usred nevjernoga svijeta (KKC, 1655).

U naše doba u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od osnovne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive i ižarujuće vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, služeći se drevnim izrazom, nazvao obitelj “Ecclesia domestica – Domaća Crkva”. U krilu obitelji “roditelji trebaju za svoju djecu riječju i primjerom biti prvi vjerovjesnici, i gajiti u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto” (KKC, 1656). Kršćanska obitelj je zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Njezina roditeljska i odgojna služba odsjaj je Očeva stvoriteljskog djela. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Svakodnevna molitva i čitanje riječi Božje jačaju u obitelji ljubav. Kršćanska je obitelj blagovjesnička i misionarka (KKC, 2205). Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život (KKC, 2207).

 Pas je član obitelji iako to ne piše u obiteljskom zakonu???

Sva talijanska glasila pisala su ovih dana o slučaju jedne službenice na rimskom sveučilištu La Sapienza kojoj poslodavac nije htio priznati dva dana plaćenog bolovanja za njegu njezina kućnog ljubimca. Pas je bio jako loše i morao je hitno biti odnesen veterinaru. Žena nije imala alternativu pa je svoga ljubimca žurno odnijela veterinaru, koji ga je izliječio. Žena je morala dva dana izostati s posla, ali kada je donijela potvrdu veterinara kao opravdanje izostanka s posla, na Sveučilištu su joj to odbili. O tome svom događaju pričala je prijateljima s kojima odlazi u šetnju s četveronožnim ljubimcima u rimski park Doria Pamphili, koji su joj savjetovali da se obrati udruzi za zaštitu životinja, odnosno Savezu protiv vivisekcije (Lega Anti Vivisezione). Taj savez ima i svoje pravnike, te su joj pomogli u nalaženju rješenja. Pronašli su u nekim presudama Vrhovnog suda kako je nepružanje pomoći životinji kazneno djelo. Dakle, da nije pružila pomoć svome psu, počinila bi kazneno djelo. Naime, postoji zakon po kojemu je ne samo nepružanje pomoći ili zlostavljanje životinje kazneno djelo, nego je i samo napuštanje životinje kažnjivo. Sveučilište joj je priznalo bolovanje. Predsjednik Saveza protiv vivisekcije Gianluca Felicetti kaže kako svima koji moraju izostati s posla radi njege kućnog ljubimca treba biti priznato bolovanje. Inače, još od 2008. godine u parlamentu se nalazi prijedlog izmijene građanskog zakona koji bi išao u tome smjeru. Uostalom, nije logično imati kazneni zakon za kažnjavanje ljudi koji napuste životinju ili ju maltretiraju (uoči ljetnih praznika ima onih koji jednostavno na ulici ostave psa i zbog takvih je uvedena kazna), a da i građanski kodeks to ne obradi. Ne samo što se samca smatra obitelji, nego će sada član obitelji biti i pas (ili mačka ili neka druga životinja) s kojim živi čovjek. (Večernji list – Silvije Tomašević, 16. listopada 2017.)

 Umjesto zaključka

Europska unija (kratica EU) ekonomska je i politička unija, jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo godine 1951. između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta). Europska unija jedina je organizacija te vrste na svijetu i zbog toga ju je ponekad teško definirati. To je organizacija koja stalno mijenja i nadograđuje politike u kojima djeluje. Trenutno se može definirati kao federacija u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti okoliša; konfederacija u društvenoj i gospodarskoj politici, zaštiti potrošača, unutarnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici. Europska unija danas ima 27 država članica. Prostire se na 4.233.255,3 km², a ima oko 447 milijuna stanovnika. Prva država u povijesti koja je 31. siječnja 2020. izišla iz Europske unije jest Ujedinjeno Kraljevstvo, čija je vlada 29. ožujka 2017., nakon referenduma održanog u lipnju 2016., podnijela zahtjev za razdruživanje Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije. Time je Europska unija, koja se od svoga osnutka uvijek širila, prvi put u svojoj povijesti ostala bez jedne države članice.

Robert Schuman o Europskoj uniji

U Europskom parlamentu, 19. ožujka 1958., Robert Schuman ističe: “Sve europske zemlje prožete su kršćanskom civilizacijom. To je duša Europe koja mora biti vraćena.” A u knjizi Za Europu piše i ovo: “Ovo zajedništvo naroda ne može i ne smije ostati samo na ekonomskoj i tehničkoj razini. Mora joj se dati duša. Europa neće živjeti i neće biti spašena, osim u mjeri u kojoj bude svjesna sebe i svojih odgovornosti, to jest kada se vrati kršćanskim načelima solidarnosti i bratstva.” Društvo bez Boga postaje društvo protiv čovjeka, i to ne samo prije pojave kršćanstva nego i u moderno doba – ta poznate su nam tragedije koje su izazvali ateistički totalitarizmi. Schumana je možda najbolje opisao čovjek koji s njim nije dijelio ni njegovu vjeru ni politička stajališta, socijalist André Philip, njegov prethodnik u Ministarstvu financija. On ga se ovako sjeća: “Pred sobom imamo posvećenog čovjeka, bez osobnih želja, potpuno iskrenog i intelektualno poniznog, koji je samo tražio da može služiti u mjestu i vremenu u koje se osjećao pozvanim… Oni koji su ga poznavali pamtit će ga kao pravog demokrata, maštovitog stvaratelja, spremnog na raspravu, ali u finoći, uvijek punog poštovanja prema čovjeku i vjernog unutarnjem pozivu koji mu je davao smisao života.” U životu ovoga političara možemo otkriti brojne vidove njegova karaktera, njegove vjere, njegovih ideja, ali opažamo dvije karakteristike, koje su moguća ‘tajna’ njegovih uspjeha. Prva je veliko povjerenje u Providnost: “Svi smo mi instrumenti Providnosti, pa i nesavršeni, koja nas koristi za svrhe koje nas nadilaze… Zadatak kršćana u politici ne ograničava se samo na promicanje poštenja, nego izravno upućuje na obranu općeljudskih vrijednosti, jer i demokracija može donositi nepravedne zakone.“

Gdje smo danas?

Mislim da se danas tri začetnika EU – R. Schuman, Konrad Adenauer i De Gasperi – doslovno „okreću u grobu”. Oni su zamislili EU na kršćanskom korijenima i načelima, a ona je pretvorena u pogansku EU, koja ruši sva kršćanska načela i moralne postavke. Žestoki udar na obitelj kao temeljnu zajednicu društva i Katoličke crkve očit je u mnogim zakonima koji se izglasavaju u EU parlamentu i pojedinim zemljama koje su članice EU. Nastala je erozija svih vrijednosti zasnovanih na kršćanskim vrednotama. Proglašavati zakon po kojemu je pas ili neki drugi kućni ljubimac član obitelji dobro je smišljena ludost, novotarija koja ruši sliku Božju o čovjeku, obitelji i braku kao zajednici muškarca i žene. Takvo što mogu učiniti samo oni koji žele da EU bude poganska zajednica država. I ne samo to! Oni pokušavaju u isti rang staviti muškarca, ženu i nekog kućnog ljubimca. Već se debelo dugo preko fejsa favorizira ideju kako pas ima dušu. Hajte, molim vas! Pas ima dušu? Gdje to piše u Svetom pismu? Piše li to u Katoličkom katekizmu? Piše li i u jednom dosadašnjem civilnom zakoniku ijedne članice? Ne piše! Ali zašto ne uvesti tu novotariju kad Europska unija razgrađuje samu sebe. Postaje zajednica država koja sama sebi ruši ionako već slabe i klimave temelje. Pas je Božje stvorenje. Svaka čast onima koji ga imaju kao ljubimca. On ima svoju svjesnost, ali nema besmrtnu dušu. Njega i one koji se brinu o psu ili nekom drugom ljubimcu treba zaštititi, pružiti mu svu pažnju i njegu. Ali pas nikada i ni po čemu ne može postati ravan čovjeku ni član obitelji. Zaštitite kućne ljubimce zakonima o kućnim ljubimcima, ali ih nemojte na silu i protuprirodno gurati u članove obitelji. Svaki normalan čovjek dobro zna kako se postaje i prestaje biti član ljudske obitelji.

Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo