Što će hrvatsko „vrhovništvo“ učiniti ako Hrvati u BiH opet „izvise“?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:3 min, 22 sec

 

Uobičajeno je na Novu godinu raskrstiti s onim što je prošlo i uživjeti se u ono što nam može donijeti bliska budućnost. Na realističan način, bez gubitničkog osjećaja, s potrebnom dozom nepopustljivosti i bez iluzija.

Svaka nova godina nosi sa sobom novu nadu u bolji svijet. No ona je ugrožena napetostima u svijetu, a koje se odrazuju na „Zapadni“ i „Otvoreni“ Balkan, na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu te u velikoj mjeri uvjetuju danas život hrvatskog naroda u njegovoj cjelini. Ta ugrožena nada prije svega je posljedica politike velikih sila i međunarodnih središta moći koja svojom „agendom“ i sustavnom promidžbom uspijevaju podgrizati hrvatsku nezavisnost, slabiti hrvatsku volju i ujedno otežavati sam dugoročni opstanak hrvatskoga korpusa u Bosni i Hercegovini. Naime, hrvatski udjel i utjecaj u Bosni i Hercegovini sve je manji te postoji realna opasnost da će na području cijele te države nestajati Hrvati kao znatnija narodna odnosno kao katolička vjerska skupina.

Mnogi su početkom 90-ih optimistički mislili da su hrvatske nevolje prolazne i da će hrvatske rane brzo zacijeliti čim završi rat. Drugi, malobrojniji, bili su pesimističniji s obzirom na ponašanje velikih sila i međunarodnih središta moći. I bili su u pravu, ovi drugi. Strana miješnja nastavila su se sve do danas. Retorički se „međunarodna zajednica“ zauzimala i zauzima se za mir i stabilnost. No u praksi je i nakon rata zadržavala u BiH latentno ratno stanje, sve do danas. I poticala je duhovno siromaštvo, beznađe i gubitak vjere u pravednost. Većina Hrvata stoga sve to doživljava tako kao da predstavnici bogatih i moćnih država samo pričaju o slobodi i samoodređenju, o etici i pravednosti, o univerzalnim vrijednostima, a pritom stvarno djeluju po načelu da je sila temelj prava odnosno da silu ili moć ili vlastiti interes ili vlastite koncepte priznaju kao temelj i kriterij prava.

„Najluđa“ noć prošla je, a sve je, naravno, ostalo isto kao i prije nje. Uz sve poznate probleme posebno nas zabrinjava sudbina naših sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini. Ovo je pravi trenutak da mi Hrvati odustanemo od tradicionalnog povjerenja „bijelom Zapadu“ (Milan Šufflay). Prema Istoku uvijek je vladalo nepovjerenje, i to je u redu. Ovo je pravi trenutak da mi Hrvati upoznamo pravo lice onih krugova kojima je demokracija samo na jeziku, a vlastiti strateški i materijalni i ideološki interesi glavne odrednice njihove političke filozofije. Riječ je o istim onim krugovima, pa i nekim osobama, koji su žrtvovali naše sunarodnjake u Daytonu 1995., kada su agresorskim i zatim vojno poraženim Srbima dali njihovu republiku, a pobjedničke Hrvate „utopili“ u mješovitu Federaciju, iz čega nije moglo proisteći za njih ono pravo dobro – a sada pokušavaju dovršiti svoj nepravedni posao – tako da im oduzmu i preostale prerogative konstitutivnosti. Ovo je vrijeme da mi Hrvati slušamo narodnu mudrost: „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Osobito zato što, iskreno rečeno, nemamo saveznika.

U ovom kratkom osvrtu ne možemo ući u potankosti, ali možemo reći ono najosnovnije. Ne znamo što će odlučiti „međunarodna zajednica“, ali mi ne bismo smjeli biti krivi za „rješenje“ koje bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine. Neka ga nametne „međunarodna zajednica“, ali bez hrvatskog pristanka. Neka „međunarodna zajednica“ bude odgovorna za posljedice koje će nastati, jer je ona ustrajno forsirala razna „jugoslavenska rješenja“, a za rezultate dobivala ono što je suprotno njezinim (navodnim) htijenjima. Možda će tada netko iz „međunarodne zajednice“ reći: „Ne mogu se riješiti duhova koje sam zazvao“ (Johann Wolfgang von Goethe).

A naši pjetlići u Zagrebu neka odgovore na ovo pitanje: Što će učiniti hrvatska država ako naši sunarodnjaci u Bosni i Hercegovini budu izigrani, dodatno obespravljeni ili fizički ugroženi, ili ako „međunarodna zajednica“ nametne rješenje koje „de facto“ definitivno uništava već odavno strukturno ugroženu konstitutivnost i jednakopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini? Zabrinutost, prosvjedi i izrazi potpore „europskoj integraciji BiH“ ne znače u ovom trenutku ama baš ništa. Postoji naime realna bojaznost da će „vrhovništvo“ Republike Hrvatske prihvatiti što god odluči „međunarodna zajednica“, a da će samo pokušati to prikazati kao njegov i „naš“ veliki uspjeh. Po uhodanom receptu „interpretativnih izjava“.

 

M. O./Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.