Dosta je bilo zgražanja nad Srb(ad)ijom!

Dosta je, i prikoviše, bilo mazohističkog zgražanja nad otimačkom Srb(ad)ijom! Pogledajmo radije kakvi smo mi sami! Mi Hrvati. U vlastitoj državi. Danas. Pogledajmo što (ne) činimo i što dopuštamo da nam u naše ime čine ili propuštaju činiti!

Narodna skupština Republike Srbije usvojila je 23. prosinca 2021. „Zakon o kulturnom nasleđu” [hrv. Zakon o kulturnoj baštini] koji u članku 23. svojata dubrovačku književnost te ističe njezinu navodno dvojnu – hrvatsku i srpsku – pripadnost. Srbija je tim Zakonom izričito među stare srpske knjige uključila “izdanja dubrovačke književnosti koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno s 1867. godinom” (M. Držić, Ivan Gundulić). 

Bilo je na tu srbijansku zakonsku odredbu „zakasnjelih” reakcija; neke su bile burne, neke manje burne. Mnogi su isticali da je ovo nastavak politike širenja Srbije, spominjali su se i oci takvih politika, od Vuka Karadžića do Miloševića. Malobrojni su pak spomenuli Memorandum II. SAZU te aktualne službene termine srbijanske politike: „srpski kulturni prostor”, „Otvoreni Balkan”, itd. 

Hrvatski eurozastupnik K. Ressler zatražio je reakciju od EK-a. Dubrovčanka ministrica kulture N. Obuljen pozvala je Srbiju da odustane od posezanja za hrvatskim teritorijem i kulturnom baštinom, a donošenje tog Zakona nazvala je „skandaloznim”. Iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku očekuju od Vlade da diplomatskim i političkim kanalima zatraži izmjenu tog Zakona, a centrala HAZU u Zagrebu poručuje da pripremaju preporuku Vladi s popisom najvažnijih tema za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa tijekom pregovora s BiH, Crnom Gorom i Srbijom za ulazak u EU. U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje taj Zakon ocjenjuju kao „dodatan agresivni korak posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom”. Patrijarh Porfirije „vizionarski” je još prošle godine tražio odgodu tog Zakona, ali samo „jer se u njemu ne spominje Kosovo i Metohija”, čime bi mogla biti dovedena u pitanje vlasnička prava SPC-a. Milorad šuti, a i Hidajet šuti. 

Za razliku od Srbije, koja štanca zakone u skladu s onim što smatra svojim nacionalnim interesima, Hrvatska ne donosi ni one zakone kojima bi se zaštitila od posezanja susjeda (i ne samo susjeda). Na primjer, nije donijela Zakon o hrvatskom jeziku. Imaju ga Francuska, Švedska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija, Malta, Belgija, Finska, švicarski kantoni, Španjolska, Irska, Rusija, Makedonija, Srbija, Kosovo… A Hrvatska ga još nema. Od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967.) prošlo je 55 godina. Tada ju je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, i to u Jugoslaviji. A danas, kad „imamo Hrvatsku”, već 30 godina zakona još nema. 

Matica hrvatska bila je „alma mater” ili „majka hraniteljica” Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Novi predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran najavio je da će Matica pripremiti zakon o hrvatskom jeziku i poslati ga Hrvatskom saboru. Među više njih, reagirala je i novinarka, „ekstremna Hrvatica”, Sanja Modrić, napisavši ne trepnuvši: „Zakon o jeziku koji najavljuje Matica hrvatska je budalaština”. Dakle, neprijatelji Hrvatske – jugoslaveni svih fela, prikriveni i otvoreni velikosrbi, staromodni i globalizirani komunisti, bespolnici i mlakonje, razni oportunisti, „realisti”, itd. – svi će oni nastojati kao i do sada činiti sve da Hrvatski sabor ne donese taj zakon. Ništa novo. Jedino novo bilo bi da oni zastupnici u Hrvatskom saboru koji se smatraju Hrvatima dokažu, unatoč svim svojim manama, da to jesu. Bez obzira na to jesu li vladajući ili opozicijski. 

Dosta je i prikoviše bilo mazohističkog zgražanja nad Srb(ad)ijom! Pogledajmo radije kakvi smo mi sami! Mi Hrvati. U vlastitoj državi. Danas. Pogledajmo što (ne) činimo i što dopuštamo da nam u naše ime čine ili propuštaju činiti.

M.O./Hrvatsko nebo