Nataša Božinović: MECENA KAOSA

„Mlad i vitak, u kožnoj jakni američkoga pilota..“

Politička korektnost u mnogim slučajevima poprima montipajtonovsku komiku. Pokatkad se morate tako korektno uvijati i izvijati da se meritum često izgubi putem. Nekakav antipod vladavini političke korektnosti zasigurno je naš predsjednik. On sašije  svakakve klevete od opuška do idiota konkretnim osobama i isto se meritum  izgubi putem. Istina također. Svejedno je hoćete li laž primiti u licemjernome paketu političkih korektnosti ili u paketu made in Milanović.

U okršaju Milanović-Banožić medijima je interesantnije komentirati komunikacijske vještine, govor tijela i razne druge novopečene složenice, te izjednačavati ovaj dvojac u neprimjerenome ponašanju nego li razlučiti tko je po zakonima RH u pravu i osuditi srozavanje institucije predsjednika na kavansku birtiju. Između ostaloga, dođe do toga da objekt svađe promatračima izgleda gumica u nižoj osnovnoj, a ne hrvatska vojska. Bilo je slabašnih pokušaja tumačenja ovlasti. Može ovako i onako. Zakon treba  mijenjati… Stoga bi valjda rješenje trebalo biti u normalnom razgovoru  dvojice aktera. A Milanović nipošto ne djeluje tako. Niti je ugodan, niti je gentelmanski nastrojen sugovornik. Do sada je imao uspjeha pokazati kako predsjednik s malim ovlastima može napraviti veliki kaos. I uspješno skrivati istinu i volju za rješenjem problema.

Šteta je što mu se Dežulović zamjerio u slučaju tepih prodavača Stipe Latkovića, tajkuna koji betonira obalu u blizini Dežulovićeva mjesta i usput financira kampanje Mesića i Milanovića. Tu su stali jedan drugome na žulj, pa nema više vidne sinkronizacije između poštene lijeve inteligencije pisac-političar koju je  poetski nadahnut kolega mu Jergović u ime svih predsjednikovih ljudi, izrazio u najdivnijoj ekspresiji vođe da je ona o Titu na čelu kolone postala skroz naskroz out. Pa reče poeta: „Bog mu je dao gromki glas i talent… Sreo sam ga jednom… ispred lifta… Mlad i vitak, u kožnoj jakni američkoga pilota…“ …sjeti se Barbara…bez prestanka je kišilo..toga dana.. I stvarno, bez šale, nije loše sjetit se  čiji je sve izbor bio čovjek koji i sada Ostojića i Goldsteina vidi u diplomaciji. To što daje odlikovanja gospodinu Kikašu i HVO postrojbama, to je magla za politički nesnalažljive Raspudiće i njima slične desne figure.  Odlikovanja spomenutima veličinama, da se ne shvati krivo, smatram potrebnim i vrlo značajnim priznanjem.

No sve je skupa kaotično. Sinergija Milanović – poštena lijeva inteligencija i poštena desna neinteligencija, pa bila to vidna ili slučajna suradnja, nekako zajedničkim snagama prinose kaosu.

Gdje je “hrabri“ borac Boro bio 91.?

Kada se pojavila Dežulovićeva, na njemu svojstven način, posveta Vukovaru, zanimljivo je bilo čuti da ih ima još. Informacije su krenule bojažljivo. Od onih vičnih političkoj korektnosti, a ipak  im je konačna prosudba da je Boris psovao više nego obično i neprimjereno temi, moglo se čuti: autorski genij je neupitan, ali može i on zastraniti, oprostit ćemo mu jer je to  nagrađivani novinar jer je ušao u Vukovar kad nitko nije. Pa do onih stasalih na Boro pazi metak: „Bando potkožena i uhljebljena, i dužnosnička i kladioničarska i internetska, Dežulović je te vaše “devesprve” (kao novinar, hrvatski novinar!!!) bio i u okupiranom Kninu i u netom zdrobljenom, raščerečenom, masakriranom Vukovaru! … A gdje ste bili vi u to doba..“, hvala Renato. Da pukneš od smijeha. Kao da je Dežulović tamo radio nešto korisno za Hrvatsku.

Čula sam da je Dežulović 2014. dobio European Press Prize, ali sam zaboravila za koji tekst. Jer svaki je tekst jugoslavenskih kolumnista gotovo isti. Pljuvanje po Hrvatskoj. Kako je izbor tema sužen; Crkva branitelji, ‘rvatine, devesprva, više se puta vrate na istu temu. Tako imamo Dežulovićevu reportažu iz Vukovara 1991., tu nagrađenu kolumnu o Vukovaru iz 2014. i ovaj JvV iz 2021. Vratit ću se na to.  Bit   je da se istina raznim interpretacijama gubi putem, a najgadljivijim smatram onaj dio o Borisovu ulasku u Vukovar gdje se jedan više izdajnički čin stavlja u ravan s herojima Vukovara ili čak iznad. Pa nam osim horor patetike Renata Baretića:“…u netom zarobljenom, rasčerečenom, masakriranom Vukovaru…“, plasiraju hladnokrvni analitičari na HTVu i ovo: ne treba zaboraviti da je on bio u Vukovaru kad nitko od kolega nije. Da. Stvarno za Guinnessa. Bilo je njegovih hrvatskih kolega. Ali „raščerečenih i masakriranih“, a Boro živ živcat.

