Nenad Piskač: Globalna covidarina, jugoslavenska potragarina i domaća sanjkanjarina

Poštovani čitatelji, ispričavam se na opsegu teksta. On nije kolumna već dnevnički zapis slobodnoga stila. Oprostite, nisam se mogao kontrolirati, što je s obzirom na godine i zdravstveno stanje, od mene bilo i znatno ranije za očekivati… Popravit ću se, ako uspijem.

Ne može se u objektivnom svijetu ući u novu stvarnost, a istodobno ostati u staroj. U novu kalendarsku godinu ušli smo, mi, državljani Republike Hrvatske, kao da smo zaostali u staroj. Nema nikakvih promjena. Osobito nema promjena na bolje. Ne može se boljitkom smatrati nagli porast temperature neprimjeren zimskome godišnjem dobu o kojemu stanoviti Vakula lamentira do iznemoglosti, a zbog čega, toga nagloga zatopljenja, i najtrezveniji na uskoj javnoj sceni sklepanoj od jugoslavenskih dasaka i balvana padaju u provaliju „naglih promjena“ pri čemu ih zahvaćaju „sinkope“, „migrene“, „migrene s aurom“ i druge neželjene posljedice.

Dvije su mi „novogodišnje“ situacije zapele za umorno i suzno oko. A treća me ko zmija ugrizla za dušu. Prva se odnosni na moralan pad jednoga po jednoga javnoga trudbenika iz široke sfere društvenih djelatnosti. Padaju u pravovjerno covidarenje. Jedna od zajedničkih im karakteristika jest da su svi na državnom, nadržavnom ili paradržavnom berivu. Režim ih ne treba više ni mamiti na pad u paraočinski zagrljaj. Sami od sebe padaju, znanstveno je dokazano – Newtonovom jabukom – u covid košaru poput prezrelih krušaka. Iz te je košare moja draga baka Katica, Bog joj daj duši lahko, hranila pajceke upravo tim prezrelim kruškama što padoše kao jabuke s edenskog stabla. Ma, dobro ste pročitali, u Hrvatskoj se više ne razlikuju kruške od jabuka. U društvenim pak odnosima vrijedi pravilo: Svaka kruška kad na stablu istruli nužno mora pasti po newtonovom zakonu, a pri padu hoće-ne će postaje društvenopolitičkim radnikom. Obrazložit ću paradoks malo niže u tekstu, ako se sjetim.

Druga pak situacija odnosi se na „vasionske“ napore Srbije da pronađe nestalog Hrvata zalutaloga na novogodišnji doček u Beogradu, „ekumensko“ središte „srpskoga sveta“ s turbofolk šundom. Ima i treća tema s pretenzijom velike afere, dorhovsko-olafovskoga tipa, samo naoko je lokalnoga karaktera, ali o njoj na kraju, ako uopće stignem do kraja teksta…

Upute za uporabu covid cjepiva

U 2022. godinu ušli smo na krilima prekomjerne ideologizacije znanosti. Ideologiziranu znanost (jedan uski segment izdvojen iz sveopće znanosti) trebali bismo slijediti kako bismo ušli u zonu „manjeg rizika“. Manje rizični, prema kriteriju ideologizirane znanosti, imaju pravo na covid potvrdu sve kraćega roka trajanja. Produženje roka moguće je ostvariti primanjem nove doze eksperimentalnoga pripravka poslanoga iz laboratorija proizvođača eliksira. Laboratoriji na slobodno tržište uz eliksir nepoznatog sadržaja šalju i uputstva za upotrebu. Baš na tim uputstvima pale su, na pravnom terenu, covid potvrde u Bosni i Hercegovini. Unatoč Daytonskom zatvoru, Pariškim ugovorima, Izetbegovićima, Dodiku i Komšiću.

Uputstva za upotrebu s navedenim upozorenjima, neistraženim posljedicama, indikacijama i kontraindikacijama, te s jasnim odricanjem od svake odgovornosti, u Hrvatskoj još nisu prevedena. Ako i jesu, cijepljeni i necijepljeni s njima nisu upoznati. Upoznavanje s tim dokumentima različitih „znanstvenih“ proizvođača bila je i ostala neodrađena zadaća Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske na čelu s ministrom Ministarstva unutarnjih poslova, dakle, prvim i najodgovornijim pendrekom u državi. Pendrekom po virusu nikad nije dalo pozitivnih rezultata po „zdravlje i život“ pučanstva. Stoga se prešlo na taktiku pendrekom po necijepljenima.

