OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (6)

Okvirna ujedinjavanja ili solidarnost u slobodi

Ujedinjavanja među razvijenim narodima na osnovi rasnih, klasnih, vjerskih, ekonomskih, vojničkih, tehničkih, susjedskih, kontinentalnih i inih razloga supstancijalna su negacija duha slobode, te bez izuzetka predstavljaju varijante diktatura. Duhu slobode, koji predstavlja najdublju egzistencijalnu smislenost, odgovara samo solidarnost među slobodnim narodima.

Tko teži u svojim političkim i drugim pogledima okvirnim ujedinjavanjima, izraženim u formulama kao što su federacije ili konfederacije, nužno teži ostvarenju diktatorskog sustava bilo da se radi o Jadranskim, bilo Podunavskim, Europskim ili Svjetskim federacijama.

Ideja ujedinjene Europe bila je najneprirodnija ideja s kojom je Washington operirao na području slobodne Europe, jer je tom idejom udarena sama struktura čovječanstva u njegovom najrazvijenijem dijelu.

Takva bi se Ujedinjena Europa mogla napraviti silom, prijevarom ili zabludom, ali nikada dobrovoljno i na temelju ispravnog poznavanja zakona o ljudskom razvitku.

U pretpostavci da će u Europi ili u svijetu konačno pobijediti duh integralne slobode, u postojanju slobodnih naroda i u postojanju slobode unutar naroda, očevidno je da se može i mora sve više izražavati princip solidarizma koji ustvari predstavlja sva oblikovanja u ljudskom društvu u duhu slobode.

Ako pak pretpostavimo da duh slobode neće dominirati, ipak nemamo dovoljnih dokaza da je okvirno ujedinjavanje najbolja forma zaštite za sve članove okvirne zajednice, jer u njoj se uglavnom slabiji troši da bi jači bili još jači. Naša je povijest dokaz da je okvirno ujedinjenje najgora forma zaštite, jer smo stoljećima doživljavali različite varijante diktatura i trošenja, a nismo se ni od čega zaštitili.

Turci nisu uspjeli ni jedan narod uništiti, nego su, naprotiv, bili oslobođeni apsolutno svi narodi koji su bili pod turskim gospodstvom, samo to nismo mi koji smo se bezuvjetno ujedinili zbog zaštite od njih.

I opet bi se možda trebali ujedinjavati zbog zaštite, kao da već nije jasno da su zbog zaštite realni i potrebni samo vojnički sporazumi, a ne i okvirna ujedinjavanja.

Čovječanstvo je na raskrsnici: ili će prihvaćati krivi i pogrešni put uokvirivanja koji je bezuvjetno projekcija svih diktatorskih koncepcija o životu koje izviru iz osvajanja, straha, rase, klase, vjere, itd. i u kojima nema mjesta samostalnim državama, ili će razvijati ispravni i zdravi put solidarnosti među slobodnim narodima koji je projekcija slobodnog doživljavanja potreba, interesa i orijentacija, i to ne samo između država kao cjelina, nego i svih manifestacija u jednom narodu sa sličnim manifestacijama u drugim narodima.

Krivo je i pogrešno slijediti shvaćanje o ujedinjavanju čovječanstva u jednu superdržavu, u jedan jezik, jedan novac, jedan odgoj i slično, jer to znači pomirivati se u duhu, idejama, moralu, svijesti i djelima s parcijalnim  i totalnim diktatorskim integracijama u kojima se opravdava imperijalizam i sve vrste „jugoslavenstva” na cijelom svijetu, u kojima se priznaje velikim narodima pravo na dominacije nad manjim narodima, u kojima se interesi moćnih i nadmoćnih smatraju pravim interesima čovječanstva kojima se treba diviti, priklanjati, slijediti, apsorbirati i integrirati se.

Ujedinjenje čovječanstva je divni i privlačni zastor iza kojega stoje svi oblici nasilja i sva opravdanja za sva nasilja, iza kojega stoji red, mir i jedinstvo barbarstva, idiotizma i smrti. Jugoslavija je samo isječak ujedinjenog čovječanstva.

Nitko ne može tvrditi da u duhu slobode leže sve vrijednosti i sva jamstva za savršeni život. No, bez slobode sve je inferiornost i zbog toga slobodu treba razvijati.

Sve vladavine u svijetu vrijede i mogu se mjeriti isključivo po tome što su učinile u razvijanju i osiguravanju slobode. Ekonomska sigurnost sama po sebi ne znači još ništa – jer i u zatvoru čovjek može vrlo dobro jesti, imati red, disciplinu, krugoval i biblioteku, ali slobode nema. Sloboda koja ne bi bila razvijena i osigurana u političkim, ekonomskim, socijalnim, kulturnim, vjerskim, sudskim i redarstvenim aspektima bila bi manjkava i nesolidna, čime se i određuje smisao života u davanju sadržaja slobodi. Sveci očevidno najsavršenije ispunjavaju život, dajući slobodi sadržaj ljubavi i požrtvovanja.

Mi u našim izlaganjima ne isključujemo sporazume solidarnosti, nego svaki i apsolutno svaki sporazum ujedinjavanja: Jadranskog, Dunavskog, Europskog ili Svjetskog, jer je to pitanje našeg filozofsko-političkog gledanja, u kojem nas je pojačala upravo povijest hrvatskog naroda.

Sporazum solidarnosti Hrvata sa Srbima nitko ne može osuđivati, ali ujedinjenje sa Srbima ili s drugima zbog zaštite od Srba ili od drugih, apsolutno je zlo. Sporazum solidarnosti s Mađarima nitko ne može osuđivati, ali ujedinjavanje s Mađarima ili drugima zbog zaštite prema drugima ili Mađarima, apsolutno je zlo.

Sve je u principu solidarnosti među narodnima, jer ona živi od slobode naroda, a ništa u okvirnom ujedinjavanju, jer ono živi od nasilja među narodima.

Tko ne zna gledati hrvatske ekonomske, vjerske, kulturne, civilizacijske i ine interese u sporazumima solidarnosti, nego isključivo u okvirnom ujedinjavanju, stvarno upućuje sudbinu hrvatskog naroda putevima reducirane suverenosti i neosporive tragičnosti.

Dužnost Hrvata nije, dakle, u tome da proučavaju načine za svoj ulazak u okvire bilo s kime u svijetu, nego da proučavaju načine kako da sruše i ovaj u kome su sada i kako bi stvorili državu odgovorne slobode i solidarnosti.

Mi smo u filozofsko-političkom smislu za svjesno i odgovorno jačanje solidarističke i diferencirane linije slobode, a protiv svih okvirnih ujedinjavanja zrelih naroda, jer se u njima ostvaruje svjesno i nesvjesno diktatorska i monolitna linija, apsolutno protivna boljoj prirodi čovjeka i bogatstvu ljudskog stvaralaštva. (1955. – Republika Hrvatska, 16: 12/15)

Narodne države i federacije

Velika je razlika u tome da li jedan prostor postoji kao nezavisna država u odnosu na sve porive oko sebe i u sebi, u slobodnom izrazu svoga povijesnog bića ili je naprotiv sastavni dio jednog drugog prostora, nekog drugog povijesnog bića, nosioca državne nezavisnosti. Očevidno nije isto da li je Ukrajina nezavisna država ili je sastavni dio današnjeg Sovjetskog Saveza; da li je Poljska nezavisna ili podijeljena između Rusije, Pruske i Austrije; da li je Hrvatska nezavisna ili sastavni dio Jugoslavije; da li je Francuska nezavisna ili okupirana po Hitleru i da li je, recimo, Njemačka ujedinjena i nezavisna ili je ovakva, kakva je danas podijeljena i okupirana.

Prostori i narodi su isti, ali se definiranjem njihove nezavisnosti unosi bitna razlika u njih i u svijet. Razlika ne samo tehničko-prometne, industrijske, trgovačke i diplomatske naravi, nego i unutrašnjo i vanjsko-političke, kulturne, socijalno-ekonomske i vjersko-moralne naravi.

Zbog tehničke sličnosti u organizaciji država izbjegava se vidjeti da je biće organske države bitno različito od naravi nametnute države koja uvijek izražava osobnost dominirajućega ili tuđeg naroda. Zbog nepriznavanja tih različitosti, te nastojanja da se državi dade neka posebna supstancijalnost, dolaze teške zabune i nesreće. Međutim država nema svoga bića, nego je strukturalni oblik jednog bića i uvijek pripada njemu. Engleska imperijalna vlast, na primjer, bitno se razlikuje na tuđem području od francuske imperijalne vlasti na tuđem području, jer je svaka od njih izraz engleske odnosno francuske organske podloge, izvorne personifikacije. Za sama pak kolonijalna područja obje vlasti predstavljaju mehaničku državu.

Isto tako kad se dva ili više naroda udruže u jednu državu, onda ona, jer mora predstavljati biće samo jednog naroda, a ne dva ili tri, što bi bilo apsurd, mora izražavati i dominaciju toga naroda, te stalne nesreće za druge narode koji tu državu osjećaju kao mehaničko-tehnička nasilja, koja, kao takva, mogu biti i vrlo savršena. Zbog neprestanog neslaganja među narodima o organizaciji države pristupa se različitim reformama koje bi tobože imale zadovolji sve narode, što je međutim nemoguće. Kao što razvijena individualna osobnost odbija diktaturu države, tako i razvijeni narod odbija mehaničku državu.

Primitivan čovjek lakše podnosi diktaturu, jer njegovu nerazvijenom biću takva država tehničko-mehaničkog reda lakše odgovara. Isto je tako lakše strpati primitivne narode u velike državne okvire, ali je teško s razvijenim narodima. Kad bi Englezi i Zulukaferi bili stavljeni u jednu državu, pa oboje bili zadovoljni, onda bi se moglo govoriti o posebnom biću države, ali kako je očevidno da bi država Engleza bila nesreća za Zulukafere, a država Zulukafera za Engleze, onda je jasno da biće države izvire iz Engleza odnosno Zulukafera, te da ne bi bila na mjestu jedna zajednička država Engleza i Zulukafera.

Europa nije bila uvijek jedinstveno povijesno područje, a nije to još ni danas u dinamici ostvarivanja smisla povijesti, u stvaranju i razvijanju povijesnih individualnosti, to jest manifestiranju prava naroda uz potvrđivanje prava čovjeka. Na samom području Europe izražavaju se različita načela. Dok je za neke narode bilo očevidno da se njihovo pravo ostvaruje postojanjem vlastitih država, dotle se drugim narodima nametalo shvaćanje da oni svoja prava ne smiju gledati u ostvarivanju vlastitih država. Bilo zbog broja, bilo zbog smještaja ili drugih kakvih strateških, gospodarskih ili ideoloških razloga nalazilo se tome opravdanje i razumijevanje, pa se čak smatralo apsurdnim da bi svaki narod imao svoju državu. U neku ruku povijest bi se imala zaustaviti, priznavajući smislenu vrijednost samo postojećim narodnim državama i besmislenost u stvaranju novih narodnih država. I to u samoj malenoj Europi! Učenjaci i pravnici nemaju velikih poteškoća u zastupanju i opravdavanju ovakvih suprotnosti, te nalaze sretni izlaz u mogućnosti oblikovanja tobože jednakopravnih federativnih ili konfederativnih iluzija, kojima se samovoljno supstituiraju najljepša rješenja, pa čak, u krajnjoj liniji, i oblikovanja čovječanstva u jednoj državi i jednoj vladi, kao u zadnjem uspjehu tehničke organizacije svijeta. Narodi bez država trebali bi se zanositi ovim iluzijama pod vodstvom drugih naroda, koji, međutim, nisu prihvatili i ostvarili ni jedan jedini argumenat za stvaranje tih federalnih jednakopravnosti, nego, naprotiv, nalaze previše razloga s kojima obvezuju narode bez država da se čak bore za opstanak njihovih država, kad im zaprijeti bilo kakva opasnost.

Federalistički prijedlozi odreda su supstancijalni falsifikati. Dok se s federalizmom hoće s jedne strane postaviti jedna tobože šira platforma jednakopravnosti, koristi i sigurnosti, dotle se sa druge strane svaki federalizam postavlja na jednu jednostranu osovinu prednosti koja isključuje ravnopravnost. Ustvari se otkrivaju definicije za organiziranje jednostranih dominacija, čak i s umišljenim misionarstvom nad drugim narodima.

Sve se federalističke kombinacije dijele na okvire u kojima treba tražiti jednu više ili manje vješto prikrivenu imperijalističku podlogu koja je ili rasnog ili vjerskog ili nacionalno-šovinističkog ili ekonomskog karaktera. Zbog toga niti su dale niti mogu dati ozbiljnih rezultata. Supstancijalni švindli ne mogu biti solidnim podlogama za uređenje svijeta.

Samo ona ideja, koja je jednaka za sve ljude, može biti supstancijalnom podlogom za uređenje svijeta, a to je ideja integralne slobode.

Posve je krivo tumačenje da se države sve više odriču svoje suverenosti zbog sve složenijih potreba života, pa da se prema tome prirodno teži nekom federativnom uređenju društva.

Očevidno je da razvijeni čovjek želi posve slobodno pripadati različitim društvima: političkoj stranci i sindikatu i po kojem kulturnom i vjerskom društvu, te da je zbog toga prepun tehničkih obveza, sastanaka, razgovora, odluka i izvršenja, koja sva potvrđuju slobodu njegovih visokih stvaralačkih poriva, dok je jedan posve primitivan čovjek bez svih tih obaveza, jer je i bez stvaralačkih poriva. Tako isto i razvijenije države imaju veliku potrebu za međusobnim obvezama i dogovorima u svom stvaralačkom bogatstvu, što međutim ne ukida, nego potvrđuje njihovu supstancijalnu suverenost. Za površna gledaoca čini se, da bi primitivni tip naroda lakše mogao nositi nezavisnost, negoli narod pun u svojoj personalnosti, pa naravno i obilju odnosa i tehničkih obveza. Dokazivanje, stoga, da je potrebno ukinuti suverenosti zbog bogatstva tih odnosa, stvarno sakriva siromaštvo mentalnih i moralnih sposobnosti da se nosi visoko razvijeno suverenstvo i mnogobrojne obveze.

Kad bi se na čelo jednog vrta postavilo vrtlara koji vrlo malo zna, on bi nastojao svesti vrt na što manji broj cvjetova. Naprotiv, velik i sposoban vrtlar uživao bi u bogatstvu prekrasnih, pa i najrjeđih cvjetova.

Engleska i Francuska nisu nikad zaplakale zbog svoje suverenosti radi obilja odnosa, jer su nosile dovoljne sposobnosti da se u svima njima snađu. No, nažalost, pojavljuju se sile koje ne nose dovoljne sposobnosti za obilje razvijenosti u čovječanstvu, pa onda žele nametnuti jednostavnost nivelacije i barbarstvo, tj. ukidanje supstancijalnih suverenosti. Njima više odgovaraju velika državna područja s jednim diktatorskim presjekom: Hruščev, Mikojan i General Motors! Svi diktatori, sve diktature i integracioni totalitarizmi najprije uništavaju bogatstvo individualnih i skupinskih razvijenosti, te njihovu autonomiju, da bi život sveli na svoju mentalnu prosječnost i tehničku jednostavnost.

Suverenost se, međutim, ne ukida slobodno prihvaćenim i slobodno nošenim obvezama, nego, se, naprotiv supstancijalno potvrđuje, a tek samo tehnički ograničuje. Kad se dva čovjeka slobodno dogovore da će se sastati u određeno vrijeme, oni su postojanje svoje slobode supstancijalno potvrdili, a tehnički ograničili. Kad se dva naroda dogovore o ukidanju vize, oni su supstancijalno potvrdili svoj suverenitet, a tehnički ga ograničili. Kad pak stanovnici Sovjetskog Saveza mogu glasovati, onda je to tehnička sloboda, ali nije supstancijalna. Kad rumunjski parlament glasuje i vijeća, onda je to također tehnička sloboda, a ne suverenost rumunjskog naroda.

Tehnička ograničenja koja slobodni ljudi i slobodne države solidarno i solidaristički prihvaćaju, predstavljaju supstancijalnu potvrdu suverenosti i slobode. Supstancijalno je pak kontradiktorno da čovjek ukine svoju slobodu, a narodi svoju suverenost. To su u krajnjoj liniji samoubojstva. Čovjek koji bi sebi ukinuo slobodu, recimo, na taj način da ukine pravo na slobodu izražavanja i organiziranja svojeg mišljenja, te slobodnog biranja, reducirao bi se samo na animalnu strukturu s tehničkom sposobnošću samostalnog snalaženja, a narod koji bi se odrekao vlastitosti da ima svoj slobodni parlament, iz kojega bi izlazile sve odluke i odgovornosti, odrekao bi se svoje suverenosti.

Shvaćajući, dakle, da brojne obveze, odnosi i tehnička ograničenja ne ukidaju suverenost razvijenih naroda, nego je, naprotiv, potvrđuju, nećemo se zbunjivati u slobodnom prihvaćanju i u prirodnoj potrebi stvaranja obveza i tehničkih ograničenja. Nećemo iz takvih obveza i ograničenja povlačiti razloge za stvarna ukidanja suverenosti i stvaranja federativnosti, pa se onda mučiti oko jalovih reformi koje dovode do sukoba, progona i zločina u nemogućnosti da se ravnopravno federiraju uokvireni problemi i narodi.

***

U ostvarivanju mnoštva država ne treba se zbunjivati zbog sadašnjih umjetnih poteškoća među njima. Kao što ima ljudi koji misle da bi izgubili svoju nezavisnost kad bi pristojno pozdravili, tako ima i država koje misle da bi izgubile suverenost kad bi uklanjale nepotrebne ograde. Ograde međutim treba ukidati, a ne narode i države. Ako, recimo, postojanje viza nije potrebno, neka ih ne bude. Ako su carine nepotrebne, neka se uklone. Zašto bi konačno svaki narod morao imati svog predstavnika u svim državama svijeta? Zbog kakvog to luksuza i suverene potrebe?

Bratstvo jezika, običaja, književnosti, umjetnosti, glazbe, načina upravljanja, organiziranja i drugih izraza što ih vidimo u slobodnim državnim narodima daleko više negoli u primitivnim izrazima neslobodnih naroda treba čuvati i razvijati, a ne izrugivati i pobijati. Opasno je u tom pogledu gledati u „egipatskim piramidama” i  „sputnicima” bilo kakve kriterije o slobodi, te ih prema tome suprotstavljati kao prednost realizacijama integralne slobode.

To što je neki narod malen, ne ukida načelo. Jer, ako bi broj i površina bili kriterijem, onda bi samostalnost Engleske došla u pitanje, jer iza Rusije, Kine, Indije, Indonezije, Japana, sjeverne Amerike, Brazila, još uvijek nema Engleske, a gdje bi tek bile, recimo, Češka i Mađarska. Stoga, na primjer, planove o tome hoće li i može li Slovačka biti federativnom jedinicom Poljske, autonomnom jedinicom Čehoslovačke ili običnom oblasti Mađarske, treba smatrati neukusnim. Samo je jedino ispravno: Slovačka ima biti projekcija ideje integralne slobode isto kao i Poljska, Češka i Mađarska.

Predavati federacijama nekakve izvanredne vojničko-političke moći, nasuprot izvjesnim neprijateljima, posve je samovoljno i bez ikakva osnova. Narodi su najsnažniji u svojoj potpunosti kao slobodne države. Naprotiv, narodi kao federacije, čini se, kao da predstavljaju organizacije upravo najveće slabosti. Čehoslovačka pred navalom Hitlera ne samo da ne predstavlja otpor svih Čeha i Slovaka, nego ukida i moć Čeha koji su nosioci Čehoslovačke. Jugoslavija ne samo da ne predstavlja neku zajedničku, samovoljno zbrojenu  moć, nego ukida i moć Srba nosilaca Jugoslavije. Rusija pred navalom Hitlera predstavlja totalnu nemoć.

Očevidno bi pak samostalna Češka, samostalna Slovačka, pa Ukrajina, Hrvatska i svi ostali u slobodnom solidarističkom otporu za održavanje integralne slobode bili jača vojnička snaga, nego su to trebali biti na održavanju glupih protuprirodnih tvorevina.

Posve se neopravdano navode gospodarski razlozi kao argument za stvaranje federativnih kombinacija i pritom se plače za austrougarskom gospodarskom jedinicom, pa se čak navodi da bi je kao takvu trebalo ponovno stvoriti.

Da netko može opisivati Austro-Ugarsku kao gospodarsku jedinicu, sasvim je razumljivo, ali bezbrojni hrvatski i poljski emigranti koje je ona istjerala iz njihovih zemalja u Amerike, neprolazni su dokaz da je Austro-Ugarska bila vrlo loša i negativna jedinica za većinu njenog stanovništva. Nesposobna gospodarska politika Austro-Ugarske, koja je sebe i druge obmanjivala osjećanjem zadovoljstva u Beču i Pešti a ne cijelom carstvu, niti je razvila industriju niti napredno gospodarstvo. Sve je to došlo do izražaja kad se država raspala. Kriza u svim zemljama. Ne radi toga što se raspalo jedinstveno i vrijedno gospodarsko područje, nego zato što se raspala jedinstvena laž, obavijena sjajem u Beču, Pešti i feudalnim dvorovima. Otkrila se nemogućnost da toliko veliko i zaostalo agrarno područje kako su predstavljale Poljska, dio Rumunjske i područja Jugoslavije bude zadovoljno u komplementarnom smislu s Austrijom i Mađarskom. To, pak, što su različite zemlje nasljednice, nove i stare države toga područja, dolazile u krize nije bilo samo zbog međunarodnih i gospodarskih razloga, nego i zbog prilične ignorancije, demagogije, korupcije i klasne eksploatacije.

Osim toga, Njemačka je mirovnim ugovorima bila isključena iz prirodnog gospodarskog uravnoteživanja, a boljševička Rusija nalazila se u neprestanoj krizi i izolaciji, što nije imalo nikakve veze s nestankom Austro-Ugarske.

Ulazak jeftinog američkog žita u Zapadnu Europu nasuprot skupog žita iz područja spomenutih zemalja smetao je sređivanju ovih zemalja, no ni ta pojava nema nikakve veze s nestankom Austro-Ugarske, nego je samo još jedan dokaz da se Istok i Zapad Europe ne mogu svesti na dva komplementarna dijela: industrijski i agrarni, jer postoje i drugi kontinenti prema kojima je uzalud stvarati jedinstvenu federalističku Europu. Smiješno bi bilo tražiti od Italije da se pretvara u neku isključivo industrijsku zemlju, a od Poljske da bude agrarnom zemljom zbog neke teoretske federalističke komplementarnosti. 

Isto je tako nedovoljno obrazloživo da susjedski narodi imaju smatrati samo po sebi razumljivim da moraju ići zajedno i da se moraju totalno komplementirati. Upravo oni koji vole govoriti da čovječanstvo treba biti jedna država, morali bi shvatiti da različiti interesi i komplementarni odnosi mogu biti građeni i na udaljenostima od tisuća kilometara, dok u neposrednoj blizini mogu imati minimalne razloge za komplementarnost. Federalistička nasilja i različiti prijedlozi o unijama među susjedskim narodima upravo izruguju smisao jedinstva čovječanstva, te silom hoće od jednog dijela napraviti nekakav totalno izolirani i organizirani otok. Svaki narod mora imati slobodan dodir sa drugim narodima čovječanstva i ne može ga se trajno zarobiti zbog povremenih vojničko-političkih razloga u protuslovni gospodarski i kulturni okvir, a zbog povremenih ekonomskih razloga u stalni protuslovni vojničko-politički okvir.

Narodi se moraju slobodno kretati u čovječanstvu i definirati svoje povremene ugovore, lige, saveze i zajedničke solidarističke poslove.

Engleska je dokazala da se gospodarska politika može uspješno voditi na solidarističkom odnosu Commonwealtha uzduž cijelog svijeta, na priznavanju slobode svih naroda.

Ako hoćemo temeljito uzimati u obzir gospodarsko jedinstvo, kao smisao i temelj života, bez obzira na prirodnu nuždu integralne slobode, onda je najbolje zastupati da ili Rusija ili Sj. Amerika zauzmu cijeli svijet, a ne da se prave šaljivi prijedlozi oko totalnog, većeg ili manjeg uskrisivanja Austro-Ugarske ili nečeg sličnoga.

Uistinu bi već trebalo prestati gubiti vrijeme oko federacija, koje su lijepe i privlačne samo zato što ih se samovoljno složi kao neko rješenje, a bez ikakve supstancijalne realnosti. (1965. – Republika Hrvatska 64: 23/33). 

Krivi smo sami

Naša nacionalna tisućugodišnja hrptenjača i naša osobnost, protkana svim mogućim nitima kroz tih tisuću godina, izražava mnoge osobine koje nismo nikada dovoljno ispitali da bismo utvrdili njene značajke, što nam naravno manjka.

Mogli bismo isto tako navesti stotine dokaza koji bi nas uvjerili da smo bili uništavani do najvećih mogućnosti, ali time što nismo uništeni sigurno je da postojimo kao nacionalna osobnost u nekim čvrstim značajkama. Približiti im se, znači spoznavati se u konkretnostima s kojima i prema kojima se može upravljati i razvijati ta osobnost.

Svakako je neugodna jedna naša današnja značajka, da svoju sudbinu, ovakva kakva je, toliko svaljujemo na leđa drugih, da sebe prilično isključujemo kao djelatni subjekt u njoj. Želimo se u neku ruku prati pred samima sobom, definirajući se time kao manje važni i skoro nebitni čimbenik sudbine. Takvo susretanje pojava značajno je, jer kao vrsta jadikovanja predstavlja ocjenu doživljavanja o pređašnjim nepovoljnim pojavama.

Hrvatska politička povijest bez sumnje predstavlja tragediju iz koje se mi, međutim, ne možemo izlučiti s našom odgovornosti. Predstavlja zaista veliku tragediju, jer smo nakon tisuću godina državnosti obnevidjeli u času kad se u svjetskim razmjerima pružala prilika da se ideja samoodređenja ostvari, ali kad smo imali toliko slomljenu povijesnu hrptenjaču da smo posumnjali u svoje samostalno nacionalno postojanje i proglasili se nekim drugim, nepostojećim jugoslavenskim narodom. To je naša krivnja u prvom redu, to je krivnja i odgovornost svih Hrvata pojedinaca, političara, ideologa i stranaka koje su svjesno u ime naroda radile protiv hrvatske državne samostalnosti.

Zato, što živimo u komunističkoj diktaturi, nismo oslobođeni dužnosti misliti o Hrvatskoj i njenim problemima. Već smo i prije živjeli u različitim državama i diktaturama, pa se pokazalo velikom pogreškom što smo za njihovo vrijeme mislili da je glavno osloboditi se diktatura i država, dok će sve drugo doći samo po sebi. 

Ne možemo biti pesimisti zbog toga što se neprestano oslobađamo, jer su i mnogi drugi narodi prolazili kroz duge oslobodilačke borbe, dok se nisu donekle sredili u svojim državama. No naš je problem danas nešto složeniji zbog toga što smo došli do svoje države, pa je izgubili kad se je ona trebala povijesno ustaliti. Izbile su pojave koje se ne može mimoilaziti, ako ne želimo nastaviti u beskrajnost našu oslobodilačku sudbinu. Ne smijemo zaboraviti da smo hranili stvarne izdajničke pozicije s tolikom snagom, ustrajnošću i glupošću, da se mi, čini se, nismo ni smjeli osloboditi. 

Ne možemo sad prepisivati cijelu hrvatsku povijest i ići previše unatrag, ali je činjenica da austrofili nisu Nijemci, nego Hrvati, da mađaroni nisu Mađari, nego Hrvati, i Jugoslaveni nisu Srbijanci, nego Hrvati. I na njima je težište hrvatske političke odgovornosti, a ne samo na Mađarima, Nijemcima i Srbijancima. Ne možemo povijesno zauzeti stajalište da su Nijemci, Mađari i Srbijanci trebali misliti i raditi hrvatski, a ne njemački, mađarski i srbijanski, pa ih zato osuđivati i svaljivati svu krivnju samo na njih da bi time naša krivnja postala umanjenom ili izbrisanom. 

Ne može se pitanje hrvatske političke odgovornosti rješavati napadajem na Nijemce, Mađare i Srbijance što nisu držali obećanja Hrvatima, kad ni sami Hrvati nisu bili sposobni držati obećanja svome narodu, nego su ga napuštali, prodavali i izdavali. Ni jedan Nijemac, ni jedan Mađar, ni jedan Srbijanac ne može biti smatran krivim što je prevario bilo kojeg Hrvata da se ovaj odrekne svoje državne ideje ili da radi protiv nje. I uvijek su krivi i odgovorni samo oni Hrvati koji su to radili.

Mi možemo napadati, na primjer, cara Leopolda, odnosno njegove savjetnike-gospodare, što su prevarili Zrinskoga, jer je svaka prijevara nemoralan čin, ali je Zrinski politički odgovoran. On je trebao izgubiti glavu u borbi za Hrvatsku, ako je već do toga bilo došlo, ali ne zbog vjernosti skupini austrijskih kriminalaca, kakvim ih je i on sam smatrao.

Dokazivati kako su nas varale Austrija i Mađarska, te iznositi njihova “vjerolomstva”, ne može biti prihvaćeno u našoj povijesnoj svijesti kao opravdanje da su hrvatski predstavnici radili dobro sve što su radili na štetu hrvatskog naroda. Naša dobra vjera uvijek mora biti teret na nama, a ne na onima koji su nas varali i prevarili u našoj “dobroj vjeri”.

Nijedan narod i nijedan čovjek ne može imati pravo da s argumentom o svojoj dobroj vjeri radi protiv općenito poznatih i usvojenih političkih načela.

Ako je na primjer, u moderno doba načelo samoodređenja bilo općenito priznato, onda su krivi za sva zla naroda svi predstavnici naroda koji su to načelo izdali, zanemarili odnosno u narodu radili protiv njega. Nitko se ne može opravdati govoreći: Srbijanci su nas prevarili, Aleksandar nas je prevario. Na političkom području moramo se držati općenito priznatih državno-političkih kriterija, a ne možda samo kulturnih vjersko-moralnih i socijalno-ekonomskih.

Po političkim kriterijima razumno je smatrati korektnim nastojanje jednog naroda da ostvari svoju državu, pogotovo ako je taj narod imao svoju državu već prije tisuću godina i neprestano bio smatran kako u političkoj literaturi tako i u javno-pravnim izražajima političkim narodom. Prema tome djelatnost drugih naroda u protivnom smislu bilo je neprijateljsko djelovanje a u samom narodu izdajničko.

Ideološko-političkom tezom da mi Hrvati kao Hrvati, kao posebna sociološko-politička cjelina, nismo politički nosioci ničega, nego su to jedan drugi sociološko-politički čimbenik, Jugoslaveni, jedan izmišljeni troimeni narod kao nosilac državno-političke odgovornosti – izvršena je sa strane hrvatskih Jugoslavena najveća politička izdaja i zabluda prema hrvatskom narodu.

Njihova beskrajna politička glupost ne može biti uljepšana time što optužuju Srbijance kao krivce da nisu bili ni braća ni Jugoslaveni, nego samo ono što jesu, Srbijanci. (1965. – Republika Hrvatska, 62: 3/6). 

Hrvatstvo i jugoslavenstvo

Svaka stvar teži da zadovolji onome što je u njenom biću. Na primjer, opeka služi gradnji kuće i to je njena svrhotna orijentacija. U oživotvorenju takve orijentacije opeka “doživljava” pozitivno životno stanje. No s opekom se može razbiti nekome glavu, što očevidno nije svrhotna orijentacija opeke.

Nijedna stvar nije anarhična u svome biću, nego se nužno i prirodno opire, kad se nalazi u negativnim životnim stanjima, težeći ostvarivanjima koja odgovaraju svrhotnoj orijentaciji.

Na primjer, ne može čovjek ne jesti, nego mora jesti, jer je to u biću stvari. Ne može čovjek ne težiti slobodi, nego mora težiti slobodi, jer je to u biću čovjeka. Ali može donekle gladovati i može svašta i svakako jesti, kao što može rušiti i uništavati slobodu, jer je slobodan činiti dobro i zlo, makar je supstancijalno upućen dobru. 

Stotine prošlih godina dopuštaju nam, dakle, da mnoge stvari smatramo pozitivnima, te da možemo suditi s izvjesnim poznavanjem strukturu različitih stanja.

Ako se mi u ovom ispitivanju ograničimo samo na životna stanja označena pojmom narod, onda nam činjenice i iskustvo moraju kazati što je svrhotna orijentacija takvog životnog stanja.

Znanstveno govoreći svrhotna orijentacija životnog stanja označenog  pojmom narod je organizacija vlastite države. Tko, dakle, jednom narodu negira pravo na organizaciju njegove vlastite države, čini to potpuno neznanstveno. Tko to silom onemogućuje, taj mora ostvarivati negativno životno stanje, zločin, mržnju, nesklad, divergentno i neuravnoteženo životno stanje.

Da Jugoslavija jest i mora biti zločin, nesklad i negativno životno stanje, znanstveno je nužno i očevidno.

Da Hrvat mora zastupati ideju svoje države, znanstveno je obavezno.

Podupirati Jugoslaviju predstavlja znanstvenu apsurdnost i u svijetlu znanstvenih ispitivanja naše je pravo smatrati i nazvati sve one koji „vjeruju” u Jugoslaviju i podupiru je običnim neznalicama. Ne može se obvezivati hrvatski mozak da u takvim stvarima gleda znak bilo kakve mudrosti.

Isto tako ni jedan Hrvat, s jugoslavenskim prizvukom, od danas ili od jučer, bez obzira na položaj i ime koje je uspio izgraditi u jugoslavenskoj lojalnosti, nema pravo na bilo kakav autoritet i poštivanje u svijetlu znanstvenog ispitivanja. Svaki je bio i jest neznalica, jer nije poštivao činjenice i životna iskustva, nego je svoj vlastiti narod gurao, gurnuo ili gura u životno negativna stanja, u nesreću.

U svjetlu znanosti nitko nema prava smatrati da je jugoslavenstvo bilo, da je moglo biti ili da je trebalo biti nečim superiornim nad hrvatstvom. Znanstveno to je bila glupost i ignorancija.

Svaka ideja i sve ideje izvan i protiv svrhotnih orijentacija jesu inferiorne, negativne, i ako se životu nameću nužno rađaju zločin.

Netko bi, na primjer, mogao zamišljati jedan tip ljudskog bića, a ne dva tipa (muški i ženski) i proglašavati to superiornom idejom, te u tom smislu vršiti pokuse i nasilja. Međutim to je izvan životne strukture i stoga je inferiorno.

Zamišljanje i pravljenje jednog naroda od više naroda također je znanstvena glupost, te prema tome inferiornost, makar koliko se idealističkog pubertetstva s jedne strane i zločinstva s druge strane ulagalo u takva zamišljanja i takva pravljenja.

U ime znanosti, u ime životnih činjenica i iskustava, u ime pameti, u ime humanosti, u ime bezbrojnih mrtvih, mučenih, osakaćenih, gladnih, beskućnih, jugoslavenstvo je jedna od najinferiornijih, najstrašnijih, najgadnijih ideja suvremene povijesti čovječanstva, odgovorno po svim ljudima, koji su je postavili i provodili za najstrašnija ubojstva i zločine koji su se dogodili između dva naroda, srpskog i hrvatskog, a kojima nema spomena u njihovu razvojnom tisućugodišnjem životu.

U suvremenoj svijesti moramo smjestiti jugoslavenstvo i sve Jugoslavene u zadnju kategoriju idejne inferiornosti, ignorantstva i zločinstva.

Onaj hrvatski čovjek, koji se morao boriti, našavši se u prirodnoj funkciji svoje nacionalne svrhotne orijentacije, ne može biti historijski smješten u kategoriju inferiornosti da bi si idejni i stvarni uzročnici jednog od najgorih suvremenih zala osigurali kategoriju superiornosti.

On se je u superiornosti svoje ideje morao boriti u mraku užasa, stvorenog i uvjetovanog strahotom jugoslavenstva.

Svaka ljudska ideja ima svoju životnu supstanciju otprilike kao sjeme jedne biljke.

Jugoslavenska ideja je ljudska ideja koja također mora imati svoju supstanciju, svoju svrhotnu orijentaciju.

No egzistencija jedne ljudske ideje ne mora biti egzistencija jedne vrijednosti. Može se raditi o zlu i zabludi.

Pa kako čovječanstvo već dugo vremena živi filozofski, analizirajući i sintetizirajući ideje, iskustva i objavu u izvjesne zakone i kriterije, to se može prosuditi vrijednost mnogih ideja, a da se ne čeka uvijek i ponovno na rezultat iskustva.

Čudno bi bilo kad bi neki čovjek rekao: „Zasadio sam voćku, pa me zanima, da li će i njen plod padati prema zemlji. Nije, međutim, dopušteno praviti se lud i reći: „A možda ipak plod od ove voćke neće padati prema zemlji – jer na takvu primjedbu nema argumenata.

Kako su se smjeli praviti ludi naši Jugoslaveni, pa smatrati da se dva državna naroda, svaki sa svojim definiranim prostorom, svojom povijesti, različitim socijalno-ekonomskim strukturalnim razvitkom i vjersko-kulturnom orijentacijom mogu složiti u jedan narod ili da su čak jedan narod? Na temelju čega su oni smjeli zaključiti da bi žezlo Karađorđevića simboliziralo manji zločin od žezla Habsburgovaca? Zar nisu svi Karađorđevići došli na prijestolje zločinom a ne demokratskim putem?

Na temelju kakvog se to povijesnog razmatranja smjelo zaključiti da “Velika Hrvatska” unutar neznanstvenog, nepovijesnog, nesociološkog bratstva sa Srbijom ima prednost pred manjom i osakaćenom Hrvatskom Državom, koja bi nastala na raspadu Austro-Ugarske, ali sa svojim predsjednikom države, svojom vladom, svojom vojskom, svojom diplomacijom, svojom ekonomijom, svojim zahtjevima pred svijetom za revizijom, itd.?

Zar ta “Velika Hrvatska” nije bila reducirana na običnu banovinu, čak i u času kad je Jugoslaviji počela prijetiti opasnost?

Tisuću pak dokaza postoje da je najmanja baza nacionalne nezavisnosti postajala polaznom točkom za uspješno ostvarivanje ne samo opravdanih, nego čak i imperijalističkih zahtjeva.

Kakvog su imali znanstvenog prava naši Jugoslaveni ne znati za ove činjenice? Ili možda nisu znali čak niti to da je upravo Srbija jedan takav dokaz!

Ne možemo griješiti i stavljati sve naše Jugoslavene u okvir ignorancije, jer postoje Jugoslaveni koji su točno osjećali bit jugoslavenstva, slijedili ga i slijede ga još i danas.

Za njih je jugoslavenstvo integracija u slavensko-rasnu i liberalno-bezvjersku srpsko-balkansku strukturu, koja ima uništiti tzv. latinski, rimozapadni, kulturni, idealistički tip života.

U tom integracionom procesu svaki je Jugoslaven-Hrvat nužno simpatizirao sa srpstvom, podupirao ga i širio, a sve više je mrzio hrvatstvo, sužavao ga i uništavao. U razvijanju srpstva i uništenju Hrvatske doživljavao je svoje ideološko zadovoljstvo. Ne može se, naime, biti pripadnikom vlastitog naroda izvan njegove historijske personalnosti. Zato su naši Jugoslaveni postali najstrašnijim progoniteljima Hrvata, a pogotovo onih koji su zastupali ideju nezavisnosti. To je bio logički zahtjev ideološke supstancije jugoslavenstva, konkretizirane na srpskom tlu, a bitno protivne ideološkoj supstanciji hrvatstva.

Ove naše Jugoslavene ne možemo mjeriti tek samo znanstvenim mjerilima. Oni znaju da ne hodaju po znanstvenim principima, nego tek vjeruju da će imati na raspolaganju dovoljno vremena da ognjem i mačem likvidiraju hrvatsku ideološku supstanciju, da pretvore hrvatski narod u masu koju će moći integrirati u svoj ideološki proces.

Kako pak hrvatski narod nije mogao živjeti i ne može živjeti izvan osjećaja i izražavanja svoje svakodnevne orijentacije, naprosto zato što živi, to je on bio od godine 1918. u stanju neprestanog izazivanja po ovome zločinačkom i neznanstvenom integracionom procesu. Naši su Jugoslaveni mogli misliti da će im životno stanje nasilja dovoljno trajati da bi mogli izvršiti historijsku dezintegraciju hrvatstva, ali to se, međutim, nije dogodilo, jer je došla godina 1941. i obračun.

Taj obračun se manifestira kao užas. No to nije sve, pojavljuje se i pitanje historijske odgovornosti za postanak užasa. Tko je kriv za jedno od najstrašnijih klanja na Balkanu?

Da li oni koji su postavili ideju, ideologiju, državu, stanje, organe i organizacije, i sve to kao silu i nasilje, supstancijalno protivno svim i svakom znanstvenom zahtjevu, ili oni koji nisu odgovorili ciljevima nasilja, nego prirodi svoje svakodnevne orijentacije, supstancijalno suglasne sa svima i sa svakim znanstvenim zahtjevom? 

Tko su zločinci Balkana?

Jugoslavenstvo kao integraciona ideološka supstancija Balkana, kao slavensko-rasistički imperativ mržnje protiv drugih rasa, kao kulturno  barbarski imperativ mržnje  protiv impulsa kulturnosti i duhovne superiornosti, kao vulgarno-politički imperativ mržnje protiv hijerarhije vrijednosti i moralnih odgovornosti, kao bezvjerski i primitivistički imperativ mržnje protiv religiozno-filozofskom idealizmu.

Jugoslavenstvo kao supstancija beogradsko-balkanske inferiornosti i mržnje na zagrebačko-europsku supstanciju superiornosti moralo je biti i bilo je nosilac, okupljač i organizator negativnog životnog stanja, nesklada, nesreća i zločina.

To su također i svi oni koji su svjesno pomagali i još uvijek pomažu jugoslavenstvo, Jugoslavene i Jugoslaviju.

Nema Hrvata-Jugoslavena koji je ostao u procesu integracije, a da se nije pretvorio u svjesnog uništavatelja svega što je hrvatsko. Najprije nacionalno samoubojstvo u sebi, a onda u cijelom narodu. To su činili i morali su činiti i svi oni koji su ma u najmanju ruku pristajali uz jugoslavenstvo i Jugoslaviju.  

Ni u jednoj fazi, ni u jednom času jugoslavenstvo i Jugoslavija nisu bili afirmacija hrvatstva. Uvijek i svagda samo njegovo uništenje.

Borba, dakle, protiv jugoslavenstva i Jugoslavije je borba protiv jednog od najvećih zločinačkih kompleksa u povijesti Balkana, borba je protiv mržnje kao regulatora sudbine naroda, borba je protiv jedne prljave ideološke inferiornosti, borba je protiv jednog stanja koje predstavlja stalno i nepromjenljivo obnavljanje zločina.

Mnogi su naši Jugoslaveni napustili jugoslavenstvo kad su osjetili svu logiku integracionog procesa i smjestili se ispravno u okvir hrvatske borbe.

No izvjesni Jugoslaveni te vrste još uvijek ustraju u tvrdnji da je jugoslavenstvo moglo biti nešto superiorno prema hrvatstvu, tek su tobože samo Srbi krivi da se ono nije ostvarilo. Oni, da bi tvrdoglavo opravdali svoj jugoslavenski period, žele nametnuti hrvatskom osjećanju i hrvatskoj povijesti jedno posve neznanstveno gledanje i prosuđivanje životnih iskustava i činjenica.

Pogotovo je sramotno stajalište u znanstvenom, političkom i moralnom pogledu ono koje hoće da je narav borbe protiv zločina jugoslavenske supstancije nešto što pokazuje da su Srbi i Hrvati jedno.

Boriti se za Hrvatsku znači ne samo biti u prirodnoj dužnosti, u svojoj svrhotnoj orijentaciji, nego biti i proti konkretnom zločinu što ga predstavlja Jugoslavija.

Međutim Srbi i Hrvati su dvoje, ne zato što su oni to tako htjeli, nego zato što moraju biti dvoje. Naše dvojstvo u jezgri postanka nije ni rasnog, ni civilizacijskog, ni vjerskog, ni kulturnog reda, nego sudbinsko-prostornog. Na Drini je pukla crta dvojstva i nametnula je sve ono što se može definirati kao razlika: običaje, vjere, civilizacije, društvene i sve moguće elemente koji zajedno formuliraju povijesnu personalnost.

U egzistenciji zemlje i njenih dijelova također se manifestira funkcija života i mi u sudbinskoj suživljenosti s našim prostorom odgovaramo jednoj funkciji, koja može biti na oko materijalnog reda, ali koja definira životnu posebnost, koja se u živim stvorovima očituje kao jedinstvo života, kao sudbinska zajednica, kao narod. Mi nismo narod zato što smo to htjeli biti, kao što to nitko na svijetu nije rođen zato što je to htio. Ali kad postoji, onda to i hoće. Mi smo rođeni za narod i to hoćemo biti. Sve što se s nama događalo: ratovi i poniženja, mržnje i bratstva, vjere i kulture, napunilo nas je povijesnom jedinicom, kao što sve što se daje pojedincu služi za oblikovanje osobnosti jedinice koja jeste. Srbi i Hrvati su dvoje, jer su rođeni i određeni kao dvoje i sve što se s njima događa oblikuje uvijek ono što jest, to jest dvoje, dva povijesna bića, dvije različnosti, dvije civilizacije, itd. I Srbi u Hrvatskoj, oslobođeni pravoslavsko-srbijanskih, mađarskih, talijanskih, austrijskih i svjetskih intriga, utonuli bi u dubinu supstancijalnosti definirane hrvatskim prostorom.

Hrvatski nacionalizam nije histerija, nije kompleks, nije imperijalizam, nije ni umišljena želja da Hrvat bude narod, ili država, ili nezavisnost, jer on mora biti narod i država; jer je rođen i definiran za to. Nisu li mnoga naša zvučna imena idejno s onu stranu Hrvatske: na bečkom, peštanskom, beogradskom, carigradskom tlu, pa smo mi opet narod koji mora biti nezavisan, koji mora biti država, koji mora biti historijska pozornica događaja i u kojem se izražava sudbinska težnja za nezavisnosti kao njegova prirodna svrhotna orijentacija. (1954. – Republika Hrvatska, 11:2/6).

Krivci krvoprolića

Od 1918. godine pa sve do danas na području pod nazivom Jugoslavije neprestano postoji diktatura. Čak, štoviše, za to vrijeme dogodile su se pojave takvih razmjera kojima se teško može naći primjera u cijeloj povijesti čovječanstva. Nama kao Hrvatima spada u dužnost i odgovornost imati jasnu sliku o tim pojavama, te jasne orijentacije u djelovanju prema tim pojavama, jer mi pripadamo tom prostoru.

Nemojmo zaboraviti da nad hrvatskim prostorom i hrvatskim narodom leži kao mora mutna odluka po kojoj bi hrvatski narod imao biti osuđen i isključen iz redova civiliziranih naroda zbog pojava na Balkanu. Tko će to raspraviti i raščistiti ako to nećemo mi Hrvati?

Ne može se tvrditi da stanje na Balkanu nema posve određene i odgovorne nosioce među nama Hrvatima i stoga je naš posao točno ih označiti i procijeniti njihovu ulogu u hrvatskom narodu, u pripravljanju ljage koja je pala na hrvatski narod. Povijesna odgovornost za klanje i nerede na Balkanu ima biti utvrđena. Pri tome ne može biti ni govora o tome da se posljedice proglase uzrocima, te da se uzroci i uzročnici pojave čak kao tužioci i suci nad strašnim posljedicama vlastitih dijela. Ne može biti optužena i osuđena hrvatska državna ideja, ne mogu biti optuživani i osuđivani borci za ostvarenje te ideje u povijesnoj odgovornosti hrvatskog prostora, u svijesti i savjesti hrvatskog naroda te širom cijelog svijeta.

Kako se može – i smije – bacati krivnju i odgovornost za krvoprolića na Balkanu na hrvatski narod zato što je narod i zato što je kao takav htio svoju državu, to jest ono što imaju svi narodi Europe osim njega, a mimoilazi se jugoslavenski izvor i sve projekcije kao i svi nosioci jugoslavenstva 1* koji su idejni i stvarni graditelji nesreća na Balkanu? Otrov Balkana je u jugoslavenstvu. Nosioci otrova na Balkanu jesu nosioci jugoslavenstva. (1958. – Republika Hrvatska 97: 16/18)

***

U najdubljem povijesnom smislu krivnju za zločine na Balkanu ne nose ni srpska ni hrvatska državna ideja, jer ove izražavaju načela samoodređenja i srpskog i hrvatskog naroda; krivnju nosi jugoslavenska zabluda.

Jugoslavenska zabluda je najveća nesreća Balkana i izvor zločina, jer je protiv ideje slobode i samoodređenja svih njegovih naroda.

Mi moramo biti protiv Srbije u konkretnom smislu, jer drukčije nije moguće, ali u idejnom i temeljnom smislu mi moramo biti protiv jugoslavenske zablude.

U izvornom smislu ispravno je antijugoslavensko stajalište, jer smo po jugoslavenstvu postali srpskom kolonijom.

U tom poslu naša je stvar da se jugoslavenska zabluda potpuno dotuče ali ne obranom Jugoslavena, a napadanjem Srba, nego napadanjem Jugoslavena, Jugoslavije i jugoslavenstva, te životom u našoj državnoj ideji, a stvar je Srbijanaca, da se oslobode zastarjelih ambicija Pravoslavne crkve i da žive u svojoj državnoj ideji tako da na granicama Hrvatske i Srbije ne bi stajali luđaci, koji bi se htjeli smatrati ideolozima i svecima, nego stanovnici normalno priznatih i ostvarenih načela u cijelom svijetu. Samo u tom slučaju moglo bi se očekivati i na Balkanu razvitak solidarističkih odnosa kakvi postoje i među drugim narodima.

Međutim kod Jugoslavena-Hrvata opaža se kompleks čudnog iživljavanja. Stalno napadaju na Srbijance, umjesto da napadaju sebe i svoju zabludu.

Ako su Pašić i Aleksandar Karađorđević Srbi, to je normalno i što imamo mi tu napadati.

——————

1* Napisao god. 1958.

To što Maček, Subašić, Meštrović, Tito i Bakarić nisu Hrvati, kao što su oni Srbi, to je abnormalno i glupo, to treba napadati. Mi bismo pak ove htjeli zaobilaziti, nepovijesno i blagonaklono, te ih osloboditi krivnje “lajanjem” na Pašića, Aleksandra i Rankovića i time prihvatiti shvaćanja da su ovi krivi zato što nisu Jugoslaveni, a ne oni prvi što nisu Hrvati.

Hrvatstvo se ne može definirati kao neko antimađarstvo, antitalijanstvo, antifrancustvo, antisrpstvo i kao mržnja na druge narode i njihove državne ideje, nego se mora definirati kao antijugoslavenstvo i kao mržnja na Jugoslaviju i jugoslavenstvo, jer to isključuje hrvatska državna ideja u svim svojim pozitivnim političkim, kulturnim, socijalnim, ekonomskim i vjersko-moralnim projekcijama kao nešto neprirodna, kao sociološki i povijesni monstrum.

Ako ovo shvaćamo, onda će nam biti jasno da na području naše politike ne može biti spašavana jugoslavenska zabluda sa svim njenim strahotnim posljedicama i zločinima iznošenjem nepovijesnih napadaja na Srbiju kao na krivca za neuspjeh jugoslavenstva. To što Srbi nisu htjeli i nisu mogli biti Jugoslaveni, povijesno je i sociološki u redu, a to što su nas neki Hrvati podmetali Srbiji kao Jugoslavene, povijesna je i sociološka zabluda te njihova krivnja. Ovi Hrvati ne mogu tražiti opravdanje za svoju zabludu optužujući Srbe, a najmanje imaju pravo očekivati da njihova jugoslavenska zabluda, koja je postala izvorom tolikih zločina, bude smještena u kategoriju velikih idealizama, a zločini da se pripišu hrvatskoj državnoj ideji i hrvatskom narodu kao krivnja i osobina.

No krivo je napadati Srbiju što se nije realiziralo umišljeno jugoslavenstvo, dok je ispravno napadati hrvatske Jugoslavene što su jugoslavenstvom povijesno otvorili vrata srbijanskom imperijalizmu i stvaranju mržnje u hrvatskom narodu. Time što Hrvati-Jugoslaveni napadaju Srbiju i Srbijance ne dobiva jugoslavenska zabluda ni ispriku ni opravdanje, a najmanje posebni ugled u hrvatskoj politici, to više što oni to ne čine da bi dali autoritet i priznanje hrvatskoj državnoj ideji – nego sebi i jugoslavenstvu – jer, eto, Srbi su krivi a ne mi (što smo mi glupi) i jugoslavenstvo (što je neprirodno).

Nedostojno je da se hrvatstvo iživljava u lajanju na Srbiju i Srbijance zbog toga što oni nisu usvojili jugoslavensku zabludu negacije srpstva i srpske državne ideje, kao što su to napravili hrvatski Jugoslaveni s hrvatskom državnom idejom. Hrvatstvo se ne može hraniti mržnjom ni na jedan narod ni na čiju državnu ideju, najmanje za ljubav onima koji su stvorili i održavali tu mržnju u djelima zbog kojih osuđuju sve druge, a samo ne sebe, zbog onih koji su stvorili idejne i stvarne nerede na Balkanu. (1953. – Republika Hrvatska, 55:10/13).

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (1)

 nastavit će se

Hrvatsko nebo