A. Čuvalo: Prilog žrtvoslovlju hrvatske političke emigracije

Uvodne napomene

Na više internetskih stranica i u raznim publikacijama mogu se pronaći imena hrvatskih političkih emigranata koje je ubila, pokušala ubiti, otela ili pokušala oteti UDB-a, odnosno njezini agenti. K tomu, nekoliko ih je „nestalo“, što „u prijevodu“ znači da ih je UDB-a likvidirala, ali ne znamo kada i kako.

Sažetak objavljenih popisa takvih zločina jest sljedeći:

Ukupan broj ubijenih hrvatskih emigranta jest 73. Po desetljećima: 1940-ih ubijeno je 2; 1960-ih 22; 1970-ih 31; 1980-ih bilo je 18 ubojstava. Po državama: u Njemačkoj je ubijeno 39; u Italiji 7; u Kanadi 5; u Francuskoj 4; u SAD-u 4; u Argentini 3; u Austriji 2; u Švedskoj 2; u Belgiji 1; u Danskoj 1; u Južnoafričkoj Republici 1; u Sloveniji 1; u Španjolskoj 1; u Švicarskoj 1; u Velikoj Britaniji 1.

Neuspjelih pokušaja ubojstva bilo je 23. Od toga, po desetljećima: 1940-ih 1; 1950-ih 2; 1960-ih 3; 1970-ih 10; 1980-ih 7 pokušaja. Po državama: u Njemačkoj je bilo 16 pokušaja; u Francuskoj 2; u Argentini 1; u Australija 1; u Austriji 1; u SAD-u 1; u Škotskoj 1.

Otmica je bilo 5. Od toga, po desetljećima: 1940-ih 1; 1960-ih 1; 1970-ih 1; 1980-ih 1. Po državama, iz Italije 4 i iz Njemačke 1. Bila su dva neuspjela pokušaja otmice, jedna 1950-ih u Njemačkoj, a druga 1970-ih u Francuskoj.

„Nestala“ su 4 hrvatska emigranta: trojica u Francuskoj, jedan 1949., drugi 1963., treći 1965. te jedan u Austriji 1972. godine. Poslije se doznalo da je „nestali“ u Austriji otet i potom ubijen u Sloveniji. Vjerojatno su i trojica „nestalih“ u Francuskoj doživjela sličnu sudbinu.

Dosadašnji popisi, kao i gore navedeni brojevi, odnose se samo na zločine UDB-e, ali ne i na hrvatske emigrante koji su ubijeni od četničke ili neke druge ruke. Dužnost je povjesničara istražiti i takve zločine nad Hrvatima u emigraciji. Kao prilog tomu ovdje donosimo neke od takvih podataka prikupljene listajući stare brojeve tjednika „Danica“, koji su od 1945. do 1990. objavljivali hrvatski franjevci u Chicagu.

Logorska čistilišta

U prvim poratnim godinama u Italiji je bilo trideset, u Austriji jednako toliko, a u Njemačkoj desetak izbjegličkih logora (logori za tzv. displaced persons, DP). U njima se našao golem broj ljudi različitih narodnosti. Uz pripadnike raznih vojnih i redarstvenih formacija, tu su bili otpuštenici iz njemačkih logora i tvornica, politički prvaci raznih nekomunističkih stranaka, seljaci, radnici, intelektualci, profesionalci; muškarci, žene, djeca; mladi, stari; zdravi, ranjeni, bolesni… bile su to mase ljudi u bijegu od komunističkih osloboditelja. U tadašnjem valu izbjeglica, Hrvati su bili među najbrojnijima. Većinom su bili oni koji su imali sreću izbjeći bleiburšku tragediju.

Osim logorskoga bespuća kroz koje su prolazile sve izbjeglice, Hrvati su bili na višestrukom udaru i u nemilosti čak i onih koji su ih trebali zaštiti. Može se reći da su se u logorima našli u pravome neprijateljskom okruženju. Naime, poznata je činjenica da su ih Britanci ne samo prezirali, nego su usko surađivali s Titovom komunističkom vlašću i agentima OZN-e (kojih je bilo i u logorima) da bi izručili što veći broj Hrvata (i drugih) u Jugoslaviju. Britanci, odnosno njihovi časnici koji su tijekom rata bili uz Tita, odlučivali su tko je „crn“, „siv“ ili „bijel“; tko je za izručenje, tko je sumnjiv i tko može krenuti dalje u svijet, ako je imao kamo poći. Poznate su, na primjer, antihrvatske akcije Fitzroya Macleana i Stephena Clissolda, srpskoga zeta. Britanci i Titovi agenti među Hrvatima su sijali opći strah. Amerikanci su bili suzdržani prema jugo-komunistima, ali i njima je srpska propaganda „prodala“ priču o hrvatskim zločinima i četnicima kao savezničkim „dobrim dečkima“.

Izbjeglička jugo-vlada preko svojih je opunomoćenika nastojala pomoći srpskim izbjeglicama, a oni Hrvati koji su bili dio te vlade, i da su mogli nešto poduzeti, nisu suosjećali s „ustaškim“ stradalnicima. Talijanski logorski upravitelji i činovnici često su šurovali s četničkim i srpskim kraljevskim elementima, pa i komunističkim, jer ih je povezivalo antihrvatsko ratno savezništvo, odnosno apetiti za hrvatskim zemljama. Nadalje, među djelatnicima UNRRA-e bilo je komunističkih simpatizera (a vjerojatno i pravih komunista) koji su surađivali s onima koji su od Titova režima bili upućeni „brinuti se“ za izbjeglice, odnosno da porade na izručenju i/ili povratku izbjeglica u Jugoslaviju, i da u logore unose nemir, strah i nepovjerenje.

Jedina pomoć koja je stizala Hrvatima u DP logorima, koliko je to bilo moguće u takvim vremenima i okolnostima, bila je ona crkvena. Diplomatska pomoć preko predstavništava u Vatikanu, a materijalna i duhovna preko Bratovštine sv. Jeronima u Rimu, Caritasa u Austriji i hrvatskih domoljubnih društava u Njemačkoj, te Sjevernoj i Južnoj Americi. U Sjevernoj Americi bila je poznata „Hrvatska pomoćnica“ koju su pokrenuli i vodili hrvatski franjevci u Chicagu, a bilo je i drugih udruga koje su pomagale ratnim invalidima i nemoćnima u logorima i izvan njih sve do polovice 1960-ih.

Samopouzdanje i logorski uspjesi

U logorima općenito, bilo u Italiji, Njemačkoj ili Austriji, Srbi su „gurali” ideju da sve izbjeglice iz bivše Jugoslavije budu identificirane pod zajedničkim nazivnikom: „Jugoslaveni”. Ali im to nije uspijevalo. U svim logorima Hrvati su zahtijevali biti „samostalni”, a ne u nekakvoj „jugo-mješaniji”.

U teškim logorskim okolnostima Hrvati su ostali postojani, samopouzdani i nepokolebljivi u idejama hrvatske državnosti i čuvanja hrvatske kulturne baštine. Gdje god su bili, nastojali su se organizirati, pomagati jedni drugima i normalizirati svakodnevni život. Njihov rad u takvim okolnostima zadivio je mnoge u logorima i izvan njih. Najbolji primjer takvih nastojanja i uspjeha bio je izbjeglički logor u Fermu. U njemu su Hrvati imali svoju logorsku samoupravu, organizirane škole, crkvu, pjevački zbor, športske klubove; izdavali su novine, održavali zanatske tečajeve i stručna predavanja… U relativno kratkom vremenu Hrvati su postali primjer uredno organiziranoga društvenoga i kulturnoga logorskoga života. Takvi uspjesi otvorili su oči mnogima koji su bili povjerovali srpskim i komunističkim lažima. (Nažalost, i danas moramo gubiti energiju i vrijeme opovrgavajući antihrvatske srpske laži u svijetu i doma. Tim lažnim izazovima nema kraja!)

Rat ne prestaje – za četnike

Pregledavajući poratne brojeve hrvatskoga tjednika Danica može se zamijetiti četnički, odnosno srpski model ponašanja prema Hrvatima u logorima i potom u slobodnom svijetu. Naime, uočava se da za četnike rat protiv Hrvata nije završio 1945. – rat je trajan i svagdje. Na tipičan svoj krvavi i podmukli način nastavili su „ratovati“ protiv Hrvata u emigraciji. Ne samo da su u tiskovinama redovito klevetali nego su i ubijali Hrvate kad su „iz busije” to mogli napraviti.
U novinskim izvješćima nalazimo i sljedeće primjere četničkoga „trajnoga rata” i u emigraciji.

Pogibije u Italiji

Logor Eboli

Odmah nakon završetka Drugoga svjetskoga rata u izbjegličkom logoru u Eboliju, gradiću jugoistočno od Salerna u Italiji, bilo je nekoliko tisuća pripadnika srpskih vojnih snaga, od toga više od četiri tisuće četnika koji su, uz pomoć Talijana, tijekom rata počinili strašne zločine u Hercegovini, Dalmaciji i Lici, te na kraju rata preko Istre stigli u Italiju. U tom logoru našlo se samo stotinjak Hrvata, bivših domobrana. Logor je bio poznat ne samo po neredu i kriminalu, nego i po ubojstvima.

U tom četničkom okruženju našlo se i „16 zarobljenih hrvatskih vojnika koji nisu htjeli služiti u ‘Hrvatskoj armiji generala Parca’ – četničkog vojvode“.1 U nekakvoj zamišljenoj četničkoj „Jugoslavenskoj vojsci u Otadžbini“ računalo se i na nepostojeću „Hrvatsku armiju“ kojoj bi general Matija Parac bio zapovjednik.2 U formiranju te vojske, hrvatski kontingent trebao je poslužiti kao dokaz da su i Hrvati bili i ostali za Jugoslaviju. Budući da ti mladići nisu htjeli u „jugo-hrvatsku armiju“, četnici su ih zaklali.3 Nažalost, ne znamo tko su bili ti mladi ljudi, a ne nalazimo naznaka da je bilo ikakvih kriminalnih istraga o tim (i drugim) ubojstvima u logoru Eboli.4 Taj logor u Italiji bio je zatvoren 1947., a logoraši (gotovo svi Srbi) bili su prebačeni u Njemačku.

Još dva ubojstva u Italiji

Logor Fraschette di Alatri, oko 90 km od Rima u pravcu Napulja, bio je ne samo prostrano velik, nego i na zlu glasu. Taj je logor u početku (1941.) bio namijenjen fašističkim protivnicima, ali već prije kraja 1942. postao je logor za internirane civile iz Hrvatske i drugih zemalja s istočne strane Jadrana. Do pada fašističke Italije kroz njega je prošlo nekoliko tisuća logoraša, uglavnom Hrvata iz Dalmacije. Službeno je zatvoren u travnju 1944., ali je 1946. godine ponovno otvoren za poratne izbjeglice. Stanje u logoru bilo je kaotično i opasno sve dok nije 1950. utemeljen UN-ov Visoki komesarijat za izbjeglice. Nakon toga su izbjeglički logori, uključujući i Fraschette, bili podijeljeni u dva kampa: neslobodni i slobodni. Dakle, po dolasku u logor svi su u neslobodnom dijelu prolazili kroz razna ispitivanja, a potom, ako su se „kvalificirali”, prelazili u slobodni dio logora.

Odnos logoraša, odnosno onih slobodnih koji su mogli izlaziti izvan žice, s lokalnim pučanstvom bio je relativno normalan, osim s lokalnim komunistima, koji su propagirali da su sve izbjeglice kriminalci jer su pobjegli iz „oslobođenih” zemalja. Znali su komunisti provocirati, pa i fizički napasti logoraše ako su imali priliku izbjeći redarstvene službenike. A tko će reći da i među redarstvenicima nije bilo komunističkih simpatizera!

Koliko je poznato, život su izgubila dvojica Hrvata koji su boravili u logoru Fraschette di Alatri. Prvi je bio prezimenom Petrić (ime nije navedeno), rodom iz Dalmacije, a drugi Ivan Vinogradić iz Đakovačkih Selaca. Dopisnik tjednika Danica u članku objavljenom 14. listopada 1953. piše da je Petrić ubijen „prije četiri godine”, dakle, 1949. Petrićev ubojica ili ubojice nisu nikad pronađeni.

Detalji pogibije Ivana Vinogradića (26 godina, oženjen, imao dvoje male djece i bio samo četiri i pol mjeseca u logoru) bili su dobro poznati, ali nažalost njegov ubojica, kojemu se znalo ime i prezime, i njegovi pomagači, koliko se može doznati, nisu nikad izvedeni pred sud pravde.

Naime, u nedjelju 30. kolovoza 1953. Ivan je otišao s još nekoliko Hrvata na pučku svečanost koja se održavala u mjestu Atari, oko 4 km udaljenom od logora. Nakon ugodno provedenoga druženja izvan logorske žice, oni (i drugi iz slobodnoga dijela logora) vraćali su se u skupinicama oko 10 sati navečer u logor. Put ih je nosio pokraj jedne gostionice koja je bila komunističko leglo. Bilo im je čudno što su te večeri svjetla na gostionici bila ugašena. Tu su Ivanovu skupinicu napali (navodno) pijani mještani. Dvojica su ranjena, a Vinogradić je od više uboda nožem u pluća preminuo u bolnici 10. rujna 1953. Od lokalnih vlasti nitko nije došao na pogreb ili se ispričao, ali su talijanske komunističke novine požurile izvijestiti kako su logoraši napali neku ženu koju su mještani od njih zaštitili.

Teško je reći jesu li i jugo-komunisti imali prste u tim i takvim napadima, ali i to je moguće jer ne bi bilo čudno da su lokalni komunisti bili u vezi s jugo-režimom koji je nastojao budno pratiti izbjeglice i njihov život u logorima.

Napadi u Njemačkoj

Logor u Wolfsburgu

Srpski logorski „junaci” često su napadali susjede Hrvate, kad god su imali priliku. Kao primjer takvih događanja (u više logora) navodimo napad koji se dogodio u izbjegličkom logoru u Wolfsburgu, Njemačka. Naime, u noći između 19. i 20. rujna 1948., četnici su poduzeli organiziran i bučan napad na barake u kojima su obitavali Hrvati. Ne znajući što se događa, iz kreveta se digao i pred baraku izišao Ivan Strunjo. U tom trenutku pred njim se našlo dvadesetak četnika. „Jedan od tih ‘miroljubljivih junaka’ lupio ga je sjekirom u glavu i on se je bez riječi srušio na zemlju. To je za ostale četnike bio znak za početak općeg napada. Počeli su bacati velike gromade kamenja na hrvatske barake a malo zatim krenuli su u rojnim prugama na napadaj.”5 Zahvaljujući naporima njemačkih liječnika mladomu je Ivanu spašen život i, koliko se danas može pronaći na internetu, s vremenom je došao u Ameriku i ondje umro.

Zbog toga i sličnih četničkih napada, nadležne su vlasti u više logora razdvojile srpske i hrvatske logoraša ili su ih slale u različite logore.

Teror u dalekom Brazilu

Rio de Janeiro

Velik broj Hrvata iz poratnih logora u Italiji našao je utočište u Brazilu. U toj velikoj zemlji daleko od domovine nastojali su živjeti, raditi i krenuti prema stabilnijoj budućnosti. Ali ni ondje im četnici i jugo-komunisti nisu dali mira. Ovdje upozoravamo na četiri slučaja, od kojih su prva tri, nažalost, bila tragična.

Polovicom rujna 1957. godine na nekoj livadi u okolici Rio de Janeira pronađeno je mrtvo tijelo mladića Stanka Pilatića, dobro poznatoga među Hrvatima toga velegrada. Stanko je rođen 1931. godine u selu Otok, župa Vitina, kod Ljubuškoga. Završio je postolarski zanat u Bjelovaru, pobjegao je u Italiju i, nakon logorskoga života, otplovio u Brazil. Da je bio poduzetan i ozbiljan momak, ukazuje i činjenica da je samo nekoliko godina nakon dolaska u novi svijet otvorio skromnu, ali vlastitu postolarsku radionicu. Bio je vrlo aktivan u hrvatskoj zajednici i svi su ga cijenili jer je uvijek pozivao na djelatnu slogu među svojim sunarodnjacima. Živio je i radio u predjelu Rio de Janeira zvanom Niterόi. Nažalost, njegov domoljubni aktivizam i mjesto boravka stajali su ga života.

Naime, u isto predgrađe gdje je boravio Stanko i još neki Hrvati, nakon Drugoga svjetskoga rata doselio se i veći broj četnika. Naravno, oni su pratili hrvatske domoljubne djelatnosti i Stanko im je „zapeo za oko”. Smetao im je, pa su u dalekom Brazilu i u doba mira nastavili činiti zločine. Mučki su ga dočekali i „bezbroj puta“ izboli noževima. Njegovo su tijelo bacili u travu na osamljenom mjestu. Tijelo je pronađeno tek treći dan nakon ubojstva.

Da ne bi bilo sumnje tko ga je ubio, odnosno koja vrsta zločinaca, četnici su ostavili svoj potpis: „Na livadi uz samo tijelo pokojnog Stanka nađena su i njegova oba oka, koja su mu razbojnici nemilostivo iščupali, i tako se predstavili cijelom svijetu sa svojom kulturom i dobronamjernošću.“6

Nažalost, Stanko Pilatić nije bio prva četnička žrtva u Rio de Janeiru. Izvjestitelj o Stankovu ubojstvu i pogrebu navodi: „… u posljednjih pet godina to je već treći ponovljeni slučaj. Vrlo je zanimljivo, da su sva tri ubojstva izvršena u predjelu ‘Niterόi’ i gotovo na isti način.”7

Ta tragična događanja uznemirila su ne samo hrvatsku zajednicu u Rio de Janeiru nego i mjesne redarstvene vlasti, ali počinitelji, koliko je poznato, nisu nikad pronađeni. A sumnjati je da su nadležne vlasti uopće i pokušale doznati istinu.

Sao Paulo – pokušaj otmice

Drugi teroristički slučaj dogodio se u Sao Paulu. Ovoga puta to su učinili jugo-komunistički agenti. Ali tko zna, možda im je „pri ruci” bio i tko od četnika. Mržnja prema hrvatskim domoljubima bila im je zajednička.

Bilo je to 30. listopada 1961., u 11 sati navečer, kad je u ljekarnu gospođe Anke Zubić-Jilek, supruge Drage Jileka,8 u Sao Paulu ušla „jedna žena i kupila neke sitnice. Kada je vidjela da je vlasnica, koja je tog dana imala noćnu službu sama, dala je znak rukom na ulicu, nakon čega su nahrupila u apoteku dvojica napadača, od kojih je jedan odmah spustio željezni zastor apoteke, dočim je drugi navalio na Anku Zubić i počeo je daviti. Kad je ova onesviještena pala, vezali su joj ruke i noge žicom, zalijepili usta leukoplastom i navukli joj suknju preko glave, tako da joj onemoguće bilo kakvo kretanje ili dozivanje u pomoć. Nakon što su je nogama izudarali i porazbijali apoteku, počeli su je vući do vrata s namjerom da ju ukrcaju u automobil, koji je s ostalom dvojicom napadača čekao sa zapaljenim motorom pred vratima.

Međutim se je u laboratoriju iza ljekarne nalazio jedan čovjek, koji je s dvorišne strane počeo dozivati u pomoć susjede, a i majku gđe Zubić, koja stanuje u I. katu. Uslijed te uzbune, sakupilo se je pred vratima nekoliko kasnih prolaznika i kad je sišla majka Anke Jilek i otvorila spuštena vrata, napadači preplašivši se, pobjegli su i uskočili u čekajući auto. Svoju žrtvu onesviještenu ostavili su ležati kraj vrata, gdje su također odbacili knjige društva ‘Brazil-Croacia’.

Anka Jilek, čije je tijelo bilo prekriveno udarcima i ozljedama, čak joj prijeti gubitak jednog oka, izjavila je, da su njeni napadači po govoru bili Serbi, dok je žena koja je prva unišla u apoteku, bila Brazilijanka. Da je nesretnim slučajem majka gđe Jilek došla u apoteku samo minutu kasnije, napadači bi bili oteli svoju žrtvu, isto onako, kako su prije 13 godina oteli u Rimu njenog muža Dragu Jileka.

Interesantno je napomenuti, da je jedan od napadača nosio očale, koje su mu ispale za vrijeme borbe s Ankom Zubić. Brazilijanska policija ustanovila je, da te očale potiču iz ‘Jugoslavije’. Jedan od susjeda pribilježio je broj automobila, tako da policija sada vodi istragu.

Taj napadaj je samo nastavak provokacija i prijetnja, koje već duže vremena upućuju ovdašnjoj hrvatskoj koloniji konzul Grbić i njegov tajnik Nikola Magdić. Svrha im je zastrašiti hrvatsku koloniju i tako osigurati nesmetani boravak svom šefu Titi, kada isti posjeti Brazil u toku sljedeće godine.

U Sao Paulu boravio je više od 2 godine neki Albert Finzi, kao predsjednik jugoslavensko-brazilijanske trgovačke komore, koji je u stvari bio ovdašnji predstavnik i organizator UDBE. Po odlasku ovog došao je neki Rudolf Vesković, navodno s istim funkcijama.”9

Pogibije u Kanadi

Dva ubojstva u Hamiltonu

Početkom srpnja 1956. u Hamiltonu, Ontario, Kanada, mučki je ubijen Ljubo Mišković. O Ljubi i njegovoj pogibiji možemo (za sada) doznati iz dvaju izvora: iz tjednika Danica, Chicago, od 8. kolovoza 1956. i iz dopisa g. Zvonimira Došena. (Gospodin Došen piše da se ubojstvo dogodilo godine 1958., ali budući da je o tome Danica pisala 1956., možemo zaključiti da se ono dogodilo te godine, a ne 1958.)

Doznajemo da je Mišković bio hrvatski vojnik (ili oružnik) za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, da je rodom od Knina i da se u Hamiltonu družio i sa Srbima iz svojega rodnoga kraja. Nažalost, to ga je stajalo života. Njegovi „zemljaci“ nisu ga stigli ubiti u domovini, pa su to učinili u Kanadi, i to na poznat četnički način.

Nekoliko dana poslije Ljubina nestanka njegovo je mrtvo tijelo pronađeno na gradskom groblju na York Boulevardu. Nakon više desetljeća, gosp. Došen je iz veoma škrtih policijskih izvora doznao da je Mišković bio poliven benzinom i zapaljen. Oba izvora, Danica i g. Došen, govore kako su Srbi taj strašan zločin koji su oni počinili pokušali „prodati“ kanadskoj policiji i javnosti kao da su oni žrtve, a Mišković ustaški koljač. Povodom toga zločina, organizacija „Ujedinjeni kanadski Hrvati“ razaslala je kanadskim novinama i općinstvu predstavku na engleskom jeziku u kojoj su upozorili da su Miškovića ubili „srpski elementi“ koji žele nastaviti rat protiv Hrvata u slobodnom svijetu. Upozorili su i na misteriozno ubojstvo još jednoga Hrvata, g. Lugonje (ime mu nije navedeno), koji je ubijen u vlaku na putu iz Hamiltona u Toronto. Hrvati su ponudili tisuću dolara onomu tko otkrije Miškovićeve ubojice, ali ubojice Ljube Miškovića i Lugonje nikad nisu otkriveni. Nažalost, kanadsku policiju nisu puno zanimala ubojstva imigranta i još k tomu Hrvata. Sve je „gurnuto pod tepih“, a nekažnjeni zločinci slavili su svoje „pobjede“ nad „ustašama“.

Još jedno ubojstvo u Kanadi

Vancouverski dnevnik The Vancouver Sun od 6. lipnja 1966. godine donio je vijest da je u tom gradu ubijen 59-godišnji „bivši Titov zarobljenik” Vladimir Pavelić. Nakon provedenih 18 godina u Titovim zatvorima, bijega u Austriju i boravka u izbjegličkom logoru, Vladimir je stigao u Kanadu 1964. godine. Ali su „puščani naboji raspršili san o sretnijem životu” u zemlji gdje je otpočeo raditi, štedjeti i imao plan k sebi dovesti staricu majku.

Ubio ga je u njegovoj sobi Srbin Stevo Malenčić bez ikakva povoda i razloga, osim što je Vladimir bio Hrvat i bivši hrvatski vojnik. Ubojica se nešto prije doselio iz Novoga Zelanda k svojemu ocu u Vancouver. Na Vladimirovu nesreću, otac i sin živjeli su u istoj zgradi gdje i on. Očito, Stevo (a vjerojatno i otac mu) nije mogao trpjeti susjeda Hrvata (i to Pavelića!) ni u dalekoj Kanadi, pa je ušao u njegov stan i iz puške u njega ispalio tri smrtonosna hitca. Vladimir je preživio rat i zatvore, ali mu je život oduzeo četnik u Kanadi.10

Umjesto zaključka

Četničke i druge zločine nad Hrvatima u svijetu treba temeljito istražiti i dodati već poznatim i objavljenim podatcima o udbaškim zločinima. Ovdje su spomenuta 24 takva ubojstva, jedan pokušaj ubojstva i jedan pokušaj otmice. Svi navedeni bili su žrtve mržnje i imali zajedničku „krivnju”: bili su domoljubi, voljeli svoju domovinu i sanjali o samostalnoj državi Hrvatskoj.

prof. dr. sc. Ante Čuvalo
Politički zatvorenik
Godina XXXII, br. 289, listopad/studeni/prosinac 2021.

 Bilješke

1 Danica, 27. listopada 1948.
2 Parac je bio Hrvat, oženjen Srpkinjom, ostao vjeran „kralju i otadžbini“. Nakon Italije živio je u SAD-u.
3 Osim Hrvata, Dražini četnici u studenom 1945. u logoru u Austriji ubili su dr. Sekulu Drljevića, borca za crnogorsku samostalnost, njegovu suprugu i služavku. Njega su ubili vatrenim oružjem, suprugu (vjerojatno i služavku) nožem, a potom su ih opljačkali. Saveznici (Englezi) zločince nisu ni tražili, a četnički tisak na Zapadu proglasio ih je herojima. Hvaleći se svojim (zlo)djelom sami su se otkrili.
4 U istom logoru četnici su ubili jugoslavenskoga konzula Vicka Glumičića.
5 Danica, 13. listopada 1948. Izvjestitelj iz Njemačke piše da se napad dogodio 19.–20. „ovog mjeseca”. To bi trebalo biti u rujnu.
6 Danica, 30. listopada 1957.
7 Isto.
8 Drago Jilek bio je visoki dužnosnik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U Rimu su ga oteli jugo-agenti u ožujku 1949. Pokušali su oteti njegovu suprugu u Brazilu i dovesti ju u beogradski zatvor gdje joj se muž nalazio da bi ga „slomiti”, ali im nije uspjelo ni jedno ni drugo. Jilek je proveo više godina u beogradskim tamnicama, gdje je i ubijen.
9 Danica, 22. studenoga 1961.
10 Danica, 22. lipnja 1966.

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo