H. Hitrec: Još Hrvatska nij propala, idemo dalje

Prvi dani 2022.

Najčešće riječi na odšašću stare i dočetcima nove godine bile su mir, ljubav, zdravlje i slične dobre želje koje će se nekomu možda u privatnom životu ispuniti, ali u javnoj sferi na nacionalnoj i globalnoj razini teško i nemoguće. Glede pošasti: trebamo pronaći način da ostvarimo suživot s virusom, bez obzira na to što sa suživotom imamo loša iskustva, a mnoge je stajao i života.

Novi došljak, omikron, svečano je dočekan u Hrvatskoj, vatrometom i petardama. Primili su ga u audijenciju Banski dvori i Pantovčak, a u obje je prilike izjavio da će mu, koliko vidi, u Hrvatskoj biti dobro, ljudi su srdačni, vole se grliti i ljubiti, maske nose oko vrata kao kravate, lijepa tradicija. Na pitanje koliko će se zadržati u Hrvatskoj, davao je dvosmislene odgovore, a kada su ga pitali hoće li cijela ta covidska pošast napokon prestati, samo se nasmijao. U svoju korist izjavio je da ima blažu narav od svoje braće i sestara, dobar je momak, brzo trči ali se i brzo umara. Imunokompromitirani mu se sviđaju, ali ih ostavlja na životu, za razliku od kompromitiranih u drukčijem smislu riječi, što je izazvalo uzbunu u višim društvenim krugovima. Pozvan pred Stožer da se opravda i napokon kaže je li on posljednji covidski Mohikanac, reče hladnokrvno da nije, dolaze novi i novi, a uz to je zapjevao svoju verziju Tisuće generacija…

Tako je Hrvatska radosno dočekala sunčanu novu godinu, u nadi da će virus otići dalje od nas barem negdje u lipnju kako bismo i opet imali sjajnu turističku sezonu, a ako se vrati u listopadu, nije važno. Nije važno uopće ni za zimski turizam, nismo skijaška destinacija, uglavnom više nema snijega osim malo na Banovini, kamo na grudanje idu visokopozicionirani i brzo se vraćaju u sigurna utočišta. Gornja srednja klasa otišla je na inozemna spuštališta, odakle će se vratiti bolesna, ali sretna i prenijeti stare ili nove viruse nižoj srednjoj klasi koja je ostala doma i gleda kako bi platila račune, dok se na sirotinju i ne računa, a ona nema ni kune. Uostalom uskoro svi mi ne ćemo imati ni kune, već se organizira povlačenje kuna na pričuvne položaje, kovanice će se navodno čuvati u vojarnama. Upravitelji europskih kolonija razumjeli su odavno da im nacionalne valute donose samo neprilike, kao i nacionalne države, uostalom, posebno male, što je naučavao još Karl Marx koji se zgražao nad Jelačićem, primjerice, premda je ban samo upalio baklju koja je brzo ugašena. A da Jelačić i danas slabo prolazi, dokaz je bečki novogodišnji koncert: obično završava koračnicom Radetzky marš Johanna Straussa starijeg, a taj stariji skladao je i koračnicu Jelačić marš, koja se na bečku Novu godinu u Musikvereinu ne izvodi, kao, zaboravljena je. Istine radi, da nije bilo Jelačića i pobjede kod Schwechata, u Beču bi se danas govorilo mađarski i svirao Kossuth marš. Pretjerujem, ali neka se nađe. U Zagrebu se u novijoj povijesti Jelačić marš tu i tamo izvodio, recimo kada se ban vratio na trg, desetljećima nakon što su ga raskomadali komunisti. A što se dogodilo s banovom grobnicom zaprešićkom i tijelima u njoj, još je u stvari do u tančine neispričana nekrofilska priča, koja zaslužuje barem dobar dokumentarni film. Kao što bi dokumentarni ili još bolje igrani film zaslužio fra Lujo Marun koji je kopao i iskopavao posebno niže Knina, u Biskupiji, na lokalitetu Crkvine, pa napokon iskopao ni više ni manje nego sarkofag sa zemnim ostatcima kneza Branimira odjevenim u svilenu dolamu i dalmatiku, sa svilenim plaštem. Kobnu pogrješku učinio je Marun kada je otišao na počinak, a srpski seljaci velikim kamenjem razbili Branimirov kostur i uništili odjeću. Upravo sam na Badnjak (sada već) prošle godine završio roman pod naslovom Dux Chroatorum, o Branimiru i njegovu vremenu, zlatnom dobu hrvatske povijesti, neupitne samostalnosti Hrvatske kneževine i gotovo nevjerojatne činjenice da u doba kneza Branimira nije bilo ratova, ako se ne računa ona bitka na teritoriju Morjana iliti Neretvana u kojoj su Hrvati porazili Venecijance, a Branimirovi konjanici i sagene po svemu sudeći donijeli prevagu. Inače, da podsjetim, na natječaju Ministarstva kulture za potporu autorima književnih djela, rukopis spomenutoga romana (prva poglavlja) glatko je odbijen, jer su i autor i tema nepoćudni, valjda, kako je odlučio žiri sastavljen od lijevih znalaca. Da znalaca.

Dobro, idemo dalje. Nova je godina pred nama, 365 ili koliko ono dana (i noći) u kojima nas čeka obnova, a svršetkom prosinca bit će u Zagrebu i Petrinji postavljeni brončani kipovi Andreja I. Obnovitelja. Zasjenit će kipove Franje Tuđmana, čiju stotu obljetnicu rođenja obilježavamo ove 2022. godine, a moj scenarij za igrani film o Franji u Oluji odbio je dični HAVC, navodno po uputama Ministarstva kulture, nije utvrđeno. Pa se sada širi vijest da će film ipak biti snimljen u verziji trenutno nepoznata oblika, s Kevinom Spaceyem u glavnoj ulozi, a taj je glasoviti kazališni, filmski i televizijski glumac kojemu su pokušali uništiti karijeru doputovao bio u Zagreb koji dan prije Nove godine, pa glasi nisu neutemeljeni. Tako se, eto, u Hrvatskoj treba dovijati da bi se snimilo nešto novo za stotu obljetnicu Franjina rođenja, usprkos državi koju je stvorio i stranci koju je utemeljio. Da, koliko god to idiotima zvučalo skaradno, u manjim državama bez veće ili nikakve filmske industrije, upravo država treba stajati iza filmskih projekata za koje drži (ili bi trebala držati) da čuvaju kolektivno sjećanje kao dio identiteta naroda. A ta svijest ne postoji, nema velikoga, epskog filma o Vukovaru, nema epske sage o Oluji, nema ništa.

Nema igranoga filma o Trpimiru i Branimiru, nema o Zvonimiru, nema o Sigetu, nema o Zrinskim i Frankopanima, nema o Jelačiću, nema o Kvaterniku i Starčeviću, nema o Radiću. Ni o Tuđmanu. Da ne spominjem velikane iz svijeta umjetnosti, čije su biografije i zanimljive i dramatične. Koliko god mi je uvijek mučno kada moram spomenuti Srbiju, ta je država razumjela kako se to radi, snimila nepregledno mnoštvo serija, a i dosta filmova, pa samo čekam kada će snimiti srbijansku verziju Oluje, ali i Vukovara. Jasenovac je već obavila, doduše traljavo.

Glede rata i ratova, opet smo u vremenima kada se rat sve češće spominje, ne dao Bog da se i dogodi, a kuha se globalno (Ukrajina koju Rusija smatra svojom krajinom, Formoza iliti Tajvan itd.), ali i regionalno, što nas i više zabrinjava. Bačen na marginu pozornosti, “Balkan” se puši od mržnje i navalnih misli, a ako dođu poslanici američki i europski da naprave reda, zadrže se nekoliko dana i kada vide da nisu dorasli niti što razumiju, brzo odlaze, kao što smo vidjeli. Daytonski ugovori (pariški) o Bosni i Hercegovini, dotično Herceg-Bosni, davno su rasklimani i sada je već postalo teškim i gotovo nemogućim da se u međunarodne dokumente uvrsti rečenica o konstitutivnim narodima. Da, do toga je došlo. Hrvatska država je (nakon dugih godina zločinačkoga nemara prema Hrvatima u Herceg-Bosni) napokon stigla do zaključka da im treba pomoći, a ne odmagati, da oni trebaju njoj koliko i ona njima, da smo dio istoga hrvatskoga narodnog korpusa. Barem nešto. Barem su u tomu Andrej I. Obnovitelj i zanimljivi oporbeni predsjednik Zoki Zlatousti (ha) na istom valu. Kako će njih dvojica u drugim područjima kohabitirati u novoj godini, lako se dosjetiti, već su staru završili najavom tenkovske bitke koja će završiti slično kao u početku zrakoplovna, pa ćemo se naći, glede sigurnosti, između neba i zemlje, s tim da na nebu još dugo ne će biti aviona, a na zemlji modernijih tenkova. Ostaju nam pješaci, i to budi nadu. Najbolji pješaci (i u povijesti konjanici) na svijetu. S tim u svezi, zašto ne bismo opet uveli konjicu, pitam ja. Ako imamo konje u visokoj politici, nema razloga da ih nemamo u vojsci.

Što Hrvatskoj preostaje? Nada, kao i uvijek. Narod nade, narod koji se uvijek nada. Očito nismo izabrani narod, ni odabrani, ni nebeski ni božanstveni, za razliku od nekih. U knjizi mojega pokojnog prijatelja biskupa Bogovića Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj može se naći bilješka s jednoga od mnogih sastanaka katoličkih i pravoslavnih velikodostojnika u ratno doba (održavani u Austriji, Švicarskoj, Mađarskoj). Bilješka govori o sastanku u Pečuhu 1992. kada je tadanji episkop budimski definirao koji su narodi obdareni, jer im je Bog dao neke posebne talente. Znači ovako: Židovi, Grci, Indijci, Rusi, Arapi, Armenci i Srbi. Potonji su zato predodređeni da vladaju južnim Slavenima, kako je tumačio obožavatelj Hitlera, episkop Nikolaj Velimirović. Dakle i Hrvatima, a ako u nekim razdobljima baš ne mogu sami vladati u Hrvatskoj onda su barem u koaliciji. Kao sada, primjerice.

Hrvati su iz rečenoga nabrajanja talentiranih izostavljeni jer Bog tada još nije razmišljao o nogometu. Ali nam je ipak ostavio dar nad darovima – talent za improvizaciju. Mi isprva uvijek dugo gubimo, ali na kraju uvijek brzo pobjeđujemo. Naknadne analize ne pružaju odgovor kako to uspijevamo. Samo Bog zna kako.

Sretna vam 2022. Nije počela posve loše – u nekim rodilištima pojavili su se neki novi mali ljudi, u većem broju no što se pretpostavljalo. Još Hrvatska nij propala. Čeka nas velika budućnost, a i već sada su Hrvati predsjednici u dvije države, bit će još, s hrvatskim članom predsjedništva BiH i tri. Idemo dalje.

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo