Nazor o svoj djeci ubijenoj u Domovinskom ratu: Najmlađa žrtva srpskog terora imala je samo tri mjeseca

Antifašistička liga održala je u ponedjeljak 7. prosinca na Sljemenu  komemoraciju ubijenim članovima obitelji Zec. Na komemoraciji je bio član i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Boris Milošević, koji je izrazio zgražanje nad zločinom počinjenim u Zagrebu prije 29 godina, koji se dogodio, kako on kaže, “isključivo iz etničkih motiva”.

Iako organizacije Srba u Hrvatskoj i nevladine udruge uporno ponavljaju da je riječ o etničkim motivima zločina polako se ipak  probija točna informacija da motiv ubojstva nije etničke naravi nego da je riječ o sukobu kriminalnog miljea u Zagrebu koji s Domovinskim ratom nema izravne veze.

Marija Zec, majke Aleksandre Zec, ubijena te noći, bila je Hrvatica i katolkinja.

“Moja kći i unuka ubijene su zbog mutnih poslova mog zeta. Moja kći je Hrvatica i katolkinja”, kazao nam je fra Jure Marčinković, župnik Župe sv. Nikole u Stajnci kraj Brinja, prenoseći riječi Anke Mesić, bake Aleksandre Zec.

Na temu  ubojstva djece u Domovinskom ratu,  favoriziranje tragične smrti jednog djeteta u odnosu na druge prenosimo očitovanje dr. Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata:

“Za roditelje nema veće boli od smrti djeteta, za svako normalno društvo smrt svakoga djeteta je tragedija. Namjerno oduzimanje života bilo kojem nevinom čovjeku, a posebice djetetu, odvratan je zločin i u ratu i u miru. Takvih je zločina bilo i u Domovinskom ratu. U medijima se svake godine, prilikom sjećanja na žrtve zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata, spominju imena neke od djece koja su ubijena namjerno, iz neposredne blizine.

U takvim tužnim trenucima treba se s pijetetom sjetiti sve djece ubijene u ratovima i izraziti nadu da se tako nešto više nikada neće ponoviti. Uz spoznaju da su u nekom razdoblju na nekom području ubijena mnoga djeca i mnoge obitelji, dobri ljudi nikada neće isticati smrt samo jednog djeteta ili samo jedne obitelji.

Ipak, neki već godinama, na isti datum, 7. prosinca, jedan odvratan zločin i tragediju jedne obitelji koriste tako da je upitno drže li uopće takvi do žrtava. Tu pogotovo mislim na one koji na brzinu samo za potrebe saborskog izlaganja da bi istaknuli svoju navodnu pravednost i osjećajnost, kako je to učinila saborska zastupnica srpske nacionalne manjine 8. prosinca u Hrvatskom saboru, s interneta preuzmu imena još troje ubijene djece, a potom ih nisu u stanju ni pročitati.

Znajući da je, na žalost, broj ubijene djece u Domovinskom ratu znatno veći od četiri pročitana imena za saborskom govornicom, te da se sukladno tomu mnogi trgovi i ulice u Hrvatskoj mogu nazvati imenima ubijene djece, dobri ljudi to nikada ne bi zatražili samo za jedno dijete…

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je iz neposredne blizine ubijeno najmanje četrdesetero djece.

Primjerice, osim Aleksandre Zec (1979.) i njezinih roditelja Mihajla i Marije, koji su ubijeni u Zagrebu 7. 12. 1991., pojedini pripadnici oružanih snaga RH ubili su ili su njihovim djelovanjem ubijena i:

– djeca iz mješovitoga (hrvatsko-srpskog) braka Milena (1976.) i Marko (1979.) Olujić, zajedno s roditeljima Radomirom  i Anicom u Cerni (17./18. 2. 1992.);
– dva dječaka Dejan (1978.) i Nenad (1982.) Radosavljević, zajedno s roditeljima Radetom i Jovankom u Daruvaru (25. 2. 1992.);
– djevojčica iz mješovitog braka Danijela Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom, u kući na crti bojišnice u Turnju u Karlovcu (5. 10. 1991.).

Istodobno, iz neposredne blizine, nevezano uz borbena djelovanja, pripadnici srpskih snaga ubili su:

– Antu (1984.) i Mariju (1982.) Baković, s ocem Momirom, – 23. 10. 1992. na cesti Vrana – Pakoštane;
– Dragutina Baloga (1974.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;
– Josipa Bandića (1976.) – 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;
– Tomislava Baumgartnera (1973.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;
– Igora Černoka (1977.) – 19. 11. 1991. kod Marinaca nedaleko od Vukovara;
– Miru Erstić (1975.) – 9. 2. 1993. u Medviđi kraj Benkovca;
– sestru i brata Anamariju (1988.) i Ivana (1979.) Grgića, zajedno s roditeljima Stjepanom i Tomislavom – 19. 3. 1993. u njihovoj kući u rubnom dijelu Novske (ubačena diverzantska skupina);
– Igora Kačića (1975.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kod Vukovara;
– Josipa Kovačića (1980.), zajedno s majkom Ankom – 8. 11. 1991. u Čakovcima (Vukovarsko-srijemska županija);
– Josipu (1975.) Kožić – 5. 7. 1991. u Gornjoj Budičini kraj Petrinje;
– Marijanu Pavošević (1973.) – 18. 10. 1991. u Lovasu;
– Sinišu Rajkovića (1975.) – 18. 11. 1991. u Vukovaru;
– Antu Šarića (1974.) – 11. 11. 1991. u Marincima nedaleko od Vukovara;
– Antonia Vidakovića (1975.) – 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;
– Đorđa (1978.) Vidakovića – 3. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru.
Iz neposredne blizine, na Ovčari kod Vukovara, 20. 11. 1991. ubijena je i trudna Ružica Markobašić.

Na okupiranom području, daleko od crte bojišnice, pripadnici srpskih snaga ubili su iz neposredne blizine:

– braću Gorana (1987.) i Slobodana (1981.) Čengića, zajedno s roditeljima Dragom i Nevenkom – 18. 1. 1992. u Erveniku;
– Darka Dvornekovića (1981.) – 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;
– sestre Željku (1977.) i Nikolinu (1981.) Fabac – 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;
– braću Daria (1987.) i Tomislava (1989.) Jurića, zajedno s više mještana – 15. 11. 1991. u selu Kostrići;
– sestru i brata Tamaru (1978.) i Alena (1982.) Kozbašića,  s roditeljima Milanom i Gordanom – 4./5. 11. 1991. u Petrinji;
– Franju (1975.) Matijevića, zajedno s roditeljima Jozom i Anom – 19. 4. 1992. kod Iloka;
– Ivicu (1974.) i Vericu (1978.) Nikšić, zajedno s ostalim mještanima – 13. 10. 1991. u Širokoj Kuli;
– braću Damira (1980.) i Daria (1976.) Pakšeca, zajedno s roditeljima Stjepanom i Anom – 9. 4. 1992. u Vukovaru;
– Renata Šajnovića (1984.), zajedno s roditeljima Stankom i Marijom – 2. 10. 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana;
– Pavla Šiftara (1976.), zajedno s drugim mještanima – 16. 12. 1991. u Joševici kraj Gline;
– Katicu Šimanović (1976.) – 3. 10. 1991. u Novom Selu Glinskom;
– Martinu Štefančić (1987.), zajedno s njezinom bakom Bernardicom – 21. 3. 1992. u Vukovaru.

Uz navedenu djecu, ubijenu iz neposredne blizine, tijekom Domovinskog rata još je najmanje 121 dijete ubijeno u artiljerijskim i zračnim napadima srpskih snaga na civilne ciljeve u hrvatskim gradovima i naseljima. Uz to, djeca su smrtno stradavala i nesretnim slučajem, uslijed neopreznog rukovanja oružjem i minsko-eksplozivnim sredstvima, a neki maloljetnici poginuli su kao hrvatski branitelji.

U artiljerijsko-zračnim napadima na civile i civilne objekte, srpske snage su, među ostalima, ubile:

– tromjesečnu bebu Ivana Špoljarića (1991.), sa svojim sestrama – maloljetnom Josipom (1974.) i tek punoljetnom  Dubravkom (1973.) – 26. 9. 1991. u autokampu Grabovac;
– šestomjesečnu bebu Ivana Kljajića (1991. – 18. 10. 1991.) u Vukovaru;
– šestomjesečnu bebu Ivana Gavrića (1991. – 3. 9. 1991.) u Kostajničkom Majuru;
– Aleksandra Mateja (1989. – 16. 11. 1991.) u Vukovaru;
– Mirsada Omerovića (1990. – 16. 11. 1992.) u Gunji;
– Ivana Oršolića (1990. – 20. 5. 1992.) u Županji;
– Bernarda Soldu (1990. – 22. 3. 1992.) u Vinkovcima;
– Mihu Tomičića (1990. – 29. 6. 1992.) u Dubrovniku;
– Valentina Vlahovića (1991. – 11. 9. 1993.) u Maloj Švarči – Karlovac.
– Antu Džaju (1980. – 2. 3. 1993.) u Šibeniku, zajedno s ocem Milom i djedom Ivanom.
Jednom bombom iz zrakoplova, 3. 5. 1992., srpske snage su ubile petero djece u Slavonskom Brodu! Dva brata i njihovu sestru Marinković – Marinka (1990.), Dalibora (1987.) i Andrijanu (1983.) te sestru i brata Petrović – Ivanu (1988.) i Marka (1985.).

Na ovom tužnom popisu još je stotinu imena…

Zajednička svoj ovdje spomenutoj djeci je činjenica da su ona žrtve zločina te da su ti zločini počinjeni u vrijeme rata koji je uzrokovala fašistoidna ideja tadašnje srbijanske velikosrpske politike da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi.