Prije nego što odluči kojim putem krenuti, Izetbegović bi trebao pogledati Mostar

Ambivalentnost, dvoličnost, glavna je karakterna odrednica Bakira Izetbegovića, koju je naslijedio od svog oca Alije. Alija je dopodne govorio jedno, poslijepodne drugo, potpisivao mirovne sporazume, pa potpise povlačio. Bakir jedan minut govori jedno, drugi drugo. Potpiše, pa potpisano ne ispoštuje. Takvim osobama teško je, zapravo, nemoguće vjerovati.

Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

Izetbegović je ta dva lica pokazao i u intervju Muslimaskoj televiziji Igman. Na početku razgovora gledali smo racionalnog Izetbegovića koji kaže; Zapad nam govorio morate Hrvatima omogućiti da biraju svog predstavnika u Predsjedništvo, treba obnoviti to hrvatsko-bošnjačko savezništvo, kad ste mogli to napraviti dok su Bošnjaci i Hrvati ratovali 93-e, zašto ne možte sada, stabilizirati stvari, da se ide naprijed. Žele nam pomoći. I u Zagrebu nam kažu samo omogućite Hrvatima da biraju koga oni hoće i mi se više nećemo mješati samo ćemo vam pomagati.

Stranci mi, dodaje, Izetbegović, kažu, u suprotnom, bit ću odgovoran za sukobe ako ne prihvatim ove zahtjeve.

Pomislite, daje si šlagovort, kako bi suočio bošnjačku javnost s onim što je izlazak iz agonije, put naprijed i za Bošnjake i za Hrvate i za BiH. Suradnja, umjesto dominacije. Prihvaćanje jednakopravnosti umjesto dominacije, bez obzira na brojnost jednih i drugih. Priznanje umjesto gaženja tuđih prava. Očuvanje savezništva s Amerikom i Europom…

I dok gledatelj očekuje da čuje odgovor mudrog Izetbegovića, Izetbegovića lidera, hrabrog političara koji će preokrenuti stvari u pozitivnom smjeru, a ne kukavički se skrivati iz toga što će reći bošnjačka oporba najdenom ugledate razgoropađenog hegemonistu. Umjesto suradnje on traži da mu se Hrvati kao manjina sklone s puta kako bi većina mogla provoditi svoju političku volju. Priča o tome koliko je zakona usvojenih u Zastupničkom domu, blokirano u Domu naroda, zaboravljajući da ni jedan zakon ne bi bio zaustavljen u gornjem domu Federalnog parlamenta da je razultat dogovora s Hrvatima. Hrvate optužuje za blokadu imenovanja sudaca federalnog Ustavnog suda, a ne dopušta da Hrvat bude ravnatelj Federalne policije, ili Federalne televizije, kako to propisi nalažu.

Nije Izetbegoviću teško ni slagati kada treba pribaviti argumente za svoju hegemonističku političku agendu. Da primjerice za tzv. “ljevičarske stranke” glasa 100 do 200 tisuća Hrvata i Srba. Pokazati odlučnost na putu ovladavanja državom i njezinim institucijama, kakvu ni Milošević nije javno pokazivao kada je razbijao Jugoslaviju. SDA će, kaže, preko Ustavnog suda poništiti poteze “retrogradnih snaga”, rješiti neke stvari preko VSTV-a, SIP-a…Ako Hrvati i Srbi napuste te institucije dovesti će druge ljude. Ako napuste Oružane snage u vrlom kratkom roku, kaže, mi ćemo mobilizirati sto, dvjesta tisuća naših ljudi, “patriota” veli samouvjereno, ratnohuškački Izetbegović. I takvo pravosuđe, takva bošnjačka vojska, imat će legalitet, misli čelnik SDA.

Zaboravlja da je tako mislio i Milošević, dok je razbijao Jugoslaviju. A ta Jugoslavija bila je sve manja i manja. Raspadala se u krivi i patnji stotina tisuća ljudi. Na kraju nije ostala ni ona mini Jugolavija, koju su činile Srbija i Crna Gora.

Da ima zrno soli u glavi Izetbegović ne bi trebao gledati daleko da vidi kako stvari mogu krenuti naprijed. Dovoljno je da pogleda u Mostar i vidi blagodati onog što je potpisao s Čovićem u Mostaru, u lipnju prošle godine. Konsocijacijski model u Mostaru, besprijekorno funkcionira. Umjesto dominacija i preglasavanja na djelu je suradnja Bošnjaka i Hrvata, proračun se usvaja, ne dvotrećinskom većinom, već gotovo jednoglasno. Međusobno uvažavanje i ravnomjeran razvoj cijelog grada rezultira političkom stablinošu. I mirom koji privlači, a ne tjera investitore.

Izetbegović može vidjeti rezultate i svog djela u gradu na Naretvi, a može odabrati i onaj drugi put. Gaziti ustavna prava Hrvata, nametati im komšiće, praviti vlast u Federaciji bez njih, od Hrvata i Hrvatske praviti neprijatelje… I nadati se boljitku za svoj narod? Nije logično. Je li takav pristup donio išta dobro ikome u BiH, u posljednjih 15, 20 godina?

Istina, jeste, ali samo jednom čovjeku, njegovom pulenu Željku Komšiću, kojeg je preuzeo od “ljevičara” Lagumdžije. Ali je zato stotine tisuća otjerao iz BiH, zemlju učinio jednom od najsiromašnijih i najjadnijih u Europi. Izetbegović konačno mora odlučiti hoće li Bošnjake i BiH povesti naprijed prema zapadnim integracijama, a taj put vodi kroz suradnju s Hrvatima i Hrvatskom ili će im i dalje nuditi, kao i sada tavorenje i bijedu i put BiH prema sunovratu i raspadu države.

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo