Istinski čuvar tradicije

U svibnju 2011. godine, Georga Ratzingera, papinog brata, pitali su tijekom intervjua što smatra „središnjom točkom“ Benediktova pontifikata. Bez oklijevanja je istaknuo papina nastojanja da obnovi tradicionalnu liturgiju:

            „On je, naravno, jako zabrinut da se liturgija slavi dostojno i da se slavi ispravno. Doista, to je pravi problem. Naš dijecezanski glazbeni voditelj nedavno je rekao kako u današnje vrijeme nije nimalo lako pronaći crkvu u kojoj župnik slavi misu prema propisima Crkve. Ima jako puno svećenika koji misle da moraju nešto dodati, a samim time nešto promijeniti. Dakle, moj brat želi istinsku liturgiju koja pokreće ljude iznutra i da je shvaćaju kao Božji poziv.

Ove riječi, kao i one koje dolaze od čovjeka koji je poznavao papu bolje od ikoga, treba pažljivo razmotriti i shvatiti ozbiljno.

Sasvim je jasno da je Georg Ratzinger ostao papina najbliža i najintimnija osoba od povjerenja, razumno je pretpostaviti da je osobno i iskreno razgovarao s njim. Da je to tako, govori da je Georg Ratzinger, nakon što su ga upitali što smatra središnjom točkom Benediktova pontifikata, odmah odgovorio da je liturgija papina najhitnija briga. Doista, to je bila jedina središnja točka koju je Georg Ratzinger smatrao važnom pa ju je spomenuo u odgovoru na pitanje. Može se zaključiti da je njegov odgovor izgovoren kao rezultat brojnih razgovora koje su on i Benedikt XVI. vodili na temu liturgije, u vremenu koje su zajedno dijelili.

Ako je doista istina, kao što je inzistirao njegov brat, da je obnova tradicionalne cjelovitosti liturgije bila glavna i najhitnija briga pape Benedikta, onda to postaje sasvim jasno iz objave njegovog apostolskog pisma Summorum Pontificum, s obzirom na Motu proprijo kao jedan od ključnih trenutaka, a možda i kao odlučujući trenutak, cijelog njegova pontifikata. Ovo pismo, izdano 7. srpnja 2007. godine, dugo su i željno iščekivali milijuni katolika diljem svijeta koji su bili marginalizirani, demonizirani i getoizirani od strane modernističkih biskupa i svećenstva zbog „zločinačke” želje za tradicionalnom latinskom misom.

S obzirom na nedvojbenu važnost Motu proprija, dobro bi bilo da se zadržimo na njegovom sadržaju, sažimajući njegova obrazloženja i važnost.

Kao vrhovni pontifeks Crkve, Benedikt XVI. je započeo službu pozivanjem na tradiciju, navodeći da su pape kroz vjekove pokazivale veliku brigu za liturgiju, kroz koju Crkva nudi „dostojno štovanje Božanskog Veličanstva”.

Navodeći primjer svetoga Grgura Velikog koji je „nastojao novim narodima Europe predati katoličku vjeru i blago bogoštovlja i kulture koje su Rimljani prikupili u prethodnim stoljećima”, Benedikt XVI. je pohvalio svog velikog prethodnika za njegovo definiranje i očuvanje oblika svete liturgije, kako mise tako i božanskog časoslova, te za širenje ove jednoobrazne i ujedinjujuće rimske liturgije, putem benediktinskog reda, po cijelom kršćanskom svijetu. „Na taj je način sveta liturgija, služena po rimskom običaju, obogatila vjeru i pobožnost, ali i kulturu brojnih naroda. Poznato je da je u svakom stoljeću kršćanske ere latinska liturgija Crkve u svojim različitim oblicima nadahnula nebrojene svece u njihovom duhovnom životu, učvrstila mnoge narode u kreposti vjere i obogatila njihovu pobožnost”.

Nakon što je Pavao VI. proglasio Novus Ordo misu nakon Drugoga vatikanskog koncila, papa Benedikt XVI. je primijetio da je „nekolicina vjernika i dalje bila s velikom ljubavlju privržena ranijim liturgijskim oblicima koji su duboko oblikovali njihovu kulturu i duh” da je njegov prethodnik, sveti Ivan Pavao II., bio „zabrinut za njihovu pastoralnu skrb”. Takva zabrinutost navela je Ivana Pavla II. da 1984. godine dodijeli posebnu dozvolu dokumentom Quattuor Abhinc Annos, koji je izdala Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kojom se dopušta korištenje misala prije Drugog vatikanskog koncila. Četiri godine kasnije, 1988. godine, Ivan Pavao II. je izdao dokument Ecclesia Dei, Motu proprijo u kojem poziva biskupe da „velikodušno dopuste slavljenje sv. Mise po starijim liturgijskim oblicima svim vjernicima koji to zatraže”.

Gotovo dvadeset godina nakon Motu proprija Ivana Pavla II., Motu proprijo njegovog nasljednika napisan je u svjetlu „stalnih zahtjeva vjernih članova Crkve, o kojima je naš prethodnik dugo razmatrao”. Implicitno u Benediktovoj raspravi o nastojanjima Ivana Pavla II. da pomogne i podrži katolike orijentirane na tradiciju dogodio se neuspjeh većine biskupa da odgovore na poticaje njegovog prethodnika. Očito je sramotno i žalosno zanemarivanje tradicionalnih vjernika od većine biskupa, protivno željama Ivana Pavla II., potaknulo Benedikta XVI. da djeluje vlastitim Motu proprijom, koji je zapravo zaobišao biskupe, oslobađajući tako tradicionalne orijentirane svećenike i milijune tradicionalnih katolika od ravnodušnosti ili opstruktivnog neprijateljstva mlakih ili modernističkih članova hijerarhije.

Dok je Ivan Pavao II. usmjerio pastoralnu brigu tradicionalnih vjernika prema njihovim lokalnim biskupima, Benedikt XVI. je zapravo uzeo tradicionalne katolike pod svoje okrilje, jamčeći im pravo na tradicionalnu misu papinskim autoritetom. Tako je Motu proprijo tradicionalnu misu zapravo postavio na istu osnovu kao i postkoncilsku misu, pri čemu je potonja označena kao redoviti oblik, a prva kao izvanredni oblik.

Naglasivši da tradicionalna misa „nikada nije ukinuta“, nastojao je osigurati slobodu vjernika da imaju mogućnost misnih slavlja zamijenivši ranije odluke Ivana Pavla II. i Motu proprija, koji se oslanjao na dobrohotnost biskupa. Novim dekretima je dao svim svećenicima pravo slavljenja tradicijske mise, a svim vjernicima pravo da na njoj prisustvuju, bez potrebe traženja odobrenja biskupa. Nadalje, Papa je uputio župnike da vjernicima omoguće slavljenje tradicionalne latinske mise kada god i gdje god to skupina župljana poželi… „U župama u kojima postoji skupina vjernika privrženih prijašnjoj liturgijskoj tradiciji, župnik treba odgovoriti na njihove zahtjeve da slave svetu misu prema obredu Rimskog misala iz 1962. godine“.

U daljnjem potezu za okončanje marginalizacije tradicionalne mise, Benedikt XVI. je isto tako odredio da se ona može slaviti nedjeljom i blagdanima te da se ne smije ograničiti na mise usred tjedna koje su slabije posjećene. Na sličan način je odredio da „svećenik (župnik) treba dopustiti slavljenje izvanrednog oblika i u posebnim okolnostima kao što su brakovi, sprovodi ili povremene proslave, kao one na hodočašćima”, kada god to zatraže svećenici ili laici.

Svjestan da su mnogi svećenici i biskupi namjerno ignorirali ili prkosili zahtjevima Ivana Pavla II. da budu popustljivi i milosrdni prema tradicionalnim članovima svojih stada, Benedikt XVI. je odlučio da se vjernici u konačnici mogu obratiti samom Rimu u slučajevima kada njihove želje odbiju neposlušni župnici ili biskupi. Zapravo, tradicionalni katolici sada su imali pravo obratiti se izravno papi ako su njihovi lokalni biskupi zanemarili ili prkosili novom statusu jednakosti koji se dao tradicionalnoj misi.

Izdavanje Motu proprija Summorum Pontificum dočekano je s velikim veseljem od milijune tradicionalnih katolika diljem svijeta, koje je Sveti Otac dočekao rukama punim ljubavi nakon što su desetljećima proživjeli u pustinji, izopćeni od strane modernista i tretirani kao najniža kasta. U tom smislu, Motu proprijo Summorum Pontificum se može promatrati kao odgovor dobrog pastira na progone značajnog dijela njegova stada. Nije iznenađujuće da su Motu proprijo Summorum Pontificum s bijesom dočekali oni modernisti koji su, kao vukovi u ovčjoj koži, lovili stado prerušeni u „reformatore“. Ovi modernistički vukovi napali su papino pismo argumentom da je „reakcionarno“ u pežorativnom smislu i da je to odgovor koji može imati negativne posljedice, dok je zapravo bio reakcionaran u pozitivnom smislu kao obnova pravog poretka i tradicije nakon desetljeća razaranja i dekonstrukcije od strane liturgijskog modernizma. Bila je to ispravna reakcija pape koji je shvaćao važnost i istinu tradicije. Ovakva reakcija nije samo ispravna (zdrava), ona je zapravo znak života u Crkvi. Zdrav organizam uvijek reagira; samo mrtvac nije reakcionaran!

https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo