ZORICA VUKOVIĆ: EKSPERIMENT

U fizici, kemiji i biologiji do znanstvene spoznaje dolazi se pokusom ili eksperimentom. Pokus se može provjeriti više puta i tako se utvrđuje zakonitost koju je Bog dao u djelovanju našeg svijeta. Višekratno utvrđivanje činjenica dovodi do zakonitosti.

No što se može dogoditi tim eksperimentom? Produkte eksperimenta, posebno u kemiji, bacimo. U biologiji je malo komplicirano jer se radi o bićima i zato se treba voditi računa da se ne nanese bol, ali i ne zagadi okoliš. Ostaju zabilježeni rezultati eksperimenta i njihov teorijski prikaz koji nekada preraste u zakonitost.

U velikom broju eksperimenata službu ima i matematika: račun, grafička i tabelarna obrada podataka što se provodi kompjuterski-što je veliko dostignuće znanosti.

Drugi način spoznaje je istraživanje o tome što i kako se nešto događa ili se dogodilo ili se može dogoditi. Ono je ustrajno i sustavno i cilj mu je dobiti uvid u događaje koji su se zbili, a primijenjen je u objašnjavanju povijesti, arheologije, antropologije… Istraživanje može biti provedeno i anketiranjem ili praćenjem određene pojave. Istraživači koriste i znanstvene metode kao npr. u forenzici gdje se primjenjuje znanja kemije, fizike i biologije. Ponekad objašnjenje rezultata istraživanja može biti krivo, ali se ne smiju spriječiti nove spoznaje. To često kod nas susrećemo u komunističkim i srbočetničkim ‘istraživanjima’, koja to i nisu, nego su izmišljene priče, pa se na rezultate novih spoznaja urla kao na revizionizam ili na teoriju zavjere.

Među najpoznatije eksperimente ubraja se eksperiment Gregora Mendela (1822. – 1884.) svećenika i prirodoslovca koji je u samostanskom vrtu u Brnu eksperimentirao s hibridima graška, križanjem dviju sorta graška. Na temelju tih eksperimenata, on je dokazao da potomci nasljeđuju ‘diskretne faktore’ (kasnije otkriveni geni) koji određuju njihova svojstva. Rezultate istraživanja objavio je u radu Pokusi s biljnim hibridima, 1865. u časopisu Verhandlungen des naturforschenden Vereins in Brünn. Malo prerano za ostale… jer  tek 1900.-te, istražujući po knjižnicama, njegov rad neovisno jedan o drugome, otkrili su botaničari H. De Vries, K. E. Correns i E. Tschermak. Ponovljeni eksperiment potvrdio je Mendelove zakone o nasljeđivanju: Prvi Mendelov zakon cijepanja ili segregacije i Drugi Mendelov zakon neovisne kombinacije. Zbog toga je Mendel kasnije prozvan ocem genetike.

Činjenica je da ovaj eksperiment nikome nije naudio. Dapače, otvorio je vrata novim znanstvenim istraživanjima.

Drugi poznati eksperiment je onaj Stanleya Lloyda Millera (1930. – 2007.) i Harolda Claytona Ureya (1893. – 1981.) kemičara koji su, tragajući za početkom života na Zemlji, 1953. ‘dokazali’ kako se to zbilo.

Tada je bila popularna teorije ruskog biologa i biokemičara Aleksandra Ivanoviča Oparina (1894. – 1980.) koji je bio zagovaratelj nastanka i života iz nežive tvari (organski i anorganski spojevi) i pisac knjige Podrijetlo života. Drugi, kako kaže Encyclopedia Britanica, znanstvenik koji je inspirirao pokus Miller-Urey  bio je Britanac, a poslije ‘postao’ Indijac John Burdon Sanderson Haldane (1892. – 1964.) poznat po radovima u fiziologiji, genetici, evolucijskoj biologiji i matematici. Bio je utemeljitelj neodarvinizma i 1929.-te skovao je mantru o primordijalnoj juhi koja je postala temelj kemijskog porijekla života evolucionista.

Ta primordijalna juha prema hipotezi Oparina i Haldanea bila je na Zemlji prije otprilike 4 milijarde godina. Ona je osim vode sadržavala ugljik (?) i amonijak u zatvorenom toplom bazenu. Zatim se iz kaosa i nereda, uz pomoć munja, slučajno, iz spomenutih molekula ‘rodila’ prva živa stanica.

Miller i Urey osmislili su eksperiment te davne Zemlje. Ocean je glumila okrugla tikvica u koju su natrpali vodu, metan, ugljični monoksid, vodik i amonijak kroz koje su puštali ‘munje’ kao električne bljeskove jer je tako, po njihovu vjerovanju, izgledala tadašnja  atmosfere. Dnevno je uziman uzorak za analizu. On je sadržavao neke jednostavne aminokiseline. Da su ostavili  ‘milijun godina’ da reakcija teče, dobili bi čađavi mulj. Ipak, to je fasciniralo evolucioniste da ovaj pokus prikažu kao dokaz njihovim teorijama iako ništa nije dokazao. Nije aminokiselina protein, a još manje živa stanica. Ali ‘znanstvenici’ nisu odustali. Ponovili su pokus 2014. uz dodatak sumporovodika i zaključili da su karakteristične molekule života pale iz svemira.

Urey i Miller začudo  nisu dobili Nobelovu nagradu. Valjda su ih i ovi pročitali. Ipak, njihov  eksperiment još uvijek se navodi u udžbenicima kao ‘dokaz’ početka života na Zemlji. A dokazao je jedino da grijanjem,  u određenom vremenskom intervalu, mogu nastati organski spojevi. Inače organski kemičari znaju da je za pripravu organskih spojeva potrebno vrijeme, ali da im jako smeta dugotrajna povišena temperatura jer se tada raspadaju. Sjetimo se samo šećera na vrućem štednjaku.

Nažalost, u svijetu znanosti slučajevi podvale nisu rijetkost tim prije što sada znanstvena istraživanja i eksperimentiranja ovise o financijskoj potpori državnih institucija i korporacija.

Kad smo već kod toga da je ‘život pao iz svemira’, još jedna svemirska istina ili laž ovih dana dobiva važnost. Naime, prošlo je više od 50 godina od slijetanja čovjeka na Mjesec, pa su neki povjerljivi materijali ‘isplivali’ u javnost, a među njima je dokumentarni film režisera  Stanleya Kubricka (1928. – 1999.). U njemu se aludira da se na Mjesec nije sletjelo.

A kako je to bilo te davne 1969. godine za vrijeme ‘hladnog rata’?

Završila sam gimnaziju, i u Zagrebu, gdje sam se išla prijaviti na PMF, zateklo me slijetanje čovjeka na Mjesec. Na taj put krenuše s Floride 16. srpnja zapovjednik Neil Alden Armstrong (1930. – 2012.), pilot komandant modula Michael Collins (1930. – 2021.) i pilot lunarnog modula Edwin Eugen Buzz Aldrin (1930.). Na Mjesec su sletjeli Armstrong i Aldrin, dok se u orbiti vozao Collins. Prvi je na tlo Mjeseca stupio Armstrong, a u povijesti je ostala zabilježena njegova  rečenica: „Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo!“

Kojega li uzbuđenja za buduću brucošicu!

No slijedilo je i vrlo brzo razočarenje kad je na Zagrebačkom velesajmu bio izložen komandni modul. Bila sam tada poprilično vitka i mislila sam da se ja u taj modul ne bi lako uvukla, pogotovo u glomaznoj opremi astronauta s još dvoje tako obučenih ljudi. Život je prolazio, sumnje u slijetanje čovjeka na Mjesec izblijediše. Tek mnogo godina kasnije, ovu mi je sumnju oživio Elvis Duspara. Počela sam bolje razmišljati o tom događaju. Naime, da bi se otisnuli s planete u svemir, potrebno je puno energije i postizanje najprije 1. kozmičke brzine da se odlijepite od planeta, a onda i  2. kozmičke brzine da odete u svemir. Za Mjesec, 1. kozmička brzina je 1,68 km/s, a druga kozmička brzina je 2,32 km/s. Kako za polijetanje satelita sa Zemlje veći dio rakete čini gorivo, gdje je ono bilo spremljeno u Eagleu ili u komandnom modulu? U jednoj emisije Aldrin se ustvari ruga naivcima. Reče da su se vrata Eaglea zaglavila, kad su se vraćali s Mjeseca, i da ih je on otvorio kemijskom olovkom. Nije rekao gdje ju je skrivao. Ne treba zanemariti da su ovi ljudi bili masoni. Kao specijalni zamjenik Škotskog obreda, Buzz Aldrin, mason 33 stupnja, odnio je na Mjesec značku i na zahtjev Velikog majstora J. Guya Smitha, koji je bio  Grand Master Masons of Texas od 1968. – 1969. zatražio jurisdikciju nad Mjesecom u ime Velike lože Teksasa.

NASA je u svemir poslala i letjelicu Voyager koja je dosegla i treću kozmičku brzinu pa je napustila Sunčev sustav 1989. godine kada je prošla pored Neptuna. To sve snimkama evidentira NASA, mislim crtanim ‘snimkama’ jer Voyager uredno šalje signale snagom od 23 W. Doista prekrasno! Jer jedna obična žarulja, recimo, ima snagu oko 60 – 100 W i ne vidiš daleko, a oni dobivaju snimke i signal s 23 W negdje izvan Sunčeva sustava.

Sve ovo se uklapa u teoriju Nikole Kopernika (1473. – 1543.) kada je Zemlja ‘bačena’ u neki ćošak svemira, a Sunce došlo u centar, pa se prije petsto godina ustoličio Heliocentrični sustav i time je odbačeno Božje učenje o Stvaranju zapisano u Svetom pismu. Ova teorija zauzela je sve pore suvremenog svijeta. Uči se u školama, na fakultetima, a o tome se snimaju i filmovi. Nju su dodatno nadopunjavali Kepler (1571. – 1630.), Galilej (1564 – 1642.), Newton (1643. – 1727.), Einstein (1879. – 1955.)… Oni su nas ‘preselili’ iz mjesta najvećeg značenja na mjesto potpune beznačajnosti. Tako ‘ukinuše’ Božju kreativnost. Još kad se tome doda evolucionistička mantra o tome da su majmunima i nama isti preci, a da nismo stvoreni na sliku Božju, dobivamo objašnjenja na temelju ‘tri’ pronađene kosti, ili nekog kutnjaka, kao dokazu te teorije i ‘katedralu’ tom uvjerenju u Krapini. Što bi rekli onda za sv. Jeronima koji je prije 1600 godina u spilji u Betlehemu prevodio Bibliju? Da je spiljski čovjek?

‘Znamo’ da je Zemlja u odnosu na zvijezdu Polaris – Sjevernjaču nagnuta pod kutem 23,4°. Interesantno je da ostatak do 90° iznosi 66,6°. I ta naša Zemljica juri oko svoje osi oko 1600 km/h, a oko Sunca juri 107 000 km/h ili 66600 milja na sat.

Dodajem tome da su gospoda izračunala da je Polaris od Zemlje udaljena 430 svjetlosnih godina. Ako svjetlost u godini dana pređe okruglo 9,5 x 10¹² km, onda je Polaris od Zemlje udaljena 4,1 x 10¹⁵ km. Pa provjeravajte!

U posljednje vrijeme učestalo se juriša u svemir. Prednjače američki multimilijarderi Elon Musk i Jeff Bezos, ali otisnuli su se i vratili nakon 15 minuta. Doduše Musk je u svemir ‘lansirao’ auto svoje firme – Tesla, a Izrael je ‘otišao’ na Mjesec. Tko ih snima i šalje fotke?

Među današnjim promicateljima heliocentrizma je Neil deGrasse Tyson (1958.) američki astrofizičar, ravnatelj Haydenova planetarija u Američkom prirodoslovnom muzeju u New Yorku. Snimio je seriju Cosmos uz potporu National Geographica, poznatog tv kanala i časopisa – propagatora paradigme novog svjetskog poretka. Ova serija ne razlikuje se od SF serije Enterprise, a polučila je mnogo sljedbenika. Među njima je i ‘pametni’ splitski gradonačelnik koji je u Divjakičino vrijeme ‘krstario’ dalmatinskim školama, objašnjavajući dječici da Bog ne postoji.

Normalno je da će se, nakon svih tih nebuloza ljudi početi pitati je li to doista tako? Jer ima primjera da su znanstvenici, znanstvenim metodama, zaključili da naša Zemlja nije stara milijune godina. To je otkrio Robert Vance Gentry (1933. – 2020.), američki nuklearni fizičar, kad je u granitnim stijenama otkrio aureole polonija 218 koji nastaje radioaktivnim raspadom u tzv. uranovom nizu i ima poluvrijeme raspada 3 minute. Da se granit skrućivao milijunima godina ovakve aureole ne bi mogle nastati, jer bi u tekućem kamenu aureole nestale kao što mjehurići ugljičnog dioksida nestanu nakon izvjesnog vremena ako u vodu stavite ‘šumeću’ tabletu. Kad bi brzo zaledili, ostali bi otisci mjehurića ugljičnog dioksida u ledu. Aureole polonija su fascinirale Gentrya i on se sjetio Isusovih riječi: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati.“ (Lk 19,40) Objavio je rezultate svojih istraživanja i obrazložio da je u Knjizi postanka fantastično opisano Stvaranje. Ali zbog toga je u Oak Ridgu National Laboratoryu, gdje je radio kao nuklearni fizičar, dobio otkaz.

Kako izgleda zvjezdano nebo pokazuje donja fotografija. Vidi se da se zvjezdani svod rotira. I to može biti dokaz da Zemlja nije kugla. Znamo li uopće kakva je?

Osim toga zvjezdano nebo južnog i sjevernog dijela Zemlje se razlikuje.

Svi koji promišljaju  drugačije od svjetske paradigme, proglašeni su glupacima, ravnozemljašima, antivaskerima…  Među njima je i Rob Skiba, promicatelj slike Zemlje prema riječima Biblije. „Velik broj nas vjeruje da je šira slika u tome da skrivaju Boga. To bi za mene bila ultimativna motivacija,“ rekao je Skiba koji vjeruje da je Zemlja onakva kakvom ju je Bog stvorio i da NASA to želi zataškati. „Postao sam skeptičan prema svemu,“ kaže Skiba koji je nedavno preminuo na respiratoru, navodno, od COVID19.

Slično nepovjerenje u ‘znanost’ pokazali su ljudi diljem svijeta na prosvjedima protiv eksperimentalnog terora COVID sljedbenika. A dobro su se pripremili, okupacijom medija, stvorivši ‘ministarsvo istine’ i vjerne poslušnike ‘znanstvenike’ kao što je velika znanstvenica suradnica mnogih vojnih institucija iz SAD-a, WHO…

Kod nas je na Trgu sv. Marka u Zagrebu svojim nastupom ljude zaintrigirao znanstvenik Tomislav Domazet Lošo (1974.). On predaje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu i kao znanstvenik radi na Institutu Ruđer Bošković.

„Moja poruka je vrlo kratka, ovdje sam da obranim znanstvenu istinu. Cijeli život se bavim mRNA molekulama. Ja dobro znam da se one ugrađuju u genom i da su cjepiva na bazi mRNA vrlo opasna genska terapija i mogu izazivati tumorske bolesti i mijenjati genom naše djece,” rekao je 11.11.2021. „Cijepljenje je molekularno tetoviranje i uništavanje budućih generacija. Svi koji vam govore drugačije nemaju pojma i nisu to studirali,“ dodao je.

U nastupu 13.11., obrazložio je nešto više:

Na upit novinara iz IRB su saopćili:  „Dr. sc. Tomislav Domazet-Lošo je zaposlenik Instituta Ruđer Bošković sa 70 % radnog vremena te zaposlenik Hrvatskog katoličkog sveučilišta s 30 % radnog vremena. Institut Ruđer Bošković je javni znanstveno-istraživački institut i kao takav promiče jedino znanstveno dokazane činjenice i iz njih izvedene preporuke. Preporuke Svjetske zdravstvene organizacije i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo su jasne. …Cijepiti se trebamo. Cjepiva prolaze brojna ispitivanja sigurnosti i učinkovitosti te se potom pomno nadziru. Do sada provedena istraživanja, pokazuju da cjepiva pomažu u sprječavanju težih oblika bolesti i smrti. Sijedom navedenog, izjave koje je dr. sc. Tomislav Domazet-Lošo iznio u medijima su njegovo vlastito mišljenje i ne predstavljaju stav Instituta Ruđer Bošković.“

Dapače, njihov ‘glasnogovornik’, nekakav fizičar Saša Ceci, u međuvremenu je promijenio izgled i mišljenje.

Nije li Ceci sramota Instituta ili je sam Institut, mislim na upravu, sramota hrvatske znanosti? ‘Ceca’ sad puno piše o epidemiji tijekom radnog vremena, što mu prigovaraju ‘ruđerske pčelice’, jer mu je znanstveni output nikakav. No ne prigovaraju mu poslodavci. Jako čudno!

U sumraku civilizacije, Tomislav se ne da smesti. On 4.12. objavljuje video u kojem obrazlaže svoja znanstvena istraživanja. Stavlja naglasak na:

 1. COVID19 mRNA cjepiva izgrađena su na neistini da se mRNA molekule ne ugrađuju u genome.

 2. Proizvođači nisu nikada testirali mogućnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u genome, a regulatorna tijela to nikada nisu tražila iako su to trebala učiniti.

 3. U dokumentima regulatornih agencija jasno stoji da genotoksičnost i kancerogenost mRNA molekula iz cjepiva nije nikada testirana.

 4. Prema svim obilježjima, mRNA molekule iz cjepiva mogu se integrirati u genome.

 5. Sva primijenjena inženjerska rješenja ukazuju da su mRNA molekule iz cjepiva, svjesno ili nesvjesno, dizajnirane da se što jednostavnije ugrađuju u genome.

 6. Eventualna integracija mRNA molekula iz cjepiva u genome može prouzročiti tumorske i nasljedne genetičke bolesti.

 7. Na temelju svega navedenog sasvim je moguće da će mRNA cjepiva imati pogubne posljedice na populaciju, a najpogubnije učinke na trudnice, djecu i mlade.

 Sada postavljam neka važna pitanja:

 1. Hoće li konačno netko neovisan tko ima pristup mRNA cjepivima u istraživačke svrhe napraviti potrebne eksperimente da se napokon provjeri ugradnja, genotoksičnost i kancerogenost mRNA cjepiva? 

 2. Zašto to do sada nije učinjeno?

 3. Tko će biti odgovoran, ako se potvrde osnovane sumnje u sigurnost mRNA cjepiva?

O najnovijem istupanju Tomislava Domazeta Loše, do sada se nisu oglasili, ni Đikić, ni Trobonjača, ni ostala ekipa. Previše komplicirano i za faktograf. Bitno da nas uvjeravaju da vjerujemo njima, a ne svojim očima i ušima, baš kako je Mujo uvjeravao Fatu kad ga je zatekla in flagranti: „Vjeruješ li ti meni ili svojim očima?“

A izjava  Iustititie et pax od 6.12.2021. podsjeća me na Pitijska proročanstva. Parafraziram:

Ići ćeš, vratiti se, nećeš od cjepiva umrijeti.

Ići ćeš, vratiti se nećeš, od cjepiva (ćeš) umrijeti.

Činjenica je da je pandemija otkrila ‘namisli mnogih srdaca’ (Lk 2,35).

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo