Šiljo: Što je nama danas („novonormalni“) HDZ?

Mi današnji (koji raspolažemo dosjeima) moramo primijetiti da je HDZ, glavna stranka u ovih 30-ak godina, stranka bez vrátā i bez imuniteta – svojom (?) voljom izložena na milost i nemilost strancima sebi, pa i samoj Hrvatskoj i Hrvatima općenito. A najveći stranac od svih njegovih dosadašnjih vođa i ljudi iz njezinih vrhova jest – Andrej Plenković. (Zanimljivo, „stranka“ i „stranac“ vrlo su slične riječi: stranka je ženskoga, a stranac muškoga roda.) Strana tijela nakon Tuđmana su, eliminirajući nepoćudne „domaće“, upravljala partijom koja je, poput ostalih, funkcionirala po matrici bivšega staljinizma i titoizma: s „gazdom“ na čelu. Ironija je i tragedija hrvatske kobi to da su – za razliku od Staljina i Tita, koji su došli na čelo svojih partija zato što su bili fanatični boljševici i sovjeti odnosno jugoslaveni te na položaje postavljali uvjerene boljševike – na čelne i vršne pozicije HDZ-a i izvršne mu vlasti izbijali ljudi koji su sušta suprotnost hadezeovstvu i hrvatstvu kakvo su suvremenici upoznali u godinama borbe za samostalnosti, za opstanak naroda, za međunarodno priznanje i za oslobođenje mlade hrvatske države od jugoslavensko-srpskog osvajača.  

O HDZ-u u Hrvatskoj moglo bi se raspredati nadugo i naširoko. Ponavljati uglavnom ono što se u javnosti zna, s koje god pozicije i kojega god gledišta. To ima smisla za verzirane povjesničare, a prosječnom i  mlađem čitatelju ide već jako na jetra. HDZ danas dovoljno o sebi svima govori samim svojim ponašanjem, svojim metodama, svojim politikama, svojim pragmatizmom, svojim makijavelizmom, svojom korumpiranošću, svojom etabliranošću, svojim duhom i stilom i svojom ispražnjenošću od svakog ozbiljnijeg i vjerodostojnijeg sadržaja o tomu što jest i kakav jest. 

Sijamski blizanac neraskidivo združenog ’desnog’ i ’lijevog’ brata

HDZ je sijamski blizanac sastavljen od dvojice vrlo različite, a opet, još uvijek, neraskidivo združene braće: onoga ’desnog’ brata koji još uvijek nosi u svojoj svijesti ili podsvijesti određene ideale: političke, nacionalne, etičke i religiozne, i onoga ’lijevog’ brata koji, pretežno s vršnih pozicija na gotovo svim razinama odnosno s pozicija izvršne i svake druge realne vlasti i moći, ne nosi u svojoj svijesti nikakve ideale.

Mora se primijetiti i da je taj proces de-idealizacije HDZ-a započeo dosta davno. On se zrcalio najviše u kadrovskim politikama i u promicanju onih koji tom nacionalom pokretu nisu pristupili iz idealizma, nego iz nekog osobnog ili grupnog interesa, poneki i po nečijem zadatku odnosno s određenom „misijom“. I dok se u normalnim strankama, koliko takvih uopće ima, pridošlice podvrgavaju vrijednostima i programskim vodiljama i dugogodišnjim provjerama stranke u koju dođu, s HDZ-om se događalo da su protežirani pridošlice. Oni su zauzimali prva i druga i ostala visoka mjesta, a identitet stranke nemilosrdno mijenjali po svom obrascu i ukusu. Ili po zadaći.

Poslije Franje Tuđmana, da ne idemo dalje u mitiziranu (s razlogom, ali nipošto idealnu) prošlost prije g. 2000., Ivo Sanader nastojao je kao prvo što više detuđmanizirati i depašalićizirati i de-nacionalizirati HDZ u svom interesu i u interesu ostvarenja zadaća koje su dodijelili nalogodavci iz strane i domaće „duboka država“, suglasice, dodijelili u zadaću. Oni su mu dali mandat i omogućili da „preuzme“ HDZ.

Osim toga, Sanader je takav poriv za zgrtanjem što većega privatnog bogatstva i za osvajanjem mjesta u hrvatskom i europskom Panteonu da su i takvi porivi jako utjecali na njegove kadrovske odluke i na profiliranje stranke koja iznova dolazi na vlast krajem 2003. Kombinacija dodvoravanja moćnima i makijavelizma, pa i pomoću „povijesnoga“ posjeta srpskoj zajednici, usklika „Hristos se rodi!“ i uzimanja manjinaca u svoju jedva skuckanu većinsku koaliciju, dovela je tog čovjeka do svega onoga što smo mogli pratiti u posljednjih 15-ak godina. 

Vođa, vođica, oktroiranje, manipuliranje, tutorstvo i protuhrvatska opcija

Sanader je pri onom svom naprasnom odlasku, 1. srpnja 2009., i s mjesta predsjednika Vlade i s mjesta predsjednika HDZ-a, koji do dana današnjega nije objasnio onima koji su njega i njegovu stranku dotad birali, ni cijeloj hrvatskoj javnosti, a što je bio dužan učiniti, učinio još jedan – svoj posljednji liderski. Kao što se svi sjećamo, oktroirao je mimo svih demokratskih procedura (a prijevarom je bio i izabran g. 2002.), putem aklamacije u Ciboni, dvoje ljudi za važna mjesta. Svoju dotad samozatajnu zamjenicu Jadranku Kosor, pridošlicu u HDZ iz g. 1995. (ravno na četvrto mjesto državne liste za parlamentarne izbore) po zasluzi Tuđmanova čudnog odabira i protežiranja, postavio je za svoju (autoritarnu) nasljednicu. A Andriju Hebranga za kandidata za predsjednika Republike. Za Hebranga je bilo prekasno: bio ga je trebao kandidirati pet godina prije toga. Nije to učinio onda u interesu Stipe Mesića. A ovaj put kandidirao ga je ne da pobijedi, nego da izgubi od Ive Josipovića. I za svaki slučaj ubacio je mimo njega još dvojicu jakih kandidata da mu oduzmu što veći dio nacionalnih glasove. A što se tiče Kosor, ona je Sanaderu dobro naplatila to što ju je lansirao za vođicu, i ujedno se riješila njegova neprestalog tutorstva. Na sljedećim izborima HDZ je izgubio izbore, vladu je sastavio Z. Milanović, kao vođa anacionalne i velikim dijelom protuhrvatske i protukatoličke koalicije pod vodstvom SDP-a. A Kosor je uskoro „otišla u legendu“.

Nju je zamijenio T. Karamarko, još jedan „dođoš“, koji je doduše bio član HDZ-a još krajem 1989., ali je otad proteklo toliko vode da je on stigao pomoći i protuhadezeovcu i protutuđmanovcu S. Mesiću uzverati se, uz čudotvornu američku logističku potporu, i uz potporu združenih protuhrvatskih, protutuđmanovskih i protuhadezeovskih snaga, na Pantovčak. Ideološka „dođošica“ i strano tijelo u HDZ-u, Kosor, primila je u HDZ „dođoša“ Karamarka g. 2010., vjerujući mu da on nema liderskih ambicija, kao što je i Sanader (pogrješno) vjerovao da ni Kosor nema toliko ni pameti ni sposobnosti ni autoriteta da bi uspjela njega zasjeniti, ne slušati, a kamoli posve ga izbaciti iz stranke. I još mu zapapriti život javnim odricanjem od njega i kaznenim gonjenjem.

Promicanje „dođoša“ odnosno „stranaca“

O Karamarku se ovdje ne će ništa više reći, osim već rečenoga i toga da se u jednu ruku pokazao nacionalnim pozitivcem, neo-tuđmanistom, u drugu ruku retorički prekasno prejakim „desničarem“ (i on je najmanje jednog „dođoša“ u HDZ postavio u vladu, za ministra kulture, što ga je možda najviše i koštalo karijere), a u treću ruku „najslabijom karikom“ u zbacivanju SDP-ove grozomorne vlade i saborske većine na izborima te lošim igračem u sastavljanju većine u simbiozi s neprijateljskim Mostom i vlade pod vodstvom još jednog stranca, ali ne stranca u stranci (u koju nije ni ušao), nego stranca u Hrvatskoj. K tomu i neuspjelim „preslagivačem“ parlamentarne manjine u parlamentarnu većinu. Kao da je, nesvjesno, učinio sve što je „trebao“ da bi eliminirao sebe, i time prokrčio put dolasku svoga nasljednika. Drugi, a osobito Šeks i Brkić, u tomu su mu svojski pomogli.

Još od Tuđmanovih vremena, nakon što je HDZ sa svim svojim – ali doista svojim!!! – ljudima (u duhu proklamirane nacionalne „pomirbe“: bivšim partizanima, udbašima, komunistima, socijalistima, ljevičarima, liberalima, haesesovcima, političkim emigrantima, pravašima, desničarima, ustašama, domobranima, katolicima, građanskim humanistima i svima ostalima) pobijedio na prvim izborima, počelo je uvlačenje u stranku i promicanje na istaknute i vrlo visoke položaje (ne samo državne, nego i „partijske“) „dođoša“ odnosno „stranaca“!!!

Stranka “bez vrata“, bez imuniteta i bez izvornog identiteta

HDZ bi se, gledano unatrag, a osobito danas, mogao okvalificirati kao stranka „bez vrata“ (praktički svatko u nju je mogao ući bez gotovo ikakve provjere), što znači bez pravih kadrovskih kriterija (osim kriterija moći, tko zna kakvih sve veza i zakulisnih kriterija) i time bez imuniteta. Vanjski virusi u nju su ciljano ulazili, da se i ne spominje one viruse koji su, iako vrlo oslabljeni i uglavnom prilagođeni tijelu u koje su ušli, u njoj od početka djelovali.

Gledano s dovoljne distance i kontekstualno, možemo reći da je HDZ tijekom ovih 30 godina  bio odviše umišljen, samozadovoljan, isključiv, samovoljan, pokvarljiv, prijetvoran, dvoličan, gramziv, uzurpatorski itd. (Time njegova neojugoslavenska i neokomunistička konkurencija, sve do ove bernardićevske, grbinovske i možemovske, nije, komparativno gledano, ni najmanje amnestirana niti pohvaljena.) No začeprka li se malo dublje, pogleda li se tko je njime upravljao ili dobivao sve važnije uloge, vidjet će se da su te uloge masovno dobivali, osim sve manjeg postotka onih autentičnih u stranačkim vrhovima i tijelima, oni „igrači“ koji nisu bili iskreni ni uvjereni pristaše programa što ga je izradio i simbolizirao F. Tuđman osobno, velikan nacionalne političke misli i državnik koji je ideju o stvaranju hrvatske države definirao i vjerodostojno zastupao i još mnogo prije svih tih prijelomnih događaja krajem prošloga stoljeća, a pogotovu tijekom tih događaja.

HDZ vode dvije vrste stranaca

A kako politika, položaji i nove okolnosti i časti (Honores mutant mores!) kvare političare, i mnogi izvorni članovi i nekoć autentični nacionalno-demokratski idealisti u međuvremenu su se pokvarili. Ostali bez karaktera. I postali oportunisti, karijeristi, ulizice vođi odnosno vodstvu. Oni koji se nisu pokvarili bivali su sustavno marginalizirani ili su odlazili. Iz stranke, iz Hrvatske ili s ovoga svijeta. Na kraju te trodesetljetne priče imamo danas pred očima HDZ sastavljen od dvije vrste stranaca koje ga vode: od onih koji su nj došli kao „strana tijela“, i onih koji su u međuvremenu postali „stranim tijelima“ po kriteriju svega onoga što su napustili ili zanemarili, a što su prethodno zdušno zastupali, za što su se borili i intelektualno, i ideološki, i politički, i etički, i gospodarski, i institucionalno, i (last but not least) fizički – pa i s puškom u ruci u Domovinskom ratu (ili još za vrijeme postojanje bivše države; u HDZ-u su se naime našli i mnogi koji su se zbog hrvatstva tukli protiv titoističkog režima i države, trunuli po tamnicama ili na vrijeme emigrirali).

Čini se da je u HDZ-u cijelo vrijeme i postojala neka posebna simpatija i velika naklonost i poštovanje prema „stranim tijelima“. Možda i zato što u njemu – iako je imao više od 200, 300 tisuća članova – nije bilo dovoljno pravih kadrova, budući da su školovani i politički osposobljeni ljudi s potrebnim znanjima, iskustvima i vezama bili većinom na drugoj strani političkog spektra. Ili zato što se prave vlastite kadrove prečesto nije afirmiralo ni promicalo, nego ih se naprotiv guralo naniže i eliminiralo iz stranke, vlasti, politike i s pozicija na koje su eventualno došli. 

Bilo kako bilo (sve to trebali bi za nas mlađe istražiti povjesničari koji se bavi najnovijim razdobljem hrvatske političke povijesti, pa sociolozi, politolozi, socijalni psiholozi, stručnjaci za obavještajne službe, istraživački novinari, sudionici tih događaja i ostali, no njih, čini se, takvi čudni fenomeni uglavnom ne zanimaju).  Promicanje i postavljanje „stranih tijela“ u toj stranci i u njezinim zastupstvima, vlastima, službama i posvuda gdje je ona mogla ili može i danas kadrovirati nedvojbeno je jedna od bitnih značajki te nekoć „stožerne“, a i sada po rezultatima posljednjih parlamentarnih izbora najjače stranke u samostalnoj Hrvatskoj. (Zaslugom i svekolikih frakcija te zlatana, zekana i drugih škorojevića nacionalne desnice, potpomognute svekolikim im desničarskim medijima.) 

Kada su se u HDZ-u njegovi najbliži suradnici riješili Karamarka, koji je doduše pozivajući se na Tuđmana narušio njegovu ideju o nacionalnoj pomirbi idejom o (posve zakasnjeloj i realno više neprovedivoj) lustraciji, no u kojemu su mnogi vidjeli pozitivan zaokret prema dotad negdje i nekako zagubljenom hrvatskom nacionalizmu, suverenizmu i tuđmanizmu, kada su ga se dakle riješili, dijelom i njegovom „zaslugom“, požurili su se dovesti još jednog (dojučerašnjeg) stranca na čelo svoje stranke. 

Andrej  Plenković – najveći stranac od svih dosadašnjih 

Andrej Plenković najveći je stranac od svih dosadašnjih stranaca na čelnoj poziciji i u vrhovima HDZ-a i HDZ-ove vlasti na svim razinama i u svim jedinicama područne i lokalne samouprave. Plenković je stranac višestruko, te utoliko nadmašuje i veliku strankinju J. Kosor. On je onomu HDZ-u kakav je bio oblikovan u prijelomnom razdoblju novije hrvatske povijesti, tadašnjemu programu i vrijednostima koje je javno zastupao stran i ideološki, i karijerno, i svjetonazorski, i mentalitetski, i tehnički. 

Da ne bi tko takve ocjene razumio kao proizvoljno naklapanje, treba ih ipak ponešto obrazložiti. 

Plenković je stranac ideološki zato što je prije  ulaska u članstvo i preuzimanja vodeće pozicije bio bliži stranci Vesne Pusić ili SDP-u negoli HDZ-u. On je samo slučajno ušao u tu stranku. Točnije, nije ušao slučajno, nego je, po svemu sudeći, „projektiran“ da to učini. Iz kojih razloga i s kojim ciljevima: dobrima, lošima ili zloćudnima, to i nije za tu stvar u ovom osvrtu bitno.

Plenković je stranac karijerno zato što je i razdoblje svog studija i razdoblje prvih 10-15 godina svoje diplomatske službe proživio posve mimo svega onoga što se događalo u HDZ-u i s čime su se Tuđman i haezeovci batrgali i s čime su se poistovjećivali. On u tom razdoblju nije za HDZ pokazivao nikakvo javno razumijevanje ni empatiju, a kamoli da bi ga u bilo čemu branio ili njegovu temeljnu političku liniju zastupao.

Plenković je HDZ-u stranac svjetonazorski po svemu onomu što o njemu i njegovoj osobnoj svjetonazorskoj profilaciji znamo, i tu tvrdnju iz obzira prema njegovu legitimnom pravu da po nazorima i (ne)vjerovanju bude to što je bio i to što jest ovdje se ne će dalje potkrjepljivati. To da je on osobno sasvim drugog nazora i svjetonazora od onoga što HDZ i on prigodice službeno govore, to je svakomu vidljivo, bez obzira na sva ova njegova druženja pred kamerama s domoljubima i braniteljima, s biskupima i fratrima, s tradicionalistima, konzervativcima i  ostalima.

Plekovićev svijet nema ništa bitno zajedničko s…

Da se Plenkovićev mentalitet jako razlikuje od mentaliteta prosječnog hadezeovca, i od profila većinskog hadezeovca nekoć, pa i onoga danas, a i od prosječnog hrvatoljuba i od slobodnomislećeg čovjeka, unatoč svoj mentlitetskoj devastaciji koju je HDZ-ovo člansko tijelo u međuvremenu doživjelo, vidi se iz zrakoplova i Muskova satelita. Njegov svijet nema ništa bitno zajedničko ni s Ante Belje, ni s onim Hrvoja Hitreca, ni s onim pokojnog Zvonka Bušića, ni onim pokojnog Mira Barešića, ni s onim pokojnoga Gojka Šuška, ni s onim (predratnog i ratnog) Slobodana Praljka, ni s onim još živoga književnika Ivana Aralice, ni s onim kipara Kuzme Kovačića, ni s onim filozofa Nenada Sesardića, ni s onim suvremenog šestinskog župnika Roberta Šretera, ni s onim od četnika ubijenoga doktora i izvornog hadezeovca s terena Ivana Šretera, ni s onim policajca Nikole Kajkića, ni s onim vukovarskog branitelja Stipe Mlinarića, ni s onim majke-heroine Kate Šoljić, ni s onim Gordane Turić, ni s onim Nedjeljka Mihanovića, ni s onim legendarnog Stjepana-Štefine Sulimanca, ni s onim sada pokojnog don Ante Bakovića, ni s onim generala Ivana Tolja, ni s onim obitelji Tuđman… u konačnici… ni s izvornim mentalitetom iz kojega je, unatoč svemu što mu se može prigovoriti, izrastao i sam protejski Vladimir Šeks – jedini preostali, premda formalno razvlašteni, utemeljitelj i jedan od korifeja „izvornoga HDZ-a“ u cijelom tom užem i širem vodstvu „novonormalnog“ HDZ-a u koji se tijekom ovih 20, a osobito unatrag četiri godine pretvorio „staronormalni“ HDZ.

Plenković – europski čovjek u hrvatskoj kući

Tehnički gledano, Plenković je čovjek koji je iz Bruxellesa odnosno Strasbourga, s mjesta zastupnika u Europskom parlamentu, sletio na mjesto šefa HDZ-a i postao predsjednik Vlade. On je prvi od svih predsjednika „stožerne“ stranke i nacionalne vlade koji je na ta mjesta došao ravno iz stranoga svijeta, iz nove „hrvatske“, to jest europske, metropole. 

Tehnički gledano, Plenković je čovjek koji je dotad mnogo bolje poznavao i mnogo privrženije razumijevao Europsku uniju i međunarodni sustav vrijednosti i odnosa nego ove naše domaće stranke, ljude, politike, vrijednosti i odnose. 

Plenković je europski čovjek u hrvatskoj kući – stranac koji se samo, koliko je to nužno za nastavak napredovanja po stubama  EU-ovih ili nekih drugih institucija, pretvara da poznaje i voli i žrtvuje  se za svoj rodni, izvorno hrvatski (preciznije bi bilo reći: izvorno jugoslavenski) dom. S Kardeljem kao ljubavlju iz mladosti kao nezaboravljenim teoretičarem nacionalnih i transnacionalnih, bratstvo-jedinstvenih budućnosti. Ovih ili onih, sasvim svejedno.

Što se, dakle, može očekivati kada  jednoga dana Plenković s čelnoga mjesta HDZ-a ode?

Što se, dakle, može očekivati kada  jednoga dana Plenković s čelnog mjesta HDZ-a ode? (A „otići“ će, ovako ili onako, svojom ili tuđom voljom, milom ili višom silom!) To da HDZ pronađe još jednog stranca samomu sebi i postavi ga da njime i državom vedri i oblači? Ili da ostatci  ostataka autentičnih hrvatsko-katoličkih i njima bliskih snaga izvrše stranački udar i napokon preuzmu vodstvo u svoje ruke, sa svojom vlastitom „glavom“, takvom kakvu imaju, ali da je njihova vlastita? Ili da se jednostavno svi raziđu i raspu, a dosad posljednjeg stranca ostave da vedri i oblači samim sobom i onom ekipom borgovaca i ostalih tuđih tipova koje je protežirao i koji su iz sjene s njime zajedno vladali i dijelili što se moglo dijeliti?

Mi današnji (koji raspolažemo dosjeima) moramo primijetiti da je HDZ, glavna stranka u ovih 30-ak godina, stranka bez vrátā i bez imuniteta – svojom (?) voljom izložena na milost i nemilost strancima sebi, pa i samoj Hrvatskoj i Hrvatima općenito. A najveći stranac od svih njegovih dosadašnjih vođa i ljudi iz njezinih vrhova jest – Andrej Plenković. (Zanimljivo, „stranka“ i „stranac“ vrlo su slične riječi: stranka je ženskoga, a stranac muškoga roda.) Strana tijela nakon Tuđmana su, eliminirajući nepoćudne „domaće“, upravljala partijom koja je, poput ostalih, funkcionirala po matrici bivšega staljinizma i titoizma: s „gazdom“ na čelu. Ironija je i tragedija hrvatske kobi to da su – za razliku od Staljina i Tita, koji su došli na čelo svojih partija zato što su bili fanatični boljševici i sovjeti odnosno jugoslaveni te na položaje postavljali uvjerene boljševike – na čelne i vršne pozicije HDZ-a i izvršne mu vlasti izbijali ljudi koji su sušta suprotnost hadezeovstvu i hrvatstvu kakvo su suvremenici upoznali u godinama borbe za samostalnosti, za opstanak naroda, za međunarodno priznanje i za oslobođenje mlade hrvatske države od jugoslavensko-srpskog osvajača.

Šiljo, Hrvatsko nebo