Šiljo: Otpor!

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:8 min, 22 sec

 

 

 

Politički ili oružani otpor nastajali su u povijesti kada bi se neko društvo polariziralo između različitih, najčešće između manjinskih i većinskih skupina, vlastodržaca i podanika, vladajućih i podčinjenih skupina, ili između okupatora i kolonizatora s jedne, a domaćega većinskog stanovništva s druge strane. No danas nije tako, zato što je sve toliko ispremiješano i ’zvuzlano’ da su skupine, staleži, stranke, institucije pa i same uže zajednice u sebi nepomirljivo razdijeljene. Demarkacijska crta nije sociologijski raspoznatljiva. U takvim situacijama preostaje osobni otpor po savjesti. Njega mogu pružati samo oni koji u sebi nose plamičak božanskoga duha samosvijesti, slobode i dostojanstva. Oni pak koji toga duha nemaju nužno klize na međusobno oprečne strane: jedni prema adrenalinskom nasilju i slijepoj mržnji, drugi prema sebičnom konformizmu, ugađanju moćnima, kukavištvu, zataji ideala, a nerijetko i svjesnoj izdaji. U današnjim okolnostima otpor nije ograničen samo na jedno društvo ili državu. Budući da se proces globalizacije upravo promeće u proces totalitarizacije svijeta, duh otpora zajednički je svima raspršenima po zemljama i kontinentima koji ne žele da svijet jest ili da bude takav kakav moćne sile upravo oblikuju. Ili da im je domovina dijelom nehumanog, totalitarnog i protubožanskog „novog svjetskog poretka“, resetiranoga po volji onih koji još ne razumiju da će im sve to pasti u vodu.

Kada se kaže „Otpor!“, mnogi automatski pomisle na organizirani, socijalni, politički, narodni, nasilni ili oružani otpor. 

Ustanici, uskoci, ustaše, jakobinci, revolucionari…

Pokretā otpora u raznim je narodima bilo tečajem povijesti nebrojeno. Mnogi njihovi junaci (ustanici-uskoci-ustaše, hajduci, pobunjenici, prevratnici, slobodari, libertinci, jakobinci, garibaldinci, revolucionari, partizani, antifašisti, antikolonijalisti, pokretaši itd.) slave se u mnogim zemljama i njihovim povjesnicama i podignuti su im veličanstveni spomenici. Ne smetaju niti se osporavaju njihove nasilne metode niti ih se osuđuje zbog prouzročenih žrtava, terorizma i razaranja, nego se veličaju njihove ideje i postignuća.

U Francuskoj je, primjerice, u II. svjetskom ratu djelovalo Francuski pokret otpora. Zapravo se zvao Francuski otpor (fr. La Résistance française). Obuhvaćao je više različitih organizacija koje su djelovale pod njemačkom okupacijom od 1940. do 1944. Aktivnosti su uključivale pasivni otpor, širenje vijesti i glasina, internu komunikaciju, demonstracije, štrajkove, sabotaže i terorističke napade na ljudstvo, materijalna sredstva i simbole njemačkog okupatora i pro-osovinskog režima tzv. Vichyjske [Višijske] Francuske, a i prikupljanje obavještajnih podataka za Saveznike te skrivanje savezničkih pilota i špijuna, spašavanje i skrivanje Židova i odbjeglih ratnih zarobljenika. Zanimljivo je da je imao politički i ideološki raznovrsno članstvo: od rojalista, katoličkih konzervativaca i liberala na desnici preko centrista i masona do socijalista i komunista na ljevici. Sastojao se od konspirativnih mreža u gradovima i manjim mjestima. Imao je i gerilske paravojne formacije nazvane maquis [makȋ], koje su djelovale u zabačenim planinskim područjima. U početku je bio slab i raspršen, koordinacija se počela uspostavljati od g. 1942., a dva glavna pokreta otpora spojila su se u pokret sa zajedničkim vrhovnim tijelom g. 1943. Taj pokret bio je ponos antinacističke i antigermanske Francuske i okosnica poratne Četvrte i Pete Republike.

„Klin se klinom izbija“ i ideja unutarhrvatske pomirbe

Pokreti otpora postojali su tada i u drugim razdobljima i drugdje po europskim zemljama, a prerastali su iz građanskih u narodnooslobodilačke ili recimo antikolonijalne pokrete. Okupacijske i domaće i kvislinške i ostale vlasti odnosno policije, gestapoi ili čeke, sekuritatei i knojevi-ozne-udbe nastojali su otkrivati pripadnike pokreta otpora, brutalno bi ih mučili, sudili im ili ih ubijali, a sve s ciljem da unište, oslabe ili stave pod kontrolu takve pokrete. Ni pripadnici pokreta nisu štedili njih; događao se „tuk na utuk“, odnosno „klin se klinom izbija“. Povijest čovječanstva prepuna je takvih borbi između onih koji su u nekom razdoblju vladali i onih koji su se dizali na otpor ili ga organizirali. U primjeni su s obiju strana bile metode sile i nasilja, i svega ostaloga što je komu bilo na raspolaganju iz dugog popisa sredstava koje se može upotrijebiti. Načela etike i humanosti najčešće su bivala zanemarivana ili nemilice gažena. Tako su nastajali ili opstajali imperiji, carstva, kraljevstva, diktature, demokracije, okupacije, oslobođena područja i drugi oblici vladavina. Koje su, ako se ne bi normalizirale i civilizirale, iziskivale njima suprotne pokrete otpora.

U svakom slučaju, kada se kaže „otpor“, pomisli se i na nasilje. Ono je bilo i glavna metoda jugoslavenskog komunističko-partizanskog i četničkog otpora. A postojale su i organizacije u emigraciji koje su posezale za metodama nasilja, ili su u nazivu imale riječ „otpor“. Među hrvatskima najpoznatija je takva organizacija poslije II. svjetskog rata bila „Hrvatski narodni otpor“ [Hrvatski narodni odpor – HNO]. Utemeljio ju je i prvim pročelnikom bio bivši general Hrvatskih oružanih snaga (koje su postojale u razdoblju NDH), Vjekoslav Luburić, proklamiravši za njezin cilj: „Naš stav je jasan, rušiti svaku Jugoslaviju. Rušiti je s Rusima i s Amerikancima, s komunistima i nekomunistima, rušiti je sa svakim koji ju ruši. Rušiti je dijalektikom riječi i dinamita, ali rušiti je bezuvjetno, jer ako jedna država nema pravo opstojati – onda je to samo i jedino Jugoslavija.” HNO je imao podružnice u objema Amerikama, u Australiji i po slobodnoj Europi. Sukladno rečenomu, ideja vodilja HNO-a bila je svehrvatsko pomirenje bivših ustaša i hrvatskih partizana. Po tomu se HNO uvelike razlikovao od ostalih emigrantskih organizacija. Njegov program čitao je poslije u časopisu „Drina“ u Jugoslaviji povjesničar dr. Franjo Tuđman, koji je iz njega izvukao pouke za svoj politički angažman. Neki misle da je Tuđman preuzeo od Luburića ideju „nacionalne pomirbe“. Drugi pak u nekim prethodno objavljenim tekstovima svećenika-emigranta, kršćanskopersonalističkog mislioca, publicista i domoljuba fra Bonifacija Perovića otkrivaju tu istu ideju, ne tako revolucionarno postavljenu. A Vjekoslava Luburića ubio je g. 1969. agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić. Ideja unutarhrvatske pomirbe očito je na vrijeme prepoznata kao dinamit opasan za opstanak Jugoslavije.

Sve ovo dosad rečeno je da se ukratko opiše i dočara značenje pojma „otpor“ u različitim povijesnim političkim, okupacijskim, emigrantskim, oružanim, organizacijskim i svjetonazorskim kontekstima. No postoji i značenje riječi „otpor“ koje je sasvim drukčije: mirnodobsko, i koje uopće ne mora biti ni nasilno, političko ni ideološko, nego samo ljudsko, socijalno, intelektualno i duhovno. Protiv diktatura i stranih okupacija pokreće se obstrukcija i oružani otpor; u demokracijama dižu se otpori demokratskim sredstvima, dokle god takvih ima. Oni se ne moraju nužno dizati protiv vladara ili političkih vlasti, zato što uzroci onoga što izaziva otpor mogu biti u raznim sferama i punktovima. Uvijek je riječ o borbi za vlastitost i slobodu, što fizičku, što zakonsku, što u praksi, što spoznajnu ili duhovnu. Uvijek je riječ o otporu nekoj vrsti nezakonitog ili neprihvatljivog podvrgavanja. 

Za cjelovit katalog zabluda i naopakosti trebala bi čitava knjiga!

