Vladimir Trkmić: Dva primjera pastirskog optimizma, hrabrosti i mučeništva

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:10 min, 43 sec

 

 

Optimizam je filozofski i religiozni svjetonazor prema kojem u svijetu ima više dobra nego zla. U grčkoj se filozofiji temeljio na uvjerenosti da čovjek čini zlo iz neznanja. Tako su promišljali Sokrat i Platon. Tvrdili su da je to činjenje zla iz neznanja utemeljeno na pretpostavci da je zlo samo subjektivni osjećaj ljudi nespremnih pokoriti se univerzalnoj kozmičkoj zakonitosti koja svime vlada. Takvo mišljenje gojili su stoici. U modernije doba J. J. Rousseau izrazio se filozofskim zahtjevom za povratak prirodi, jer je čovjek po prirodi dobar. Kršćanstvo, pa tako i katolicizam prihvaća samo onaj optimizam koji ne zatvara oči pred stvarnošću zla u svijetu. Ali se oslanja na Božju svemogućnost, te očekuje „novo nebo i novu zemlju”. Dakako, već na zemlji stvarajući kraljevstvo Božje kao uvjet i predokus za „novo nebo i novu zemlju”.

Činjenično stanje i defetizam

Trenutno činjenično stanje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, takvo je te nam se čini kao da postoji mnogo više zla negoli dobra. Osjećamo se ponekad kao ptice podrezanih krila za let. Kao da kamo god krenemo postoji zlo koje prevladava i nadvladava dobro. Sve vrste mogućih medija senzacionalistički nam kao hranu nude više negativnu negoli pozitivnu sliku svijeta i čovjeka. Je li to namjerno ili slučajno, nekima nije ni bitno. Rijetki su ljudi koji si postavljaju to pitanje. Pa nam se čini da „slušatelji, gledatelji i čitatelji” svu tu negativnu, lošu duhovnu hranu “jedu i gutaju” bez ikakve kritičke svijesti. Kao posljedica toga nekontroliranog “prenajedanja” loše duhovne i intelektualno spoznajne hrane javlja se defetizam. A defetizam sa sobom donosi: malodušnost, nepovjerenje u samog sebe, izgubljenost, odustajanje od mnogih mogućih pozitivnih aktivnosti, jer ništa nema smisla, niti će roditi pozitivnim pomacima.

Katolik – fajter

U hrvatskom jeziku, pogotovo u izričaju kod mladih, fajter je onaj koji je borben u životu, onaj koji prihvaća borbu. Katoličanstvo je na neki način “fajterstvo”, a katolik “fajter”, borac. Evanđeoski pristup čovjeku, svijetu i čovječanstvu oduvijek je nailazio na otpor i protivljenje. Zato je Isus od učenika tražio da budu u svijetu, ali ne od svijeta. Što znači da trebaju biti originalni, a ne povodljivi za svim onim što im određena kultura i civilizacija propagira ili jednostavno nameće. To je vrijedilo ne samo za prva kršćanska vremena, nego za sva vremena, pa tako i ova naša turbulentna vremena psihološkog rata. Svima nam je vjerojatno poznata novozavjetna misao i rečenica: “Kada staviš ruku na plug, ne okreći se…” Mi smo “stavili ruku na plug „primivši sakramente inicijacije: krštenje, ispovijed, pričest i krizmu”. Primili smo darove Duha Svetog: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost, strah Božji. Ti darovi nisu zapakirani u “celofanu” i čvrsto vezani crvenom vrpcom. Njih treba tijekom života razvijati i čvrsto se oslanjati na njih. Živjeti mudro po Božjoj, a ne po našoj mudrosti. Koristiti se razumom, ne samo kao spoznajnim faktorom, nego i kao osobnim kritičnim aparatom svega oko nas. A uz sve to valja nam razvijati spoznaju obogaćenu osobnom duhovnošću prema kojoj Bogu kao stvoritelju dugujemo poštovanje i pobožnost. Razvijajući tako svoju osobnost, možemo postajati “fajteri”, a ne defetisti koji bacaju koplje u trnje odustajući od borbe.

Vlč. Dragutin Jesih – mučenik, pravednik među narodima

Dragutin Jesih, oduševljen i hrabar svećenik, srčan intelektualac, teolog, filozof, novinar, pisac, energičan organizator, vrhunski pastoralac, velik dobročinitelj, misionar, i umjetnik u duši, rođen je 8. svibnja 1895. u Stenjevcu (Zagreb). Nakon srednje škole završene u Zagrebu, već kao gimnazijalac odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje studira teologiju te je zaređen za svećenika g. 1918. Kao mladomisnik služi u župi Presvetog Srca Isusova u Milwaukeeju, Wisconsin, SAD, a od 1919. do 1922. u Garyju, Indiana, SAD, gdje je vrlo uspješan i omiljen svećenik, odličan organizator raznih djelatnosti u hrvatskoj zajednici. Velečasni D. Jesih s krugom prijatelja i laičkih entuzijasta bio je arhitekt Hrvatske katoličke zajednice, čije je osnivanje donijelo veliku dobrobit hrvatskom iseljeništvu u tuđini. “Mladi župnik u Garyju, Indiana, ambiciozno je i odvažno odlučio ispuniti potrebe onih koji su izgubili iluzije. No, nije želio tek vratiti hrabrost i pružiti duhovno vodstvo onima koji su ostali vjerni Katoličkoj crkvi i hrvatskoj nacionalnoj tradiciji. Nego ih je također želio organizirati u snagu koja će se boriti protiv ateističkih i radikalnih ideologija, i za samu dušu hrvatskih useljenika koji su se uspavali ravnodušnošću i apatijom ili čak bili zavedeni idejama protivnim učenjima Crkve i hrvatske baštine.”
Godine 1930. Dragutin Jesih vraća se u Hrvatsku, te je najprije župnik u Požeškom Brestovcu, a zatim u Ruševu. Kada u Zagreb počinju dolaziti izbjeglice iz nacističke Njemačke, osobito židovski bjegunci pred holokaustom, kardinal A. Stepinac pokreće njihovo spašavanje. A msgr. Svetozar Rittig osniva 1936. crkveni odbor za njihovo zbrinjavanje, u čemu sudjeluju i braća svećenici Pavao i Dragutin Jesih. Od godine 1937. Dragutin Jesih župnik je u Gradecu, gdje pokreće karitativni list “Dobrotvor”, mjesečnik za promicanje duhovnog i tjelesnog milosrđa. Bio je propagator osnivanja HKZ-a i društava Sv. Vinka Paulskog. Sam je financirao mjesečnik “Dobrotvor” za poveznicu između Hrvata u Hrvatskoj i iseljenika u Americi te ga uređivao i u njemu dosta toga objavljivao.

“Ime mi je Hrvat, a prezime Katolik” – tako je govorio u Americi

Vlč. Dragutin Jesih u svim je župama svim srcem iskazivao otpor prema nehumanim postupcima vlasti, a s propovjedaonica neustrašivo govorio protiv svih totalitarnih ideja, ustajući u obranu ratnih stradalnika i pozivajući vjernike na pružanje pomoći. To je spomenuo i kardinal Franjo Kuharić pri dodjeli povelje i medalje Pravednika među narodima rodbini pok. Dragutina Jesiha, održane 11. siječnja 1994. u vijećnici Židovske općine u Zagrebu: “Vlč. Jesih je, suočivši se sa žestokim antisemitizmom i prihvativši svim srcem otpor prema nehumanim postupcima vlasti NDH, s propovjedaonica neustrašivo govorio protiv režima, ustajući u obranu obespravljenih Židova i pozivajući svoje vjernike da im pomognu.”

Spašavanje dječaka Milivoja Fuchsa

Židov Milivoj Fuchs, dječak čiji je otac bio odveden u zatvor, pa logor 1941., našao je preko kardinala A. Stepinca utočište kod Dragutina Jesiha u Ščitarjevu, zajedno s majkom Ernom (prezime mijenjaju u Radičević). Vlč. Dragutin ih je smjestio u drvenoj kući pokraj župne crkve, a u podrumu su povremeno boravili skrivani Židovi i ranjeni partizani. Ondje nisu bili jedini, jer je i u podrumu župnog ureda bilo i jednih i drugih. Već prije rata, vlč. Dragutin bio je povezan s osobama iz Hrvatske seljačke stranke, kao i njegov brat mons. Pavao Jesih, i to uza središnjicu pod vodstvom dr. Vladka Mačeka, koji su se držali na jednakoj udaljenosti i od ustaškog režima i od partizanskog pokreta, koji je predvodila Komunistička partija Jugoslavije.

Ubojstvo ščitarjevskog župnika

Vlč. D. Jesih protestira kada saznaje da je 5. prosinca 1943. u bombardiranju Splita i Kaštel Sućurca poginulo 97 osoba i da su u crkvi sv. Jurja mučenika, dok se slavila sv. misa, poginuli don Ante Rubignoni sa 65 vjernika…. Poznato je da je ščitarjevski župnik često u župni dvor primao nekoliko stalnih gostiju, mještana koji su ga cijenili kao župnika i čovjeka vedre naravi, intelektualca i dobročinitelja. Pretpostavlja se da su ga posjetili i večer prije ubojstva, i dojavili njegovu skoru likvidaciju, a i brojnih svećenika na svim oslobođenim teritorijima, te ga savjetovali da potraži zaštitu na Kaptolu u kuriji njegova brata, prebendara Pavla Jesiha. Kasno te noći 20. studenog 1944. napustio je prisilom partizana župni dvor i više se nije vratio. U rano jutro, seljaci koji su svakodnevno nosili svoje i župne proizvode, našli su lokve mučeničke krvi ondje gdje je bio ubijen i bačen u rijeku Savu. Došli su u župni stan i obavijestili o tragičnom događaju kapelana vlč. Loinu, koji im je savjetovao da vijest drže u tajnosti, te je otišao na Kaptol podnijeti izvješće i dobiti upute. Tijelo je nađeno tek 10. prosinca 1944. kod Strmca (Bukevskog), gdje je bilo izbačeno iz rijeke: s ranama na prsima, izmučeno ubodima nožem, iznakaženo (usječen križ na čelu). U tajnosti su počele pripreme za prijevoz tijela pokojnika i pripreme za ukop. U predvečerje 10. prosinca, bez sprovoda, samo su četiri župljanina i vlč. Vladislav Loina odnijela Dragutinovo tijelo na groblje i položila ga u grob. Na žalost, do danas nije provedena istraga, a mještani još uvijek, sedamdeset godina nakon počinjenog zločina, ne žele svjedočiti u strahu za život i sudbinu sebe i članova obitelji.

Povelja Pravednika među narodima

Dječaka Milivoja, koji je poslije uspješno nastavio školovanje zahvaljujući nesebičnoj brizi i poduci vlč. Dragutina Jesiha, htjelo se zaštititi od tragične vijesti o umorstvu njegova dobročinitelja, pa mu je rečeno da se vratio u Ameriku. On im je povjerovao jer je nakon smrti kapelan Loina postao župnikom. Nakon završene mature, Milivoj odlazi s majkom u Izrael i mijenja ime u Dan Baram. Nakon više desetljeća, kad je čuo za mučeničku smrt vlč. Jesiha, zahvalan dobrotvoru koji je spasio njega i majku, predlaže da mu se dodijele Povelja i medalja Pravednika među narodima, a Jeruzalemski memorijalni centar Yad Vashem donosi odluku o dodjeli 1. rujna 1992. Godine 1997. priznanje su primili i supruga Franje Sopianca, Ljerka Sopianec, i sin Ivan Juan.

Martin Luther King – baptistički svećenik – borac za građanska crnačka prava

Martin Luther King junior rođen je 15. siječnja 1929. u Atlanti, u saveznoj državi Georgiji kao drugo od troje djece velečasnog Michaela Kinga i Alberte King. Baka koja ga je obožavala, a brat i sestra zvali su ga kratko M. L. Taj nadimak pratio ga je kroz cijelo djetinjstvo. Ime je dobio po ocu. Otac mu je bio baptistički svećenik. Mladi Martin bio je bistar dječak, s pet godina učio je napamet odlomke iz Biblije. Martin junior krenuo je na koledž s 15 godina, tri godine prije nego što je bio slučaj s njegovim vršnjacima. Pohađao je koledž Morehouse u Atlanti, jednu od najboljih visokih škola za crnce u Sjedinjenim Državama. Godine 1948., kada mu je bilo 19 godina, stekao je diplomu iz sociologije i krenuo na

studij bogoštovlja u sjemenište Crozer u saveznoj državi Pennsylvaniji. Diplomirao je kao najbolji u svome razredu, te je nastavio studij na Sveučilištu u Bostonu. Započeo je rad na doktoratu i upisao napredni tečaj iz filozofije religije – studirajući hinduizam, šintoizam i islam, jednako kao i kršćanstvo. U Bostonu upoznaje i svoju buduću suprugu – Corettu Scott. I ona je, kao i on, došla s Juga. Odrasla je u crnačkoj zemljoradničkoj obitelji u Alabami. U Bostonu je pohađala studij glazbe na konzervatoriju New England. Vjenčao ih je Martinov otac 18. lipnja 1953. godine u Corettinu domu u Marionu.

Martinovo prvo mjesto služenja bilo je u baptističkoj crkvi na aveniji Dexter u Montgomeriju u saveznoj državi Alabami. U rujnu 1954., kada se uselio u župni dvor crkve na aveniji Dexter, bilo mu je tek 25 godina. U proljeće sljedeće godine stekao je doktorat teologije, a istog proljeća postaje otac. Rodila se Yolanda, prvo od četvero djece (Bunny, Dexter Scott, Martin III) Martina i Corette. Uvečer 5. prosinca 1955. nakon govora održanog u crkvi na aveniji Dexter, a kao uvod u bojkot autobusa zbog slučaja Rose Parks, Martin Luther King Junior postat će medijski poznat. Njegov govor ujedinit će crnce i započeti pokret za građanska prava američkih crnaca. Od tada pa nadalje rasisti će ga obasipati uvredljivim i prijetećim pismima, redat će se anonimni telefonski pozivi. Bacit će mu bombu u kuću, ali samo zahvaljujući sreći njegova će obitelj preživjeti. U svom bijesu rasisti će spaliti crkvu na aveniji Dexter. Istovremeno policija će više puta bezrazložno pritvarati Martina. U siječnju 1957. osnovana je Konferencija južnjačkog kršćanskog vodstva (SCLC), a Martin Luther Junior proglašen je predsjednikom. Godinu dana nakon toga (1958.) u New Yorku na promociji svoje knjige “Korak prema slobodi” jedna duševno oboljela sredovječna crnkinja zarila mu je nož za otvaranje pisama u grudi. Iste godine podnosi ostavku u Baptističkoj crkvi avenije Dexter, te s obitelji seli u Atlantu, gdje je postao supastor, zajedno s ocem, u Eben-Haezerovoj baptističkoj crkvi. Bio je jedan od vođa Marša na Washington 1963., kada je izrekao svoj govor naslovljen “I Have A Dream”. Slušalo ga je 250.000 ljudi. Genijalan govornik, protivio se ratu u Vijetnamu. Osim toga, u svojoj knjizi iz 1964., “Zašto ne možemo čekati”, vlč. King objašnjava svoju ideju o davanju 50 milijardi dolara tijekom 10 godina najugroženijim dijelovima crnačke zajednice. Jedan je od najmlađih dobitnika Nobelove nagrade za mir. Propovijedao je nenasilno nepokoravanje i građanski neposluh. Tijekom marševa koje je organizirao gađali su ga, vrijeđali i mrzili, ali on je ustrajao. U listopadu 1964. prima Nobelovu nagradu za mir. Ubijen je 4. travnja 1968. hitcem iz snajpera na balkonu hotelske sobe u Memphisu, u saveznoj državi Tennessee, u 39. godini života. Sprovodu vlč. Martina Luthera Kinga Juniora nazočilo je više 300.000 ljudi koji su mu došli odati posljednju počast.

Ako ne možeš letjeti onda trči,
ako ne možeš trčati onda hodaj,
ako ne možeš hodati onda puži,
ali šta god da radiš moraš se kretati naprijed.
Ne dopusti da te ijedan čovjek povuče tako nisko
da počneš lagati, klevetati ili mrziti.
I na koncu vjeruj, jer vjera je kad napraviš prvi korak
čak i ako ne vidiš cijele stepenice.

Martin Luther King

 

Vladimir Trkmić/Hrvatsjo nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.