Vladimir Trkmić: Božićno otajstvo duhovnog mira i Božje prisutnosti

Dva usporedna svijeta

Čini nam se kao da živimo u dva usporedna svijeta. Jedan je katoličanstvo, a onaj drugi antikatoličanstvo. Prvi se bori za dostojanstvo čovjeka, muškarca i žene, obitelji, a onaj drugi za rasap svih mogućih, temeljnih moralnih načela Katoličke crkve. I nisu to samo dva moguća usporedna svijeta, nego vrlo često tiho i prikriveno „borbeno polje“ na kojem se provjerava snaga onog navodno slabijega. Jedni se ponose svojim kršćanskim korijenima, uspjesima kršćanske kulture, umjetnosti i načina života. A drugi pod noge bacaju te vrijednosti, ili naprosto prešućuju da je Europa nastala i razvijala se stoljećima živeći evanđeosku Radosnu vijest. Prvima se ponekad čini kao da gube, a drugima kao da pobjeđuju. Tako je stvoren paradoks nepotrebnog, ali čini se trajnog antagonizma. Tako za one druge medijski jače i bučnije više ne postoji Božić, božićni blagdani, nego „ovi blagdani“.

Došašćem je započela nova crkvena godina. Završila je godina svetog Josipa, a započela godina obitelji. U stvarnom i praktičnom životu vrlo se hitro može uočiti tko i kako zastupa vrijednosni sustav obiteljskog života, a tko takav stil života naziva „preživjelom formom“, ili pak nudi neke nove moguće oblike čovjekova života. Ti novi oblici života i slika o čovjeku, rodu i genetici ne nude se, nego se nameću. Mudri Sokrat davno je rekao i zapisao: “Naš najvažniji cilj u životu treba biti uzdizanje naše duše. Drugim riječima, napredak naših duhovnih i moralnih moći. Da svakim danom sve više prosvjećujemo svoj duh i svakim se danom osjećamo sve više slobodnima i boljima.” Činimo li stvarno tako, ili smo već davno odustali i bacili „koplje u trnje?“

Božićno otajstvo

Božićno otajstvo pred nas postavlja dvije stvarnosti: „On, On je mir!“ i ime Emanuel. Starozavjetni prorok Mihej u svojoj knjizi osuđuje konkretne oblike zla u Samariji i Jeruzalemu. A favorizira osnovna moralna načela – sadržana u Objavi (pravda, milosrđe i poniznost). Navijestio je Mesijino rođenje u Betlehemu (5, 1-14). I za Njega rekao: „On, On je mir!“ Druga snažna poruka božićnih otajstava jest ime Emanuel, što na hebrejskom jeziku znači „ s nama je Bog“. Mir ( lat. pax., hebr. šalom) u negativnom smislu znači odsutnost rata, međusobnih svađa i nutarnjih nemira. A u pozitivnom smislu znači duhovni spokoj, ostvarenje vjerničkih etičkih i društvenih ciljeva. U grčko- rimskoj tradiciji razlikovao se javni i privatni mir. Javni mir bio je sreća, a privatni mir osjećaj bez nepotrebnih strasti. Jedna vrsta osobnog duhovnog spokoja. U starozavjetnoj predaji mir je bio plod pravde i Božjeg blagoslova, koji se očitovao u zemaljskoj sreći i bogatstvu. U Novom zavjetu mir je stanje otkupljena novog čovjeka, pomirenja s Bogom i bližnjim. U kršćanstvu mir je duševni spokoj, društveni i politički red utemeljen na istinitosti, na pravednosti, solidarnosti i slobodi. Riječ mir ušla je u katoličku liturgiju kao pozdrav.

Kako postići stanje duhovnog mira i osjećaja Božje prisutnosti

Jedno od najtežih pitanja u čovjekovoj osobnoj duhovnosti je svakako pitanje kako postići duhovni mir, sklad duše i tijela, te osjećati Božju prisutnost u svakodnevnom životu. To pitanje često su si u svim liturgijskim vremenima postavljali laici, đakoni, svećenici, biskupi, sveci i mučenici tijekom povijesti Crkve. Oni su s više ili manje uspjeha postizali i ostvarivali taj uzvišeni cilj. Askeza, mistika, molitva, bila su sredstva i putovi za ostvarenje tog cilja.

Najvažnije je ono unutra

Hermann Hesse, njemački književnik (Calw, 2. srpnja 1877., Njemačka – Montagnola, Švicarska, 9. kolovoza 1962.) Dobitnik Nobelove nagrade za književnost g. 1946. u svom je stvaralaštvu naglasio kako u životu čovjeka ne postoji nikakva dužnost, osim dužnosti biti sretan.

U životu ne postoji nikakva dužnost, osim postati sretan

„Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
i rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.

Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.

To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
to je rekao Buddha,
to je rekao Hegel.

Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.

Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.“

Hermann Hesse (iz ostavštine)

Moje najunutarnjije ovog Božića

Moje najunutarnjije ovog Božića je osobno stvaranje duhovnog sklada između duše i tijela. Postizanje duhovnog mira, duhovne staloženosti, osjećaja da je moj Bog – Prisutni, a ne Odsutni Bog. A to mogu ostvarivati molitvom, meditacijom, sudjelovanjem u euharistijskim slavljima tijekom božićnog vremena.

Ne trebamo se bojati da ćemo se zaraziti na misnim slavljima. Sveta Majka Tereza davno je izjavila: „Dragi moji svećenici i kršćani, ne bojte se, vjerujte Bogu, ja sam godinama bila među gubavcima, zaraženima, virusima i ništa mi se nije dogodilo. Vjera će vas spasiti.“ I zašto se bojati? Ako veliki trgovački centri mogu biti prepuni ljudima, zašto i naše crkve u domovini i iseljeništvu ne bi bile ispunjene vjernicima koji mole i slave rođenje našeg Spasitelja. Bog bogat dobrotom omogućit će nam da nas štiti Duh Branitelj i zagovor Majke Božje.

Tijekom ovog božićnog vremena postanimo svjesni da sve što nas okružuje, što smo stekli svojim marljivim radom, ma kako izgledalo lijepo i dobro, ne može zamijeniti bogatstvo našeg duhovno- božićnog osobnog mira. Budimo sretni i ponosni jer smo stvoreni na sliku Božju. Kao muškarac, ili žena. Nikako drukčije! Rođen sam u obitelji koja je osnovna ćelija društva i Katoličke crkve. Uzor mi je u svemu u godini svete Obitelji – sveta Obitelj. I doista, ne postoji neki drugi, bolji, kvalitetniji moral, moralne norme ili stil života od onoga kako su živjeli moji predci u Hrvatskoj, ili iseljeništvu. Ponosim se jer sam katolik i Hrvat. A strana su mi i neprihvatljiva sva naukovanja i svi modeli nekog drugog, drugačijeg, medijski proklamiranog načina života. Imam oca i majku! Ponosan sam na njih. Nemam roditelja broj 1. i roditelja broj 2. Život po mom kršćanskom uvjerenju počinje začećem, a završava prirodnom smrću. Ne prezirem druge i drugačija razmišljanja i stavove, niti ih omalovažavam u bilo čemu. Ponosim se svojim katoličanstvom, hrvatskim genetskim korijenima i činjenicom da se svim srcem i dušom trudim postići sklad duše i tijela i tako postati sretan. Budimo sretni, jeli kolače ili proso, nosili dragulje ili neki drugi skromniji nakit. Želim Boga ljubiti i doživjeti kao onoga koji je Emanuel – s nama Bog. To isto želim svima onima koji su možda postali ravnodušni i distancirani prema katoličkoj vjeri. Neka je sretan i blagoslovljen Božić svim vjernicima i ljudima dobre volje!

Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo