Zdravko Gavran: Kršćansko stupovlje Povijesti

Premda ni Božić ni Uskrs ni Sveta obitelj ne bijahu u zbilji onako „idilični“, uvjerljivi ili „bez-konfliktni“ kao što ih je poslije prikazivala kršćanska ikonografija, to su nedvojbeno tri bitna stupa kršćanstva, ove godine kalendarski „sljubljena“ jedan uz drugi. Uz dodatak blagdana sv. Stjepana Prvomučenika, kojeg su kamenovali, i sv. Ivana Apostola, koji nam je otkrio ono što je vidio i na zemlji i u svojim viđenjima, sve do Drugog dolaska Kristova. Sve troje, s dodatkom dramatičnih proročko-eshatoloških otkrića – od „U početku bijaše Riječ“ pa sve do „Evo, sve činim novo“ – postalo je stupovljem po dubini i dometima i po univerzalnosti svoga značenja, a ne po skladu i ljepoti svoje pojavnosti i unutarnje jednostavnosti i „idiličnosti“. Riječ je o neprolaznim vrijednostima, o temeljnim obrascima, izvorima i uvirima sveljudskog života. U kojima (nekako) nestaju grijeh i smrt, a zbiva se božansko preobraženje onoga što je Povijest (sa svim svojim „napredcima“) skupa s nama slabim i grješnim, nerijetko i zlim ljudima sama po sebi dala, iznjedrila i dosegnula.

Božić, pomični blagdan, ove je godine „pao“ na subotu, na dan uoči nedjelje. Na Božić prizivamo svaki put iznova spomen na rođenje Sina Božjega u djetetu Isusu koje je rodila Marija, čiji je zaručnik bio Josip. Na nedjelju, na svaku nedjelju, prizivamo spomen i slavimo uskrsnuće Isusa kao Sina Čovječjega, koji je u međuvremenu bio od vjerskih i svjetovnih vlasti, pa i od samog naroda, odbačen, osuđen i, tuđinskom rukom, ubijen. A svake prve nedjelje po Božiću slavimo i blagdan Svete obitelji: Josipa, Marije i Isusa, time i obitelji općenito.

Ne u bilo kojem trenutku povijesti

U povijesti od Boga Izabranog naroda, izraelskog naroda, svih njegovih plemena i naraštaja, vladalo je prije Rođenja u Betlehemu stoljećima iščekivanje dolaska Mesije, onoga koji će spasiti svoj narod od podčinjenosti stranim gospodarima, koji će obnoviti vlast i moć i sjaj Davidova i Salomonova (nacionalnog) kraljevstva. Druga linija iščekivanja bila je ponajprije religiozna; njezine nositelje mučilo je otpadništvo mnogih sunarodnjaka u svakodnevnom životu od mojsijevskog Zakona, od vjere u Gospodina i od religiozne predaje upisane i zapovjeđene u knjigama Petoknjižja („Zakon“) te u proročkim i povijesnim knjigama, poslije od kršćana prozvanih „Stari zavjet“ – nakon što je bio napisan Novi zavjet.

Isus iz Nazareta nije se rodio u bilo kojem trenutku povijesti, neovisno o okolnostima. U času Njegova rođenja zgusnula se „Sveta povijest“ i u njemu je bila prisutna duboka simbolika narodnog i duhovnog iščekivanja. Ono pak što ljudima nije bilo znano, a Bogu jest, bilo je i ono što će se izraelsko-hebrejsko-židovskom narodu dogoditi koje desetljeće, a zatim definitivno i jedno stoljeće nakon Isusova života: biološko uništenje dijela naroda te rasap („dijaspora“) gotovo svih preostalih na razne strane svijeta, po tuđim zemljama, narodima i kulturama. Umjesto žuđene obnove vlastitog Kraljevstva, dogodio se zator i raspršenje naroda. Na koje ih je Isus Krist upozoravao, pozivajući ih na obraćenje.

Čita li se pomno Novi zavjet, u kontekstu Staroga, iz kojega u mnogočem i proizlazi, vidjet će se da je dolazak Sina Božjega na svijet u liku Djeteta, Proroka, Svećenika i Kralja, ali i Sluge-Patnika, imao za neposrednu svrhu pokušaj da se veliko i prijeteće zlo otkloni od naroda s kojim je Bog svojedobno sklopio Savez na Sinaju, a poslije je taj savez bivao od naroda svaki put iznova praktički raskidan ili potiho napuštan, ali u kritičnim trenutcima i obnavljan. Isus se pojavio u dugoj tradiciji proroka i svećenika kao još jedan pokušaj da Izraelci Savez s Bogom opet obnove. No oni su, pa i masovno („Raspni ga!), naposljetku, iako su se mnogi bili zanosili Nazarenčevim naučavanjem i učinjenim čudima i znamenjima (Cvjetnica), odbacili. I kao narod odbacuju ga do danas, tijekom daljnjih dviju tisuća godina. Za pravovjerne Židove Isus je krivovjerac, heretik, lažni prorok, lažni Mesija i time hulitelj na jedinoga i pravoga „Boga Izabranog naroda“ u kojega su vjerovali i vjeruju (koji vjeruju) i danas. Za kršćane, „Izabrani narod“ nisu više Židovi kao plemensko-etničko-kulturološka i povijesna kategorija, nego je to univerzalna Crkva, u koju su pozvani pripadnici svih naroda i svih naraštaja čovječanstva „po Kristu“.

Brisanje „Božića“ iz općeg pamćenja zapadnog čovjeka i „čovjeka svijeta“

Mi kršćani, a i mnogi bivši kršćani i oni koji ne vjeruju vidimo u „Svetoj obitelji“ i u prizorima Isusova rođenja te poklonstva pastira, u hvalospjevima anđeoskih zborova i poklonstvu Triju kraljeva – svojevrsnu idilu, zaklonište i utješište. Ta idilična slika obično nam služi kao izvor božićne radosti. O tomu svjedoče nebrojene slike po crkvama i kućama, na umjetninama i čestitkama, a i u modernim digitalnim animacijama. Da sada i ne spominjemo one koje su se otrgnule od izvornog betlehemskog motiva i prešle u zonu kvazi-božićnih vazdazelenih stabala i svjetlucavih kuglica i ukrasa na njima, zatim blistavih zvjezdica, snježnih krajolika, pa sanjki sa sobovima, sjevernjačkih bradatih djedova u njima s brdima potrošačkih darova, sve do čistih apstrakcija i digitalnih poigravanja u kojima nema više apsolutno ničega što bi motivski podsjećalo na betlehemsku štalicu i na kršćanski blagdan Božića. Dapače, iz obzira prema onima koji ne vjeruju u velikog Galilejca i za njega ne mare, ili prema onima koji ga ne vole toliko da ga „ne mogu ni vidjeti“, i institucionalna, ali i pučka Europa i nekoć kršćanski Zapad lavovskim koracima grabi prema prešućivanju i same riječi „Božić“, da o Očićima i Matericama, Badnjaku, Stjepanju i Ivanju, o Nevinoj dječici, Tomi Becketu i Silvestrovu te o Blaženoj Djevici Mariji Bogorodici (1. siječnja) i ostalim kršćanskim blagdanima u prosincu odnosno u božićnoj osmini i o bogatoj katoličkoj ikonografiji i običajima i ne govorimo. Sve to masovno se napušta ili se briše iz općeg pamćenja zapadnog čovjeka i „čovjeka svijeta“.

Betlehemski događaj, koliko se god mi kršćani i svi „ljudi dobre volje“ (ili pak, po hrvatskoj inačici, „miljenici Njegovi“), njemu radovali i veselili, i u njemu nalazili mir i spokoj, nipošto nije prije nešto više od dvije tisuće godina njegovim sudionicima izgledao idilično. On jest u evanđeljima „uljepšan“, ogrnut anđeoskom pjesmom, himničnim izričajima i hvalospjevima. No pritom nije skrivena ni bol ni strepnja, a naznačena je muka kroz koju će Novorođeni poslije proći, spomenut je i „mač boli“ koji će Njegovoj Majci probosti dušu.

Ni „Sveta obitelj“ nije bila „idilična“

Isto tako, ni Sveta obitelj nije bila nimalo „idilična“. Prije bi se reklo da je bila vrlo „neobična“ odnosno „heterogena“. Otac je tu onaj koji nije bio ni biološki ni zakoniti otac, ali je na tu ulogu pristao da majku koja je izvan braka začela ne bi kamenovali. Pomogao mu je anđelov glas u snu, no ne znamo koliko je od svega skupa što se događa dobri Drvodjelja „skužio“. Majka je mlada i neuka; u svom srcu povjerovala je, ali koliko je od sveg tog misterija nezakonitog začeća, toga da rađa „Sina Božjega“, razumjela i mogla u zbilji razumski razumjeti, o tomu možemo samo nagađati. Sigurno su ih pratile i glasine, ogovaranja, sumnjičenja. Pa i to da u kraju odakle joj zaručniku loza potječe nisu uspjeli pronaći prenoćište ni kod koga, iako je ona bila u visokom stupnju trudnoće, ni u kojoj kući ili gostinjcu, sigurno nije bilo nimalo ugodno niti se doživljavalo kao potvrdu brižne Božje providnosti.

Mi danas idealiziramo voliće i ovčice i štalicu i slamicu i pastire, i u crkve te pod borove po stanovima i kućama postavljamo njihove likove, no koja bi djevojka ili žena, ili njezin zaručnik odnosno muž, poželjela danas porod u takvim okolnostima?! A uskoro se moralo i bježati u izbjeglištvo, u daleki i tuđi Egipat, da Isusa ne bi ubili kao drugu novorođenu dječicu, poput starozavjetnog prethodnika Josipa, sina Jakovljeva. Sa svom strepnjom i nesigurnošću, u stanju izbjegličkog siromaštva i straha od bolesti, od razbojnika na putu i od zlih ljudi, kojih ima uvijek i posvuda. I, poslije svega, u Svetom pismu uopće se ne spominje kada je i gdje umro nezakoniti otac Josip, veliki svetac Katoličke crkve. Jednostavno je, nakon što je brižno čuvao, podizao i odgajao Isusa, „nestao sa zaslona“. Ne zna se ni za njegov grob, niti ga se poslije u evanđeljima ili u Djelima apostolskim ili u poslanicama spominje.

Od Uskrsa do ’Smaka svijeta’

I samo uskrsno jutro, kao što znamo, izgledalo je po izvješćima evanđelista sasvim drukčije od onoga kako ga općenito percipiramo i prikazujemo. Uskrsnuće se dogodilo, ali se dogodilo na tako nevjerojatan način da prvi očevidci i sami apostoli nisu u prvi čas ni pojmili ni povjerovali da je Isus doista uskrsnuo od mrtvih. Među apostolima i učenicima bijaše naime zavladao strah i očaj, zahvatila ih je razočaranost i tjeskoba: čitav „projekt“ u kojem su sudjelovali i kojem su tijekom triju godina posvetili svoje živote bio im je srušen na način koji oni nisu mogli ni zamisliti. Uskrsnuli Isus Krist morao je među njih dolaziti kroz zaključana vrata i tumačiti im, pa i dokazivati im smisao svega skupa na temelju vjerske predaje koju su poznavali, uvjeravati ih da je doista uskrsnuo. Posljednji od njih koji je povjerovao bio je nevjerujući (sumnjičavi) apostol Toma. I još im je morao poslati Duha Svetoga da bi u njima vjera počela živjeti i dobila pravu snagu. Tek tada mnogi su bili spremni kao svjedoci za tu vjeru u Krista i umrijeti. Na njihovim svjedočenjima i na njihovu mučeništvu i ojačala je Crkva; bez toga bi bila ostala samo jednom od židovskih i ostalih neuspjelih hereza i privatnih naučavanja i viđenja, kakvih je tijekom povijesti bilo nebrojeno.

U prvim stoljećima širenje i utvrđivanje kršćanstva nije bilo poduprto nikakvom fizičkom silom, ne onako kao što se šest stoljeća poslije, uz potporu oružanih snaga, počeo širiti i prostore osvajati novi vjerski nauk „poslanika Muhameda“, islam. Ili kao što se danas kombinacijom uvjeravanja, osvajanja, propagande, ispiranja mozga, fizičke represije i svakojakih planiranih „pandemija“ šire neki novodobni pokreti, svjetonazori, ideologije i kvazireligije nekih novih „poslanika“, „gurua“ i prosvijećenih alkemičara. Da bi se ljude podvrgnulo drugim ljudima i silama ovoga svijeta, i da bi im se ujedno oduzela božanska perspektiva koju i kakvu nudi kršćanstvo – sa svojim trima stupovima ovozemaljskog nastanka i vječnog opstanka: Božićem, Svetom obitelji i Uskrsnućem-Preobraženjem.

Premda ni Božić ni Uskrs ni Sveta obitelj ne bijahu u zbilji onako „idilični“, uvjerljivi ili „bez-konfliktni“ kao što ih je poslije prikazivala kršćanska ikonografija, to su nedvojbeno tri bitna stupa kršćanstva, ove godine kalendarski „sljubljena“ jedan uz drugi. Uz dodatak blagdana sv. Stjepana Prvomučenika, kojeg su kamenovali, i sv. Ivana Apostola, koji nam je otkrio ono što je vidio i na zemlji i u svojim viđenjima, sve do Drugog dolaska Kristova. Sve troje, s dodatkom dramatičnih proročko-eshatoloških otkrića, od „U početku bijaše Riječ“ pa sve do ’Smaka svijeta’, postalo je stupovljem po dubini i dometima i po univerzalnosti svoga značenja, a ne po skladu i ljepoti svoje pojavnosti i unutarnje jednostavnosti i „idiličnosti“. Riječ je o neprolaznim vrijednostima, o temeljnim obrascima, izvorima i uvirima sveljudskog života. U kojima nestaju grijeh i smrt, a zbiva se božansko preobraženje onoga što je Povijest (sa svim svojim „napredcima“) skupa s nama slabim i grješnim, nerijetko i zlim ljudima sama po sebi dala, iznjedrila i dosegnula.

Zdravko Gavran,Hrvatsko nebo