Obje kategorije ove visokoideologizirane podjele na cijepljene i necijepljene mogu, dakle, samo i jedino – „vjerovati znanosti“, onako kako u nju vjeruje đakon nove religije, saborski zastupnik H. Zekanović i biskup, recimo, Uzinić. Tako je ideologizirana znanost i u predziđu kršćanstva završila na religijskom pijedestalu covid sekte, zamijenivši komunističku parareligiju novonormalnom. Vjera u znanost (scientizam – što se rimuje s komunizam), međutim, nije objavljena vjera. Nije ni monoteistička, s obzirom na više proizvođača eliksira. Što je, ako nije utopija?

Novi porez – covidarina

Za ulazak u sveti režim pravovjerne utopije treba platiti covidarinu. Covidarina je porez nereguliran zakonom, ali propisan i svakome jasan. Najpoznatiji covidar je stanoviti epidemiološko uvjetovani postinkluzivno-ustavni stručnjak Palić, ali nije jedini. Vrhovna izmišljotina, covidarina odmetničkih režima s ugrađenom težnjom prema totalitarizmu, nije ex catedra, ili znanstveno utemeljena izmišljotina. Taj porez je nadustavna, više-manje drumskorazbojnička kategorija. Porez nad porezima. Osoba s plaćenom palićustavnom covidarinom po prirodi stvari postaje društvenopolitičkim radnikom očiju željnih napojnice u bilo kom obliku. Što prije napojnica stigne, to bolje.

Plaćanjem covidarine porezni (ne)obveznik gubi obraz i ljudsko dostojanstvo, a režim ubranim porezom – javno objavljenim pravovjerjem poreznoga (ne)obveznika – glanca totalitarnu čizmicu punu darova sveopće skrbi za „zdravlje i život“ pučana uvedenih u „pandemiju“ straha i nesigurnosti. Tako je stvorena ideološka podloga totalitarizma s medicinskim likom, zamjena za komunizam s ljudskim likom. Čestitam! Odlično odrađen posao. No, ovdje treba reći staru zagorsku poslovicu: Svaka rit dojde na šekret! Kad-tad. A ova novonormalna napudrana ritica doći će puno prije negoli izlizana starokomunistička. Ljudima, osobito u postkomunističkim državama, dosta je totalitarizama u bilo kom obliku. Pa i u obliku ideologizirane, napudrane, znanosti s pripadajućim paraporezom – covidarinom.

Prekomjerno granatiranje srbijanskom potragom

Na početku nove 2022. godine čitam i čitam, doduše – samo naslove, o tome kako Srbija traži hrvatskoga državljana nestaloga u Beogradu tijekom dočeka nove godine. Tema je preplavila hrvatski medijski prostor. Kud se god okrenem naletim na vijest o tome kako država Srbija ulaže velike napore ne bi li pronašla nesretnog mladića. Stvoren je novogodišnji, a zapravo stoljeće i pol star dojam o tomu kako Srbi za Hrvate izuzetno skrbe.

Učinit će sve da ih pronađu ako su se izgubili, da ih privedu pameti ako su skrenuli s pravoga puta, da ih „vaspitnom palicom“ pomiluju ako su zgriješili protiv pravoga puta, da ih discipliniraju ako su nedisciplinirani, da im izvade zube ako su zarežali, da im bace kost ako su zalajali, da im dadu prastari „protokol“ ako zatraže podatke o tome gdje su „nestali“ Hrvati koje su ubili u svojim logorima i izvan njih, da im znanstvenom metodom objasne kako su Hrvati mješanci papige i majmuna ako postave pitanje ravnopravnosti i reciprociteta, da im objasne kako je Dubrovnik srpski grad, da su hrvatski književnici zapravo srpski, da su Tuđman i Milošević dogovorili rat Srbije protiv Hrvatske i, dakako, podjelu Bosne i Hercegovine, da Hrvatska bez pupovčadi u vlasti ili pri njoj nije država vrijedna inkluzivnoga postojanja, da bi Hrvati združeni sa Srbijom imali bolju inkluzivnu nogometnu reprezentaciju (ha, ha, ha), da „otvoreni Balkan“ nema inkluzivniju alternativu, da imamo „zajednički jezik“, da je Jadran „naše more“, da su Hrvati zapravo „Srbi katoličke vere“, da je i Isus, znanstvenom metodom „vrača pogađača“ dokazani Srbin, da je papa „Franja“ zapravo episkop Srpske pravoslavne crkve ali da to još ni on sam „ne razume“, da je Stepinac zapravo ustaša, da su svi Hrvati ustaše kad nisu papige ili majmuni, da su Hrvati po prirodi genocidni osobito prema Srbima, da je Plenković „suho zlato“ jer je inkluzivan a ne tuđmanoidan, da je „pre njega“ odličan Hrvat bio i Ivo Ćipiko, da je Oluja genocid, da se genocid u Srebrenici nije dogodio, ako se negdje i dogodio srbijanski genocid onda je to bilo u nekom „magnovenju“ ili „građanskom ratu“, da je Vukovar grad srpske ćirilice, da su branitelji zločinci a agresori branitelji, da… Vjerujte mi, mogao bih ovaj pasus pisati dva dana i dvije noći i pritom u podrubnici navoditi, ne „ustaške“, već srbijanske izvore…

No, ni to beskonačno nizanje ne će pomoći hrvatsko-srpskoj koaliciji jahača na grbači hrvatskoga naroda izraslih na valu demokratskoga legitimiteta od 17 „procenata“ hrvatskih državljana s pravom glasa, da, naime kaj, počne provoditi hrvatsku umjesto inkluzivne politike. Karcinom te koalicije rješava se sasvim drukčijim sredstvima od nizanja činjenica. A za te metode rješavanja političkoga karcinoma u Hrvatskoj nema dovoljno neinkluzivnih ljudi. I to je, oj Hrvati braćo mila, nažalost, istina, Zauzvrat imamo poplavu društvenopolitičkoga rada raznih, navodno „naših“, a privezanih, dragovoljno, ucjenom ili na neki drugi način, na režimski lanac ili berivo. To što od njih njihove privezanosti nema koristi za spas tijela i duše države i nacije, to je bolje po režim.

Blago Hrvatu nestalom u Beogradu

Prekomjerno granatiranje srbijanske potrage za nestalim hrvatskim državljaninom u Beogradu, vratimo se na temu prethodnoga međunaslova, koristi se u Hrvatskoj za ispiranje zgoljne činjenice da država Srbija nije učinila ništa kako bi otkrila planove minskih polja koje je posijala tijekom agresije na Hrvatsku, kako nije ništa učinila da bi otkrila masovne grobnice u koje je zatrpala ubijene hrvatske državljane na bivšim okupiranim područjima. U svemu tomu sekundirala joj je, i još joj inkluzivno sekundira, službena hrvatska (inkluzivno duboka) država u izjednačavanja krivnje između hrvatske žrtve i srbijanske agresije. U tomu su dvadesetak godina prednjačili političari tipa Račana, Mesića, Sanadera, Josipovića, Milanovića, Grabar-Kitarovićeve i Plenkovića, sa svim njihovim ministrantima ispod i dubokom državom iznad. Ipak, treba Srbiji priznati jednu stvar u kojoj je u pravu. Ona s punim pravom ne plaća ratnu odštetu Hrvatskoj. Zašto? Od nje to ne traže Hrvatska demokratska zajednica, Socijaldemokratska partija, plenkovići i grbini, kao i svi i njihovi izdanci. I ostale prišipetlje. Jesam li u krivu kad kažem da ih treba sve skupa pomesti s političke scene? Bojim se da nisam.

Da je bilo koji hrvatski državljanin nestao u Budimpešti, Rimu, Ljubljani, Berlinu, Torontu, Rimu, Tirani, Moskvi, Parizu, Philadelphiji… izostalo bi u Hrvatskoj prekomjerno medijsko granatiranje. Ovo što čitamo iz sata u sat jest – potragarina. Porez na bratstvo i jedinstvo u kojemu je zlorabljena nesretna sudbina jednoga Hrvata. Dakle, kad je Srbija u pitanju onda bratstvu i jedinstvu nema kraja ni kad je u pitanju rubrika „crna kronika“. Unatoč tom granatiranju i potragarini, porezu na bratstvo i jedinstvo, hoću vjerovati da će se nestali Splićanin u objektivnom svijetu pronaći živ i zdrav i da mu više nikad ne će pasti na pamet feštati u zemlji cajki, to jest u „srpskom svetu“. Napokon, „nima Splita do Splita koga volin ja“. A volim ga, makar srce tuče za Croatiju, to jest za nesretni, Bože me sačuvaj, Dinamo, pretvarač struje, odnosno – generator istosmjerne električne struje koji radi na načelu elektromagnetske indukcije. Stoga u posttuđmanovskom dobu navijam za Croatiju iz Sesveta, a jednim okom i za Hajduk, em smo naši!

Najopasniji je pupoplenkovićevski inkluzivni soj virusa

Covidarenjem i prekomjernim medijskim granatiranjem potrage za nestalim u tuđoj državi ne može se ući u novo, ali se može zaglibiti u starome (krvavome blatu) – kao što će i pokazati treća tema. No, da bismo došli do nje, moramo se osvrnuti na zekanoviće i pupovce. Riječ je o prstu i noktu. Oni su nas uveli pred sama vrata nove kalendarske godine. Zekanović je na kraju prosinca 2021. otkrio državi i naciji da globus nije ravna ploča! Nevjerojatan doseg hrvatskoga zastupnika iz 21. stoljeća, ali istodobno i za sve njegove malobrojne cijepljene i necijepljene, bedaste i pametne, okrugle i ravne birače. A zastupnik Pupovac je replicirajući na javnoj dalekovidnici zastupniku Grmoji ustvrdio da on, Nikola Grmoja, parazitira! Bože dragi, jesam li dobro čuo? Ako je itko parazit u hrvatskom političkom prostoru, onda to sigurno nije oporbeni Grmoja s 400.000 referendumskih potpisa, već vladajući Pupovac s mizernih 10.732 osvojena glasa na izborima.

Parazit hrvatskoga političkoga prostora je Pupovac, odnosno prvi i najjači „etnobiznismen“, kako su ga već nazvali i njegovi crveni kamaradi, predsjednici avnoj-inkluzivne države Josipović i Milanović. Tuđman ga je, ispravno, tretirao kao klasično smetalo proisteklo iz totalitarnoga Centra za idejno teorijski rad dr. Vladimir Bakarić. Partijski kadar oduvijek je parazitirao i ništa drugo niti je znao, niti je htio. Pupovac parazitira na hrvatskoj grbači plenkovićevske inkluzivnosti, tim zloćudnim virusom kojim je zarazio cijelu hrvatsku državu, jedan konstitutivni narod u Bosni i Hercegovinu i hrvatsku dijasporu, djelomično i Katoličku crkvu u Hrvata, ma gdje bila. Glas za Plenkovića (HDZ) bio je, objektivno i znanstveno gledajući, glas za „srpski svet“ i „povlačenje sredstava“ (vidi zadnji pasus). Kako god i čime god nas cijepili, to je istina. Pupoplekovićevski virus je najgori virus koji je zahvatio Hrvatsku poslije 1990. godine! Milošević je bio obična prehlada. U 21. stoljeću u suvremenoj nacionalnoj povijesti virus inkluzivnosti opasniji je od covida-19. Doveo je narod na respirator. I pod hitno Hrvati moraju oformiti na noge stožer protiv epidemije inkluzivnosti. Taj stožer mora donijeti „mjere“, svima razumljive i usklađene s pravnim poretkom. Može se pritom pozvati i na trenutni žmrlj-brlj Ustav, ako on još ima ili nema „pravosnažnost“ i uživa rukopoloženje Srpske pravoslavne Crkve.

U kojem krevetu spavaše Pupy i Plenky tijekom velikosrpske pandemije?

Uoči nove, sad već nekoliko dana stare godine pojavila se i teza o tome da necijepljeni hrvatski državljani kradu bolničke krevete cijepljenima. Teza zahtijeva osobni osvrt! Tri koraka od mene silo nečista! Teza, ma, optužba za krađu bolničkih kreveta, naime, kaj, strašno me je pogodila, usro’ sam se od straha, s obzirom na činjenicu da nisam cijepljen (protiv covid-19), nemam doma bolnički krevet premda sam bolestan, a niti se imam namjeru cijepiti ideološkom znanstvenošću. Da bih ja krao bolničke krevete?! Za to me još nitko dosad nije optužio, doli virusa hrvatskosrpske koalicije. A optuživalo me za svašta, lupalo me i šakom u glavu, bolje da ne pišem o tomu svjesnim klasno opredijeljenim drugovima, uostalom o tim optužbama imam sudbene pravorijeke izrečene sve u svoju korist. Javno dostupne. Nikome ništa nisam ukrao. Pa ni bolnički krevet.

Ležao sam, kad je grmjelo i sijevalo, na goloj zemlji, u zemunici s vodom do koljena, drijemao na paletama, noćio na stiroporu, roštiljao se noću na šatorskom krilu, na betonu, na kartonu, često i nisam spavao nego žmirkajući na željeznom sjedalu topa potopljenom u vodi izlivene Save buljeći do iznemoglosti pratio što se događa na hrvatskom nebu, krajem 1991. godine smrzlo mi se dupe, prsti i noge, iz zraka su me omotali plastičnim nitima od kojih su neki naši ostali bez jaja, imam posljedice od nespavanja u bolničkome krevetu i da ne nabrajam dalje – naime, kaj, nije mi krivo, sve bih ponovio još deset puta samo „da je vidim ponosnu i lijepu ko u snovima“! Spavao sam, nego kaj, s puškom umjesto ženom u naručju. Drijemao na jedno oko s „kašikarom“ pod glavom umjesto jastukom. S kalašnjikovom u blatu do pasa umjesto s tek rođenom kćeri. I, nevjerojatno, uvijek sam se probudio živ i (tada) relativno zdrav, da bi me sad neke budaletine, ispričavam se – društvenopolitički radnici, proglasili kradljivcem bolničkih kreveta. To može samo onaj koji nikad nije spavao u i na „krevetima“ u kojima sam spavao. Netko tko je zaražen totalitarnim virusom!

Samo debil, imbecil i idiot mogu tvrditi da mi je do bolničkoga kreveta stalo toliko da bih ga krao bolesnicima. Amen. Gdje su u to doba spavali Pupi i Plenki, ili Bezbožinović i Capy baš me briga (ma, i nije me baš briga), ali im se zajebavati ne dam!? Uistinu, više se i ne sjećam gdje sam sve i kako spavao ponajmanje u krevetu, naravno, u ono doba kad Srbija nije tragala za Hrvatima jer tamo nisu ni išli čekati novu godinu, u ono kratko doba kad nismo plaćali ni covidarinu ni potragarinu već smo na crno skupo plaćali kratke i duge cijevi, u doba kad se Hrvate iz neokupirane Srbije, okupirane BiH i okupirane Hrvatske tjeralo kao stoku u smrt ili u progonstvo, u doba kad su Srbijanci i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ko mutavi granatirali „bolesničke krevete“ po Vukovaru, Pakracu, Lipiku, Zadru, Gospiću, Sarajevu…, ah, s covidom i bez njega, sjećam se tko mi je tada krao san, i nikad to ne ću zaboraviti, sjećam se tko mi je granatirao ženu i kćer u rodilištu, dok sam kroz okulare danima i noćima gledao u nebo i pratio neprijateljske migove s crvenom petokrakom i gutao knedle moleći, ko smrznuto govno u noći, na zapovijed da smijem pucati s ono malo strjeljiva po neprijateljskom zrakoplovu. Uglavnom nisam smio. Neki od zrakoplova s crvenom petokrakom, ipak, Bogu hvala, dobili su po repu, manje po zapovijedi, više bez nje… Ne ponovilo se. Tu smo. Imamo Hrvatsku – kak bi rekel neponovljivi Franjo, kakav je bil da je bil, a bil je i nek je bil kakav je bil da je bil. Boljega nismo zaslužili, a niti onakvoga kakav je bil zavrijedili. I sad, trideset godina kasnije, oni meni da kradem krevet! Jebo vas krevet (parafraziram rečenicu uvaženog yugokolumniste – „jebo vas Vukovar“). Dakle, kratko i jasno – da se ne zaboravi: Jebo vas i Beograd i bolnički krevet! I covidarina i potragarina. Ili dođite k pameti, ili se opet vidimo preko nišana (hrv. ciljnika), ovaj put bez milosti.

Drug Tito jaše Marijom Goricom, a narod mu kliče

Idemo dalje unatrag. Odustao sam, kao što vidite, od intelektualističkoga onaniranja u koje su većinom, uronili naši „analitičari“ zvučnih imena, dugih noseva i kratkoga dosega. Ni moj nije bogznakaj ali je iskren, istinit i sto posto besplatan. Došli smo, naime kaj, do treće, meni najzanimljivije teme prvoga ovogodišnjega Naime kaja na hrvatskom nebu, ionako drugo nebo ne poznajem, a na avnojevskohrvatskom nebu ne smijem objavljivati, što mi je osobita čast. Idem iz poraza u poraz do konačne pobjede.