Satira jede svoju djecu

Stvari tako obitavaju u društvu na lažnim interpretacijama da će primjerice  šef HDZ-a Plenković, nominalni nasljednik Tuđmana kojega je Boro inače obožavao,  ako Boru nadživi,  njegovoj obitelji, poslati brzojav sućuti kao kolegi mu, pokojnome Luciću autoru  pjesme Ići mići Ahmići. Nesumnjivo je i pokojnik gajio iste osjećaje spram Tuđmana kao i svi drugovi iz Ferala. Ako se pak dogodi obratno, ne vjerujem da će Plenkoviću, takvome sućutnome, itko od drugova izraziti sućut obitelji. Al’ ajd’ nek’ im bude na dušu.

Ići mići zaslužuje par riječi jer ulazi u antologiju besmisla i neukusa Feralove škole, a isto je primjer gubitka srži i što se s pjesmom htjelo reći.

Humoristični je to i satirični pjesmuljak koji obiluje izostankom humora i satire, te revanjem  kod izvedbe na raznim promocijama same pjesme ili iste političke poruke. Tragedija u Ahmićima ima širu priču, a Ići mići, vrlo jasnu i kratku poruku i neki je oblik  preteče političkoj korektnosti s hrvatskom specifičnosti. U konkretnom slučaju: ulizivačina velikobošnjačkoj politici. Ono što je ta pjesma polučila kod ciljane publike: bošnjačkih nacionalista, zapravo je životna  satira. Neuspjela i krajnje bezukusna literarna satira je kao produkt dobila materijalizaciju  satire u stvarnome životu. Bošnjaci su se obrecnuli na to da pjesma vrijeđa bošnjačke osjećaje. Uzalud je autor pod zaštitom PENa i HDPa  objašnjavao da pjesma na satiričan način raskrinkava zločinačko genocidnu ćud Hrvata i da  voda ide na njihov mlin, Bošnjacima je pjesma bila fuj. Satiričari su postali objekt životne satire. Slično se dogodilo i s Dežulovićevom perspektivom Vukovara 2021. Dežulović tobože želi pomoći Vukovaru tako da ga  izvlači iz blata kojega je u osnovi sam osmislio. Razlika s Ići mići Ahmići je što je svakim stihom ta pjesma bila iskrena promocija velikobošnjačke politike, točnije antihrvatske, dok Dežulovića iskreno boli ona stvar za Vukovar. Oni koji imaju imalo soli u glavi, shvatili su da im netko takav koji samo simulira grozotu, a time i patvorenu empatiju za osmišljenu grozotu i još uokvirenu poznatom ornamentikom Ferala, psovanjem, nije dobronamjeran.  Fred, Bojan i tipovi kojima Vukovar simbolizira ono što i Dežuloviću, ništa, ishvalili su europskog pulitzerovca. Inteligentno su, za razliku od nekih tamo priglupih rvata, secirali tekst i otkrili ono što ih zajedno oduševljava: ništa.

Mene je osobno oduševio odgovor Tanje Belobrajdić. Za razliku od Dežulovićeva ništavila prizivanja smrti, Tanjin Vukovar nudi život u svoj svojoj punini. Dežulović ne živi u Vukovaru, Tanja živi. Dežulović je bio u toplom i sigurnom tijekom opsade, a na Tanju, njene suborce i ostale građane Vukovara su padali razorni projektili.

Dežulovićeva duša, ona prosta balkansko jugoslavenska duša, metaforički rečeno, zakopana je u Vukovaru davne 1991. onim danom kada je „hrabro“ s četnicima bauljao potpuno razorenim gradom. Predmnijevam samo jer iz njegove reportaže ’91., koju mainstream isforsirano hvali, nazire se razočaranje u propast takva duha kojega autor kao i njegova jugoslavenska bratija uvijek licemjerno zakrabuljaju u opću humanost. Dežulović u svome stilu opisuje propast jednoga grada relativizirajući  žrtvu i agresora. Potom, ne razlikujući se od šprance svih feralovaca uzdiže svoj frajerizam, kao kakav srednjoškolski dječarac koji se želi dopasti curi. Postavlja svoj ego u centar pažnje. Umjesto: napunio sam gaće, više će puta sebe prijekorno poslati u „kurac“, u smislu što je meni ovo trebalo i zašto za koji „ kurac“ riskiram život, ne pitajući se kako je bilo ljudima u trenutku opsade ili u trenucima kada su netom prije smrti gledali egzekutoru u oči. Ti ljudi su za Dežulovića, prošlo svršeno vrijeme. Nikakvi heroji ne smiju biti jer nam valjda heroji trebaju biti ego mitomani i hedonisti tipa Dežulović. Zato doslovce  treba ukinuti sjećanje na Vukovar kako bi bilo mjesta za njega i njemu slične. A zapravo je ono što bi pod hitno trebalo zaboraviti ili bi trebalo biti na marginama društva, a ne pod svjetlima mainstream pozornice, jest herojska interpretacija njegova ulaska u Vukovar.

Kod takve, u medijima prevladavajuće interpretacije opet se zaboravlja bit. Nisu samo okolnosti ulaska ponižavajuće. Njegova reportaža ne pomaže, nego odmaže Hrvatskoj. Doprinosi općem shvaćanju međunarodne zajednice o Vukovaru kao međusobnoj klaonici dva balkanska plemena i u trenutku kad vapimo za pomoći i priznanjem, Dežulović svojim pisanjem samo učvršćuje De Michelisov pristup: nek se kolju. Njegova reportaža nije pomogla žrtvi ni Hrvatskoj državi. Pomogla je agresoru. Ako netko slično kao u kolumni iz 2021. isčitava nekakav žal za propašću  opće humanosti, stavljajući u isti koš i žrtvu i agresora, ozakonjuje  zločinstva toga agresora. I da, pomaže mu. I da, Feralovci, od dobro znane fotomontaže Tuđman=Milošević, uvijek su na taj način stavljanjem znaka jednakosti, pomagali agresoru, a danas isto tako pomažu bilo kakvoj velikosrpskoj aspiraciji. Da to nije nekakav spontani jugoslavenski duh kojega možemo pravdati nedostatkom inteligencije pokazuje i Dežulovićev europski Pulitzer. Od tri njegova teksta za koja znam o Vukovaru, svi su vrlo slične motivacije ideje i ideologije. Reportaža iz 1991 razlikuje se  formom, a onaj s europskom nagradom 2014. gotovo je kopija ovoga iz 2021. Što pak razlikuje nagrađenoga od ova dva 91. i 21., pisanih za region? Licemjeran nedostatak psovki.  Ipak  je đaku Borisu rečeno da baš za europsku, većinom britansku gospodu, ne može izigravati mačo Balkanca te da se mora upristojiti. Kao pravi štreber, Dežulović je obavio zadatak. Grad smrti, propast općenite humanosti. Sjedi pet, rekoše mu. No on je opet ustao ’21. da podsjeti isključivo na sebe i ništa više. I psovao je jer je upućeno Hrvatima, narodu kojemu on slučajno pripada, ne lordovima gdje  balkanski seljo direktivom glumi finoću. Nije da je baš sjedio od 2014. do 2021. Pisao je i druge kolumne. Kao što rekoh, sužen je izbor tema, ali konkretna tema može biti i film Casablanca opet će pouka biti ista. Žrtva i agresor ista stvar i kriva je hrvatska država.

Neke razlike u toj beogradskoj služinčadi ima. Nije Dežulović kao Viktor Ivančić posljednji Jugo Che Guevara, revolucionar tipa Kate Peović ili mirne Rade, ili  pak oštrokonđasto aktivistički tip Kekinke i Benčićke, a kod kojih svih vidiš jasno da taj  Jugo libido na ovaj ili onaj način živi i dalje. Kod većine je obojan Sorosevskim bojama kako bi bio prilagodljiv drugarskoj mlađariji.

Borisov je skončao ’91. Možda baš tih dana u Vukovaru kada je u smradu „leševa“ prepoznao smrad jugoslavenske ideje. A takvoj vrsti udarnika poslije tako snažne dugogodišnje izloženosti jednom idejom, ostaje bezidejnost. Ništa. Pisao je jednom o propasti Beograda istom onom štreberskom općenitosti kao i kad je Vukovar u pitanju. Stilski to izgleda da je napisao revan aktivist kojemu je stalo do urbanosti Beograda, ali onaj tko ima nos, osjeća smrad Borisova leša  iz 91. I da  Boru zaboli za Beograd istim intenzitetom  kao i za Split i za Vukovar.  Tu i tamo posegne za viagrom, postavljanja sebe u centar pažnje.  Ali nije to kao nekad. Hoće li nešto biti, ovisi  hoće li mu okolina dati. A ja sam mu ovim tekstom bogme dala. Značaj. Ne tješi me što nisam jedina. Pače me hvata tuga što su tako postavljene  vrijednosti u društvu da potentnost ide u smjeru raskrinkavanja onih koji rado Hrvatsku zavijaju u crno i pesimizam. Optimističnost mi ne budi ni kada oni koji su na čelu vladajuće  stranke koja bi trebala simbolizirati državotvornost, imaju veću empatiju spram razaratelja državotvornih čimbenika u društvu negoli njenih nositelja. Zato je tekst Tanje Belobrajdić i njeno djelovanje u društvu na neki način pokazatelj kojim putem treba krenuti Hrvatska. I bez obzira na veličanje lažnih vrijednosti u većini medija, pa time i stjecanja krivoga dojma cjelokupnog društva, ipak  je činjenica da nešto što predstavlja život ima veći učinak i snagu u realnoj izvedbi negoli ideja umirućeg jugoslavenstva.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo