Z. Miliša: Jesmo li emocionalno i duhovno “prohodali”?

Kako željeno “kormilariti” mislima i emocijama?

Relacije kognitivne, duhovne i emocionalne inteligencije su krucijalna pitanja u poimanju smisla života. Decartes je autor temeljnog načela senzualizma: Nihil est intellectu, quod non antea fuerit in sensu, (nasuprot racionalizmu, prosvjetiteljstvu ili empirizmu) ili u prijevodu – “Ništa nije u razumu što nije bilo prije u osjećaju”.

Osamljenost i emocionalna hladnoća prema problemima drugih su sveprisutni. “Patimo jer mislimo da dajemo više nego što primamo. Patimo jer mislimo da je naša ljubav neshvaćena. Patimo jer ne uspijevamo nametnuti svoja pravila” (P. Coelho). Emocije, nagoni ili instinkti su nerijetko snažniji od razuma i vjere, kao što je podsvijest moćnija od svijesti.

Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju fizička, mentalna, emocionalna i duhovna otkrića”. U knjizi otkriva svoju glavnu misiju – “pomaganje ljudima da otkriju moć svrhe”. Jedna od glavnih životnih mudrosti je spoznaja ljudi koji su prošli boli i patnje da postoji tri tipa ljudi u takvim situacijama. Prvi su oni koji su bili s nama u teškim vremenima, drugi su oni koji su ignorirali ili okrenuli leđa, a treći su oni koji su u mnogome pridonijeli našoj patnji i razornoj moći neugodnih emocija.

Duhovna inteligencija

Duhovna inteligencija se opravdano dovodi u vezu sa zdravljem.

Jorge Bucay u knjizi Put duhovnosti provocira pitanjem:”Može li se riječima izraziti neopipljivo? On duhovnost tretira kao “otvorenost prema drugima, koja može stvoriti novi kanal zajedništva…”. U knjizi provocira i zaključuje da homo sapiens ne predstavlja vrhunac ljudske evolucije nego “onaj koji traga za istinom o svom vlastitom duhovnom postojanju”.

Phil Bosman u predivnim stihovima poezije pod naslovom “Nad svakim životom visi križ” je zapisao: “Zašto toliko trpljenja, toliko neshvatljivog trpljenja? Trpljenja o kojem ne voliš ni govoriti, jer već godinama izgriza tvoju nutrinu. Trpljenje koje nisi izazvao. Nesreća koja te prati… Neuspjeli i ohladnjeli brak. Teška bolest bez velikog izgleda u ozdravljenje, brige, razočaranja, nerazumijevanje, nezahvalnost, svađe u obitelji koje već godinama traju. Uvreda, zla riječ, podlost, zbog čega noću ne možeš zaspati. Nad svakim životom visi križ… Ako se zapustiš, ogorčenje raste kao strašni čir u tvojem srcu. A križ postaje još teži… Moramo se prignuti pred tajnom trpljenja, pred Bogom, koji i u našim najmuklijim noćima može dati da još uvijek sjaju zvijezde.”

Betty J. Eadie u snažnoj knjizi U zagrljaju svjetlosti je zapisala: “Naš talent i naše vještine dane su nam samo zato da pomažemo drugima. Služeći drugima, razvijamo se u duhovnom smislu… Naučila sam zaboraviti bijes, mržnju, zavist, ogorčenost i odbijanje oprosta, jer to su osjećaji koji razaraju dušu. Jer, doći će čas kad ćemo morati odgovarati za postupke prema ljudima… Pozitivna energija jest: svjetlost, dobrota, ljubaznost, ljubav, strpljenje, dobročinstvo, nada…. a negativa: tama, mržnja, strah, neljubaznost, netolerantnost, sebičnost, beznađe, obeshrabrenost i tomu slično… Pozitivno privlači pozitivno, a negativno privlači negativno”.

Norman Vincett Peale u knjizi Moć pozitivnog mišljenja navodi argumente o potrebi simbioze vjere i medicine te konstatira: „Emocionalna oboljenja ukorjenjuju se u vama, crpe vašu energiju, umanjuju vaše sposobnosti te uzrokuju pogoršanje zdravlja… Izvježbajte se tako da svaki put kada osjetite val gnjeva kažete: Je li to uistinu vrijedno emocionalne štete koju mi čini?“

Betty J. Eadie u svojoj knjizi U zagrljaju svjetlosti također iznosi svoju priču kada je doživjela kliničku smrt: “Po vodstvom Spasitelja naučila sam da je važno da sva iskustva prihvaćamo kao potencijalno korisna… Uvidjela sam da su mnoge moje bolesti bile rezultat mog depresivnog stanja ili osjećaja da nisam voljena… a stalnim kuknjavama sam širom otvorila vrata negativnoj energiji”. Ona je kratko poentirala: “Kroz život nas vodi vjera, a ne vid. Vid je povezan s kognitivnim, analitičkim umom… Shvatila sam da sam u stanju samu sebe liječiti, najprije u duhovnom smislu, a potom emocionalno, mentalno i fizički. Shvatila sam da sam u stanju poštedjeti se razornih učinaka očaja… Shvatila sam kakvo se zlo krije u predavanju krivnji i strahu… Padnemo li opet, i još milijun puta, opet ćemo se podići i nastaviti dalje, jer samo tako ćemo nekamo stići… Sva iskustva mogu biti pozitivna, jer su iskustva poučna”.

Emocionalna inteligencija

Nikola Tesla je zapisao: “Podsvjest čoveka je uzburkana kao nemirni ocean s velikim olujnim valovima…, a duša nemirna. Podsvjest prepuna utisaka čini da duša bude nemirna. Emocije tada ključaju poput erupcije vulkana. Bez rada na emocijama, duhovnost je samo kula od karata….” Neugodne emocije prave pomutnju u suvislom prosuđivanju i duševnom miru.

Daniel Goleman u knjizi Emocionalna inteligencija navodi njezine glavne komponente koje odgojem treba razvijati. Na hrvatskom jeziku rekli bismo ključnih šest S u odgoju: samosvijest, samootkrivanje, samopouzdanje, samostalno donošenje odluka, suosjećanje i samoprihvaćanje.

D. Chabot i M. Chabot u knjizi Emocionalna pedagogija smatraju emocionalnu inteligenciju skupom kompetencija koje omogućuju prepoznavanje vlastitih i tuđih emocija, a visok stupanj emocionalne inteligencije omogućava bolje prijateljske i/ili partnerske odnose, njihovo željeno izražavanje, fleksibilnije ponašanje, bolju komunikaciju i bolje odluke.

Ugodne emocije potiču na radost, entuzijazam, kreativnost, smirenost, radoznalost, humor, ležernost, empatičnost, altruizam i čine pojedince zadovoljnijima, ljubaznijima, suosjećajnijima i uspješnijima. Neugodne emocije sputavaju kreativne aktivnosti dok ih ugodne potiču. Prve nas čine potištenima, ljutima, nesigurnima, uznemirenima, gadljivima, bespomoćnima, tužnima, nesretnima, preziremo druge i drugačije… Svećenik i docent psihologije Mijo Nikić smatra da emocionalno zrela osoba živi “u milosti Božjoj” i po svojoj savjesti, ponizna je, a ne ohola, zna opraštati (za nanesene uvrede), svjesna je svojih slabosti i pogrešaka i činjenice da svatko ima i nosi se sa svojom “križem života” te “raskrinkava laži i obmane”.

Za razvoj emocionalnih kompetencija važno je sagledati pitanja što ja želim, što drugi očekuju od mene, a što ja od drugih. Psihoterapeutkinja Louise Hay u knjizi Kako iscijeliti duh i tijelo je zapisala: “Svi smo mi žrtve žrtava, a naši nas roditelji nikako nisu mogli poučiti nečemu što ni sami nisu znali.” Ona drži da je mislima lakše upravljati nego emocijama. Po njoj loše misli stvaraju loše osjećaje. Apelira: “Promijenite misao i osjećaj mora nestati”. Čitava njena knjiga je prožeta glavnom tezom da pozitivnim mislima možemo sve iscijeliti. No, ovo je krajnje pojednostavljeno mišljenje.

U krivu su oni koji tvrde da je moguće dovesti u poželjni odnos misli i emocije, tvrdnjom da je racio stariji i moćniji od emocija. B. Pascal je tvrdio da se naše “umovanje svodi na to da popuštamo osjećajima”. Kada bi racionalni bio moćniji od emocionalnog onda bi racionalnim liječili iracionalno. “Dakle, pamet i stručnost ne liječe bolesnu emotivnost, nego samo dobro emotivno iskustvo cijeli ranu lošeg emotivnog iskustva” (Robert Torre u knjizi Ludilo uzvraća udarac).

Zaključno

Može li se odgovoriti na pitanje kako dovesti u svirsishodan i komplementaran odnos misli, duhovnost i emocije?

Naše živote određuju vjera, razmišljanja i emocije. Misli mogu ometati našu emocionalnu stabilnost, kao što i neugodni osjećaji mogu blokirati naš um.

Do danas se nije pronašao odgovor kako željeno “kormilariti” mislima i emocijama, osobito neugodnim, poput očaja, tuge, bijesa ili bespomoćnosti. Činjenica je da smo mi odgovorni za svoja duševna raspoloženja, misli i osjećaje. Ali, kako ih “uhvatiti” u željeni “zagrljaj”? Nobelovu nagradu bi trebao dobiti onaj tko dade odgovor na pitanje kako obuzdati negativne misli i nadvladati neugodne osjećaje!

Ako drugi nisu odgovorni za naše misli, raspoloženja i emocije, nego je odgovornost isključivo naša, kako to da i istaknuti psihijatri, psihoterapeuti, autori brojnih knjiga “samopomoći” padaju na (tom) ispitu zrelosti u svojim osobnim životima?! Kad bismo imali odgovore na ovo pitanje, onda naši životi ne bi bilo tako zanimljivi, ali i (ponekad) razarajući.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo