Hrvatska Vlada mora zaprijetiti povlačenjem iz Daytonskog sporazuma!

Europska ekonomska zajednica (EEZ) pozivala je g. 1991. sve neslobodne narode SFRJ da održe tu državu, nudeći im novce i pristup u EEZ ako se SFRJ održi. Državni tajnik SAD-a James Baker izjavio je g. 1991. da je prvotni interes SAD-a, koji je tadašnjoj vladi u Beogradu dao velike novce, očuvati integritet SFRJ. No ni tim porukama ni potporama nisu uspjeli spriječiti raspad bivše federacije.

Unatoč tomu, i EU i SAD – na njih se praktički misli kad se kaže „međunarodna zajednica“ – i dalje su nastojali obnoviti Jugoslaviju, premda su u međuvremenu priznali novoproglašene samostane države. Unatoč tomu, i dalje nisu htjeli shvatiti ili prihvatiti to da Hrvati, Slovenci, Srbi, bosanski Muslimani (poslije Bošnjaci), Makedonci i Kosovci, a zatim i Crnogorci, ne žele živjeti u zajedničkoj državi niti se u neku novu zajedničku državu vratiti.

Slovenci su se izvukli, a milošću Božjom i mi Hrvati u Hrvatskoj (jesmo li uistinu i neopozivo?). Ostali, pod pokroviteljstvom EU, prisiljeni su biti uokvireni u novu balkansku zajednicu, „Zapadni Balkan“. Tko zna, možda u nedalekoj budućnosti budu prisiljeni prihvatiti i Otvoreni Balkan, ili „Mini-Schengen“, ili „Srpski svet“. Stvaranje Jugoslavije (pod drugim imenom) povezane s EU jest rasistička politika koja je osuđena na propast. EU sada poručuje narodima te regije da su – za razliku od drugih europskih naroda – nesposobni suvereno upravljati svojim državama pa da stoga mogu ići u EU (ako u nj ikada uđu!) samo kao regionalni blok, u što jačoj međusobnoj suradnji, a ne pojedinačno ili svatko u jačoj suradnji s državama po vlastitu izboru.

Mnogi iz tog razloga vide BiH kao mini-Jugoslaviju, kao ostatak bivše Jugoslavije, kao njezinu prijašnju „jezgru“, a možda i kao osnovu budućeg okupljanja „naših naroda i narodnosti“, koji su se u međuvremenu svuda uokolo, pa i u BiH, u svemu bitnomu razišli.

Ima li se na umu da se pod takvim političkim tlakom i tlačenjem stvara u „bosanskom ekspres-loncu“ prevelik unutarnji tlak te da je ta država stalno u unutarnjoj krizi i ujedno, ako lonac zbog toga eksplodira, opasnost i za okolna područja i države. Takva je bila i bivša SFRJ, zbog istih razloga, na čijem su održanju uporno nastojale velike sile, unatoč željama za slobodom potlačenih ljudi i potlačenih naroda.

EU i SAD opet pozivaju konstitutivne narode i „građane“ (koji su uopće to, osim većine bošnjačkih stranaka i uskog gornjeg sloja plaćenih i neplaćenih aktivista i yu-nostalgičara?) da održe tu državu kao jedinstven „bosanski lonac“. Onako kao što su g. 1991. pozivali narode SFRJ da održe i očuvaju znatno veći Titov („I poslije Tita – Tito!) jugoslavenski lonac.

Opet se za očekivanu susretljivost nudi novac i pristup u EU (pa i u NATO). Onako kao što su novac nudili državi čiju je vladu vodio hrvatski Herceg-Bosanac i uvjereni „Jugoslaven“ Ante Marković, od 1989. do 1991., tj. do njezina djelomičnog raspada i vrhunca zahuktale agresije savezne vojske i Srbije na jednu federalnu jedinicu, Republiku Hrvatsku.

Ovaj put pozivaju se na Daytonski sporazum, a osobito na njegova derogiranja i izigravanja unatrag četvrt stoljeća. Dakle na prakse kojima je Hrvatima najprije oduzeta HR Herceg-Bosna kao osnova njihove konstitutivnosti, nakon što su uništeni – fizički, etnički, vjerski i kulturno – u Bosanskoj Posavini, a teško stradali u Srednjoj Bosni i ondje gdje su bili izrazita manjina ili većinski otoci u neprijateljskom okruženju. A sada ih se, slijedom obespravljivanja pod vodstvom niza „visokih predstavnika“ međunarodne zajednice, želi uništiti i u zapadnoj Hercegovini, a politički ih razvlastiti i od onoga što su po Daytonskom sporazumu bili koliko-toliko zadržali kao ustavno i faktičko jamstvo jednakopravnosti i zaštite svojih prava i svog identiteta.

Mi Hrvati moramo biti svjesni da je riječ u prvom redu o našem opstanku u BiH. EU i SAD s daytonskom formulom „tri naroda, dva entiteta“ potkresali su nam jednakopravnost s Bošnjacima i Srbima u samom startu novouspostavljene države, za koju su toliki Hrvati – jednako kao za svoj opstanaka – dali i svoje živote. Ta njihova politika nije se nikada promijenila sve do danas, samo se pravila da prihvaća stvarnu konstitutivnost i jednakopravnost hrvatskog naroda s dvama ostalima. Priprema nam se završni čin. Kako? Bez obzira na sve retoričke konstrukcije svih tih visokih, srednjih i niskih predstavnika i izaslanika SAD-a, EU-a, VB-a, itd., neke od kojih čak zvuče razmjerno dobro u ušima Hrvata, oni će vršiti presudan pritisak na „secesioniste“ iz RS i „unitariste“ iz Sarajeva da se dogovore, i to realno na štetu Hrvata, koji bi mogli ostati kratkih rukava: s još manje formalne i stvarne osnove za zaštitu jednakopravnosti i prava vlastite narodne zajednice nego dosad.

Gostujući u Dnevniku HTV-a 3. prosinca 2021., Dragan Čović u ime Hrvatskog narodnog sabora rekao je: „…moramo čuvati BiH, jednakopravnost i legitimno predstavljanje, a razmišljat ćemo i kako postupiti ako se ne postigne takav dogovor“. Bilo bi dobro da već sada počnu razmišljati, i to užurbano, ako to nisu već prije učinili. Još uoči posljednjih parlamentarnih i izbora za Predsjedništvo BiH, PHB se hrvatskoj političkoj javnosti s realističnom porukom obratio ovim priopćajem:

PHB: O izborima u Bosni i Hercegovini

Poruke toga priopćaja, iako su se Vlada i njezini mediji na nj oglušili, danas su aktualnije nego tada, zato što su pravodobno uočene opasne tendencije i predviđeno da će u ime hrvatskog naroda u Predsjedništvo BiH biti izabran čovjek po volji bošnjačke većine.

Ne samo političari i stratezi u Mostaru, nego, još više, ovi ovdje u Zagrebu morat će nešto odlučno učiniti. RH je članica EU-a i NATO-a. Ona je potpisnica sporazuma po kojem je uspostavljena daytonska država Bosna i Hercegovina, i time jamac jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH. Potpisom na taj sporazuma Hrvatska je zajamčila Hrvatima u BiH da će se dosljedno ostvarivati njihova konstitutivnost, reprezentativnost i jednakopravnost.

Ako bi vlada s Markova trga i dalje nailazila na bezobrazne otpore i ignoriranja u krugovima dviju organizacija kojima je ravnopravan član, morala bi što prije lupiti šakom po stolu. Morala bi zaprijetiti povlačenjem iz Daytonskog sporazuma. A time više ne bi priznavala ni ustavnopravno ni faktičko stanje kakvo u BiH postoji od tada do danas. To bi bio pravi i „muški“ odgovor na licemjerne i bezobzirne politike vodećih zapadnoeuropskih sila. Sve ispod toga značilo bi ’podvijanje repa’ pred onima koji imaju neusporedivo manje prava „miješati se“ u BiH nego što prava na to ima sama Hrvatska, jednako kao i druga potpisnica Daytonskog sporazuma, Republika Srbija.

Naravno, za odlučne poteze iz Zagreba pretpostavka su odlučni pozivi i zahtjevi političkog vodstva samoga hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Sve ispod razine inzistiranja iz Mostara i ultimativne prijetnje koju bi se u Bruxelles i Washington susljedno odaslalo iz Zagreba bilo bi puko rodoljubno prenemaganje i jalovo diplomatsko zanovijetanje. Zapravo bi sve ova hrvatska politička retorika bila opetovanje starog obrasca ponašanja prema velikim „gazdama“ u stilu Kranjčevićeva „Gospodskog Kastora“. Po znanom nam receptu iz osmanskog vakta „Veži konja di ti aga kaže!“, odnosno, rečeno po zagrebački, „Sluga pokoran!“.

M.O./Hrvatsko nebo