Zoran Krešić: Ne provedu li se izborne reforme, slijedi mostarizacija cijele Bosne i Hercegovine

Vrijeme:3 min, 49 sec

 

 

Nakon održanih lokalnih izbora potkraj prošle godine, mjesecima se ništa nije događalo, a onda su vodeći zapadni diplomati angažirani u BiH, veleposlanik Eric Gordon Nelson i voditelj Izaslanstva EU-a u BiH i posebni predstavnik Johann Sattler, ponovno za isti stol okupili hrvatskog čelnika Dragana Čovića i bošnjačkog Bakira Izetbegovića kako bi nastavili s realizacijom mostarskoga sporazuma koji je predviđao održavanje izbora u tome gradu, ali i izmjene Izbornoga zakona kako bi se mogli održati i provesti opći izbori 2022. godine.

Nakon nekoliko susreta, bošnjački lider je tražio način kako eskivirati zajedničke susrete s Čovićem u formatu s predstavnicima SAD-a i EU-a jer je bilo jasno kako se mora izbjeći dogovoriti formula kako bi se prestalo s praksom preglasavanja Hrvata te otkloniti diskriminaciju manjina kako bi se mogli kandidirati na vodeće pozicije u državi.

Mostarski sporazum

Uostalom, sve to piše u sporazumu koji su sredinom 2000. godine potpisali Čović i Izetbegović u Mostaru u kojemu se precizno ističe da se mora osigurati legitimno političko predstavljanje koje je sržni dio presude Ustavnoga suda u predmetu Bože Ljubića, odnosno pravo svih građana, neovisno o tome pripadaju li određenom konstitutivnom narodu ili pak manjinama, da se mogu kandidirati na najviše pozicije u državi što je u nekoliko presuda odlučio Sud za ljudska prava u Strasbourgu. A to se odnosi na tročlano Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, odnosno državni Dom naroda.

Kako bi se udovoljilo Izetbegoviću, ali i drugim bošnjačkim strankama utemeljeno je još neproduktivnije međuparlamentarno tijelo koje bi se trebalo baviti izbornom reformom. Na taj se način nastojalo još dodatno razvodniti izbornu reformu, a što je pokazao i sam rad ovoga tijela jer su se bošnjačke i probošnjačke stranke međusobno natjecale koja će zauzeti ekstremnije stavove. No, ni tako postavljena pravila igre nisu bila dovoljno za visoko postavljenu nacionalističku ljestvicu državnog patriotizma koji je skriven u frazu građanskog političkog sustava “jedan birač – jedan glas”, odnosno potpune dominacije Bošnjaka nad Hrvatima. Kako se takvi prijedlozi nisu mogli naći na stolu, krenula su naručena medijska podmetanja kako Sattler otvoreno navija za Čovića, a predbacivano je i u više navrata i veleposlaniku Nelsonu. Čak i unatoč tome što su ponajprije pokušavali postići kompromisno rješenje čime bi se zakopale političke sjekire Hrvata i Bošnjaka te sve dovelo relaksaciji odnosa dvaju naroda.

Kada je pak postalo jasno kako bošnjačka strana neće nastaviti razgovore, najprije je pismo najvišim dužnosnicima BiH uputio tadašnji pomoćnik državnog tajnika Matthew Palmer, a nakon njega i državni tajnik Antony Blinken pozivajući političare u BiH na dogovor o izbornoj reformi uz ograničene izmjene Ustava, uz očuvanje formule BiH kao jedne države s dva entiteta i tri konstitutivna naroda, što je krunski dio Daytonskog mirovnog sporazuma za BiH, ali i osnova njezina političkoga sustava. Nakon toga je diplomat Matthew Palmer imenovan posebnim izaslanikom State Departmenta za izbornu reformu, a iz Europe mu se priključila direktorica Odjela za Europu i Aziju pri Europskoj službi za vanjsko djelovanje Angelina Eichhorst. U nekoliko višednevnih sastanaka nije postignut napredak u izbornoj reformi, a posljednji zakazani susret koji se trebao održati krajem prosinca nije niti održan zbog procjene Palmera i Eichhorst kako nije postignut nikakav napredak između bošnjačke i hrvatske strane. Zajedno s ovim diplomatama, sastancima su nazočili i predstavnici Venecijanske komisije koji su kao temelj za izbornu reformu predložili brisanje nacionalnoga predznaka, odnosno nacionalne odrednice iz Ustava BiH kako bi se uredilo pitanje izbora članova Predsjedništva BiH, ali i čak državnog Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Potpora Zagreba

Iako su takav prijedlog prigrlili vodeći bošnjački dužnosnici, oštro su mu se usprotivili hrvatski predstavnici tvrdeći da se time dovodi u pitanje položaj triju konstitutivnih naroda. U tome su ih jednoglasno podržali i predstavnici i hrvatski premijer Andrej Plenković, predsjednik Zoran Milanović, šef diplomacije Gordan Grlić Radman. Takav prijedlog je suprotan i ranijim stajalištima Venecijanske komisije koja pak u stavovima iz 2001. ili pak 2005. godine nije nalazila ništa prijeporno u eksplicitnom navođenju konstitutivnih naroda jasno ističući kako u BiH nije zrelo vrijeme, a vjerojatno neće nikada ni biti, za “jednostavnu” demokraciju bez uvažavanja njezinih konstitutivnih identiteta u političkoj formi.

Umjesto brisanja naroda u Ustavu BiH, stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora BiH predložile su nadogradnju Ustava BiH i Izbornog zakona kojim bi se praktično svima omogućilo da se mogu kandidirati na najviše pozicije u državi, ali i da se zadrži zastupanje – predstavljanje triju konstitutivnih naroda u institucijama koje su nacionalno koncipirane na razini države. A to praktično znači da bi tako izabrani članovi Predsjedništva ili Doma naroda predstavljali Hrvate, ali i manjine, odnosno druge građane. Jednako bi vrijedilo i za bošnjačke, odnosno srpske političke dužnosnike.

Zoran Krešić/VL/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.