D. Dijanović: Od postkršćanske do protukršćanske Europe

Protukršćanska Europa

Već dugo vremena govori se o postkršćanskoj Europi čime se želi reći da kršćanski svjetonazor gubi primat u javnome životu, a vjerski identitet igra sve manju ulogu u društvu. Međutim, pravi izraz za današnje stanje je – protukršćanska Europa.

U knjizi „Bogoubojstvo Zapada“ Zoran Vukman ispravno detektira današnji duh vremena: „… Elite na Zapadu, njegove institucije, vlasti, kultura, mediji, nisu kršćanski, nego otvoreno protukršćanski. Karakter Zapada potpuno se promijenio, duhovno izobličio, izgubio je svoju dušu, i možemo ponavljati floskule kako ‘pripadamo Zapadu’, ali ako ne uviđamo da je opsjednut, onda se možemo jedino prepustiti samozaboravu, pokoriti i šutjeti. Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari“.

Tzv. Unija jednakosti

Simptom sveopćeg poremećaja mogli smo nedavno vidjeti u Europskoj komisiji (EK). Naime, Europska unija je odlučila biti „Unija jednakosti“ pa je EK kreirala dokument za internu uporabu pod istoimenim nazivom „Unija jednakosti”. U dokumentu su predložene smjernice EK za „inkluzivnu komunikaciju“ i navedeni kriteriji koje u vanjskoj i internoj komunikaciji trebaju usvojiti zaposlenici Komisije. U smjernicama se preporučuje korištenje „rodno neutralnih“ termina i izbjegavanje spominjanja Božića, ali i izraza „krsno ime“ umjesto kojega se treba koristiti „uobičajeno“ ime.

Zaposlenicima EK bilo zabranjeno koristiti „rodne nazive“ kao što „radnici“ ili „policajci“, a zabranjeno je koristiti i „gospođica“ ili „gospođa“ osim ako osoba na koju se to odnosi to izričito prihvaća. Kako će se znati prihvaća li gospođica to da je gospođica nije pobliže objašnjeno, no doznali smo i to da bi bilo zabranjeno izbjegavati korištenje izraza poput „vatra je najveće čovjekovo otkriće“. Treba, naime, reći „vatra je najveće otkriće čovječanstva“. “. Preporučljivo je i to da se ne koristi izraz „dva spola“, da govor ne započinje s „dame i gospodo“, nego s „drage kolege“. Kad je u pitanju spolno izjašnjavanje u anketama se treba uvesti i mogućnost „nebinarna“ osoba i „ne želi se izjasniti“.

Kultura otkazivanja i kultura smrti

U smjernicama se navodi kako je EK izbjegava smatrati da je itko kršćanin, „ne slave svi božićne blagdane“, a ljudi „imaju različite vjerske tradicije“. Tako je i Božić postao sumnjiv i treba ga eliminirati iz javnoga govora. I stare priče su sumnjive pad ih se ipak pripovijeda preporučljivo je ne koristiti tipična imena iz jedne religije, nego da se primjerice umjesto Ivan i Marija kaže Malika i Julio. „Unija jednakosti“ brzo se, vidimo, pretvori u antikršćansku Uniju.

Dokument s navedenim bizarnim smjernicama trebao je već biti prezentiran zaposlenicima raznih uprava, ali je na kraju povučen jer je izazvao salvu negativnih reakcija i kritika. Međutim, unatoč povlačenju on pokazuje intencije tzv. europskih tzv. elita.

Iz dokumenta vrlo se jasno može iščitati rukopis kulture otkazivanja i kulture smrti koji i u jednom i u drugom slučaju znači i obračun sa zdravim razumom.

Ne osporavajući grčku filozofiju i rimsko pravo možemo reći da je kršćanstvo utemeljilo Europu koja je stoljećima bila centar svijeta. „Činjenica da zapadna civilizacija Crkvi duguje uvođenje sustava sveučilišta, dobrotvorni rad, međunarodno pravo, razne znanosti, važna pravna načela i mnogo drugih stvari na većinu ne ostavlja neki upečatljiv dojam. Zapadna civilizacija duguje Katoličkoj crkvi mnogo više nego što većina ljudi, uključujući katolike, uopće shvaća. Crkva je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju“, piše Thomas E. Woods u svojoj knjizi „Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju“.

Od vremena Francuske revolucije i prosvjetiteljstva započinje obračun s kršćanstvom u Europi. Vjera se proglašava reliktom prošlosti, a razum postaje mjerilo svih stvari. Kult razuma kasnije je porodio ideologije koje ne samo da su bile nerazumne, nego su iza sebe ostavile stotine milijuna ubijenih ljudi. S vremenom kršćanstvo je izbačeno iz javnoga života, no europske tzv. elite nisu osmislile kulturu koja bi bila sposobna racionalno organizirati društvo.

Bez ijedne unificirajuće ideje

Douglas Murray u knjizi „Čudna smrt Europe“ primjećuje: „I dok se identitet Europe u prošlosti temeljio na vrlo specifičnim, da i ne govorimo i vrlo dubokim filozofskim i povijesnim čimbenicima (vladavina prava, etika proistekla iz povijesti i filozofije kontinenta), današnja europska etika i vjerovanja – odnosno europski identitet i ideologija – bave se ‘poštovanjem’, ‘snošljivošću’ i (najviše samonegirajućim od svega) ‘raznolikošću’. Takve plitke definicije o sebi mogu nam pomoći da preživimo još nekoliko godina, ali one ni u kojem slučaju ne mogu potaknuti dublju odanost koju društva moraju dosegnuti žele li preživjeti duže“.

I dalje: „…Europljani u dvadeset prvome stoljeću ostaju bez ijedne unificirajuće ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može“.

Bolesna mržnja

Posljedice odricanja od kršćanstva već su danas jasno uočljive, a manifestiraju se u demografskome slomu i sve većem broju pojedinaca koji je mogu pronaći smisao života pa lažnu utjehu pronalaze u hedonizmu. Istodobno se europske tzv. elite s neviđenom mržnjom obračunavaju s europskom poviješću, kulturom i tradicijom, do te mjere da sada i Božić smeta u javnome životu pa ga valja poništiti.

Papa emeritus Benedikt XVI. u knjizi „Europa. Njezini sadašnji i budući temelji“ uočava tu čudnu i bolesnu mržnju Europe i Zapada na sebe sama. Ovi se, ističe Benedikt XVI., pokušavaju otvoriti vrijednostima izvana, ali više ne vole sami sebe. Zapad i Europa od vlastite povijesti vide samo ono što je vrijedno žaljenja i rušilačko, a više nije u stanju uočiti ono što je veliko i čisto.

Spomenuli smo da osim kulture otkazivanja, koja se sada jasno vidi na primjeru Božića, u Europi imamo i snažno prisutnu kulturu smrti. Njezin najsnažniji izraz je genderistička ideologija koja želi spol odvojiti od roda. Korijene ove ideologije možemo pronaći u djelima članova tzv. Frankfurtske škole koja se, kao neomarksistički inkubator, predano bavila razaranjem obitelji kroz promicanje tzv. seksualne revolucije.

U knjizi „Globalizacija zapadne kulturne revolucije“ Marguerite A. Peeters naglašava kako je pravi cilj rodne ideologije “razgradnja ženske i muške specifičnosti koje su upisane u antropološku konfiguraciju muškarca i žene, njihov jedinstveni identitet, žensku ili mušku narav, svaku antropološku datost, a napose ulogu žene kao majke i supruge. Distinkcija između spola i rodne specifičnosti suprotstavlja tijelo neke osobe njezinoj društvenoj funkciji i zvanju. Ona razbija ontološko jedinstvo osobe, koja tako biva na neki način odvojena od same sebe. Tijelo žene i njezina predispozicija za majčinstvo postaju neprijatelj protiv kojeg se treba boriti, realnost koju treba poricati. Majčinstvo postaje stereotip, koji treba razgraditi. Rodna ideologija je utoliko odlična ilustracija posmodernističkog dekonstrukcionizma jer izražava želju muškaraca i suvremene žene da se ‘oslobode’ onoga što je zadano – antropoloških, ontoloških i teoloških determinacija koje su upisane u njihovu narav.

Razaranje tradicionalne obitelji

Posljedice posmodernističkog dekonstrukcionizma se već danas osjećaj u kulturi koja razara tradicionalnu obitelj: „Postmodernizam je destabilizirao pojam obitelji definirane kao zajednice koja se sastoji od veze između jednog muškarca i jedne žene u okviru braka i djece proizišle iz njihova sjedinjenja. Razbila je taj ‘jedinstveni model’ obitelji koji, po njoj, ograničuje ‘mogućnost izbora’ pojedinca te uvela ‘prošireni’ pojam – ‘raznolikost’ obiteljskih oblika – pojam koji slavi ‘slobodu izbora’ pojedinca. Kairski konsenzus utvrdio je tu raznolikost i uveo ambivalentan pojam obitelji u svim oblicima. Raznolikost je holistički pojam, koji, uz tradicionalnu obitelj, uključuje i nevjenčane majke, nevjenčane parove, homoseksualne i lezbijske parove, poligamne obiteljske strukture, obitelji rekonstituirane nakon jednoga ili više razvoda. Nova etika hoće da oni koji žive zajedno i koji se proizvoljno definiraju kao obitelj te prihvaćaju međusobni angažman u vidu ‘ugode’ drugoga, budu baš poput obitelji prihvaćeni kao temeljna stanica društva. Odbijanje jasnog definiranja obitelji je dovelo do katkad suludih opisa, kao što je prošireni okoliš u kojem se donose odluke koje se odnose na zdravlje. Neovisno o obliku, obitelj s malim brojem članova je prikazana kao normativna“.

Ima li izlaza iz postmodernističkog ludila?

U spomenutoj knjizi Vukman gender ideologiju – koja je na Zapada već postala dogma koju se politički, medijski i zakonodavno pokušava nametnuti kao obvezujuću za sve – definira kao razrađeni sustav potpuno nove antropologije koja redefinira Postanak, Genezu. „… Radi se o vjerovanju koje se institucionalizira kao znanstvena postavka i koja u metaforičkom smislu piše novu Knjigu Postanka ili Antigenezu, obrnutu priču o genezi čovjeka koja više nema utemeljenja u Bogu nego u vlastitim tezama. To je do sada u povijesti najsustavniji i najpromišljeniji udar na Božji poredak“.

Izlazak iz posmodernističkog ludila u kojemu čovjek nema ni sidro nade ni luku spasa, u kojemu sve veći broj ljudi ne vidi smisao života, jedino je u povratku prokušanim temeljima.

„Ako želi preživjeti“ – piše Benedikt XVI. – „Europa treba iznova (…) prihvatiti samu sebe. Multikulturalnost koju se trajno i stravstveno potiče i otvoreno podupire pokatkad je iznad svega napuštanje i poricanje onoga što je vlastito, bijeg od vlastitih stvari. No multikulturalnost ne može nastaviti postojati bez zajedničkih nepromjenjivih veličina, bez orijentacijskih točaka polazeći od vlastitih vrijednosti. Ona sigurno ne može nastaviti postojati bez poštovanja prema onom što je sveto. Njezin je sastavni dio s poštovanjem ići ususret svetinjama drugoga, no to možemo činiti jedino ako sveto, Bog, nije tuđ nama samima. (…) Toynbee je bio u pravu kada je istaknuo da sudbina nekoga društva ovisi o stvaralačkim manjinama. Kršćanski vjernici bi morali shvatiti sami sebe kao takvu stvaralačku manjinu i doprinijeti tome da se Europa opet vrati onomu najboljem iz svoje baštine i na taj način bude na službu čitavu čovječanstvu“.

Parafrazirajući Ortegu y Gasseta možemo reći: Poslušajmo ga, taj čovjek znade što govori…

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo