Obitelj u obrani vjere

Prije nešto više od jednog stoljeća, 1907. godine, obraćenik, a kasnije i svećenik, mons. Robert Hugh Benson, objavio je proročansku knjigu „Gospodar svijeta“, čija se radnja više manje događa danas. Poput većine proročkih knjiga, riječ je zapravo o vremenu mons. Bensona i zanimljivo je vidjeti kako su se trendovi njegova vremena (koje je prikazao), nastavili i u budućnosti. Čak i tamo gdje se pokazalo da nije bio u pravu, zanimljivo je vidjeti njegovo mišljenje o tome odakle dolaze prijetnje i koji će se oblik obrane pokazati učinkovitim.

Slika Crkve mons. Bensona je slika pape svetog Pija X, koji je tradicionalan, borben, nepopustljiv i centralistički usmjeren. Centralizacija Crkve, objašnjava on, prirodan je i ispravan odgovor na sve centraliziraniji svijet. Tamo gdje je prijetnja centralizirana– posebice u Bensonovom zamišljenom svijetu, od strane ujedinjene i sekularizirane Europe– isto takva mora biti i obrana.

Ovaj dio Bensonove vizije nije izgubio na značaju. Retrospektivno znamo da je centralizacija Crkvu učinila bolno ranjivom zbog zarobljavanja središnjih institucija od strane korumpiranih pojedinaca ili pogrešnih ideja. Nije nova stvar u povijesti Crkve da u Rimu postoji korupcija (dok pišem, suđenje kardinalu Becciuu je u tijeku). Ono što je novo, i pogubno, je smanjenje alternativnih izvora utjecaja, inicijativa i prestiža, iz kojih bi se rimski problemi mogli rješavati, a da im se odmah ne protive sami ljudi koji uzrokuju probleme. Imam na umu ideje kao što su redovnički reformatori, reformatorski biskupi, neustrašivi propovjednici, pa čak i car Svetog rimskog carstva.

U sekularnoj stvarnosti, osvajač centralizirane države poput drevnog Perzijskog Carstva suočit će se s moćnom i ujedinjenom vojskom, ali ako vojska bude poražena i zarobljen središnji aparat kontrole, tada bi uspjeh – poput onog Aleksandra Velikog – mogao biti dovršen u zbunjujuće kratkom vremenu. Nasuprot tome, kada su engleski kralj Edward III., a kasnije i Henrik V., napali Francusku, brzo su se suočili s beskonačnim zadatkom borbe, suočeni sa jednim za drugim lokalnim središtima moći francuskih plemića, dok su se neprestano suprotstavljali malim pobunama i napadima. Njihove briljantne pobjede očito nisu imale puno značaja jer su se u suočavali s otpornošću nalik hidri u državi u kojoj je moć bila široko rasprostranjena.

Benson je, unatoč svome proročkom uvidu, bio u krivu po ovom pitanju; jer ono što Crkvi treba u suočavanju s jedinstvenom prijetnjom nije krhka snaga centraliziranog kontrolnog centra, već fleksibilan otpor deset tisuća malih grupa sa samodostatnošću i inicijativom da se nastavi gerilski rat čak i kada je neprijatelj dobio velike bitke. Ono što Crkvi treba je zapravo obitelj.

Zašto su onda pape poput svetog pape Pija X. mislile da je centralizacija put prema naprijed? To je bilo zato što nisu mogli vjerovati lokalnim centrima vlasti. Autonomija vjerskih redova i neovisnost biskupa morali su biti ograničeni jer im se, pod intenzivnim političkim i intelektualnim pritiskom protestantskog i sekularnog utjecaja, nije moglo vjerovati da neće možda na drugi način održavati nauk. Kako bi se spriječilo imenovanje modernističkih biskupa, imenovanje biskupa moralo se centralizirati. Kako bi se spriječilo podučavanje modernizma u sjemeništima, nastavni planovi i programi sjemeništa morali su biti centralno odobreni. I tako se nastavilo i pokazalo se na kraju kao neuspješno.

Ovdje nemamo prostora ulaziti u to kako su i zašto stvari funkcionirale, te kako su se odvijale, ali samo da napomenem da je potreban drugačiji pristup, makar samo zato što središnja vlast u Crkvi danas nema interesa upuštati se u kampanju protiv hereza kakvu je vodio sveti Pio X. Konačno osvajanje Crkve kao ljudske institucije od strane njezinih neprijatelja, neće spriječiti pametni i revni ljudi u Rimu koji vode centraliziranu vlast. To će biti spriječeno, ako bude spriječeno, odbijanjem katolika da se s time slože.

Međutim, ne mislim na atomiziranu grupu pojedinaca. Ne samo da se otpor još uvijek mora donekle uskladiti, nego, što je još važnije, duh otpora, duh istine, mora biti usađen, kako u nas, tako i u sljedeću generaciju. U tome veliku važnost imaju časopisi (poput Calx Mariae), udruge vjernika, župe, biskupije, redovnici/ce, škole i tako dalje, ali je obitelji najvažnija. Dopustite mi da objasnim zašto.

Prvo, obitelj je naravna institucija. Dok smo vidjeli sve vrste pokušaja slabljenja i omalovažavanja obitelji, te pokušaje stvaranja parodijskih obitelji, ljudi su po naravi najjače privučeni tradicionalnoj obitelji. Mladiće i djevojke, unatoč brojnim iskušenjima i smetnjama, snažno privlači doživotni monogamni odnos. Oni to instinktivno vide kao ispunjavajuće i cjelovito. Došli smo u vrijeme u kojem je ovaj instinkt često frustriran, pa čak se čini i nemogućim, ali ovi distopijski uvjeti služe da se naglasi temeljna i nezamjenjiva kvaliteta ove čežnje. Naš pristup odnosima i odgoju djece je proizašao iz našeg vlastitog odgoja i iskustava, jer imamo temelj koji se ne uči, već proizlazi iz dubina ljudske naravi.

To znači da se obitelj nikada ne može izbrisati. Ostale stvari koje sam spomenuo – časopisi, udruge, župe i tako dalje – mogu biti, s vremena na vrijeme, uništene. Engleska primjerice tri stoljeća nije imala biskupija ni župa. S vremena na vrijeme, Francuska smatra prikladnim ukinuti redovničke zajednice i katoličke škole. Možda će doći vrijeme kada će se Calx Mariae moći čitati samo na „dark webu”. Ali čak ni Sovjetski Savez nije mogao ukinuti obitelj.

Veze obiteljskog života, između supružnika, između djece i njihovih roditelja, te između braće i sestara, nisu nepobjedive, ali su iznimno moćne te stvaraju i održavaju okruženje u kojem se osoba može formirati emocionalno, intelektualno i fizički.

Drugo, obitelj nije samo naravna institucija. Brak je Krist uzdigao do dostojanstva sakramenta, a kršćanska je obitelj snažno sredstvo milosti za njezine članove. Zajednička molitva u obitelji je molitveni mikrokozmos Crkve. Autoritet koji u obitelji ostvaruje otac — paradigmatski, pater familias — odraz je autoriteta našeg Nebeskog Oca. Učinak sakramenta je učinio brak neraskidivim, te posvetio prirodnu ljubav supružnika i ojačao njihove napore u podizanju vlastite djece uz božansku pomoć.

To su poznate stvari koje se mogu naći u svakom pravovjernom katekizmu, ali razmislite na trenutak jer te stvari nisu dane laičkim udrugama, časopisima, pa čak ni župama. Ni redovničke zajednice nisu sakramentalno utemeljene, a kao što je navedeno, ni biskupije nisu bitno obilježje života Crkve.

Ne može svatko, u svakoj fazi života, identificirati obitelj kao obitelj, a njezin je član, a nisu sve obitelji otvorene milosti. Obitelj je temelj društva ne zato što je to prva zajednica, ili zato što se kroz nju mora ostvariti osobni poziv, nego u drugom smislu. To je idealno okruženje za odgoj djece i iz tog razloga ima vokaciju prenijeti na svaku novu generaciju vjeru, kulturu, pa i jezik. Te stvari se svakako mogu steći na druge načine, ali samo s mukom. Obitelj je ta koja je pravo oruđe za tu zadaću— po naravi i u sakramentalnoj ekonomiji— a zadaća je drugih društvenih institucija i Crkve pomoći obitelji u njezinu radu, a nikako je ne istisnuti.

Da se vratimo na pitanje uloge Crkve, koja se ovdje na zemlji smatra institucijom– u kojoj obitelj ima ključnu ulogu jer je stabilna zajednica i zato što je obitelj ta koja ima zadatak prenijeti duh istine na svaku novu generaciju. Pod ovim mislim ne samo na intelektualno shvaćanje istina vjere, koliko god to bilo važno, već i na prakticiranje kreposti: naravnih kreposti, koje se prenose kroz primjer i formaciju, i nadnaravnih kreposti, koje su date od Boga i ostvaruju se u obiteljskom okruženju.

Želio bih ukratko spomenuti dvije praktične implikacije ovoga. Prvo, roditelji poput mene imaju vrlo ozbiljan teret odgovornosti. To se ne bi trebalo promatrati kao užasavajuće, ali može biti šok za one koje je popularna kultura uvjetovala da romantične veze vide samo kao sredstvo za samopouzdanje i ispunjenje. Država, škola i župa neće raditi ovaj posao umjesto vas, pogotovo ne danas.

Drugo, obiteljsko okruženje omogućuje nam da se možemo opustiti i slobodno disati, te se u njemu može pronaći utjeha prenošenjem mudrosti i iskustva vlastitoj djeci, održavajući sakramentalne milosti u kršćanskim obiteljima, ali kao i uvijek Bog radije djeluje kroz sporedne uzroke (tamo gdje je moguće). Okruženje u kojem se roditelji i djeca mogu uistinu osjećati kao kod kuće nije izgrađeno isključivo na molitvi i sakramentima. Obitelj treba kulturu. Potrebna je tradicija kuhanja, odijevanja, arhitekture, uređenja doma, božićnih pjesama i tako dalje. U današnjem svijetu ne može svatko imati stvarnu vezu s time, a mnogi su odvojeni od iskustava svojih roditelja i djedova i baka kako prostorom, tako i vremenom, ali još uvijek možemo imati svijet zajedničkih referentnih točaka, tj. zajedničkih stavova. Katolička kultura je naravna kultura koliko i nadnaravna, a zadaća je obitelji da je održava, razvija i prenosi dalje.

Obitelj je krajnji bedem, tj. obrana kršćanskog društva. Naša je zadaća ojačati vlastite obitelji i pomoći u jačanju drugih, protiv ove oluje koja kao da dobiva sve veću moć. Znamo, međutim, nešto što naši protivnici ne znaju…

Krist je već izvojevao pobjedu.