U ovom trenutku, svijet suvremenih ’liberalnih demokracija’ izaziva i treba izazivati otpore na cijelom nizu područja i odnosa. Spomenimo samo neke (za cjelovit moderni katalog errorum – zabluda i naopakosti – trebala bi čitava knjiga!):

Prvo i osnovno protiv čega je potreban otpor jest prevlast tijela nad duhom, sekularizma nad vjerom, materije nad dušom, banalnoga nad uzvišenim, trivijalnoga nad ozbiljnim, zabave nad umjetnošću, tehnike nad inventivnošću, tehnologije nad znanošću, masovnosti nad personalnošću, vanjštine nad nutrinom, poze nad iskrenošću, patvorenosti nad vjerodostojnošću, manipulacije nad korektnošću, interesa nad zakonitošću, ideologije nad spoznajom, spektakla nad realnošću, privida nad zbiljom, tumačenja nad istraživanjem, blefiranja nad znanjem, povlaštenosti nad vrijednošću, novca nad svime, medija nad onim o čemu oni i nad onima za koje izvješćuju, politike nad narodom, parlamenta nad biračima, vlade nad parlamentom, premijera nad vladom, sivih eminencija nad premijerima, velikih nad malima, nepoštenih nad poštenima, otimača nad vlasnicima, uzurpatora nad uzurpiranima, ucjenitelja nad ucijenjenima, korupcije nad pravdom, korumpiranih nad pravosuđem, ovisnih nad slobodnima, prodanih nad odanima, oportunista nad samosvojnima, pognutih nad uspravnima, laktaša nad samozatajnima, prodanih nad neprodanima, tuđih nad svojima, liberala nad konzervativcima, protuvjernika nad vjernicima, bezobzirnih nad obzirnima, mediokriteta nad znalcima, prodavača magle nad propovjednicima istinitoga, zaslijepljenih nad prosvijećenima, globalizma nad zdravim nacionalizmom, uravnilovke nad pluralizmom, prisile i ucjene nad slobodnim odlučivanjem, demagogije nad objektivnošću, privatnih interesa nad javnima, zataje nad vjernošću, utilitarizma nad patriotizmom, kolektivizma nad individualizmom, ispiranja mozga nad istinoljubivošću, velikih nad malima, korporacija nad poduzećima i obrtima, farmaceutskih kompanija nad vladama i institucijama, otuđenih struka nad istinskim stručnjacima, „elita“ nad pukom, institucija nad konstitucijama, iskvarenih nad poštenim praksama, loših običaja nad dobrima, istospolaca nad raznospolcima, abortista nad antiabortistima, relativista nad moralistima, totalitaraca nad slobodnjacima, stranih nad domaćima, plaćenika nad entuzijastima, srebroljubaca nad istinoljubcima, izumiranja nad rađanjem…

Nisu sve te pojave nove ni navlastite samo ovomu dobu ili Europi ili recimo današnjemu hrvatskomu društvu. No neke od njih toliko su ojačale u posljednje vrijeme, u smislu prevlasti lošega nad boljim, da su razoružale ili jako oslabile svaki ozbiljan i svaki masovniji otpor, s trendom daljnjeg zatiranja slobodoljubivosti, dostojanstva i autonomije ljudskih osoba i iskazivanja volje većine ili dijela naroda. Oslabile su ili neutralizirale otpor na svim razinama; i onaj institucionalni, i onaj stranački, i onaj politički, i onaj intelektualni, i onaj religijski, i onaj narodni ili pučki.

Otpor totalitarizaciji svijeta

Politički ili oružani otpor nastajali su u povijesti kada bi se neko društvo polariziralo između različitih, najčešće između manjinskih i većinskih skupina, vlastodržaca i podanika, vladajućih i podčinjenih skupina, ili između okupatora i kolonizatora s jedne, a domaćega većinskog stanovništva s druge strane. No danas nije tako, zato što je sve toliko ispremiješano i ’zvuzlano’ da su skupine, staleži, stranke, institucije pa i same uže zajednice u sebi nepomirljivo razdijeljene. Demarkacijska crta nije sociologijski raspoznatljiva. U takvim situacijama preostaje osobni otpor po savjesti. Njega mogu pružati samo oni koji u sebi nose plamičak božanskoga duha samosvijesti, slobode i dostojanstva. Oni pak koji toga duha nemaju nužno klize na međusobno oprečne strane: jedni prema adrenalinskom nasilju i slijepoj mržnji, drugi prema sebičnom konformizmu, ugađanju moćnima, kukavištvu, zataji ideala, a nerijetko i svjesnoj izdaji. U današnjim okolnostima otpor nije ograničen samo na jedno društvo ili državu. Budući da se proces globalizacije upravo promeće u proces totalitarizacije svijeta, duh otpora zajednički je svima raspršenima po zemljama i kontinentima koji ne žele da svijet jest ili da bude takav kakav moćne sile upravo oblikuju. Ili da im je domovina dijelom nehumanog, totalitarnog i protubožanskog „novog svjetskog poretka“, resetiranoga po volji onih koji još ne razumiju da će im sve to pasti u vodu.

Šiljo,Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.