Koliko vidim ta prevažna tema, o kojoj već dva mjeseca i nešto više dana imam relevantan dokument, da ne velim izvadak, još nije zainteresirala Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, a niti Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (Avnoja) pri sudbenoj vlasti, kamoli medijskoj prevlasti. Nema veze. Doći će vrijeme i za to, Gabrijele mi Žalac i ostalih likova dramuleta u režiji skj-hdz-sdp-a. Ukratko: Općina Marija Gorica uknjižila se na devet hektara šumskoga zemljišta Zagrebačke nadbiskupije u ime oca i sina i duha partizanskoga. Ne bi me to osobito dirnulo da nisam župljaninom župe Blažene Djevice Marije od Pohođenja. A ona je dvije ili tri godine starija od svetišta Majke Božje Bistričke, i po mom, vjerničkom, osobnom, iskustvu, jednako važna kao i sva druga marijanska svetišta u hrvatskoj državi i šire od nje. Marija je Marija gdje god bila. A meni je najdraža u mojoj i njezinoj župi, na našemu bregu za kojega komunisti misle da je samo njihov. Hrvati su marijanski narod, navodno, no, u većini marijanskih svetišta biraju komuniste! Primjerice, pogledajte kronotaksu vlasti u Mariji Bistrici, ah, da ne idem dalje u detalje.

O svemu tomu razmišljah na staru godinu dok se vozih sramotnom ulicom „maršala Tita“ posred Općine Marija Gorica, rodnom mjestu književnika, odvjetnika i pravaša Ante Kovačića, svaka mu čast. Suzu ti šarenu! Tu, gdje se rodio veliki Ante Kovačić, ja, malički kakav jesam da jesam, mislim si kako stoljeća hrvatskoga identiteta ništa ne znače ljudima bez pameti, a osobito i bez pameti i bez savjesti. Drug Tito me uopće ne zanima. Zločinac ko zločinac. Zanimaju me zločinci koji ga i danas veličaju na ovaj ili onaj način. Takav sam kakav sam, kao što i Tito bijaše takvim kakvim bijaše.

Preživjeh vožnju spornom ulicom Europske unije u Mariji Gorici. Dođoh do kuće dragoga mi općinskoga vijećnika. Veže nas ljubav prema Stepincu i gemištu. Pitam ga zašto je digao ruku za krađu devet hektara šume u korist Općine na štetu Crkve. On meni pred živim svjedocima veli: Nikad nisam digel ruku za takvo što. Vjerujem mu! Ako se pokaže drukčije, onda više ne bumo zajedno pili gemišt. Ima li veće kazne?! Tko je onda donio odluku o tomu – pitam ga? Veli narodni, zna se, zastupnik, da se o tomu na Općinskome vijeću nije ni glasovalo. Isuse, Bože! Pitam dalje: Ako nema odluke, kako je moguće nepostojeću odluku uknjižiti kao vlasništvo. Veli on meni – Znaš tko je.

U ime sanjkališta i „povlačenja sredstava“

Naravno da znam. No, novinarski nerv mi nije dao mira, pa odoh negdje još u studenome prošle, sramotnom covidarinom obilježene godine provjeriti o čemu se radi. Fakat: Općina se uknjižila na nekretnine Zagrebačke nadbiskupije, koja je i moja, kao i nadbiskupa Bozanića, koji pak ima pravo zastupati Nadbiskupiju za razliku od mene i ostalih župljana koji nismo „pravna osoba“, već ojađeno zvono kako bi rekao Augustin Ujević. OK, nisam nazvao gospodina Nadbiskupa i pitao ga o čemu se zapravo radi. Zašto? Pa, znate, zato što sam mu svojedobno, kao laik njegove Nadbiskupije, i kao scenarist i režiser, uputio pismo sa zamolbom da sudjeluje u dokumentarnom filmu „Rat protiv Stepinca – zločin protiv istine“. Na pismo mi moj Nadbiskup nikad nije odgovorio. Shvatio sam njegovu šutnju kao vrhunski odgovor. No, film sam i bez njega nekako uspio sklepati. Bogu hvala, hvala i dobrim ljudima, a napose svetome Alojziju! Zato Alojzija, oprostite – Bozanića nisam htio opet uznemiravati glede partizanske otimačine u 21. stoljeću. Očito sa mnom ne želi komunicirati. Premda smo braća u Kristu. Bolje, a svakako češće komuniciram s Lojzekom.

Kaj je onda bilo, pitate se. Ma, ništa posebno, riječ je o „povlačenju sredstava“ za općinski „projekt“ o kojemu općina, to jest pučanstvo nije glasovalo, a kako i bi kad o tom „projektu“ nema pojma i ne može ga ni imati s obzirom na činjenicu da već dvadesetak godina u općini ne pada nikakav ozbiljan snijeg. Sanjkalište je „projekt“. Dakle, sanjkanjarina. Pučane treba nasanjkati. Povlačenje sredstava, nova politička disciplina, gotovo pa slalom, izvrsna je muholovka za prokomunističke muhe željne kruha bez motike, da ne velim operativna zamjena za jugokomunističku politiku izdvajanja za nerazvijene, za koje smo nekad svi izdvajali, a sad za njih, to jest nas nerazvijene, naše novce „izdvaja“ Europska unija, budući da smo najnerazvijenija država u EU, premda smo od svih postkomunističkih država na početku devedesetih godina bili najrazvijeniji. Fenomenalan uspjeh hadezea, esdepea i njihovih satelita!

Glavni igrači povlačenja sredstava, kao i nekadašnjega povlačenja love za nerazvijene, najmasniji su igrači režima. Između Shakespearea, to jest mršavoga Kovačića i masne eurokobasice, hajdeze je izabrao kobasicu. Kobasičarenje! Oni misle i Olafu nametnutni novi porez, to jest – kobasičarinu. To im je posao čak i u maloj općini Marija Gorica. Upućujem čitatelja da za daljnje razumijevanje teksta prouči povijest Marije Gorice od godine 1945. Bez toga, a niti bez razumijevanja ranije hrvatskoseljačke koalicije iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, ne će moći razumjeti sadašnje „povlačenje sredstava“ i nove inkluzivne projekte, uključujući i sanjkanje po crkvenim šumama.

Dva metka u Ivana Pernara i danas su djelatna poruka

Za ostale informacije zainteresirani čitatelj treba se obratiti načelnici općine gđi Mariji Jančić (HDZ), budući da općinski vijećnici ni o čemu nemaju pojma, kao nekad ni Titovi poslušnici i najbliži suradnici. Ona je neprekidno izabrana načelnica proteklih tridesetak godina, premda nije ni Tito, a, ruku na srce, nije ni Jovanka. Zna se. I nije Gabrijela Žalac ni kninska kraljica iz Remetinca, već domaća načelnica općine koja po europskim rezolucijama i deklaracijama u tri desetljeća vladavine iz općine nije maknula ulicu zločinca maršala Tita, ali se prikopčala preko šuma Zagrebačke nadbiskupije na unosno sanjkalište „povlačenja sredstava“. Po načelu, ako prođe – prođe, odnosno između Ante Kovačića i štruklijade, odlučila se za štrukle. Inače, već godinama na dan štruklijade, nema čak ni vjeronauka! Amen.

Jedan od upucanih hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini godine 1928. bio je i gospodin Ivan Pernar, rođen 1889. godine u današnjoj općini Marija Gorica (umro i pokopan 1967. godine u New Yorku). Možda otuda, odnosno od poruke dva primljena metka beogradsko inkluzivnoga režima, čije posljedice je Pernar, za razliku od Radića, ipak preživio, dolazi i dugovječnost današnjih političkih inkluzivaca, poslušnost izabranih vijećnika i strah pučana od istine, slobodnog glasovanja i eventualnoga osobnog političkoga angažmana. No, to je jedna druga tema, premda nije.

I ova će godina biti obilježena parafiskalnim politnametima globalne covidarine, jugoslavenske potragarine i domaće sanjakanjarine. Uvjeren sam da će ih hrvatski narod u RH, djelomično i u BiH, kao i u dijaspori, mazohistički plaćati bez pogovora. No, ni taj narod, a niti režim pod kojim stenje, ne znaju kad će, koje godine i mjeseca, doći kraj plaćanju, premda znaju da će kraj jednom doći.

Sveti Alojzije, moli za nas. Bez pomoći Neba ne znamo kud ćemo i kako ćemo. Ovce smo bez pastira. Može li se među ovcama bez pastira roditi išta novo?

Na Tri Kralja godine 2022.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo